Čuvaj se senjske ruke/III

← II

Čuvaj se senjske ruke —  III. autor: August Šenoa

IV →

Po plavetnom nebu gonili se jatomice bijeli srebroliki oblaci, čas zaklanjajući, čas otkrivajući mjesec i zvijezde. Teška sparina pritiskaše zemlju. Silna jugovina bacaše kao od obijesti pod oblake talase morske, vrh kojih je zlatna mjesečina plamtjela, bacaše ih uvis, kao što ludo dijete baca drago kamenje; muklo brujeći zadijevala se silovita pjena u orijaške zidine Lida, uzmičući opet, da poslije silnije navali.

Visoki zvonik Sv. Marka izvijao se poput diva iz silesije kuba, tornjeva, krovova, bijelih poput snijega od sjajne mjesečine, koja je samo gdjegdje zavirivala u uske kanale, u uže ulice mletačke; od Đudeke drhtahu kroz noć žarke iskrice, male svjetiljke lađara, samo kadšto orila se kroz mir vesela koja pjesmica da brzo opet umukne, i zavlada tajan, veličajan mir nad "kraljicom mora", kojoj duždevaše Marino Grimani. Ujedanput zadrhta zrakom čudan zvon, batovi mjedenih muževa nad Mercerijom javiše Mlecima ponoć. U to doba jurila je mala crna gondola poput hitre ribice plitvinom od Pjacete put Velikoga kanala. U gondoli sjeđaše čovjek pod širokim klobukom, ogrnut saboritom kabanicom, nu kako je bio na čelo navukao krila klobuka, kako je bio usko skupio kabanicu, nijesi mu mogao razabrati lica. Bijaše mu bez sumnje preša, jer dva-tri puta reče gondolijeru u pol glasa:

- Brže, Nikoleto!

Nu jedva se ta crna lađica otisnula bila od Pjacete, izniknu ispod stupovlja duždeve palače čovjek visok, blijed, suh, sudeći po odijelu redovnik svetoga Dominika. Pri mjesečini činilo se da je to lice mrtvaca, ali žarko oko pokazivalo je da je živ. Čovjek pohiti k pristaništu i pljesnu dlanima.

- O! - progleda iz gondole privezane sanen gondolijer - vi, gospodine! Sad!

- Vidiš li, mladče, onu lađicu što juri prema Velikomu kanalu?

- Kako da je ne vidim! Ta mjesečina je.

- Za njom! Brže za njom! Ali uz kraj, u sjeni, da nas nitko ne speti - dignu redovnik suhi kažiprst.

Za jedan hip pusti se prva lađica za drugom u lov, lako, lagano jureći pod sjenom visokih kamenih palača.

Napokon prista prva gondola uz stube gospodske palače, kojoj bijelo kameno pročelje, umjetno izrezani gotski prozori i tankim stupovima urešeni trijem čudno sijevahu o mjesečini. Ogrnuti gospodin, izišav na kraj, prišapnu gondolijeru:

- Bene, Nikoleto! Pričekaj me tude! - i brzo zađe u kuću.

U isti mah dojuri druga lađica. Dominikanac nagnu glavu, i njegov gondolijer zakrenu u malen kanal kraj palače.

Neznanik pobrza uz kamene stube i otvori naglo vratašca na lijevoj strani.

Tu sjeđaše, pišući za stolom, visok, u crno odjeven čovjek, puna lica, živa izraza, modrih jasnih očiju, prosijede brade. Čim vrata zaškrinuše, dignu glavu. Došljak baci kabanicu i šešir - i biskup Marko Antun de Dominis stajaše pred svojim rođakom Labienom Velutom, mletačkim senatorom.

- Eto te napokon, rođače! - viknu Labieno, skočiv na noge - mišljah da ti se kakva nesreća pridesila, i da nećeš ni doći; ni od Antonija ne ima glasa!

- Ne boj se, dragi Labieno, zdrav sam i živ - odvrati kroz lagan posmijeh biskup - ne znam kakva bi mene nesreća snaći mogla u srcu prejasne Republike, kojoj sam prevjeran sin; ondje, na drugom brijegu, na hrvatskoj zemlji, da! Zadocnio sam nešto, jer mi je sreća van reda poslužila, kako ćeš poslije saznati. A jesi l' pripravio što treba?

