Zmija/VI.

← V.

Zmija autor: Vladimir Nazor

VII. →

VI.

Doskora dođe Stara.

Bijaše to starica lagana, hitra hoda. Čelo puno bora, ali oči velike i žive; prednji zubi još zdravi; nešto otvoreno i odrešito na čitavu licu. Nije bila rodom iz onog sela, a govorila je kao da je nedavno živjela na kopnu, negdje među Vlasima. Bajala je, čarala, skidala uroke, proricala, vadila krv, liječila travama i namještala ljudima prelomljene i pomaknute kosti. Zvahu je Štrigom i Cigankom; kad je trebahu, nazivahu je samo Starom. Kad uđe, ona reče zvučno i glasno:

— Prije svega ostavite me samu s djetetom. Spremite zavoje, šipke i daščicu. Istucite dobro bjelance od jajeta.

Izađoše svi osim majke.

Stara sjedne uz postelju i primi me za ruku.

Gledala me neko vrijeme krupnim, bistrim očima.

— Pa kako se ti to pusti od jedne guje?

— Ne, nije tako. Pao sam.

— Eh! Onda ni pô jada.

Pipala mi je polako prelomljeno mjesto.

— A reci. Je li imala krunu na glavi?

Da me nije to upitala, bio bih vrisnuo od bola i gledao da istrgnem ruku!

— Nije! — odgovorih stiščući zubima.

— Šteta! Takve guje pretvore se iznenada u lijepe djevojke. To su uklete kćeri kraljeva. Sada pazi. Gledaj, da se dobro sjetiš.

Mene su njena pitanja toliko zanimala, da sam manje osjećao bol, što mi ga zadavao sve jači pritisak njenih palaca.

— Je li ikad zinula?

— Joj! Joj! — ne mogoh više izdržati.

— Pa odgovori! Vidje li joj prsten u ustima?

— Prsten u ustima?

— Jest. Tko joj ugodi, onome ga i daje. A onda...

Trla mi istučeno mjesto palcima i kažiprstom, dirala mi kroz kožu svaki mišić, svaku žilicu, sve kosti. I sve me u onoj jednoj ruci boljelo; prsti su mi sami drhtali. Ja sam sada vriskao, al' sam ipak gledao u nju i slušao, što mi govori.

— A onda, taj ti je čovjek najsretniji na svijetu. Al' joj valja i ugoditi. A ti?

— Ja sam joj nosio mlijeko; svirao... Joj!

Đipnuh. Obli me znoj od muke.

— Sad je gotovo. Legni! Tako.

Mazala mi nečim ruku. Počinjala da je ovija. Boljelo me, ali me nije više mučila.

— Da bi je ugledao, kad ona svlači staru, a oblači novu košulju!

Ja raskolačih oči.

— Svlači košulju?

— Jest. Tri puta preko ljeta. I onda se vidi, je li ukleta kraljeva kćerka ili samo guja.

I sve dok mi je ovijala čvrsto ruku, zadavajući mi opet bol, ona mi je tako pričala. A kad mi pusti ruku i prestane govoriti, ja osjetih, da bih rado još malko trpio, samo da nešto više i čujem.

— Kako Vi to znate s djecom! — reče joj majka.

— Nije sa svakim jednako. S njim valja ovako. Vidi mu se na licu, kakav je. Pa ono s gujom.

— Guja! I ja se za nj bojim.

— Manite! — sjedne ona opet uza me i stade mi motriti dlan. Pogledajte samo ove dvije brazdice s udubinom na njihovu raskršću... Udubina mi se ne sviđa, ali su brazde kao u nikoga. Slute samo na dobro. A koga vole guje, zavoljet će i žene. I kraljevna bi mogla jednom banuti. Je li, mali?... A znate, gospođo: zmija! to Vam je... sreća. I ona pođe korakom, koji se jedva čuo. Majka ostade uza me. Kad me vidje mirna i u nekom polusnu; ona zovne Uru. Reče joj, da me i obnoć čuva, a da ostane sada sa mnom; jer da je ona u brizi zbog manjeg sina, koji gore još leži.

Ura ostade, ali namrgođena.

Mračilo se. Već se čulo, kako procesija ide selom, primiče se našoj kući.

Ja sklopih navlaš oči, da me Ure pusti u miru. Ona to jedva dočeka. Izađe polako iz sobe.

Sâm u velikoj postelji, u sve gušćem mraku i s onim bolom u svezanoj ruci, ja sam prisluškivao štropotu koraka duge povorke ljudi i tužnim, teškim pjesmama Velikog petka.

Sljedeća stranica→