Zmaj od Bosne/XIV

← XIII

Zmaj od Bosne —  XIV. autor: Josip Eugen Tomić

Prešavši Savu krenu Husein preko Đakova u Osijek. U manjem mjestu nije mogao ostati radi velikoga svoga društva koje ga je vjerno pratilo u progonstvo. U Đakovu pokloni se Husein tadanjemu bosanskomu biskupu Pavlu Sučiću, koji bosanskoga junaka skupa s njegovim pratiocima počasti sjajnom gozbom. Sutradan stiže Husein u Osijek i javi se zapovjedniku tvrđave, predavši mu preporučno pismo đakovačkoga biskupa.

- Dobro, dobro - reče dosta prijazno stari general pročitav list svoga dobroga znanca - dat ću tebi i tvojoj pratnji stan u našoj vojarni, a odmah ću pisati i caru u Beč da odluči što ima biti dalje.

- Ja se s mojim drugovima utječem pod okrilje tvoga cara! - reče Husein generalu.

- Nemaj brige - odgovori zapovjednik - široka je careva država, naći će se u njoj i za te mjesta.

- Samo ne daleko od Bosne, generale! - moljaše Husein - prijeko mi je još imanje kojim bi zbliza mogao lako upravljati.

- Ne mogu ti ništa obećati, jer to nije u mojoj vlasti. Strpite se! - odgovori zapovjednik.

Huseina nastaniše u vojarni blizu gradskih vrata što vode u novi grad. S njim stanovahu još Ali-paša Vidaić i beg Zlatarević. Ostali se nastaniše u Podravini, jednoj ulici Donjega grada Osijeka. Bjegunci bijahu posve slobodni osim toga da se bez znanja zapovjednikova nisu smjeli nikamo izvan Osijeka udaljiti, van ako su htjeli projahati se na brzim svojim konjima, što je često bivalo. Praćen stotinama sjajno oružanih svojih junaka kojim su arapski atovi nosili sersame od srebra i zlata, više puta bi Husein ispred zadivljenih gledalaca izjahao iz tvrđave i poput vihra jahao duž hladne Drave, ili udario cestom prama Đakovu, sretan u misli da se tim pravcem približuje svomu zavičaju. Ovo bijaše jedina zabava Huseinova i njegovih drugova, inače bi po čitave dane turobno uz čibuk sprovodili. Nije ih veselio ni razgovor o nedavnim vojnama koje su imale tako slavan i sretan početak, a tako žalostan konac. Iz Bosne, koja je osobito u prijašnje vrijeme tjerala veliku trgovinu s Osijekom, dolazilo je više znanaca Huseinovih koji su ga pohodili i pripovijedali mu o najnovijim događajima u Bosni. Ovim načinom doznao je Husein sve što se je dolje zbilo poslije njegova bijega preko Save. Mnogi nasljedni begovi i kapetani, koji su prije s Huseinom držali, zatvoriše se poslije bitke kod Sarajeva u svoje tvrde gradove, misleći da će otuda lakše ugovarati s vezirom Kara Mahmudom i zadržati svoju vlast. Nu prevariše se. Kara Mahmud pokori jednoga za drugim silom, ter oni budu najprije u tabor vezirov, a odonud u Carigrad poslani otkud se više ne vratiše. Na njihovo mjesto dođoše strani ajani i muselimi, koje je vezir po volji namještao i svrgavao. Ali-aga Rizvanbegović, nasljedni beg stolački, bijaše naprotiv po zasluzi svojoj prema sultanu sjajno nagrađen. Imenovaše ga pašom hercegovačkim i tako dobi ponositi Ali-aga vlast nad čitavim jednim krajem, za čim je odavno težio i sad napokon srećno postigao. Sarajlije, koji su željno čekali novoga vezira, prođoše najgore. Ne mogavši podnositi da se je Kara Mahmud nastanio na Gorici skupa sa svojom vojskom, stanu ga najprije moliti da krene od Sarajeva i u Travnik prenese svoju stolicu, gdje su odvajkada sjedjeli bosanski veziri. Kad molbe nisu ništa koristile, stadoše Sarajlije prijetiti veziru, ali i to ne pomože! Tad se age razjare i sakupiv se njih više hiljada, udare na vezira i njegovu vojsku, ali u zao čas po se, jer ih vezir nemilo potuče i otada još jače pod svoju vlast skuči.

