- Kume Ante, ja sam svaki dan prolazio ovuda. Jeste li ikad našli na putu, pred kućom, jedno dugme sivo i maleno?
- Nismo, gospodine.
- Al ipak... djeca. Vidim, da me e ona boje. Možda im se nije dalo kazati, da su što moga našla.
- Nikad dugmeta u njihovim rukama. A mi smo tako siromašni, da ih u kući i nemamo. Pomažemo se kojekako, - reče majka.
- Al ipak... ipak...
Tražio je očima naokolo, po tlu, u kutovima.
- Nema, gospodine! Nema, - govorila je žena bojažljivo kupeći oko sebe dječicu.
- Ako ne vjeruiete, zapalit ću svjećicu, da sami vidite.
I kad starac užge, on vidje, kako je ona mračna kućica tijesna, vlažna, bez poda od dasaka i sva čađava.
- Pa kako može njih petero da tu žive? pomisli.
- Obaći ćemo djeci džepove, - reče udovica, samo da se to što prije svrši.
Djeca udariše u plač, gledajući sa strahom u onog čudnog čovjeka.
On nije ni mislio više na dugme.
Gledao je u djecu odrpanu, mršavu i blijedu.
- Ne! Ne! reče. Ne treba.
Majka je ipak htjela. Samo da se on k njima više ne svrati. I ona prevrnu džepove; jadne rastrgane džepiće; u jednom od njih nađoše samo ne-
