Zmaj od Bosne/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Zmaj od Bosne —  XIII.
autor: Josip Eugen Tomić
XIV


U Sarajevu pravio je red Ali-paša Vidaić s molahom sarajevskim. Do stotinu nezadovoljnika okuje on u teška gvožđa i pobaca u duboke tamnice sarajevske tvrđe. Da Huseinovim dušmanima što jače zatjera strah u kosti, dao je mačem pogubiti nekoliko poglavica buntovničkih, i izložiti glave na gradske bedeme. Strah i trepet spopade sad sarajevske age i oni počeše gomilama dolaziti pred neumoljivoga Ali-pašu, prisižući nepokolebivu vjernost domaćemu veziru Huseinu Gradaščeviću. U potaji međutim rasturiše oni na sve strane glasove o strahotama što ih je na ime vezira Huseina počinio njegov pobratim Ali-paša Vidaić i tim načinom povećaše još više zlovolju dušmana Huseinovih, koji ga sada na sva usta proglašivahu okrutnikom kao što bijahu Dželaledin i Abdurahim veziri. Ovo je dosta škodilo Huseinu jer su na te glasove mnogi begovi, dosele neodlučni, posve otpali od Huseina, ne htijući ništa više za nj čuti.

Ali-paša Vidaić, pokori sarajevske nezadovoljnike, poruči Huseinu u Travnik da odmah kreće s vojskom u Sarajevo i otuda da se digne proti novomu veziru Kara Mahmudu. Husein nije imao oko sebe više od dvije tisuće ljudi. Bijahu to čete koje mu dovedoše vjerni begovi iz Skopljačkoga polja i uzdani prijatelji iz bosanske Hrvatske. Neustrašivi Krupa-kapetan nije ni ovaj put izostao. Sada je istom uvidio Husein da je u ljubovanju potratio najskupocjenije svoje vrijeme koje je mogao upotrijebiti na to da u Bosni učvrsti svoju vlast i uredi vojenu silu zemlje. Nu sada je bilo već kasno! Valjalo mu je izaći na mejdan onako kako se je za nuždu spremiti mogao. Neka crna slutnja obuzimala mu srce da ga je ta ljubav, koja mu je otrovala duševni mir i sreću, dovela na rub propasti u koju će se prije reda strmoglaviti. Nu za to nije žalio na Mariju; ta bijedno djevojče nije tomu krivo, već neobuzdana njegova ljubav kojom mu je srce usplamtjelo za nju.

Husein vidjevši da mu iz zapadne Bosne ne pridolazi više vojske, krenu iz Travnika sa ove dvije tisuće i uđe u Sarajevo. Tu je odlučio čekati druge svoje prijatelje o kojima se je stalno nadao da će doći. I beg Zlatarević imao je još prispjeti s Huseinovim Posavcima i svojim ljudima od varošice Viteza gdje su Zlatarevići vlastelovali.

Došavši u Sarajevo vas tronut zagrli pobratima Ali-pašu i reče mu:

- Evo dođoh, al čini mi se da dobro ne nađoh. Koliko nas bijaše kad proljetos pođosmo na Stambul, a koliko nas ima sada?

- Ne kloni duhom - odvrati Ali-paša, hrabreći svoga pobratima - doći će nam veća pomoć.

- Slabo mi je ufanje! - odgovori tužno Husein. - Propustio sam lijepu zgodu da osiguram svoju vlast i našu slobodu. Bijah slab i slušah više srce nego razbor. A ti si bio uza me, vidio sve, možda i sve znao, pa me nisi htio dozvati pameti... Ti me razumiješ, pobro?

- Da, da, razumijem te! - potvrdi Ali-paša, uhvativši Huseina za ruku. - Ali man' se toga! bilo je i prošlo. Bio si neko vrijeme pitom golub, budi odsad opet sokolom kao što si dosele bio.

- Hoću, Alijo, tako mi sablje moje! - reče Husein jakim glasom. - Dao sam si ime viteza, a pokazat ću da znam kao vitez i poginuti.

Iz Sarajeva pozva Husein po drugi put begove na oružje. Brzi konjanici raznašahu na sve krajeve proglas Viteza od Bosne, kojim opominje begove da je sada posljednji čas ustati za vjeru i slobodu. - Bit će ih - završavaše vezir svoj proglas - koji me možda ni sada poslušati neće premda znadu da je dušmanin na vratima. Nu jao tima! Crni njihovi dani neće izostati i vlastita djeca njihova kleti će im kosti u grobu. Makar sam ostao, krenut ću ipak u boj s ono malo svojih prijatelja, a kukavice neka se slobodno kod kuće smiju, gledajući kako čestiti junaci ginu za svoju otadžbinu.