- To im je plaća za njihovo odmetništvo! - reče Husein. - Uzdisali su za Osmanlijama, i eto su im došli na vrat!

Bjeguncima, a osobito Huseinu, poče sve to više dosađivati život u tuđini. Ne da se pomisliti kako je muhamedovskomu Bošnjaku nesnosno živjeti izvan svoga zavičaja, a osobito u kraju gdje ne ima njegovih jednovjeraca. Takav kraj je njemu gori od pustinje, tu mu je sve mrsko i odurno. Nema on ovdje ozbiljnoga mira koji istočnjacima toliko godi, nema junačkoga drugovanja koje mu dušu sokoli, nema tihe sreće haremske koja ga razblažuje, a nadasve boli ga da nema zgode vršiti svete običaje svoje vjere koji ga oduševljenjem napunjuju.

Huseina savlada velika sjeta. Poče naočigled ginuti i malaksati. Najvolio je biti sam i nikakav razgovor ne mogaše mu ugoditi. "Ah, da je bar ona uza me!" znao bi više puta uzdahnuti u svojoj samoći. "Sve bi još podnosio... al gdje je ona, gdje ja?"

Jednoga dana kad su ga mučili ovakovi bolni osjećaji za domovinom i nesuđenom dragom, otvore se vrata i u sobu stupi ovisok, jak fratar. Ugojeni brci odavahu, da je to bosanski redovnik. Bijaše to fra Ilija Starčević, župnik iz Bosanske Posavine, stari znanac Huseinov.

Vidjevši svoga zemljaka, razvedri se Huseinu lice od radosti. Pozdravi se s fratrom najljubeznije, posadi ga do sebe na dušek pa ga po navadi upita: što je nova u Bosni?

- Valjda se je i ovdje čulo - uze pripovijedati fratar - da je Ali Namik-paša skadarski, koga bješe veliki vezir Rešid poslao na Crnu Goru, potučen.

- Čuli smo to - odgovori Husein.

- Veliki vezir htjede obnoviti vojnu na Crnu Goru - produži franciškan - al uto stigne glas da se je misirski paša Ibrahim pobunio, i veliki vezir dobi nalog od sultana da odmah kreće s vojskom u Misir, a Crnu Goru zasad u miru pusti.

- Lijepe li zgode za Bošnjake, da su složni - pomisli u sebi Zmaj Bosanski.

- Tako krenu veliki vezir iz Makedonije u Carigrad - prihvati opet franciškan - odakle će s vojskom odjedriti u Misir. Sva je prilika da će doskora pokoriti misirskoga pašu jer su mu od Evrope leđa posve sigurna. Crna Gora izmučena je zadnjom navalom, Albanija je pokorena a naša Bosna isto tako. Da bude sasvim bez brige, proglasi veliki vezir prije svoga polaska iz Makedonije da su pomilovani svi bjegunci, živući sada izvan otomanske države, koji su posljednjih godina vojevali proti sultanu.

- Svi pomilovani? - upita naglo Husein i sav se od nade preobrazi u licu.

- Da, svi osim tebe, čestiti vezire i tvoga pobre Ali-paše. Za vas dvojicu očekuje se sultanov ferman iz Carigrada. Isti Kara Feisija, mladi vođa kerdžalija, koji je toliko skrivio opljačkavši grad Sofiju, može se vratiti u domovinu, samo ste vas dvojica izuzeta.

Husein obori oči u zemlju i ne reče ništa.

- Nadaj se dobru - uze franciškan tješiti Huseina, vidjevši kako ga je nemilo dirnula ta vijest. - Sultan je milostiv i ti ćeš se skoro vratiti u svoj zavičaj.

- Misli na Škodra-pašu; to će se isto i meni dogoditi - odvrati Husein.

- Što je sa Škodra-pašom? - upita franciškan.

