Zmija/IV.
| ← III. | Zmija autor: Vladimir Nazor |
V. → |
IV.
[uredi][ 15 ]Sjedio sam opet na rubu kamenice s leđima o zidu.
Zmije nisam još očekivao, jer mi se činilo prerano. Vježbao sam se u sviranju.
Zvukovi su iz nje izlazili; al' pod mojim usnama kao da ona svirala nije još znala govoriti o onome, o čemu je umjela mnogo reći, kad je stari navdar u nju duhao.
Već sam se bojao, da ću zmiju njome samo prestrašiti, kad mi se pričini, e mi nešto puže niz rame. Sjetih se Šaltinih riječi i ne makoh se, jedva dišući.
Bila je ona.
[ 16 ]Siđe mi niz lakat; zagleda se u moju ruku. Dignu vrat i kucnu dva puta nosom u nju. Osjetih samo hladan dodir, kao da me led dotakao. I čitavo njeno tijelo prođe mi niz ruku pa okolo pasa, da mi dođe na jedno koljeno i spuzne polagano niz nogu na tle. Glava joj je bila već na pločama preda mnom, dok joj je rep još puzao niz moje koljeno.
Ja ne znam sada reći, kako mi je zapravo onda bilo, al' se sjećam, da mi se oni trenuci pričiniše i preveć dugi. Kad je svu osjetio oko sebe, bijaše mi kao da me steže mrzao konop, što se vuče, vuče, da se napokon izvuče i razdriješi ispred mene. Od mojih čula ostade samo opip. Ne čuh ni svirke, koje se nisam bio okanio. Razabrah je iznova istom onda, kad je guja ležala sva na tlu.
I čuh je sada sasvim drukčiju.
Svirala je progovarala i pod mojim usnama.
Eto, mlaz se vode prosipa u lokvicu. Sve mrmori i žubori. Ptice su sjele na grane i pjevaju. Drveta miču na vjetru lišćem i šumore širokim dahom. Ja nisam više u kutiću starog dvorišta pokrivenog kamenim pločama. Sve se oko mene raširilo, preinačilo. Kuća se pretvorila u šumu, dvorište u zelenu poljanu. Onaj je zid procvjetao plot. One su dvije kamenice dva jezera puna bistre vode. I čujem zuj kukaca, pjevanje ptica.
Svirala sama svira. Moj se djetinji dah pretvara u njoj u šumore luga, u žuborenje vodâ, u hukanje veselih vjetrova.
Sad znam i ja svirati. Kao navdar Šalta. Bolje, ljepše nego navdar; jer je moja čežnja veća od njegove; jer se moja slutnja već sada penje na neke vrhunce. I mutno osjećam, da mi se otkriva i da me spopada nešto, što me ne će ostaviti nikada više.
Svirala!
A ta lijepa, duga guja ispred mojih nogu ne može me više plašiti. Jest nešto od sada između mene i nje. Ona se ukočila i gleda u me; sluša moju svirku. Ne mari više ni za mlijeko ni za vodu. Sâm ne znam, da li ona mene zatravljuje ili ja nju. Ovit ću je okolo sebe. I poći ćemo skupa iz ovog jadnog dvorišta, od ove stare kuće, onamo, kamo je pošao navdar Šalta, a možda i dalje, gdje je još zelenije, još ljepše...
Al' je netko prilazio.
— Gle! Strahota! Guja! Mladi gospodin!
Skočih. Prenuh se.
Mazgar Jakov, Keka i Ure virili su zaprepašteni iza ugla. Klicali i mahali rukama.
— Žuri se. Ubij! Oslobodi dijete! — vikale su sluškinje, a mazgar je dizao štap, tražio kamen.
— Ne! Stani!
Jakov me nije slušao. Navaljivao je.
Zmija se prestraši. Ona izabra najkraći put ravno preko mene.
Ja pustih, da po meni gmiže. Pružao sam ruke braneći je od mazgara. Ona mi se pope uz noge. Sakrije mi se iza leđa. Dočepa se zida i nagnu preko njega.
Jakov je mahao štapom, htio se baciti kamenom. Ja se popeh na kamenicu. Zapriječih.
— Spašena! — kliknuh.
| Sljedeća stranica→ |