- Jesam. Dosta se načudih tvojoj zapovijedi. Kod moje Anđeline sjedi signora Marijeta Quirini, carski poslanik Rossi et cetera. Marijeta se je inače otimala slatkim riječima Austrijanca, jer je vjerna svome mužu, ali danas toli slatko se smiješi, toli malo govori poslaniku - da sam od čuda izvalio oči - a muž joj - naš mili Marin, naš ljubomorni prijatelj, naš bistrooki savio di terra ferma, mirno gleda to šaputanje i ljubakanje Austrijanca, bubnja smiješeći se prstima po stolu i pije malvaziju, kanda ga se Marijeta i ne tiče.

- Naš dragi prijatelj Marino - nasmiješi se biskup zadovoljno - jest pravi savio, tj. mudrac i predobar mletački državnik, da bude ljubomoran. Da, Labieno, ti se čudiš Marijeti, ali ja ti velim, svaki njezin osmijeh stoji uskočku glavu, svaka slatka riječ stoji senjsku barku. Marijetine crne oči su ona Arhimedova tačka s koje ćemo dignuti senjske razbojnike iz njihova gnijezda!

- Marijeta je dakle zmija pod ružama? Politika dakle?

- Pa ti toga nijesi opazio u prvi mah?

- Ne razumijem ništa. Sve mi je to apokalipsa.

- Poslije ćeš. Jesi l' govorio sa duždem, sa vijećnicima desetorice?

- Ta valjda si i ti?

- Jesam. I dužd i signoria znadu predobro da mletačka republika nema vjernijeg sina od mene. Ta ne rodih li se na Rabu, na mletačkom zemljištu? Nije li moja mati Mlečanka, sestra tvoje majke bila? A majčino mlijeko u svakom je čovjeku jače od očeve krvi. Nu vi, gospodo mletačka, nekako ste nepovjerljiva prema svakomu koji se nije rodio u lagunama, koji ne vuče svoju tanku i debelu krv od dužda Pavla Anafesta, osobito, ima li u čovjeku malo slavenske primjese, kao što u meni. Zato sumnjam da mi dužd i "mudro mu vijeće" ispipaše sve misli, a meni odgovoriše samo pol svoga mnijenja.

- Valjda znaš načela naše države. K tomu si senjski biskup, sinovac biskupa Ivana koji je kod Klisa pao boreći se za Austrijance. - Senjski biskup! - nasmija se Dominis - Labieno! ne nadah se od tebe toli smiješnoj primjedbi. Misliš li ti da sam ostavio Rim, stolicu svijeta, da sam napustio red družbe Isusove, sveučilište, samo zato da trajem i završim svoje dane u Senju, tom leglu bune i razbojstva, da budem do smrti pastir šugava stada? Poboga, nijesam! Dođi! - uhvati biskup Labiena za ruku, i dovukav ga k prozoru, mahnu rukom put neba: - Gledaj one zvijezde, ona zlatna pismena nebeska koja nam doglašuju vječitu slavu. U njih mi se zadubio duh, iz njih gatam i čitam. U njihovu plamenu upalilo se srce moje, i krila mi rastu, duša mi pregnu dovinuti se te slave. Nu nijesam ja ludi Ikar, neću da mi sunce oprži krila; sagradit ću stube do hrama slave, a Senj je prva, najniža stuba.

- I opet apokalipsa! - odvrati u čudu Labieno.

