Zmija/II.

← I.

Zmija autor: Vladimir Nazor

III. →

II.

Jednog dana, kad su moje lađice najljepše plovile po vodi u kamenici, čuh lagan žamor na zidu povrh mene.

Kada digoh oči, u prvi se mah prestraših.

Velika zelenkasta guja plazila je preko zida iz susjednog vrta.

Kao da me tek sada vidjela, jer osta nepomična. Ukoči se i bi nalik na bršljanovu granu prilijepljena o sive stijene onog starog zida.

Ja se ne makoh, ne pisnuh. Bio sam tako daleko od nje, da se i pobojah, e bi me mogla odanle dohvatiti.

Ona se spusti malo niže, digne uvis samo vrat, spruži prema meni plosnatu glavu i zagleda se u me.

Bio sam od nekoga već čuo, da pogled zmijin omamljuje, ali ja ne osjetih od toga ma baš ništa. Malene okrugle oči gledale su u me, blistave i gotovo vesele. Vidjeh odmah, da se zapravo nemam čega bojati; i bijaše me samo strah, da je ne prestrašim i ne nagnam u bijeg.

Najedamput nadme dva žućkasta polumjeseca iza ušiju pa zine, zapalucne dugim račvastim jezikom i maknu tri puta glavom kao da njome o nešto udara. Meni se pričini, da sam razumio, što bi ona od mene htjela. Trgnem nekoliko koraka natraške i opet stanem.

Ona se vijugajući spusti dolje; uđe u veću kamenicu. Zapliva dva tri puta po njoj; priđe u drugu, obađe je kao da i u njoj nešto traži. Još je nekoliko puta išla iz jedne u drugu praveći sve uže vijugave zavoje, da bi tako čitava plivala u onome uskom prostoru. Onda se popne uza zid i začas je nestade.

— Ha! — kliknuh, sretan, što sam vidio jednom i ja guju i baš tako veliku i tako dobru.

— Zmija! Vidio sam zmiju! — zatrčah se preko dvorišta i uđoh kličući u kuću.

Pođoh ravno u kuhinju.

— Zmija!

Mazgar Jakov i navdar Šalta sjedjeli su u blagdanskom odijelu i gledali, što dvije sluškinje, Keka i Ure, rade.

— Zar doista? Guja? — začudi se Jakov.

— Da, — rekoh. Velika. Iz susjedova vrta. Ušla u kamenice. Plivala je. Pila vode.

— Čuvaj nas, Isuse i Marija! — gotovo uzdahnu Keka.

— Ali, kako to? Ja sam je već dvaput ubio — reče Jakov.

A navdar Šalta udari u smijeh:

— Ha! Ha! Pa to ti je svake Godine druga, nova.

— Nije! Nije! — navališe na nj složno i Keka i Ure i Jakov.

I mazgar stade gotovo vikati. Bolešljivo, duguljasto lice, nalik na gubicu njegovih mazgi, crvenjelo se od ljutine.

On zna, što su guje. Vidio ih je svu silu u životu, jer on pase životinje. Pretražio je više puta zapušteni vrt susjedov, a nigdje nikada u njemu kakve zmije. Ali ipak svake godine, uoči Uskrsa, eto ti jedne preko zida. On je svakog Uskrsa ubija, a do godine, baš u iste dane, eto je iznova, ali nešto veće i crnije. Da, svakog je Uskrsa ubija.

— Pa zato i jeste takvi, kume Jakove! Ispit će Vam svu krv, — stade ga Keka žaliti.

— Ma propale mi i sutra ove stare kosti, utući ću ja i ovu — naljuti se mazgar.

— Isuse i Marija! Bože prosti! — jauknuše obje žene.

A navdar Šalta, malen mršav starčić, sitnih ali jakih kostiju i polusijedih vlasi, samo se smijao grickajući zubima čibuk lulice.

— Ljudi Božji, cijeli svoj život živim u gospodarevim Nerezinama s pticama i zmijama, pa znam i ja koješta.

Još je onamo nešto trave i grmova i hlada, pa ima i sitnih životinja. Uz njegovu je poljsku kućicu i barica s vodom, a k vodi dolaze i takve guje. Nikada od njih štete. Ne grizu. Boj se samo malenih zmija. Što je guja veća, to je i bolja. On je neke velike i pripitomio. Hrani ih mesom i mlijekom. Znadu ga. Ne bježe. Prilaze mu k rukama.

— Hu! To su štrigarije! — uzvrpoljiše se žene.

— To se tebi sanja u onoj pustinji, — ljutio se Jakov. A znaš ti, da nam svake godine crkava po jedna mazga. Otkada ta guja dolazi da pije našu vodu, uvijek gore u ovoj kući. Netom je počela dolaziti, umro jedan od starih gospodara...

— A onda drugi! — upadne u riječ sluškinja Ure, sva zaprepašćena.

— Vidi! Nisam ni mislila nikad na to. A čujte, ljudi, čujte! — snizi Keka glas. — Pomislite na ono, što se sad sprema.

— Što?

— E, pa još pitate! Ono najgore; ono, što će sad biti u ovoj kući.

Oni još nisu razumijevali.

— Pa ono, što smo, eto, u stare dane dočekali. Rasap! Ta nesretna dioba!

— E, da, da! — složiše se svi.

Kao da i navdar Šalta povjerova u kobnu moć te nesretne zmije.

A mazgar Jakov udari pesnicom o stô i viknu svečano, kao da se kune:

— Al' ja ću je opet utući! Ne smije ona ni ove godine čuti naša uskrsna zvona!

Sljedeća stranica→