U to je vrijeme već novi vezir Kara Mahmud dopro na granicu južne Bosne. Husein, da ga zabavi, bješe mu poslao u susret osam stotina najboljih junaka pod Alaj-begom Todorovićem. Ova četa posjednu varošicu Banjsku, nedaleko od Mitrovice, odlučivši tu dočekati Kara Mahmudovu vojsku.

Ne potraja dugo i petnaest tisuća vezirove vojske opsjednu Banjsku i pozove Alaj-bega Todorovića da se preda. Ovaj ne htjede o tom ni čuti, a na to vezirova vojska udari svom snagom na opsjednute Huseinove vojnike. Poput lava branjahu se ovi vojnici više dana, nu napokon podlegoše pretežitoj sili. Vezirova vojska osvoji to mjesto pošto je junački vođa Alaj-beg Todorović poginuo. Ono malo zarobljenih vojnika poslaše u Carigrad gdje ih sve pobacaše u tamnice nesretnika osuđenih na galije.

Bez zapreke napredova sada Kara Mahmud dalje k sjeveru. Došavši do Prijepolja, morade stati sa svojom vojskom kod mosta što vodi preko rijeke Lima. Prijelaz preko mosta branio je Hadži Mujaga, muselim prijepoljski, sa podrug tisuće ljudi i dva topa. Od prije bijaše on po zanatu trgovac, a pod Huseinom postade hrabrim četovođom i najrevnijim privrženikom staroga reda. Kara Mahmud razljuti se s drzovitosti Mujagine i zapovjedi da se ima pod svaku cijenu osvojiti prijelaz preko mosta. Njegovi topovi bacahu ubojita zrna u Mujaginu četu, rušeći poput snoplja njegove junake, a Arnauti i nizami prosiplju neprestanu vatru iz pušaka da su zrna poput grada sipala na malu četu prijepoljskoga muselima. Nu ona se junački drži i oštrom vatrom iz pušaka i iz onih dvaju topova odbija od mosta vezirovu vojsku. Kara Mahmud razjari se vidjevši da ne može svojim topovima raspršiti malu šaku ljudi, pa zapovjedi nizamu da jurišem osvoji prijelaz preko Lima. Uperenim bajonetom i uz oduševljenu bojnu viku udari nizam na most. Bošnjaci prosiplju na njih najjaču vatru što su mogli, no uzalud! Redu naučena vojska, ne mareći za smrt, stupa naprijed, jer ju tako kreće riječ njezinih vođa. Već se je nizam prsa o prsa sudario s Bošnjacima. Nasta užasno klanje. Bajunet i handžar nastavljaju sada upornu borbu. Nu tko će sili odoljeti? Više hiljada vezirove vojske prijeđe preko limskoga mosta i sa svih strana stisne Bošnjake. Ove ostavi sada sva nada i hrabrost. Tko može, bježi i gleda da se spasi, samo koja stotina stoji još uz Hadži Mujagu i očajno se brani. Uzalud im sva hrabrost! Vezirova vojska opasala ih tako da nikomu ne bijaše već moguće uteći. Vođa Bošnjaka, vidjevši to, pa da spasi život svojim drugovima, položi oružje. Hadži Mujaga i stotina njegovih najhrabrijih ljudi postaše sužnji vezira Kara Mahmud-paše.

Dobivši Osmanlije u svoje ruke nesretnoga Mujagu, metnu ga na magarca, licem okrenutim k repu živine i vođahu ga tako kroz varoš kojoj bijaše poglavarom. Sav satrven od teške tuge vikaše jadni vođa: "Zar već nema ovdje nikakova Turčina da me ubije i oslobodi te sramote?" Nato mu odgovoriše: "Ovdje ne ima nikakova Turčina, vi Bošnjaci samo pravi ste Turci!"

Osvojiv Kara Mahmud Prijepolje odluči tu počinuti jedan dan i onda bez ustavka krenuti put Sarajeva, da potraži Viteza od Bosne.