- A šta misliš zašto sam radio dočepati se po mojem stricu senjske stolice, toga kukavnog zakutka, ja, komu je pretijesan Rab, pretijesni Mleci, pretijesan Rim, pretijesan svijet, koji posegoh da skinem koprenu s neba? Pol vijeka stoji pred vama ta nenadana zagonetka - Uskoci Senjani - ta kost u mletačkom grlu; vaši se državnici o tom znojili, vaši admirali o tom mučili, vaši se generali o tom sramotili - da, slavna Venecija prima ranu za ranom, sramotu za sramotom od šake divljaka, gospodarica Jadranskog mora dršće na Jadranskom moru. Koja je vaša luka sigurna, koji brod po moru slobodan? Ne blista li svuda uskočki nož? Junaci su ono, pravi lavovi. Vi ih vješate, rubite im glave, ali kao lernejskoj zmiji mjesto jedne niknut će tri glave. Austrijanci, ljudi bojažljivi, boje se Turaka, boje se Mletaka, boje se Uskoka, rad su imati more, a nemaju novaca. Mleci moraju zavladati cijelim žalom Jadranskog mora. Trst, Rijeka, Vinodol, Senj, sve mora da se klanja svetomu Marku. Uskoci su tomu jedina zapreka, valja ih dakle uništiti. Ta posve logična misao nametala mi se sto puta i napokon rekoh: Marko Antune, riješi ti tu zagonetku, bit će ti početak slave; zato pođoh u lavlje ždrijelo i postah senjskim biskupom. Razumiješ li me, Labieno, ja ću sam pod Senjom lagume kopati da ga dignemo u zrak.

- Tvoje riječi, biskupe - odvrati Labieno - jasne su, žive i stoga istinite. Tebi vjeruje dužd Grimani i njegovi savjetnici. Nu hoće li se austrijski ministri, koji nam sve obećavaju a ništa ne rade, hoće li se povesti za tvojim savjetom? Oni se pače digoše Uskoke jače braniti. Nije li nadvojvoda Ferdinand poslao ljubljanskog namjesnika Rabatu, koji je prekjučer u vijeću glasno zahtijevao da se Trstu i Rijeci opet otvori trgovina, a Uskoci da će se po mogućnosti ukrotiti; nije li se naprasnik, španjolski poslanik Inco de Mendozza, podupirući Austriju, pače zagrozio senatu mletačkome u ime svoga kralja?

- Ne plašimo se toga, moj Labieno! Mendozza je ohola luda, koji na svoju ruku brblja, njega valja baciti. Rabata je strog, mrk, bezobziran, pače okrutan vojnik, condottiere, koji bi na zapovijed i svoga oca objesio. On će nam biti proti Senjanima mač, a mi ruka i glava, jer u njega malo glave ima.

- Rabata? - začudi se senator.

- Ta da. Ti znaš predobro koliko sam na praškom i gradačkom dvoru radio da skrham Uskocima vrat, pače previše, preživo radio, te su me moji protivnici stali sumnjičiti pred carem i nadvojvodom da me liše senjske biskupije. A to nije teško. Rudolf nije car, državnik; on je astrolog, čovjek sumnjičav, ćudljiv, a njegovi ministri, osobito Česi, fine lije, koji se još i sad srde, otkako se praški dogovori među carem i Republikom razbiše. U Gracu osujećuju moje osnove protestantski ministri, a u Hrvatskoj mrze ban i general Lenković na Mlečane - dakle i na mene. Po tom, rođače dragi, vidiš da mi valja biti na oprezu, da se sam isticati ne smijem. Drugi neka rade i ne znajući da je sve to moja osnova. Pregledajmo malo svoju vojsku. Evo ti carskog poslanika Rossija. Čovjek je gizdelin, dosta tup, pa po nas bolje, poludio za žarkim očima Marijete, žene našega prijatelja Quirinija. Zaljubljen pako državnik, ma i bio od naravi pametan, neškodljiv je. Prišapnuo sam Marijetinu mužu kako ona od Austrijanca ishoditi mora da Rabata bude komisarom u Senju. Ti se čudiš, smiješiš? Da, baš Rabata. Taj goropadni vojnik, bez vlastite misli i osjećaja, povodi se već sada za mojim migom, a nadvojvodi Ferdinandu, revnu katoliku, vrlo je omilio, jer u Kranjskoj gvozdenom šibom lupa po Lutorovoj čeljadi. Pomisli još i to, rođače, da se je taj nepromišljeni vojnik prekjučer, govoreći živo za svog vladara, zaletio, te ga svatko smatra protivnikom Republike; tim manja će biti sumnja, tim lakše njegovo imenovanje, pa imam li tu vojničku lutku u Senju, on će ti Uskoke sjeći i vješati sve po mojoj volji. Na moru vreba na njihove barke vaš general Paskvaligo, gvozden bat, a turske zapovjednike valja opomenuti neka razbojnike ne puste na svoje zemljište. Nijesu li tako odasvud spleteni u paukovu mrežu?