- Sigurno ga je sultan počastio gajtanom, ili ga poslao u zatočenje - odgovori Husein - kad se o njem ništa ne čuje.

- Ti dakle i ne znaš što je sa Škodra-pašom, gospodaru? - reče franciškan. - Da ti kažem! Pošto su ga s porodicom odveli u Stambul, svijet je mislio da je propao. Ali sultan se pokaza milostivim pram njemu. On mu opredijeli Carigrad i okolicu za prebivanje i odredi mu sto hiljada groša u ime godišnjega izdržavanja.

- Dakle je ipak zatočen? - primijeti Husein.

- Ali može lijepo i udobno živjeti - odgovori fra Ilija.

- Bez Bosne ne ima meni života - reče Husein tužno i zamuknu.

- Ja sam na putu za Beč, gospodaru - progovori iza kratke stanke fra Ilija. - U poslu našeg franciškanskog reda stupit ću i pred carevo lice. Ako imaš kakvu molbu za nj, ja ću mu je priopćiti.

- Ne molim ništa, nego da mene i moje drugove proti volje ne izdaje Osmanlijama. To je sve što ga molim - odgovori Husein. Na to fratar ustane i Husein se s njim opet vrlo ljubezno oprosti.

Nekoliko dana za tim stiže zapovjedniku tvrđave službena vijest da su svi bosanski bjegunci, živući u Osijeku, osim Huseina Gradaščevića i Ali-paše Vidaića pomilovani i da se slobodno mogu vratiti u svoju domovinu. Zapovjednik pozove bjegunce preda se i priopći im tu službenu objavu. Bošnjaci bijahu obradovani glasom o svom pomilivanju, nu žalostilo ih je da su njihovi prvaci od toga izuzeti.

- Mi ćemo još počekati - odgovore oni zapovjedniku - dok stigne ferman sultanov o veziru i Ali-paši. Onda ćemo se riješiti na ovu ili na onu stranu.

Pri tom ostane. Bjegunci ostadoše u Osijeku čekajući sultanov ferman za svoje prvake.

Tako dođe konac poklada godine 1832. Grofovska obitelj Pejačevića priredila je u svom dvoru u Retfali, tik Osijeka, sjajan maskirani ples. Sve što bijaše odličnijega u Osijeku i okolici, našlo se na toj zabavi. Došli grofovi Elci, i Khueni, barun Prandau, pak stari hrvatski plemići Adamovići, Mihaljevići, Delimanići i Jankovići Granički. Osim plemstva bijaše prisutan biskup đakovački i zapovjednik osječke tvrđave s nekoliko viših časnika. Plesna dvorana bijaše krasno iskićena verugastim vijencima od zelenila i živa cvijeća. Po uglovima stoji ponamješteno inozemsko cvijeće iznad koga prskaju umjetni vodometi. Sa stropa vise skupocjeni svjetionici čije stotine luči titraju u ogromnim zrcalima, viseći na stijenama dvorane. U dvorani je šareno, prezanimivo društvo. Tu crni domino uhvatio pod ruku živahnu Mađaricu s kratkim rukavima, iz kojih se sjaju bijele, gojazne ruke. Tamo španjolski grand zaokupio mladu snašu iz okolice osječke, pa ju čvrsto drži za ruku. Mora da joj nešto o ljubavi govori, jer ona od stida jednom rukom oči krije, a drugu gleda da mu otme. Dalje opet star kapucin zaustavio maljušnu vrtljaricu i drži joj propovijed o taštini svijeta, a ona mu se vragoljasto smije i brzo ga ostavlja, vidjevši kako ju raširenih ruku k sebi zove bogato odjeveni poljski šlahćic. U sredini dvorane razmahao se golem Trenkov pandur u crvenoj kabanici, držeći visoko u ruci malo dijete od šećera. Oko njega natisnuo se svijet, muško i žensko, hoteći da izbavi dijete; nato se rasrdi pandur i na užas sviju odgrizao pol glave slatkomu stvoru. Oko gospode i gospođa, što su bez krinke motrile te prizore, reda bezazleni tatarski trgovac, nudeći svoju šarenu robu na prodaju. Osobito dosađuje lijepim gospođama i ne da se otpraviti dok mu ne pruže ruku na poljubac. Kud god okom pogledaš, svagdje je nešto rijetka i zabavna. Svi vjekovi, svi narodi i staleži rekao bi da su zastupani u toj živoj smjesi i vrevi. Obožavateljima lijepoga spola padala je najviše u oči mlada, povisoka Bosanka u svom narodnom odijelu. Njezin ubavi, jedri stas i dražesna kretnja zamamljivo se doimala gledalaca. Sudeći po svježem, rumenom podbratku što proviruje ispod krinke mora da je divota od lica koje ona pokriva. To svjedoče i žarke oči što kao dva živa ugljena pale iz rupica krinke. A istom te majušne nožice u žutim, srebrom vezenim papučicama! Čovjek im se mora čuditi da mogu ponijeti tu silu krasote.