Hadži Mujagini ljudi koji su se bijegom spasili, donesoše glas Huseinu o napredovanju Kara Mahmud-paše i nesretnom boju kod Prijepolja. O sudbini Alaj-bega Todorovića bješe Husein već prije obaviješten. Vitez od Bosne uvidi sada da je skrajnje vrijeme izaći u susret novomu veziru. U posljednji čas sakupi se oko njega dosta znamenita vojska od kojih dvadeset tisuća momaka. Zadnji proglas Bosanskoga Viteza tako je ganuo begove i spahije da su jatomice pohrlili pod njegov barjak. Najviše dovede sa sobom beg Zlatarević, do blizu pet hiljada kršnih boraca. Bijahu to junaci iz Huseinove posavske kapetanije i od varošice Viteza. Veliki dio te vojske bijaše kršćanska raja koju su begovi na silu oboružali i sa sobom poveli, nu bijaše i takove koja je dobrovoljno na poziv Huseinov molila za oružje i pohrlila pod barjak obljubljenoga Viteza. Osobito se odlikovala raja od Gradačca, podložnici Huseinovi, kojih se je sakupilo do tri hiljade momaka i došlo u tabor Huseinov pod vodstvom Marijana Relića, poznatoga junaka iz proljetne vojne. Vrativ se kući oženi se on doskora zaručnicom svojom Jurkom, nu ne prođe ni mjesec dana i stiže u Posavinu poziv Huseinov na vojnu. Marijan bijaše odmah gotov poći. Opasav sablju Morali-paše kojom ga bješe nadario Husein u Travniku, i uzev u ruke vjernu šaru, poljubi mladu svoju ženu i preporučiv ju bogu i rodbini, pođe redom u sela, dižući raju na noge, da se bori za dobroga zemlje gospodara. Ujaci (franciškani) iđahu mu svuda na ruku, upućujući svoje župljane da mogu slobodno vojevati za vezira Huseina koji štiti njihovu crkvu i vjeru. Tako sabra Marijan oko sebe više hiljada ljudi i odvede ih u Huseinov tabor. Vitez od Bosne silno se obradovao vidjevši junačkoga momka i vjerne svoje Posavce koji s radosnim licem pozdravljahu svoga gospodara.

- Hvala ti, junače, - reče Husein mladomu četovođi pruživ mu desnicu - brzo smo se opet sastali; nu bog zna da li će nas pratiti sreća kao za prve vojne - dodade k tomu ozbiljnim licem.

- Mi smo na sve spremni, gospodaru! - odgovori srčano četovođa Marijan - za tebe ćemo se rado boriti, ma svi izginuli.

Husein se okrenu ganut okolostojećim begovima i reče im potiho: - Koliki bi se od naših jednovjeraca mogli ugledati u ovu ubogu raju! Ona mi je istinski odana samo zato jer bijah uvijek pravedan napram njoj, a to ipak nije ni izdaleka ono što sam činio za muhamedovce, metnuvši na kocku svoj život i imanje za njihovu vjeru i slobodu.

Dobivši Husein vijest o porazu Mujaginu i napredovanju vezira Kara Mahmud-paše proti Sarajevu zapovjedi odmah drugi dan da ima sva vojska krenuti na planinu Vitez, pet milja daleko od Sarajeva.

- Tu ćemo dočekati Osmanlije - reče Husein vojvodama svoje vojske - ako mi je suđeno poginuti, neka to bude na ovoj planini koju mi Bošnjaci držimo svetom. Za Viteza od Bosne ne može se naći ljepši grob u svoj domovini.

Vojvode bijahu tronuti od Huseinovih riječi. Boljelo ih je da se je našlo u Bosni zavidnika i sebičnih duša što su jedva čekali propast Bosanskoga Viteza koji imaše toli plemenito i junačko srce. - Ohrabri se, vezire, uzdanje naše! - govorahu mu oni. - Vjeru ti dajemo da te nećemo nikad ostaviti!