- Da, ali po tom još nije sve primorje i Senj mletačkom zemljom.

- To mi reče i dužd Grimani i njegovi savjetnici - nasmija se de Dominis - nu ja vam se uistinu čudim. Da protivniku izbiješ mač, ne valja lupati po sablji već raniti ruku. Pomalo ali sigurno. Senjani nijesu svi jednaki. Plemići nek ostaju patriciji, samo valja između njih istrijebiti kukolj: Daničiće, Hreljanoviće i navlastito Posedariće. Ponajljuće vojvode treba uništiti; oni koji dobivaju od cara plaću smirit će se, plaćenik ne buni se nikad žestoko. Ti će ljudi po vremenu biti trgovčići, obrtnici. Najgore, koji ne primaju plaću, valja ukloniti; ti žive od grabeža, idu po moru, jer nemaju od čega živjeti. Spali im barke, premjesti ih u tvrđave Otočac, Brinje i Prozor, šalji ih dalje u Hrvatsku na Turčina: taj će ih ili potući ili će oni braniti kršćansku, dakle i mletačku među. Senj je važno branište austrijske vlade, ali samo dok su Uskoci u njem, jer samo ti đavoli umiju skakati i verati se po pećinama. Nijemci, bogami, nimalo. Pa uzmi onda: Senj bez obrane, Austrija bez mornarice, brodovlje mletačko zaokupilo Jadransko more, Frankopani se istrošili, a pomorski gradovi pristajat će sve više uz Mletke, jer ih ovamo vuče trgovina, pa će zrela jabuka od sebe pasti u krilo prejasne Republike. To zadnje dakako ne rekoh caru ni nadvojvodi, ali mi oni odobravaju osnovu, ne misleći kakvih će tu biti posljedica. Štoviše. Zaklonio sam tu svoju namjeru lijepom mekom. Austrijanci nemaju novaca, senjske šume su lijepe. Mletački trgovci mogu pod rukom kupiti šume vrlo jeftino, Uskoci izgubit će po tom svoje glavno zaklonište - šume, a Austrijanci će tim novcem ukloniti Uskoke. Šta veliš, Labieno?

- Sada velim da mi je sve jasno, i da se čudim tvojemu divnomu umu, rođače; pa pođe li ti sve to za rukom, nitko nije zaslužio od mletačke republike veće počasti negoli senjski biskup Marko Antonio de Dominis.

- To mi reče i zadarski nadbiskup Minuci - nasmiješi se zadovoljno Marko Antun - to mi reče i Grimani. Sada sam ti sve dokazao, dragi Labieno, i ti radi prema tomu. Nu bilo bi vrijeme da zađemo u društvo, da Rossi posve ne poludi, pa će valjda doći - -

- Tko?

- Rabata.

- Zar on?

- Da, on.

- Da nijesi biskup, rekao bi da si - -

- Matematik bez rogova i repa. Gradatim ad sidera tollor. Hajdmo!

