Čuvaj se senjske ruke/I

← Predgovor

Čuvaj se senjske ruke —  I. autor: August Šenoa

II →

Bilo popodne u kasnu jesen. Starcu Vratniku bila se glava obavila bijelim oblakom. Sa visina gruvala bura, kanda će polomiti drevno hrašće oko Senja, kanda će senjske kule pobacati u more. Tjesnac morski među hrvatskim žalom i otokom Krkom kipio od bijesa. Dokle je oko seglo, osulo se zeleno valovlje bijelim skorupom, bura kopala se ručući, gruvajući, cvileći, fijučući u slane glibove, dižući pod nebo grdne oblačine vodenih kapi štono se o suncu krijesile, kanda bog sipa u vodu sav dragi kamen raja nebeskoga. Od samih sjajnih kapi nijesi mogao razabrati drugoga brijega; da, duž cijelog tjesnaca ne bijaše vidjeti mletačke ormanice ili fuste, koje inače i za bure vrebahu na vražje uskočke barke.

U gradu Vrbniku, štono se nad morem bjelasa na otoku Krku baš naproti frankopanskomu kaštelu Novome, stajaše za prozorom zadnje kuće djevojka jaka, snažna. Neće biti navršila šesnaest godina, ali na mladom, premda finom licu, pokazivalo se, začudo, puno tvrde volje, iz crnih joj očiju sijevalo je neko osobito junaštvo. Djevojka, u crno sukno odjevena, gledaše vrlo pozorno u to pusto, valovito more, u taj gromorni metež, kanda joj oko nešto uvrebati radi. Čas je natezala drobnim prstima zlatni križić što joj visijaše o vratu, čas gladila je punom rukom crnu glatku kosu. Prsi joj se nadimahu silovito, iz oka sijevnu kadšto suza na crne dugačke trepavice. Ujedanput pojavi se na pragu druge sobe starica, odjevena u crno, sijeda, grbava, lica nagrešpana, ali dobroćudna. Složiv ruke na trbuh, stane starica pod vratima, te stade brižnim okom gledati djevojku.

- Dume, ču li me, Dume! - propenta starica plaho.

- Šta je, teto? - krenu djevojka nekako zlovoljno glavom.

- Nu reci, Dume moja, jesi li smislila štogod o onom. -

- Ne dirajte, poboga, u to, teto - mahnu Dume zlovoljnije rukom, stegnuv guste obrve - ne dirajte, velju, u tu zlijed. Kako ću smisliti, kad o tom i misliti ne smijem. I čemu? - okrenu se opet prema prozoru.

- Ali bi ipak dobro bilo - nastavi starica: - mletački gospodin! A? Ne namjeri se svagdan koza na zelen list, ne nađe djevojka svagdan plemića. Ipak bi dobro bilo.

- Teto! - okrenu se djevojka odvažno - ne trošite mi više meda za taj kolač, meni ga lje ne osladiste. Otrov te otrov. Gospoština! Čemu meni to? Nije me majka za to rodila. Ne srdite se. Dobra je vaša volja. Sama sam, vi ste mi otac i majka. Pustite predobro, kad je dobro. Čemu, rekoh, čemu? Lipše li nam svagdanja korica? Ima je, hvala bogu, stariji mi namrli kuću, smokava, maslina, vina, stoke, i broje me u pobolje baštinice. Ne ištem gospoštine, a najmanje kad me njom nuđa onaj blijedi suhonjavi Mlečić.

- Ali dobar ti je, pa jednom valja da je djevovanju kraj.

- Lako za moje djevovanje. Ima kada, pa i nije sramota. Dobar mi je! Ali ja mu nijesam dobra. Recite vi, poboga, neka srce ovako bije, a ne onako, kad neće i neće - - -

- Opčuvala te sveta Lucija - namrgodi se starica - tebi se kreću jedra po drugom vjetru, i po zlu vjetru. Šta će svijet? Bit će sramota. Valjda nećeš... opčuvao nas sveti Antun -

Djevojka osovi glavu. Življe joj planuše oči, i odvažno progovori prekrstiv ruke:

- Sramota? Po čemu mislite, sramota! Nije li veća sramota pred bogom se komu zakleti: "Ljubim te", a ti ga mrziš? Šta me slijećete? Ja ga neću.

- Ali tvoj skrbnik, kum Niko, sve je ovako sa gospodinom Vittoriom udesio, i on će danas doći u prosce.