Pozvani gosti bijahu gotovo svi na okupu i sve je već mislilo na ples. Uto se otvore vrata dvorane i u nju uniđe u sjajnom odijelu Husein Gradaščević, praćen dvojicom svojih najboljih prijatelja: Ali-pašom Vidaićem i begom Zlatarevićem. Stupivši u dvoranu pozastade malo, kao da se hoće razabrati. Bijaše veličanstven i divan gledati. Ispod velike bijele čalme sa srebrnom čelenkom vidiš mu blijedo lice. Najveći mir počiva na njem i da nema onih živih sokolovih očiju u njem, što jasno svjedoče o junačkoj mu duši, čovjek bi mislio da je to lice isklesano od bešćutna mramora.

Po svoj dvorani nastade šapat i sve upre oči u vezira koji je sav sjao u zlatu i srebru. Domaćin priđe i srdačno pozdravi Huseina i njegove drugove. Uto primakao se do Huseina modri domino, vodeći ispod ruke lijepu Bosanku. Husein ostade zapanjen. Ispružio ruku prama njoj i otvorio već usta, kao da će nešto progovoriti, al eto Bosanka se uhvati za rame svoga pratioca i kriknu: - Jao, drži me!

- Ona je,... taj glas! - viknu vezir izvan sebe prema Ali-paši i htjede naprijed. Ali-paša zaustavi ga: - Svladaj se, pobro! Šta će svijet reći?

Modri domino trgnu brzo krinku Bosanki s lica i podigav ju na ruke, ponese ju k vratima dvorane da ju iznese nadvor, na zrak. Sve se uskomeša. Kad su nosili onesviješćenu Bosanku ispred Huseina, pogleda joj ovaj u lice i povika opet glasno Ali-paši, uhvativ ga grčevito za ruku: - Ona je! - Jedva se je držao na nogama.

- Moram s njom govoriti! - stade dalje mucati dršćućim glasom Husein.

- Nemoj mahnitati, pobro! - uze ga miriti Ali-paša. - Osramotit ćeš sebe i nju! Tko zna nije li udata!

- Ne govori toga jer ću poludjeti! - odvrati Husein, zdrmav za rame Ali-pašu.

U općem metežu ne opazi srećom niko nemir Huseinov. Doskora povrati se domaćin koji bješe izašao za onesviješćenom čuvidom, i pristupi opet k Huseinu: - Mladoj gospođi ujedanput je pozlilo - reče grof, - nu sad joj je već dobro i ona se je sa svojim mužem odvezla kući.

- Zar je udata? - upita Husein grofa toli živo da ga je grof začuđeno pogledao.

- Poznaješ li ju, vezire? - upita grof.

- Poznajem... da, poznajem - odgovori ovaj dršćućim glasom.

- Lanjske godine bila je s ocem u Travniku - prihvati Ali-paša. - A za kog je pošla, da čujemo? - upita dalje isti.

- Udala se je za svoga sestrića, konjaničkog kapetana, onoga što ju je nosio iz dvorane - odgovori grof. - Čujem da nije baš od ljubavi za nj pošla, ali njihovi roditelji su željeli da se njih dvoje uzmu, samo da se opet sjedini staro imanje njihove porodice.