Obojica zađoše u sjajnu dvoranu. Zidine presvođene, prostrane dvorane pokrivahu tapete od pozlaćene kože. Sa svoda visijaše sjajan svjetiljnjak u spodobi staklenih ruža od fina kristala, a plamovi mirisavih voštanica blistahu u ogromnim ogledalima od muranskog stakla, sterući dalje svoje svjetlo na žive, zanosite slike, na kojima je Dijana ljubila u snu Endimiona, sveta Magdalena raspelo, na kojima je Leljo bacao zlaćene strijele za Drijadom, ili mletački junak za crnim Saracenom. Sred dvorane prskala ružična voda iz kljuna mramorna labuda, a na dugačkom stolu stajahu orijaške posude od srebra, pune žarkoga cvijeća, zlatni kondiri i kristalne kupe, u kojima se ljeskalo munjevito vino od Kiosa poput rubina. Između zelena lišća bujile zlatne sicilske naranče, rumene lubenice od Krfa, slatko, zlatoliko grožđe i mirisave tamnorujne breskve. Naokolo sjeđaše divno kolo mletačkih gospođa, hladeći se lepezom, koja je titrala na njihovim grudima kao leptir na punoj ruži. Ta gledajte ih. Eno čelo stola bujne visoke gospođe u saboritoj haljini od ljubičaste kadife. Niz bijelo čelo, niz bijela ramena padaju ljepotici zlatni uvojci, a crno joj oko plamti kao danica zvijezda sred tamnoga neba. To je gospodarica Anđelina Veluto. A do nje kao lepršast oblak savija se nježno haljina od bijelih čipaka oko bujne mladice visoka čela, dugih trepavica, crne bujne kose, nad kojom se kruna od alema ljeska. Veliko joj oko sijeva kao rosna ljubica, nježni joj se vrat savija poput ljiljana, a rumene usne smiješe joj se dražesno, kao da je lovor pirnuo ružicom. To je Marijeta, mlada žena Marina Quirinija, koji je obavljao u duždevu vijeću važno zvanje savio di terra ferma, a sada za stolom srkao malvaziju, čupajući dugačku bradu i bubnjajući prstima po stolu. A dalje si vidio o svjetlilu voštanica sve više ljepotica, sve više u crno odjevenih mletačkih plemića. Do krasne Marijete sjeđaše čovjek odebeo, tupa nosa, kratko ostrižene plave kose, uzvinutih brkova, načičkan, našušuren u odijelu od modre svile, vezanom srebrnom žicom. Sive oči, tupi nos, debele usne, šiljasti brci - sve se to smijalo na njem. Bijaše to nesretan ljubovnik, carski poslanik Rossi.

- Illustrissimo! - nasmija se Marijeta - zar vas od našeg ženskog hahakanja ne boli glava, vas koji toliko važnih državnih poslova u glavi nosite?

- Signora! - odvrati gučući Rossi, nasmijav čudnovato svoj široki nos - stavio sam državne poslove kod kuće pod ključ; tu se podajem dušom i tijelom poeziji, i čini mi se da sam pastir među vilama!

- "Ljubovnik sramežljiv"! - umiješa se kroz smijeh Anđelina.

- Signora! - odvrati Rossi slatko šapućući - ja nijesam sramežljiv, i ima dosta junaštva u meni, da bih smio provaliti u perivoj Armidin, nu ne znam, bi li mogao odoljeti njezinoj divoti kao što Gofred buljonski.

- Ne recite onda, illustrissimo - šapnu Marijeta ispod oka glednuv poslanika - da ste junak, kad unaprijed priznajete da ste slabi. - Veselim se dapače svojoj slabosti - odvrati Rossi - jer je u tom slučaju krepost.

- Nu mogla bih vam odgovoriti - prihvati mekanim glasom Marijeta - da je ta krepost po gospoju vašega srca slaba utjeha, jer slab prema jednoj, bit ćete slabi prema svim gospojama, a vjernost - - -

Uto uniđoše u dvoranu senjski biskup i rođak mu senator. Svi ih gosti udvorno pozdraviše, a navlastito stisnu poslanik Rossi biskupu živo ruku.

- Da ste mi zdravo, gospodine poslaniče - započe de Dominis u pol glasa - jeste li gledali popraviti ono što je luđak Mendozza pokvario? Ti Mlečići, čini mi se, vrlo su razjareni. Valja nam biti na oprezu; ja se u te poslove ne pačam, ali što vam predložih, odobrava i nadvojvoda. Valja nam raditi za mir i ugled naših vladara.

- Mislim - odvrati Rossi tajinstveno, jednim okom zureći u lijepu Marijetu - mislim da će sve na dobro izići. Dakako razjareni, kao bijesni lavovi.

- Zbilja?

