Zmija/VIII.

← VII.

Zmija autor: Vladimir Nazor

VIII.

Svanuo i dan Uskrsa.

Veseo, sunčan dan.

Ruka gotovo i ne boli. Kad bih samo smio, sâm bih ustao pa se i obukao. Ali čekam majku, da dođe s novim odijelom.

Sjedim u postelji i gledam u prelomljenu sviralu. Sigurno je mazgar Jakov, taj nezgrapni i zlobni dugonja, stao nožurinom na nju. Hoće li je Šalta moći popraviti? Bi li mi on napravio odmah novu? Pa zašto ne bi?

Tješim se tom nadom i mislim na guju.

Sjećam se, što sam čuo od Stare.

Kruna!

Ona nema krune na glavi. Ili se meni samo čini, da je nema? Ima nešto, što joj se srebrni i zlati iza svakog uha. Produže li se ona dva listića, spoje li se ona dva polumjesečića u jedan kolobar, eto vijenca, eto krune oko njene glave.

A prsten!

Morao bih drugi put bolje paziti. A čemu je onako zinula? Ja nisam znao gledati. Ako ga ima, nosi ga negdje u grlu. Kroza nj psiče, kad zapalucne jezikom.

Ukleta djevojka!

Pa da... Zar nema na svijetu toliko vještica i čarobnjaka? Susjedov je vrt zapušten, ograđen visokim zidom, obrašten kupinom. A zašto? Gdje je taj susjed? I tko je on?... Ta guja traži vodu, voli djecu, pije mlijeko, sluša svirku. Jest! Djevojka.

Pa ona košulja, što je triput svlači!...

Zašto i čemu to?

Netom ustanem, ja ću u susjedov vrt. Sakrit ću se pod kupinom. Čekat ču dugo, ne mičući se. I ona će doći; svlačiti onu zmijsku kožu. Izaći će iz nje; pokazati se. I bit će mlada, lijepa, s krunom na glavi, s prstenom na ruci. I ja ću joj reći: ne plaši se! Sad sam ja k tebi došao. Onaj sam iz dvorišta. Svi su protiv nas: i sluge, i stric, i baka, pa čak i majka. — ali ništa zato. Pogazili su mi sviralicu, no ja ću dobiti novu, još bolju. Onda ćeš ti tek čuti, što ja umijem. Ne tuguj! Uskrs je! Uskrs! Čuješ?

I zvona najedanput zazvoniše.

Čitavo selo jeknu od pucanja iz mužara, od klicanja ljudi.

— Čestito! Sretno! Veselo! — čuh usklike u obližnjem susjedstvu.

Iznad moje glave nečije su pete tapkale o pod; sigurno nožice mojih sestara, što skakuću oko majke. Koraci su odjekivali po svoj kući.

Htio sam veselo ciknuti, al' naćulih uši.

Među glasovima i žamorima razabrah i nešto, od čega se trgnuh.

Kao da je kamenje udarilo negdje o zid, odskočilo od pločnika.

— Jakov! Guja! — stade me vika.

Nitko me ne ču.

Skočih iz postelje. Potražih odijelo.

Al' ga majka bijaše odnijela. Htjedoh se nečim ogrnuti, al' nisam imao snage, da jednom rukom razmetnem hitro posteljinu.

I ja se zatrčah, bos i u košulji, praznim hodnikom. Preletjeh dvorište, stigoh do ugla onoga kutića.

— Jakove!

Mazgar je dalje gazio već utučenu guju, ljuteći se, što joj rep još uvijek titra. Kad me vidje, on saže, mrgodeći se, ramenima, pa ode i ne pogledavši u me.

Pristupih ka guji.

Ležala je na pločniku, pogažene glave i sva istučena. Rašljasti joj jezik virio iz usta, krvav, na bijelu kamenu pločniku. Rep joj se trzao. Kao da se još mučila.

Gledao sam nepomično, kako se i posljednji znak života u njoj gasi.

— Vlado; što mi to radiš?

Majka je stajala uza me. Htjela me pokarati. Al' mi vidje takvu žalost na licu, da joj riječ zamre u ustima. Uzme me za zdravu ruku i polagano odvede govoreći:

— No! Pusti. Čuješ li, kako se svi ljudi danas vesele? Aleluja!

Ja joj samo rekoh:

— Mama! A zašto su ubili moju sreću?