Huseinu se svilo srce od neizrecive žalosti. - Dakle sam ju zavazda izgubio! - pomisli u sebi i težak uzdah izvi mu se iz bolnih grudi.

- Otkad je ovdje? - upita Ali-paša grofa.

- Danas je istom osmi dan. Konjanička četa u kojoj služi kapetan Plasaj, muž te mlade žene, nalazi se ovdje na prolazu, a sutra već odlazi s četom u Pečuh.

- Već sutra? - primijeti Ali-paša Vidaić i pogleda sa strane Huseina, nu ovaj je šutio, stojeći kao da je od kamena.

Sada zasvira glazba šotski ples i čuvide stanu plesati. Husein gledaše neko vrijeme bez ikakova saučešća tu zabavu i tada se preporuči grofu i ode kući. Sam u sobi, uzdahne teško, kao da želi odvaliti golemi kamen sa srca i progovori sam sa sobom: "Pošla je za drugog, valjda me ne ljubi više... a kako se je često klela da će samo mene do groba ljubiti!" Srce mu planu kad se toga sjeti. "Ha, nevjero!..." zavapi, udariv se dlanom o čelo i htjede već izustiti strašnu kletvu, nu ipak se još u zadnji čas svlada. "Ne, neću je kleti", govoraše slabim glasom, "možda nije kriva... možda me ipak još uvijek ljubi!"...

Konjanička četa u kojoj je služio kapetan Plasaj, muž Marijin, ode iz Osijeka ranim jutrom. Tim nestade Huseinu nade da će Mariju ikada vidjeti. Ljuto ga je to boljelo! Da je bar jednu jedinu riječ utjehe mogao čuti iz njezinih usta! Ma ni toga!

Kojih desetak dana zatim stiže Huseinu pismo iz Pečuha. Srce mu zaigra od radosti kad vidi potpis. Bio je list od Marije. S neizrecivom pohlepom pročita list koji je ovako glasio: "Nesuđeni dragi! Od našeg posljednjeg viđenja ti valjda već znaš da sam udana. Ne žali s toga na me. Pođoh za svog rođaka, jer to bijaše sveta volja naših roditelja. Dadoh mu ruku, al srca ne mogoh, jer je ono kod tebe ostalo i bit će tvoje do groba. Marija".

- Ona me još uvijek ljubi! - uskliknu Husein, poljubi dragocjeni list - sad sam spokojan, sad više ništa ne tražim.

To pismo bilo je odsada najveća njegova utjeha. Kad su ga mučile najljuće duševne boli, tad bi uzeo čitati milo pisamce i vazda bi mu odlanulo na srcu. Kao kakav amanet on ga je čuvao i na srcu nosio: jedinu uspomenu na blažene dane svoje slatke ljubavi.

Vazda jednoliko i u neprestanom očekivanju daljnje sudbine prolažahu dani i mjeseci Huseinu i njegovim drugovima, bjeguncima. Utom primače se i jesen godine 1832. Jednoga dana u prvoj četvrti mjeseca listopada dođe zapovjednik osječke tvrđave k Huseinu i navijesti mu da je za nj i Ali-pašu prispio sultanov ferman u Zemun i da njim dvojici treba onamo poći da im bude pročitan.