- Nu ja sam cijeli posao fino zapleo i Grimanu sve razložio. Spočetka ni čuti, sto i sto prigovora i pritužba. Nu kad sam tačku po tačku razložio oštrim razlozima, kad sam dokazao iskrenost naše vlade i potrebu složne prijateljske politike, umekšao se dužd, upuštao se u potanju raspravu, navlastito glede pomorske trgovine iz Rijeke i Trsta, a vijećnik Badoer tražio je potanje obavijesti o senjskim šumama. Na rastanku reče mi Grimani: "Illustrissimo, kad nam nadvojvoda tumači svoje želje po ustima toli mudra državnika, nema sumnje o sretnom uspjehu."

- To znači po prilici da nije trebalo poslati Rabatu - doda biskup.

- Mislim - žmirnu Rossi lukavo očima.

- I nije ga trebalo. Rabata je dobar kršćanin, valjan vojnik, strog upravitelj, ali državnik nikada! Njemu bi valjalo povjeriti važno kakvo zapovjedništvo gdje treba stroge ruke, gvozdena biča, a ne poslati u mletačke mreže, kojima je samo vaša mudrost dorasla. Radite samo tim pravcem dalje, a ja ću misliti da Rabatu, možda suparnika vašega, odstranimo - daleko!

Rossi, pokloniv se duboko, odšulja se opet lijepoj Marijeti.

Za toga razgovora prijavi malen, u crvenu svilu odjeven crnac, da su prisjela dva gosta, i to plemeniti barun Josip Rabata, namjesnik kranjski i poklisar Njegove carske Svjetlosti, i Antonio Capogrosso, poručnik prejasne Republike na galiji gospodina Loredana.

Društvo se dignu od čuda. Za časak uđoše gosti. Rabata bijaše čovjek visok, pun, jak, reć bi debeo. Na kratkom vratu stajaše mu debela glava. Na okruglom, debelom licu vidio si nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima koje ukočene gledahu preda se: pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice, nad bijelim ovratnjakom vidio si debeo podbradak. Duga plava kosa padaše mu na ramena, ali bradi i brkovima ni traga. Čovjek bio bi rekao da je u Rabate žensko lice, ali nepomičnost njegova oka i dvije crte što su išle od nosnica do kraja usnica odavahu da se u tom čovjeku ne taji ženska ćud. Poklisar imao je na sebi zobun od crne kadife žutih svilenih rukava, kratku kabanicu, visoke žute čizme i širok šešir sa crnim i žutim perom, a uz bok dugačak, njemački mač. Poručnik Antonio, čovjek malen, pokloni se odmah biskupu, s kojim se je zajedno pod krinkom fratra povratio bio iz Senja.

- Gospodo i gospođe! - prihvati Labieno pristupiv Rabati i pruživ mu desnicu - velika mi je radost pozdraviti pod mojim krovom dičnoga baruna gospodina Rabatu, carskoga poklisara i desnog prijatelja moga dragog rođaka, prečasnog biskupa senjskoga. Radi toga prijateljstva pozvah slavnog ovog gosta u moju kuću da mu prikratimo čas po našem običaju. Predajem ga vama, gospođe, ta gdje valja tražiti zabave, gdje prolazi slađe i hitrije čas nego uz krasne dame?

Rabata pokloni se silovito, te mu zazveknuše ostruge.

- Hvala, eccellenza - odvrati domaćinu - oprostite te zakasnih. Trebalo je sastaviti izvještaj o mom poslanstvu, a carska je služba prva. Predajem se gospođama, premda se za života predao nijesam, nu oprostite, ne budem li vam po ćudi, jer sam vojnik i oženjen. Gosti zaokupiše stranca koji je praznio čašu za čašom grčkoga vina, smijući se usto grohotom pošalicama mletačkih dama.

- Illustrissimo - šapnu Marijeta Rossiju, koji je Rabatu vrlo hladno pozdravio bio - sparno mi je, mučno mi je, izađimo na zrak, na balkon!

- Vaša mi je zapovijed najsvetiji zakon! - promuca poslanik, te prođe kroz staklena vrata za lijepom gospođom na balkon. Poručnik Capogrosso, opaziv to, prisloni se na stup uz pritvorena vrata, naoko zamišljen, naoko gledajući Dijanu i Endimiona.

