Zlatarevo zlato/XXII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXI Zlatarevo zlato —  XXII.
autor: August Šenoa
XXIII


"Kumo! Draga kumo!", prišapnu Freyovka došav u Šafranićkin stacun. "Znate li šta je sa Krupićevom Dorom?"
"Nešta sam onako načula, ali ne znam pravo, draga kumo!", odgovori neveselo Šafranićka. Pamet mi nije za ništa otkad su mi te španjolske ništarije raznijele sijeno i odnijele rakije."
"Jadna moja susjedo! Da, da! Bič božji došao je na nas jadne. Ali da vam kažem za Doru. Na Tri kralja imala je zbilja poći za mladoga gospodina, a jučer su je našli u štacunu mrtvu - mrtvu. Po licu je sva crna bila, vele ljudi, da je od crne kuge poginula."
"Pomozi nam, sveti Blaž! Moram odmah nakaditi štacun borovicom i ne treba vode piti kada je kuga, da, vode nikako!"
"Dapače, vina i rakije, draga kumo. Da, od crne kuge djevojka poginula. Zato neće ležati kod kuće na odru, već u kapelici sv. Ivana pred Mesničkim vratima, pak će ju sutra u noći ponijeti na groblje."
"To je žalosno."
"I vrlo žalosno. Ali vidite, to vam je prst božji! Oholost, gizdost je opsjela djevojku pak na, na što je sve izašlo. Dvije-tri lopate joj je sad cijelo gospodstvo. Sad znate i sad zbogom, draga kumo, moram kući da mi se mlijeko ne svari."

"Smiluj se bog svakomu grešniku! Zbogom, kumo Freyovka!"

Po gradu bilo buke i graje. Sa Dorine nagle smrti uzruja se cijelo građanstvo. Prostiji svijet i zbilja vjerovao da je kuga ubila zlatarovu jedinicu, ali pametniji ljudi slutili su da to nije kuga, već nečija grešna ruka, što je i apotekar Globicer potvrdio. Ali većma jošte uzrujani bijahu građani plemenitoga varoša s drugoga razloga.

Bijesni na Zagrepčane sastaše se hrvatski stališi u svom saboru, i tu na prijedlog Ungnada bana uglaviše proti Zagrebu ovo: "Pošto građani varoša grčke gorice zagrebačke hoće starim svojim poveljama uništiti slobodu kraljevine Slavonije, pošto su načinom himbenim podigli tužbu kod jasnoga nadvojvode Ernesta proti gospodinu banu i podbanu, pošto su velemožnoga g. Stjepana Gregorijanca priječili da vrši svoju podbansku vlast, vrijeđali gospodu stališe i redove te se javno opirali banu, to neka se oni u međama svojega grada slobodno sami vladaju, ali da su isključeni iz općine ovih kraljevina i od sviju vladanja ostale gospode i da im nije slobodno trgovati i robom hodati po kraljevini, a sabor i banski sud da se po volji i domisli gospodina bana unaprijed drži u drugom, zgodnijem gradu."

"Nek sada laju kukavice!", nasmija se ljuto Gregorijanec, "neka pojedu kašu što je skuhaše."
"Tako li, gospodo?", reče sudac Jakopović. "Neka! Kocka je pala, šilo za ognjilo. Bojte se naših oštrih zubi; s nama ne ima šale, ali bit će toga i više."

I sazva sudac skupštinu. Sila građana vrvjela na varoškoj kući. Ljutost je kipjela u srcima građana; gospoda hoće da utamane Zagreb. U vijećnicu uđe Jakopović blijed i mrk, u ruci mu pergamena.

"Sam ću poći pred kralja, braćo, da mu kažem što se s nama radi, i na vaše ime predat ću mu ovo pismo!"

Svi zašutješe, a sudac stade čitati tužbu na kralja.

"Grad ovaj od starine slobodan pod kraljevima blage pameti da je pao u skrajni jad. Nevolja ga tišti, prijeti mu glad jer je nestalo žita, a najviše da ga satire sila susjedne gospode. Zagreb da je vazda vjeran bio kruni i da se nije dao zamamiti po Ivanu vojvodi erdeljskom, a sada je pao ni kriv ni dužan u jad i sramotu. U saboru naime na Tominje da su ban, prabilježnik i druga gospoda urotu skovali proti Zagrebu i utakmili zaključak nečuven i zloban, koji vrijeđa ne samo boga i njegovu pravicu, već po kojem su građani kao prokleti i izopćeni iz općine kršćanske i kao da nisu članovi kraljevine. Zato neka se kraljeva svjetlost blagim okom osvrne na Zagreb, neka bude štitom grada i nek milostivo zaključak uništi." I ispričav natanko kakvu je silu činio ban i podban gradu, moli tužba da kralj pošlje od dvora dva svoja čovjeka, da se na oči uvjere kako je bilo, i da se Zagrebu povrati stara sloboština.