Kolebajući se među nadom i strahom spremi se Husein na put u Zemun. Pratili su ga svi njegovi drugovi bjegunci koji se oprostiše sa sadanjim svojim utočištem, ne mislivši se više povratiti natrag. Bijaše krasan jesenski dan kad je Husein Gradaščević na čelu svojih vitezova ujahao u Zemun, a sunce je peklo kao u ljetu. Držeći suncobran nad sobom jahao je ponosito Bosanski Vitez na arapskom vrancu koji bijaše sav pokriven zlatom i srebrom i za uzdu voden od sluga što su uz vezira zdesna i slijeva pješke stupali. Kud je prolazio, ostajaše svijet zadivljen s istočnoga sjaja koji je okružavao Huseina. Pred stanom austrijskoga brigadira, gdje se je imao pročitati sultanov ferman sjaše Husein s konja. Ali-paša Vidaić i Krupa-kapetan, koji nisu prestali štovati u njem bosanskoga vezira, uhvate ga ispod ruku i povedu uz stube. U dvorani čekaše već brigadir i sultanov poslanik - Morali-paša, isti onaj koga su Bošnjaci u Travniku zasužnjili i koji im je u Mostaru kasnije pobjegao. Iz njegovih usta moradoše čuti kolovođe bosanskoga pokreta svoju sudbinu. Ferman sultanov je glasio veoma strogo. On lišava imanja i časti i Huseina i Ali-pašu; jedini život bijaše im zajamčen; nu prije svega trebalo im je poći u Carigrad da im opredijele mjesto prebivanja. Naslonjen o svoga pobru Ali-pašu slušao je Husein tužnim srcem sultanovu odluku i vidjevši uništene sve svoje nade, ne mogaše da zaustavi suze koje mu se natisnuše na oči: - Oj Bosno, djedovino slatka! - zavapi nesretni junak - zašto sam te tužan ostavio, zašto nisam volio poginuti u tebi, u tvom milom krilu!

Drugovi Huseinovi bijahu silno tronuti sa žalosti vođe svoga. Poznavajući njegovu ćud i žarku ljubav, koju je nosio u grudima za tužnu svoju Bosnu, bijahu uvjereni da mu nema duga života u progonu. Ali-paša bijaše također snužden. Činila mu se prestroga kazna sultanova, nu on se je nadao da će ga sultan možda pomilovati, uvaživši njegovu privrženost u prijašnjim vremenima.

Samo dvadeset i četiri ure dadoše Huseinu i Ali-paši da se razmisle. Brigadir im objavi da austrijska vlada neće trpjeti da žive na granici Bosne, jer bi njihova blizina mogla dati povoda skorim nemirima u Bosni. Ako se ne bi pokorili fermanu i pošli u Carigrad, tad bi po odredbi bečke vlade imali stanovati na jednom dunavskom ostrvu kod tvrđave Komorana.

Husein se teško zamisli. Znao je da ga i na Dunavu i na Bosporu čeka zatočenje, daleko od miloga zavičaja. Ali-paša ga stade tješiti nadom pomilovanja: - Pođimo u Carigrad, pobro - govoraše on Huseinu - valjda nećemo gore proći negoli Škodra-paša!

Husein se napokon riješi. Ganut do suza izgrli se i izljubi sa svim svojim drugovima u slavi i bijedi i dok se oni vraćahu slobodni natrag u svoju domovinu, otplovi Husein sa svojim pobratimom Ali-pašom prijeko u Beograd. Pokoriše se fermanu.

Među onima koji se vratiše u Bosnu, bijaše i beg Zlatarević. Kad je Morali-paša pročitao bio sultanov ferman, pristupi k begu Zlatareviću i reče mu: - Da nisi bio moj izbavitelj, i ti bi ovako prošao kao ova dvojica. Vratio sam ti milo za drago. - Beg Zlatarević zahvali paši i umoli ga da pozdravi hanumu i Zejniju.

- Veselit će ih čuti glas o tebi - reče Morali-paša. - Zejnija se proljetos udala; to će te možda zanimati! - pridoda paša smiješeći se.

Beg Zlatarević ga je odmah shvatio. Ta vijest nije ga međutim ni najmanje rastužila. Odavna je on već pregorio Bio lukavu Osmanlijku.

Husein Gradaščević i Ali-paša Vidaić pođu doskora iz Beograda u Stambul. Ali-paša, kao što se je nadao, dobi potpuno pomilovanje i vrati se u Bosnu. Husein prođe nesretno. Sultan Mahmud primi ga milostivo i ponudi mu veliku vojničku čast među nizamom ako pristane uz reforme i obuče nizamsko odijelo. Vrli duh Huseinov odbi te sjajne ponude. On ne htjede dati svojim zemljacima podao primjer kukavštine te se iznevjeriti načelima za koja ih bješe poveo u sveti boj. Pobornik staroga vjerskoga reda i sloboština svoje domovine voljaše poći u zatočenje nego se osramotiti. Sultan ga progna u Trapezunt gdje za nekoliko mjeseci preminu, shrvan teškim patnjama i velikom bolesti duše. Bijaše mu istom 30 godina!