Lijepa gospođa nasloni se na gotičku ogradu balkona. Mjesečina sterala se čudno po divnom joj čelu, po bijelim ramenima, po sjajnoj kosi, a oči joj drhtahu poput noćne rose.

- Rossi - reče pridušenim glasom - ostaje li Rabata dugo u Mlecima?

- Što to pitate, signora! - začudi se poslanik.

- Rossi, ostaje li Rabata dugo u Mlecima?

- Za dva-tri dana ostavit će ih da se vrati u Ljubljanu.

- Ljubljana je blizu, vrlo blizu, Rabati je nadvojvoda vrlo milostiv.

- Čujem! - odgovori poslanik ravnodušno.

- A vi se ničega ne bojite?

- Čega?

- Znate li da vam Rabata može biti suparnikom?

- Meni?

- Da dođe mjesto vas za carskoga poslanika u Mletke.

- Mjesto mene? Zar ste, signoro - - ?

- Čula sam - neću reći šta. Ja neću da taj medvjed dođe mjesto - vas. Privikla sam se na vaše poklone. Zapriječite to!

- Oh, Marijeto! koliko sam sretan!

- Ne govorite o sreći dok je nesreća blizu.

- Ali kako?

- Gledajte ga odstraniti daleko - iz Ljubljane - ta kamo? - kamo? - zamisli se lijepa gospoja staviv ruku na čelo.

- Da, kamo? - opetova zaljubljeni poslanik.

- A - planu gospođa - u Senj! u Senj! među uskočke gusare!

- Divne li misli, Marijeto! Da, tako će naša ljubav biti sigurna.

- Da, samo pod tim uvjetom! - doda gospođa. - imate li prijatelja na gradačkom dvoru?

- Imam, i koliko!

- Dobro! Pohvalite Rabatu, njegovu odvažnost; recite da je samo on dorastao Senjanima. I naša ljubav je sigurna! - doda Marijeta mekše podav Rossiju ruku.

- Sutra poći će kurir u Gradac.

- Dobro! Vratimo se u dvoranu!

Međutim je oko poručnika Capogrossa razmatralo sliku Dijane, ali fino uho otimalo se za razgovorom lijepe Marijete toli živo, da se sagnuo bio prema balkonu, da mu je mjesec kradomice virio pod bore haljine, gdje na prsima stajahu srebrom vezana slova C. D. X., tj. consiglio dei dieci.

U dvorani razgalilo se Rabati u sjajnom društvu srce.

- Sablje mi - kriknu Rabata, dignuv kristalnu čašu prema svjetlu - u vas je lijepo, gospodo, u vas je kao u raju! Vaše palače, vaše crkve, vaše gospođe, vaše vino, sve to godi oku i srcu!

- A opet se digoste ljuto na prejasnu Republiku pred vijećem, da, mal' da nijeste slavu pjevali razbojnim Uskocima - progovori Quirini.

- Ja da branim Uskoke? Tršćane, Riječane da! Ali onaj senjski smet, svetoga mi Josipa, nikada. Tako mi sablje - viknu Rabata lupnuv po svom balčaku - bude li prilike, zakrenut ću im vratom, ili mi recite da nijesam plemić. Znam ja te đavolske svatove, kazivao mi je o njima moj vrijedni prijatelj, biskup senjski, a znam i to da nijesu svijetlomu nadvojvodi Ferdinandu po ćudi. General sam, ljubim disciplinu, a gdje je Uskocima disciplina? Nu sada, sjajna gospodo i lijepe gospođe, valja mi poći; rad sam već sjutra krenuti u Ljubljanu, rad sam da putem pohodim svoje rođake u Gorici, pa mi je preša! - Ali Uskoke ću ja - ne bojte se! - Španjolac Mendozza govorio je ludo! - Ja ću to sve urediti.

- Generale! - pristupi Labieno, koji je dosad sa biskupom govorio bio - hvala vam na počasti; vjerujte mi, veliku sam danas sreću doživio, nu oprostite mi na rastanku molbu. Ne molim za sebe, već za poručnika Capogrossa, koji vas je amo dopratio. Rodom je iz Luke od dobre obitelji, a dosad služio je upravo junački u našoj vojsci, osobito na Kandiji. Njegova je satnija raspuštena, a mladić traži službu koju će ovdje teško dobiti jer nije rodom Mlečanin, zato moli ne bi li vaša milost - Antonio stupi pred Rabatu i pokloni mu se vojnički.