- Znam - nasmjehnu se djevojka, virnuv ispod oka na more.

- A ti?

- A ja? Ja ću reći: Neću i neću, jer ne dam gaziti svojega srca, a ja ću reći gospodinu Vittoriju nek traži mladu gdje ga volja, pa kad je kum Niko sve udesio, nek se on uda, ja, živoga mi boga, neću!

U ovaj par čuli se na stubama koraci, i zamalo uđe u sobu čovjek visok, suh, blijed, crna oka, malene brade. Bijaše odjeven na gospodsku crnim baršunom. Po uskom šiljastom licu, po zavinutom nosu vidjelo se, da nije otočanin. Premda ne staro, ne bijaše mu lice mlado. Koracao je polagano, klanjao se duboko, smiješio se slatko i glatko, ali srce mu nije znalo ništa o slatkom posmijehu.

- Signora, signorina! - pokloni se - oprostite, što malo zakasnih. Idem iz grada Krka, gdje sam se bavio po važnim poslovima, a bura nije mojemu konju dala ni disati. Ali što kasnije, to bolje.

- Sjednite, signor Vittorio - stade se starica vrtjeti po sobi, obrisav rupcem stolicu - sjednite. Da, bura, zlo je vrijeme, opčuvaj nas bog i sveti Antun. - Došljak sjednu. Na jedan čas umukoše svi. Starac pogleda staricu, a ona slegnu ramenima, zatim pogleda djevojku, ali Dumi otimahu se oči za bjesnilom bure.

- Gospođice - nastavi Vittorio - eto me ovdje zbog vas. Ja sam kod suda sve uglavio sa Nikom, i valja sreći udariti samo pečat. Ako i nijeste punih ljeta, opet sam rad čuti i vašu riječ, nek se ne reče da je sila. Vidite, dobra sam roda sin, i kako vjerno služim presjajnu Republiku, prost mi je put do veće gospoštine. I vi ste plemenita roda kći. Dijelite sa mnom sreću i budite za čim mi se srce otimlje već dugo vremena, budite mojom.

Djevojka stupi pred Vittorija, prekrsti ruke na prsima i ošinuv ga velikim sjajnim okom, reče ozbiljno:

- Nikad!

Mlečić problijediv, skoči na noge.

- Nikad, velite? - odvrati drhtavim glasom - je li mletački plemić zaslužio tu riječ od vas za svoju odanost, za svoje poklone? - Je li Dume migom pokazala mletačkomu gospodinu da su joj ti glatki pokloni mili? - zapita djevojka.

- Mletački je plemić mislio - nastavi dršćući Vittorio - da djevojka od stida ne smije odati srca, mletački je plemić mislio, da djevojka neće biti toli luda da odbije čast poći za svoga gospodara.

- I ta djevojka veli vam - odgovori krepko Dume - vama, mletačkomu plemiću: Nikad!

- Lijepo li pripraviste djevicu, signoro Marto - okrenu se Vittorio porugljivim posmijehom dršćućoj starici.

- Ma jesam, poboga, ali slomite gvožđe - promuca kroz strah Marta.

- I slomit ću ga! - kriknu Vittorio bijesno - zaludu se priječiš, djevojko luda! Dijete si jošte, ne smiješ imati svoje volje. Moram te imati, moram. Da te još pitam? Ovo je mletačka zemlja. Gospodaru svomu moraš se klanjati ako nećeš ženom, ali ćeš ljubovcom. Moraš - - - Mlečić skoči za mladicom. Oči mu se krijesile kao risu, lice problijedilo na smrt, usnice drhtale kao od groznice.

Djevojka uzmaknu. Blijeda, dršćući gledala željno, oh, željno u more, a more je grmjelo, kipjelo, vrelo, kao da će poplaviti nebo, raznijeti zemlju. Prestravljena uhvati se Dume za srce. Ali uto pojavi se pod prozorom dječačić pod crnom bodulskom kapom. Dignuv se na prste, naheri glavu prema prozoru, pljesnu dlanima, kimnu glavom i odleti. Krv skoči djevojci na lice. Mlečić ju uhvati za ruku. Uto pojavi se usred burnih talasa crna tačka - barka.

- Ah! Slava ti, bože! - kliknu djevojka i baciv bijesnog Mlečića od sebe ko zmiju, osovi se smjelo i zaviknu:

- Vittorio Barbaro! Plemiću mletački! Nikad tvoja biti neću - ču li me: Nikad! - I opet se skupi Mlečić, ali djevojka odjuri iz kuće. Starica se plačući križala, Vittorio stiskao pesti, i kriknuv:

- Držite je, ljudi! Poludjela je! - pohiti za djevojkom.