Tako završi svoj život plemeniti, ali sudbinom nemilo gonjeni Husein-kapetan.

1879.

PRIPOMENA

Da se vidi u koliko slijedimo u ovoj pripovijesti istinite događaje, priopćujemo ovdje glavne crte o životu Husein-kapetana. Husein-kapetan Gradaščević rodio se u Gradačcu godine 1802. od oca Osmana, iz stare bosanske vlasteoske porodice. Otac Osman, komu se ime i u narodnim pjesmama spominje, bio je na glasu radi svoje pravednosti, ne poznavajući razlike među muhamedovcima i kršćanima. Njegov sin Husein ga je u tom posve nasljedovao, a u junaštvu i natkrilio. Prvi put izađe Husein na glas godine 1829, kad je predobio Ali-pašu Vidaića u njegovom tvrdom gradu Zvorniku. Ali-paša bude rečene godine imenovan pašom u Srebrenici, nu kad je htio da posjedne tvrđavu, nađe u njoj već drugoga gospodara - Memić-agu. Ali-paša ne mogavši ga odovud maknuti, vrati se u Zvornik, al kad tamo, nađe zatvorena gradska vrata. Za njegova odsuća proglasi se gospodarom zvorničkim jedan njegov rođak, Mahmud-aga, dobar prijatelj Memić-agin. Ali-paša upotrijebi silu da osvoji djedovinu. Pomoću prijatelja, što ih je imao u gradu, zađe unutra i sada se otvori borba u ulicama i oko kuća. Malo je još trebalo, te bi Ali-paša izagnao bio iz grada novoga nametnika nu u odlučni čas doleti neprijatelj njegov Husein-kapetan iz Gradačca, koji složno s Mahmudom udari na Ali-pašu. Ne mogavši odoljeti većoj sili, zatvori se Ali-paša u svoj konak i branjaše se otud s nekoliko vjernih momaka. Kad mu već počeo gorjeti gornji sprat nad glavom, uvidi da se mora predati. Uza se imao je još samo trogodišnjega sinčića i svoga arapskoga ata, konja od mejdana. Sinčića metnu na ruke jednomu od momaka, zapovjedivši mu da ga nosi Mahmudu, a taj da čini s njim što ga je volja. Ovaj uze dijete pod svoje. Sam Ali-paša predade se Huseinu. Umjesto okova i sramote, čim je mislio Ali-paša da će ga dočekati pobjeditelj Husein, ovaj ga ogrlio kao pobratima svoga. Od to doba ostaše njih dvojica nerazdruživi prijatelji, dijeleći kao prava braća sve dobro i zlo. Sultanov divan, koji je zasnovao svu tu spletku, promaši očito svoj cilj. U to doba poče se Husein već zvati i potpisivati ponosnim imenom: "Zmaj od Bosne", a Bošnjaci spajahu velike nade s njegovim imenom i očekivahu od njega velika djela. Početkom godine 1831. bijaše tomu najbolja prilika. Sultan Mahmud II, hoteći svom silom i u Bosni provesti svoje reforme, zapovjedi bosanskomu veziru Morali-paši da obuče na se nizamsko odijelo, što ovaj i učini. Bošnjaci držahu to povredom staroga reda i iznova planu na sultana. U proljeću god. 1831. digne se njih više hiljada pod Huseinom na vezira u Travniku, koga i zasužnje. Pred njihovim očima morade svući nizamsko odijelo i obući odijelo starih bosanskih vezira. Kao da je sagriješio proti vjeri otaca, morade javno uzimati abdest i moliti se. Na to ga povedu sa sobom pri čemu su računali da će neukiji svijet listom poći s njima kad vidi da je i vezir Bosne u njihovoj sredini. Međutim pođe za rukom veziru uteći dok je ramazan trajao. Ali-aga Rizvanbegović u Stolcu stari privrženik sultanov i njegovih reforama, primi ga gostoljubivo i pomože mu stići u Dalmaciju, otkud je