- Znam vas, junaci!... Ajdmo! - odvrati Husein i uzjaha na svoga bijelca. Vojvode se u čas razletjeli k svojim četama, povrstali ih i poveli na planinu Vitez. Već se je noć hvatala kad su onamo prispjeli. Husein se utabori na obroncima planine Viteza i dade načiniti mnoge opkope za bolju obranu. Peti dan iza kako se je utaborio na Vitezu, pokaza se prednja straža Kara Mahmudove vojske: jedan jaki odjel konjice. Zatim poče pridolaziti glavna sila osmanske vojske. Najprije iđahu Arnauti, a onda nizami. Bijaše baš oko podneva. Husein dade odmah udariti u talambase da vojska bude spremna. Prednje čete s obiju strana doskora se jedne drugima na puškomet primaknu i otvore oštro čarkanje iz pušaka. Malo-pomalo poče sve to više vojske zalaziti u vatru, dok se napokon cijela vojska s jedne i druge strane ne pusti u bitku. Nastade žestoka borba. Huseinova vojska imaše vrlo zgodan položaj osobito za obranu, a uz to još i dobre utvrde. Nije šala osvajati takav položaj, nu Arnauti Kara Mahmud-paše bijahu stvoreni za taj posao. Nema možda vojnika na svijetu nad Arbanasima, koji se tako lako umiju snaći na svakom zemljištu gdje se boj bije.

Žilavi, okretni, prema potrebi srčani i lukavi, oni su neocjenjivi vojnici ako samo imaju pravu volju boriti se, jer bijaše često slučajeva da su u pol borbe znali izdati svoje vojvode te ih ostavili. Ovaj put poniješe se oni valjano. Udarili jurišem na Bošnjake, nu ovi ih hrabro dočekali i nemilo rušili iz svojih utvrda. "Predajte se", dovikivahu izaglasa arnautske vođe Bošnjacima, "vezir će vas pomilovati, ne ginite uzalud!" Nu Bošnjaci zato i ne haju, ter sipaju na njih ubojitu vatru iz topova i pušaka. Husein Gradaščević, Ali-paša Vidaić i Krupa-kapetan skaču usred kiše taneta od čete do čete, i bodre ih na borbu. Na početku lijevog krila Huseinove vojske, u južnom pravcu gdje stajahu Sarajlije i podrinski begovi, poče borba očito malaksati. Arnauti bjehu odmah s početka zasužnjili nekoliko sarajevskih aga koje su odveli pred vezira Kara Mahmuda i opet ih natrag pustili kao slobodne. Lukavi vezir podmiti ove ljude i pozva ih da u vojsci rasture vijest da se nikomu neće ništa zla dogoditi tko se preda ili uzmicao bude; da Huseinu ne ima spasa jer da je vezirova vojska dvaput jača od bosanske. Na te vijesti pokunjiše se podrinski begovi, zabrinuti za svoj život i imanje, a sarajevski age jedva dočekaše izliku da se ne moraju svojski tući. Paleći u zrak puške, poče lijevo krilo malo-pomalo uzmicati, a Arnauti stanu istim pravcem napredovati. Vješto oko Huseinovo odmah opazi to uzmicanje. Priskoči tamo na konju i zaleti se sa sabljom na uzmičuće: "Stante, kukavice!" zagrmi glasom. "To li je vjera vaša koju mi zadaste?"

- Ne da se, gospodaru! - odgovarahu dršćući malodušnici - ima ih sva sila!