- Da ga ja namjestim? - nasmjehnu se Rabata, omjeriv Antonija od glave do pete - na Kandiji, velite? Dobar junak! Ben'! Sviđa mi se. Bilo po vašem, eccellenza! Primam ga u goričke mušketire za poručnika. Okretan je, velite. Ben'! Nek bude mojim pobočnikom. Sutra zorom će sa mnom. A za Uskoke se ne bojte! Ja evo dižem čašu i velim: Morte ai ladri!

- Morte ai ladri! - odazva se mletačko društvo živo kucajući čašama.

Pokloniv se društvu, ostavi ugrijani general sa svojim novim pobočnikom dvoranu, a maleni crnac otprati bakljom obojicu do gondole.

- Gdje je vaš stan, Antonio? - zapita ga general, sjednuv u lađicu.

- Jedno pedeset koraka odavle u onom uskom kanalu, ali ja ću vas otpratiti kući, illustrissimo.

- Čemu to? Spremite svoje stvari, i dođite sutra zorom u palaču carskoga poslanika. Možete li kopnom kući?

- Mogu, illustrissimo!

- A vi izađite. Felice notte!

- Felicissima, illustrissimo! - pokloni se Antonio i skoči na kameni hodnik, idući kraj malenog kanala. Gondola generala odjuri, a Antonio krenu u usku uličicu, pjevušeći kroz zube veselu pjesmicu. Baš htjede zakrenuti za taman svod, za kojim mu kuća stajaše, ali u hip stvori se pred njim ljudina redovnik. Antonio, prestrašiv se, uzmakne za nekoliko koraka i posegnu za mačem.

- Stani! - zaškrinu redovnik, uhvativ časnika za ruku - stani, kukavice!

Vi - i - i, ujače Cipriano, u Mlecima? - zadrhta Antonio.

- Ne zovi me ujakom, izrode, koji si opačinom svojom ubio majku, jadnu mi sestru. - Antonio poniknu nikom.

- Ti si uhoda desetorice. Znam da ti je na prsima cimer izdajstva. Ti si bio kod Veluta. Tko bijaše ovdje u gostima? Antonio ne odgovori.

- Govori, velim ti.

- Neću! - osovi Antonio prkosito glavu, i oko mu planu poput risa.

- Ah, tako li? - nasmija se redovnik. - Ti znaš da bi me mletački inkvizitori stavili na muke. Zovni der drugove svoje, ali ih dozvati nećeš. Govori, tko je ondje bio, šta li se govorilo, ili će se sutra u lavljem ždrijelu od kamena kraj duždeve palače naći pismo i dokazi, da Antonio Capogrosso pravi sa tajnom družbom krive cekine. Jesi li kada vidio kako se takvi kovači ziblju na vješalima među stupovima svetog Teodora i Marka na Pjaceti? Govori!

- Kod Veluta? - promuca Antonio bijesan - bijahu Rossi, Quirini, de Dominis i Rabata.

- Govori dalje, kazuj sve! - reče redovnik dignuv o mjesečini blijedo lice i držeći svejednako Antonija.

- Napijahu smrt Uskocima - Marijeta Quirini sklonu tajno Rossija da radi neka Rabata dođe u Senj, a - mene učini Rabata svojim pobočnikom na molbu Velutijevu. To je sve.

- Tebe?! - Tebe?! - zadrhta fratar.

- Da.

- Dobro! - nastavi Cipriano mirnije - idi s Rabatom, idi u Senj, ali radi samo što ti ja kažem, inače - ovdje vješala, ondje uskočki nož! Na, kukavice - svrši redovnik, baciv kesu cekina na kamen - uzmi, zlotvore, ni Republika ne plaća bolje. Dakle nož - ili vješala! A mene vidio nijesi.

- Hvala, ujače! - promrmlja Antonio, dignuv kesu - nijesam vas vidio ni jednim okom. Laku noć!

Ali redovnika bje nestalo.