vezir otputovao u Carigrad. Bošnjaci međutim sakupe se sa svih strana pod Huseinov barjak i odluče ravno poći na Carigrad da uspostave stari red u zemlji. U isto vrijeme kretaše i mladi skadarski Mustafa-paša Bušatlija (od Arbanasa Škodra-paša zvani) na bojno polje sa 40.000 momaka, sve samih poizbor junaka. Srpski knez Miloš miljenac Mahmudov, pisa Huseinu neka se okani vojne na sultana i da će on posredovati za nj kod divana. Husein odbi svako posredovanje Miloševo, otpisavši mu list koji se doslovno priopćuje u ovoj pripovijesti, i povede k jugu bosansku vojsku. Ta slavodobitna vojska osvoji Banjsku i Peć, a kod Lipija potuče veliki dio vojske velikoga vezira Rešida. Ovaj se sada poboja da bi moglo po sultana zlo ispasti i pusti se u dogovore s Bošnjacima. Oni zahtijevahu da se ostavi stari red u zemlji, da domaći sin bude vezirom, a zasada takovim da se imenuje Husein Gradaščević Veliki vezir napokon obeća sve ovo Bošnjacima, rekavši da će kasnije stići sultanov ferman koji im sve to zajamčuje. Bošnjaci povjeruju velikomu veziru i vrate se svojim kućama, puni plijena i slave. Lukavi veliki vezir bješe međutim, dok je ugovarao s Bošnjacima, bacio među njih sjeme nesloge. Tako na primjer dade razumjeti tuzlanskomu kapetanu, pristarijemu čovjeku, da bi njemu bolje odlikovala vezirska čast nego mladomu Huseinu. Taj kapetan prvi se je odijelio od Huseina dok je još sva bosanska vojska bila na okupu u Makedoniji, i počeo rovariti proti novomu veziru Bosne koji je sjeo već u Travnik i stao vladati zemljom kao nezavisan gospodar, uredivši uza se potpuni vezirski dvor sa svim činovnicima. Osim tuzlanskoga kapetana imaše Husein opasna dušmanina u stolačkom Ali-agi, a napokon se stadoše buniti i sarajevske age koji su u trgovini oćutili veliku štetu radi prekinutih odnošaja s Carigradom. Uto stiže Huseinu glas da proti njemu kreće od sultana imenovani vezir Bosne, Kara Mahmud-paša sa 30.000 Arnauta i redovite vojske. Husein mogaše jedva do dvadeset i pet hiljada vojske izvesti proti njemu u polje Nesreća bijaše da je bilo u toj vojsci mnogo vojaka koji nisu baš pokazivali osobite volje za boj. Utaborio se na planini Vitezu i tu dočekao Kara Mahmud-pašu. Pobiju se, nu Mahmud-paša održa se na bojištu. Još jedanput odluči Husein ogledati se s Osmanlijama. Pred samim Sarajevom dočeka ih on i zametne se krvava borba. Husein se boraše kao pravi Vitez Bosne, koje si je ime nadjenuo postavši bosanskim vezirom. Osam konja ubiše taj dan pod njim, tako je prezirao smrt. Kara Mahmud već je bio počeo misliti na uzmak, kad ujedanput doleti stolački Ali-aga sa svojom hercegovačkom rajom i spopadne Bošnjake s boka. Husein vidjevši da mu nema spasa, protuče se kroz osmanlijsku vojsku i sa dvjesta odličnih begova i kapetana prebježe u Slavoniju, u Osijek. Tu sprovede godinu dana čekajući na ferman sultanov koji je imao odlučiti o njegovoj sudbini. Napokon stiže ferman i bude Huseinu pročitan u Zemunu. Glasio je onako kako se čita na koncu ove pripovijesti. Lišen imanja i časti umre viteški Husein-kapetan u zatočenju u Trapezuntu u cvijetu svoje dobe. Bijaše to pravi narodni bosanski junak, tužna žrtva osmanlijska!

(J. E. T.)