- Naprijed! - zagrmi snova Husein mahnuvši sabljom - ja ću vas voditi! - I povede čete naprijed, nu Arnauti, vidjevši da ove ne imaju prave volje boriti se, udare žestoko i potisnu ih opet natrag. Husein škrinu zubima od jarosti. Zapovjedi da mu odmah dođe u pomoć Krupa-kapetan sa svojim hrvatskim sokolovima i Ali-paša Vidaić sa svojim Posavcima. Kao ljuti zmaji zalete se ovi na Arnaute i u jedan čas odrone ih niz bregove u dolinu. Tu se Arnauti zaustave i stanu se uporno boriti. Kara Mahmud podupre Arnaute s nekoliko hiljada nizama i sada se na lijevom krilu i u središtu bosanske vojske zametne odlučan, ljuti boj. Uz prasak pušaka gruhaju silni topovi da se je sva zemlja tresla. Svu okolicu obavio gusti dim, iz kojega kao iz paklena kotla prodire očajna bojna vika, pak jauk i pomaganje ranjenika i umirućih vojnika. Na mnogim mjestima došlo i do noževa, pa se i bajunet sukobio s nožem. Tada bijaše najgroznija slika boja: dok nisu jedni ili drugi izginuli, nisu se protivnici razminuti htjeli. Husein i Ali-paša Vidaić bijahu svagdje gdje je bila najveća opasnost. Vitez od Bosne pocrnio vas od puščanoga praha, da ga jedva poznati možeš. Jezdeći u tuči taneta nosi još živu glavu i zapovijeda svojoj vojsci; čovjek bi mislio da ga viša ruka čuva u tim opasnostima. Podvečer zapovjedi da se jurišem udari na Osmanlije. Talambasi i svirale žestoko se oglase, a bosanska vojska bijesno se zaleti na redove vezirovih vojnika. Ovi mirno dočekaju ljuti nasrtaj, ne dajući se s mjesta maknuti. Husein i ostale vođe bodre svoje junake. Da se je sva bosanska vojska složno borila, bila bi ametom potukla Kara Mahmud-pašu, nu Sarajlije i podrinski begovi borahu se samo preko volje i tim oslabiše snagu drugih. Tako i pravoslavna raja koju su begovi nesmotreno oružali ne imaše prave volje tući se za vlast svojih gospodara; jedina raja od Gradačca, koja bijaše rimskoga zakona, držala se junački pod svojim vođom Marijanom Relićem. Vidjevši Husein da skoro polovica njegove vojske ne mari za borbu i da s ostalom polovicom neće moći prisiliti vezira na uzmak, zapovjedi da se odustane od navale. Malo-pomalo prestali topovi grmjeti i puške praskati; stišala se bojna vika i dim se slegao, a nad bojištem raskrilo se vedro nebo na kom su prve zvijezde već zasjale bile. Bijaše večer. Obje vojske kao po dogovoru prekinule borbu, ostavši svaka na svom mjestu. Stražarske vatre zaplamsale na hiljade, a oko njih spremahu se vojnici na počinak.

Husein sazvao u vijeće vojvode. Bijaše silno zlovoljan i tužan: - Vidim - poče on - da sa ovom vojskom ne smijem poduzeti drugu navalu na Mahmud-pašu. Naše pol vojske neće da se bije, a osmanlijska vojska, koje ima više od nas, bori se sva i dobro se bori. Kažite što da uradim?

- Treba kazniti izdajice i kukavice! - viknu Krupa-kapetan.

- Kasno je sada! - odgovori Husein.

- A ti oglasi u vojsci da slobodno ostavi mejdan koji nema volje boriti se - reče beg Zlatarević.

- Ne bi bilo mudro - progovori beg Kulenović - jer to bi samo još osokolilo Mahmud-pašu; već ja mislim da ostavimo ovo mjesto i da Osmanlije pred Sarajevom dočekamo. Tu se možemo bar na varoš osloniti, a u nuždi imamo i jaku tvrđavu.

Vojvode nađoše da je ovaj savjet dobar, a i Husein pristade za nj. U zoru diže se bosanska vojska s planine Viteza i poče sasma u redu kretati put Sarajeva. Kara Mahmud pusti ju mirno odilaziti, ne znajući sam što bi mislio o njezinu kretanju. Da bosanska vojska uzmiče, to mu ne bijaše ni nakraj pameti. Laganim hodom krenu novi vezir za Huseinom da obnovi s njim nedočetu borbu.

Sarajevo se silno uzruja povratkom Huseinovim. Svijet je siguran bio da će Zmaj Bosanski kao proljetos tako i sada pobijediti Osmanlije. S te nedaće spopade neke žalost, neke strava, a bijaše ih dosta koji se radovahu napredovanju Kara Mahmud-paše. Nezadovoljni u vojsci očitovahu sve to jasnije svoju zlovolju. Oslanjajući se na Huseinove dušmane u Sarajevu, uzeše mnogi glasno govoriti da je sada svemu kraj i da je prava ludost dalje se otimati onomu što mora da bude.