Gromom pozdraviše građani junačkoga suca i na ramenima ga ponesoše kraj banova stana u njegovu kuću.

Bučno je bilo u Zagrebu, ali tiho u Krupićevu domu. U komori ležala mrtva djevica, u rukama joj bilo srebrno raspelo, a oko čela vinuo se vijenac. U kutu sjedila skutrena starica Magda prebirući svetu krunicu. Molila je - ne, nije; bila luda, tupa, Dora, kumče, da je mrtva! Ludorija! To ne može biti - ne može. To su valjda zli ljudi smislili, Dora valjda spava. Joj, da je umrla, da se više ne probudi, u jamu da je bace; te lijepe oči, te sitne ručice, ta lijepa kosa, sve da je prah? Bože! srce bi starici puklo, davi je, davi i suze joj kapaju kišicom na uvele ruke.

Za stolom sred sobe sjedi Pavao. Blijed je kao snijeg, kosa mu pada niz čelo, oči mu gore. Ništa ne čuje. Na ruke se podbočio, ukočenim očima pilji u mrtvu mladicu. Sto i sto puta pitao se, je li to Dora, je li mrtva, nije li to san, nije li to šala? Neću li ju živu, zdravu ponesti na svoj grad i s njome sretno živjeti? Pa kad plamečak svjetiljke padne na Dorino lice, plane mladčevo oko, jer misli - živa je. A pred mladcem na stolu stoji vezena kesica, a na njoj plemićki grb. Večeras će Doru ponijeti u kapelicu sv. Ivana, a sutra - sutra u grob.

A starac Krupić sjedi kao kamen u svome štacunu. Ne plače, ne jadikuje, ne misli, ne ćuti. Oko njega kao da se vije magla, da tko navali u štacun, da mu odnese sve srebro i zlato - ne bi se maknuo - ostao bi kamenom. A srce? Nijemo je, ali u srcu gori pakao. Polagano otvoriše se vrata Dorine sobe. Lagacko uđe Jerko zavezane glave. Dođe do Pavla i stavi mu ruku na rame.

"Pavle", šapnu.

Ali ne bje odgovora.

"Pavle! Čuj!"
"Pavle! Brate! Ubij me!"

U čudu ga pogleda Pavao.

"Ja sam kriv!", nastavi dršćućim glasom, "gle ja je nisam dosta čuvao pa ju je zmija ujela. Ubij me!"
"Ne, ne Jerko!", provali Pavao, "kriv sam ja, brate. Ja - ja je pustih predugo u tom paklenom ždrijelu. Oh, bože, bože! Šta ću? Šta ću? Poludio sam!", i baci glavu na stol.
"Ubij me! Ja sam je ljubio, ljubio kao i ti. Šta je meni život? Ali ne - ne! Još moram živjeti - jošte. Zna Radak zašto. Zbogom, Pavle, zbogom, Dorice!", i odjuri mladić.




Tik pred Mesničkim vratima stajaše crkvica sv. Ivana. Samo jedan oltar resio gole zidine, samo mala srebrna svjetiljka treptjela u tom mraku. Bilo je preko deset ura večernjih. Sred crkvice stajahu crna drvena nosila, i na njima snivala vječni sanak zlatarova kći. Mrtvo joj tijelo bijaše pokrito bijelom koprenom, samo glavu bilo je vidjeti. Lijepo, mirno bijaše joj lice, samo gdjegdje vidjele se crne pjege. A u crkvici mirno, mirno, i gledali drveni sveci mladu pokojnicu. Zamalo zaškrinuše vrata. U crkvicu stupi Pavao. Bio je vrlo miran. Lagano koracao prema djevojci, kanda se boji da je ne probudi. I nadnese se nad nju.

"Ti si to? Moja ljubav, moja sreća, moj život. A sada mrtva, sada prah, sada ništa. U ovim ostancima obumriješe sve moje želje, moje nade. U grob ćeš, Doro, ponijeti moj život, a ja ću ostati - živ mrtvac!" I spusti usne na hladno čelo i poljubi djevicu zadnji put.

Ali najedanput zaruži nešta za oltarom. Mladić se prenu. Kao da se u bravi okrenu ključ, kao da se otvaraju tajna vrata. Pavao zakloni se u mrak za stup. I zbilja. Nad oltarom rastvoriše se vrata tajnoga hodnika što je išao iz gornjega grada pod brdom u crkvicu. Plamen baklje sinu iznenada i u crkvu spusti se niz stube visoka žena u crno zavita noseći zublju.

"Idi! Ostavi me, Čokoline!", okrenu se prema hodniku, "tvoja služba je svršena, plaću si dobio, sad možeš otići iz Zagreba!"

I opet se zatvoriše vrata. Žena dođe do mrtve djevojke. Razgrnu koprenu i baklja rasvijetli Klarino lice. Nagnu glavu nad lešinu.