Silovitije duvaše bura. Poput morske zmije bacali se bijeli talasi na brijeg, tvrde se hridine tresle pod bijesnom nalogom mora, a kroz sumrak cvilio cvijel da će ti prorezati srce.

Uz klis niz klis, uz kamen niz kamen letjela djevojka bez duše, bez glave prema obali morskoj. Vihor joj odnese rubac, bura joj se zaplitala u crnu suknju, kosa joj letjela vjetrom, postole joj padoše s nogu, tvrdi je grič obrani, ali ona je letjela šireći bijele ruke, letjela kao srna, kao lastavica, kao zvijezda k moru, k obali morskoj. A za njom hujila bura, kao da piska trista zmija otrovnica, a nad njom grmjeli vjetrovi, kao da se smije trista paklenih duhova, a za njom letio sa četom Vittorio, jadovit, slijep, mahnit, bijesan, kriješteći:

- Ljudi! Dižite zublje! Drž'te djevojku! Poludjela je!

Već se hvatao mrak. Na jasnom nebu sinu zvijezda za zvijezdom, na nebo skoči mjesec prosipljući zlato svoje na široko razjareno more. Po valovlju munule tisuće munja. Jače popuhnu vjetar, jače planuše crvene zublje Mlečićeve čete.

- Za njom! - kriknu Vittorio - eno je, na rtu stoji, dalje ne može. Za njom!

Na rtu do mora stajaše djevojka, držeći se desnom rukom Litice, lijevom zaklanjajući prsa. Vihor joj raznosio kosu i haljine. Ali čuj! Od mora čuo se kroz gromor valova klik. Gle, na divljoj pjeni ljulja se barka sad uz val, sad niz val - sad - sad ju pokrilo more, ali eto je opet čitave, eto, gdje se primiče rtu sve bliže i bliže.

- Santa Trinita! - viknu Vittorio - jeste li vidjeli onu barku? Ta vozi li se sam sotona po moru u šetnju? Svetoga mi Marka, tu se plete prokleta mreža. Da nije - brže, junaci! Još niz ovaj hum! Eno vam rta! Djevojka ne može nikamo! Brže, junaci!

Silan talas odmaknu barku podalje od kraja. Užasom opazi djevojka, kako joj se crvene zublje krvnika Mlečića sve više primiču, užasom opazi, kako tri čovjeka u barki zaman rade pritisnuti se kraju. - Sad - sad će je uhvatiti. Ujedanput je nesta sa rta. - Spustiv se s kamena niže žalu, zavuče se bijedna u duplje što ga je bilo izdublo more. Tu pritisnu glavu uz studenu hrid, sklopiv oči, prekrstiv ruke, šapćući molitvu, a oko nogu joj je kipjela morska pjena.

- Upri, sokole! upri! - ozivao se iz bure gromoran glas; talas dignu barku, primaknu je kraju, ali uto osovi se u njoj grdna ljudina, zagrli objeručke tvrdu liticu i privuče se tako kraju pod rtom.

- Dume! dušo! - kliknu junak - evo me! Dođi na moje junačke ruke, da te otmem krvopijama! Da je pakao zinuo, bio bih došao po tebe čuvši crne poruke. Junaci, pripazite da nam more ne odnese barke. - Dođi, dođi, desno krilo moje, dođi!

Djevojka klonu bez sebe na ruke junaka, a ovaj je ponese u svoju barku.

- Stan'te! - zagrmi uto glas sa rta, Vittorijev glas. - Djevojku dajte, razbojnici!

Bez svijesti stajaše Mlečić, a do njega gledaše se u čudu četa seljaka i arbanaskih plaćenika.

- Tebi da je dam, kujin sine? - nasmija se grohotom iz barke junak - na ti druge jabuke, mletačka kučko! - Puška planu, Vittorio klonu na koljena, a junak zagrmi:

- Ta ti jabuka od Juriše Orlovića, vojvode senjskoga. Uprite, sokolovi, u ime boga i svetog Nikole!

Barka se otisnu od kraja. Arbanaški vojnici izbaciše za njom puške. Badava. Nestade je među talasima. Silnije i silnije brujila bura, silnije se prašilo more, a nad njim drhtala zlatna mjesečina.