Husein se svemu tomu činio nevješt premda ga je pekla u duši nevjera i podlost njegovih zemljaka. Kara Mahmud stiže drugi dan za Huseinom pred Sarajevo. Vitez od Bosne sabra oko sebe vjerne svoje vojvode begove i reče im: "U vas se uzdam, braćo! Još ovaj put hoću da se ogledam s Mahmud-pašom, pa što bog da i sreća junačka. Ako vidim da ne možemo svladati, a ja ću gledati da se ili protučem kroz dušmane, ili ću poginuti na bojištu; živ im se ne dam u ruke". Nato se izgrli s vojvodama, kao da se zavazda hoće s njima oprostiti. Junaci od ganuća rone suze, a u sebi se bogom kunu da neće ostaviti svoga junačkoga vođe, ma se nad njima lomila nebesa. Ne čekajući dok Osmanlije na njega udare, navali Husein prvi na njih. Urnebesnom vikom otvore Bošnjaci boj. U prvim redovima jaše Husein, ne slušajući zaklinjanja svojih prijatelja da se čuva i da slijepo ne srta u smrt. Ali-paša ni za korak ne odstupa od svoga pobratima; beg Zlatarević isto tako. Vidjevši taj primjer, sakupi se oko Huseina do dvije stotine najodličnijih begova i kapetana da prednjače u odsudnoj borbi. Vojska bosanska bijaše sva zanijeta viteštvom svojih vođa i kao slijepa išla je za njima u vatru za pobjedom. Junaci od Viteza planine pokazaše i danas da su vrijedni toga imena, dok su kukavice i izdajice, koji bijahu krivi nedaći kod Viteza, danas se još gore ponijeli nego onaj put. Skrštenih ruku gledahu hiljade tih odmetnika kako im ostala braća krv liju i život gube. Husein, ni ne mareći za njih, sokoli svoje vjerne i jurišem se zagoni u redove Kara Mahmudove vojske. Lijepo polje sarajevsko stvorilo se užasnim bojištem. Osmanlije se nisu nadale toli žestokoj navali Bošnjaka. Neodoljivom snagom potiskuju Huseinovi vojnici Mahmudove čete, trgaju njihove redove i gone ih na alaje ravnim poljem. Na visinama iznad Sarajeva stoje hiljade ljudi i motre krvavi boj. U viku svoje braće miješaju se njihovi usklici kojima junake bodre da ustraju u borbi proti Osmanlijama. Vika tuj, još silnija vika na polju od mejdana. U to pade konj pod Huseinom. Vjerni bijelac njegov koji ga je srećno nosio u tolikim mejdanima, sruši se pod njim, pogođen tanetom u čelo. Huseinu se stuži oko srca, vidjevši kako mu pogibe vjerno živinče. Nu ne imaše vremena žaliti ga. Učas sjedio je već na drugom konju koga mu daše i mašući sabljom pojuri naprijed. Hiljade taneta prozuja mu kraj ušiju, nu on sjedi zdrav i čitav na konju. Zeleni mu je kaftan vas isprebušen od ubojitih zrna, ali ni jedno ne zape u njegovo tijelo. Kara Mahmud usplamti od gnjeva, gledajući kako mnogo manja vojska Huseinova vija njegovu izabranu vojsku. Da ohrabri vojnike, povede sam nekoliko bataljuna nizama u vatru. Sve uzalud! Bošnjaci ne poznaju danas sile koje ne bi mogli slomiti. Tako ih sokoli, besprimjerna hrabrost njihova vođe Huseina Gradaščevića! Osam konja ubiše već pod njim, nu on se ne da zastrašiti, već sve to ljuće navaljuje. "Ne ima sumnje - da je začaran!" govorahu i Mahmudovi i bosanski vojnici, gledajući to čudo od junačke sreće Huseinove. Dušmani njegovi, koji s prikrajka motrahu kako poput sokola razgoni osmanlijske čete, pokunje se odjedanput i počnu potiho među sobom govoriti: "Bit će naopako po nas; sve se čini da će Huso razbiti Osmanlije". I vezir Kara Mahmud-paša izgubi svu nadu, ter već poče vijećati sa glavnijim zapovjednicima četa kako da udese uzmak vojske.

Uto najedanput, kao da je iz zemlje nikla, obori se nova jaka četa na lijevi bok bosanske vojske. Veliki metež nasta u njezinim redovima jer se tomu niko nadao nije. Ali-aga Rizvanbegović, beg stolački, taj zakleti dušman Huseinov i stari pristaša sultanov, hrupi iznenada na bosansku vojsku sa šest hiljada momaka. Većina njegove čete bijaše sama hercegovačka raja u kojoj je on znao do najveće mjere podjariti prirođenu mržnju proti begovima i kapetanima. Poput krvožedna risa obori se raja na Huseinovu vojsku. Vidjevši to Kara Mahmud, ohrabri se i navali s čela svom snagom svojom. Tako s dviju strana pritisnu Viteza od Bosne. Desno krilo Kara Mahmud-paše stalo se brzo širiti k sjeveroistoku i malo je trebalo pak bi vezir opkolio bio bosansku vojsku. - Zlo će biti, pobro! - reče Ali-paša Vidaić Huseinu. - Sve će nam da pokvari kivni Ali-aga.