"Moram da te vidim, suparnice moja", šapnu zloradim posmijehom i dignu baklju. "Ti, ti si mi dakle otrovala život, uništila sreću? Luđakinjo, evo sad ležiš ovdje preda mnom pobijeđena. Vrijeme će zacijeliti ranu, a ja ću ipak dobiti Pavla."
"Nećeš!", zagrmi Pavao skočiv iza stupa. "Nikada nećeš, rugobo ženskoga roda! Evo Pavla Gregorijanca po treći put da se kune milim ovim ostancima da nikad više ženske glave zavoljeti neće, da dođe i anđeo s neba, ma se raspao u prah njegov stari i slavni grb. Evo Gregorijanca po treći put da ti kaže, oj paklena hudobo, da te mrzi, da te prezire, da bjega od tebe kao što se bjega od kuge. Ne diraj u svete ove ostanke, izrode pakla, ne muti kužnim dahom tomu anđelu rajskoga sna. Gledaj, oj, gledaj ovo nevino lice, pa se kameni kao zlotvor pred likom Gorgone. Gle, tu počiva moja sreća, moja nada, moj život, a sve to - sve satrlo je đavolskom himbom tvoje opako gujsko srce."
"Pavle, za ime boga!", zavrisnu od užasa Klara dršćući kao od groznice.
"Ne dozivaj boga, grešnice ljuta, jer će dočuti bogohulni tvoj vapaj, jer će gnjevan strijelom razvaliti ovaj posvećeni krov. Da, ti si to učinila - ti."
"Ja?"
"Poznaješ li to?", odvrati Pavao izvadiv iz njedra vezenu kesicu. "Nije li to grb Ungnada i Tahija, nije li to grb Klare Ungnadove, preljubnice, bludnice i trovnice? A ta kesica našla se kraj mrtve Dore, čuješ li, kraj mrtve Dore, oj, nemani ženska!"

Klara poniknu, ali se brzo osovi.

"Da", reče, "istina je, Pavle! Ja sam dala otrovati Doru otrovom kojemu lijeka ne ima. Ali znadeš li zašto? Jer sam poludjela, pobjesnila za tobom. Ako se griješi namjerom, ja grešnica nisam. Nije mi pamet počinila taj grijeh, srce moje je griješilo. Da mi nije pošlo za rukom uništiti ovu djevojku, da si je grlio kao ženu, ja bih se sama bila otrovala, jer dok sam ja živa, ne bih trpjela da te druga ljubi, i svaku bih otrovala koja te ljubi, ma je ti i ne ljubio. Ljubim te, Pavle, kao boga komu se grešna iznevjerih, a da s tobom mogu dijeliti jedan dan, jednu uru, jedan časak ljubavi, ispila bih čašu otrova do dna. Ako me mrziš, ako me prezireš, Pavle, osveti se!"
"Neću, bludna ženo! Evo sami smo tu; ne vidi nas nitko. Tu mi je oštra sablja, tu leži zlato moje što si ga ubila. Da mi se hoće, zarinuo bih ti gvožđe u zmijsko srce tvoje, oprostio bih svijet živoga smrtnoga grijeha. Ali neću. Ovaj mač proslavih u slavu svoje vjerenice, ovaj mač podigoh za spas kršćanskoga svijeta, i prije bih sebi odsjekao desnu ruku, prije bih ga razlomio na dvoje nego da ga okaljam gadnom tvojom krvi; ja sam junak, ja nisam krvnik komu je zvanje pogubiti trovnicu. Ne, drugu ti namjenjujem osvetu. Idi, nosi sobom kroz vas vijek bludnu svoju strast kao vjekovitu neizlječivu ranu, neka te pali paklenim plamom, neka te mori vječnom žeđom, i kad ti lica uvenu, i kad ti se tijelo isuši, neka bukti još u tvome srcu bijes kao vatrena gora. A kad tihom noći ustražiš u snu počinka, neka stane preda te ovo nevino dijete blijedo i suznim očima, a ove oči neka naperi na tvoje vrelo srce kao leden nož. Gini i živi, živi i gini. Prokleta bila do groba i preko groba!"
"Joj!", jecala Klara klečeći poniknute glave pred mrtvom lešinom.
"Idi, grešna ženo, pusti me da se zadnji put pomolim bogu kraj svoje Dore", i lagano poljubi mladić mrtvu djevicu.

Kao bijesna skoči banica i očajna odleti tajnim hodnikom.




Drugoga dana pohodi kapetan grob svoje ljubovce. Ali začudo opazi gdje na grobu žena sjedi. Pođe bliže. Magda je bila držeći sveto čislo.

"Magdo!", zovnu kapetan, ali starica ništa.
"Magdo!", ponovi kapetan i stavi joj ruku na rame. Bila je mrtva. Kao posljednji spomen života treptjela suza na licu dobre starice. Bila je moleći zaspala na grobu svoga kumčeta.