- Zatrlo mu se sjeme odmetniku! - prokune Husein svoga din-dušmana u velikoj duševnoj jarosti. - Ovo je posljednji dan slobode naše!

- Udrimo, Huso! odoljet ćemo! - uze sad bodriti Ali-paša svoga pobratima.

- Mani se! - odgovori tužno Husein - o pobjedi ne ima ni govora. Vidiš kako naše čete malakšu. Nije drugo nego se protući kroz redove dušmana.

- Sklonimo se u tvrđavu! - svjetovaše Ali-paša još u zadnjem času.

- A kamo nam hrana da bi se mogli za duže vrijeme oprijeti, kamo nam prijatelji u Sarajevu? - primijeti Husein i odmah dodade: - Daj na glas svoj vojsci da svi složno udare pravcem kojim ću ja krčiti put.

Husein prikupi oko sebe svoje Posavce pod Marijanom Relićem i okružen skoro svim vojvodama svoje vojske udari svom snagom na desno krilo Osmanlija da kroz njega otvori put za uzmak. Sva vojska grnu oduševljeno za njim. Sa svih strana padaju taneta kao kiša, al to ne smeta Bosanskoga Viteza. Na ognjevitim atovima rastrga bosanska konjica redove nizama, a pješadija pristade za konjanicima, braneći otvorenu cestu britkim handžarima. Poslije borbe od jedne ure bijaše sva Huseinova vojska izvan lanca kojim ju opasa vezir Kara Mahmud i stolački Ali-aga. Mnogi junaci usput pogiboše, a nekoliko samo njih teško ranjenih pade u sužuje. Novi vezir Bosne ne usudi se ni ovaj put da progoni Huseina, imajući većih gubitaka nego u prvoj bitki kod Viteza.

Na bojnom polju sastaše se Ali-aga stolački i vezir Kara Mahmud. Milostivo ogrli vezir ponositoga agu koji se duboko pokloni namjesniku sultanovu: - Ti si spasio moju bojnu sreću - reče Kara Mahmud - carska nagrada neće ti izostati. - Isti dan uđe vezir s Ali-agom Rizvanbegovićem u Sarajevo. Pred gradom dočekaše ga odmetnici Huseinove vojske, te ga pozdraviše kao novoga, zakonitoga gospodara zemlje. S očitim prezirom, jer rđu obično svatko prezire, odvrati Kara Mahmud nekoliko riječi na taj pozdrav i pođe dalje. Kod ulaza u varoš zaustavi ga poslanstvo najodličnijih Sarajlija, koje, padnuvši pred njim na koljena, moljahu vezira da poštedi varoš i da je ne da pljačkati, jer da su Sarajlije njegovu vlast jedva dočekali: - Nemajte straha - odgovori im vezir - da će itko dirati u vaše dobro; ja znam držati red u svojoj vojsci, a nadam se da ću i vas skoro naučiti redu.

I doista vezirova vojska nije nikakove sile u gradu činila, kao što je obično bivalo kod prijašnjih osvojenja grada. Sarajlije bijahu stoga preko mjere zadovoljni, nu s druge strane pokunjiše se vidjevši da novi vezir ne pokazuje nikakove volje otići iz Sarajeva. Po starom običaju zemlje smio bi bosanski vezir samo 24 ure, kao na prolazu, boraviti u Sarajevu, jer od davnih vremena bijaše najprvo Banjaluka, a kasnije Travnik stolica beglerbega i vezira od Bosne, a Sarajevo bijaše neka vrst republike, imajući svoje posebne povlastice. Vezir Kara Mahmud malo je hajao za te povlastice sarajevske. Znajući dobro da se bez Sarajeva ne da gospodovati u Bosni, načini na Gorici tik Sarajeva konak i vojarne za svoje vojnike. Sarajlije bijahu sad načistu da je odzvonilo njihovoj slobodi. Od tog časa ostade Sarajevo sijelom bosanskih vezira, kasnije valija.

To bijaše prvi plod domaće nesloge - vlast tuđinaca.

Protukavši se kroz Kara Mahmudovu vojsku sabra Husein ostanke svoje vojske kod Kiseljaka. Tu sakupi oko sebe begove i kapetane i reče im: "Stare Bosne više nema! Današnjim danom ona je izdahnula. Tuđin će odsada po volji vladati u zemlji, a bosanski sinovi nosit će njegov jaram. Nesloga nas je upropastila, nu vi bijaste prijatelji sloge, moja najveća potpora. Hvala vam, braćo. Ja vas više ne trebam. Vratite se svojim kućama i čekajte strpljivo što će nam vrijeme donijeti. Za mene se ne brinite; ja ću, što mi bog da. Gdje god bio, vi ćete mi biti najmilija uspomena!"

Vitez od Bosne raspusti svoju vojsku. Suze roneći rastaju se s njim vjerni drugovi njegove slave i nevolje: "Zbogom, Zmaju, zbogom, Viteže naš!" orilo se sa svih strana i do šest hiljada bosanske vojske razišlo se u jedan čas od Kiseljaka na sve krajeve Bosne.

Uz Huseina ostaše njegovi Posavci i Marijan Relić s kršćanskom rajom. Do dvije stotine najuglednijih begova i kapetana, koji su prednjačili u borbi s Huseinom proti sultanu, ne dadoše se odbiti od njega. Zavjeriše se da će ga pratiti ma na kraj svijeta i dijeliti s njim sve zlo i nevolju. Među tima bijahu Ali-paša Vidaić, beg Zlatarević, molah sarajevski i Krupa-kapetan. Zalud ih je od toga Husein odgovarao, oni ostaše pri svom.

- Znajte da meni nije opstanka u ovoj zemlji - govoraše im Husein - ja sam odlučio prebjeći preko Save u Austriju pod okrilje bečkoga cesara!

- Svi ćemo s tobom! - odvrate mu begovi - tamo prijeko bit će i za nas mjesta.

- A vi ajte - odgovori Husein - kad nećete drukčije.

Za četiri dana stignu u Gradačac. Silan svijet zgrnuo se tu da dočeka Bosanskoga Viteza i vojnike na povratku. Svaki, koji je došao, imaše nekoga svoga u vojsci čijemu se je povratku veselio. S velikim strahopočitanjem i iskrenim saučešćem pozdravi narod bez razlike vjere Huseina koji svjetini na sve strane ljubezno rukom odzdravljaše. Puk se izmiješa s vojnicima. Tu otac zagrlio sina, brat sestru, muž ženu svoju, tamo opet djeca zaokupila oca, vukući ga iz oboružanih redova i pitajući ga je li im šta donio iz vojne. Ovo je vesela slika povratka vojske iz rata. Nu eno tamo vidiš odmah crnu žalost i osjećanje da te srce boli. Majke, žene i djeca plaču i leleču da bi se kamen ganuo. Tu oplakuje netko sina, netko vojna, a stotine i stotine siročadi cvile za babajkom koji ih je hranio i od zla branio. Husein, koji imaše od naravi mekano srce, ne mogaše da gleda i sluša tu žalost i oborenih očiju pojuri kroz svjetinu u svoje dvore. Tik pred kapijom uzdrma ga muževan glas: - Bog te pratio, gospodaru! - Husein se obazre i vidje Marijana Relića, svoga hrabroga četovođu, gdje drži za ruku mladu, krasnu ženu. Bijaše Jurka.

- Hvala ti, junače! Budi sretan sa svojom ženom, a u sreći sjetite se katkad i mene. - To rekavši izvadi iz pojasa kesu s dukatima i utisnu ju u ruku Jurki: - Evo ti miraza od mene. Zbogom! - I ujaše u dvor.

Drugi dan otputovao Husein s Ali-pašom Vidaićem u Vinkovce k pukovniku brodske regimente i ishodio dozvolu za prijelaz preko Save u Slavoniju.

U Posavinu bješe dospio glas da je vezir poslao jak odjel vojske za Huseinom. Sad bijaše već skrajnje vrijeme da se bježi. Husein, ponesavši sa sobom veliko svoje blago i sve dragocjenosti i praćen dvjema stotinama begova ostavi bolnim srcem Gradačac i stare dvore svojih djedova. Kod Županje preveze se u Slavoniju.

Baš je zapadalo sunce kad je stupio na drugi kraj. Još jedanput ogleda se pravcem k svomu zavičaju i u daljini vidje njegove planine. Suze mu zaliju oči i mahnuv rukom onamo, odvrnu se i reče pobratimu Aliji: "Čini mi se da se tim putem nikad više vratiti neću." Njegova slutnja obistinila se.