Zlatarevo zlato/XXI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XX Zlatarevo zlato —  XXI.
autor: August Šenoa
XXII


"Dakle ništa?", skoči banica razjarena i mal da ne sruši od ljutine svjetiljku koja je stajala kraj nje.
"Žalibože ništa, uzvišena gospo", odvrati Čokolin legnuv ramenima. "Jadni gospodin markez de Lernon malo će hvaliti gospi banici za taj ljubavni savjet, jer su mu leđa usred ljute zime rodila šljivama."
"Reci, Čokoline, kako je bilo, reci?", zapita banica ukloniv bujne uvojke s čela.
"To je vrlo tužna pripovijest, uzvišena gospo! Gospodin de Lernon dođe neki dan k meni u kuću gospodina Konjskoga, i to po vašem nauku, te me stade ispitivati za Krupićevu Doru. Znao sam ja odmah kamo to šiba. Izvedem ga u vrt da nas živ ne opazi, i tu mu rekoh kako bi se to najlakše obaviti moglo. Vjeruj mi, vaša milosti, i ja sam se toj vragoliji kruto veselio i smijao se u duši, kako će gospodičić Pavao naći prazan golubinjak, a neće znati za torca. Ele, rekoh: Grgo, skupi pamet da se opošteniš! Jer da znade vaša milost, i ja sam suparnik mladoga Gregorijanca!"
"Ti?", zapita u čudu banica.
"Da, ja. Vi se smijete, ali je ipak istina. Dok sam bio čovjek, prosio sam za njezinu ruku, a stari mi se zlatar nasmija u brk. Od onoga doba otrcao sam se dakako malko, nit mi je nakraj pameti ljubav - sad je ostala samo žuč, sve to kipi u meni - kipi kao pakleni plamen. Nu šta ćemo o tom? Ja dakle rekoh gospodinu markezu tako. Među vrtom Konjskoga i Krupića ima ovisok zid. To da nam bude put. Pričekati valja da Krupića ne bude kod kuće. Stara Magda hrče ko jazavac, ni puška je ne bi probudila. A na stanu kod Krupića dva su španjolska draguna, ljute pijanice. Tim junacima privezat ću se na dušu rakijom, a gospodin markez je oficir, pred tim bi radi subordinacije zatajili boga, nekmoli oteli djevojku. Draguni nek budu na straži da djevojka ne digne graje, a gospodin de Lernon može po svoj plijen po ljestvama preko plota, prebaci joj vreću preko glave i odnese djevojku u sušu Konjskoga, pa gotov posao i vašoj milosti srce veselo. Tako rekoh, skoro je tako i bilo. Ja pripravio ljestve, došla noć, Krupić van kuće, Magda hrče, Španjolci naši. Ja sam sve to gledao iz suše. Bilo je tiho. Dora sjedila u komori i radila. Graknem tri puta u znak Španjolcima. I tri puta graknulo meni na odgovor. Dobro je, mišljah. 'Sad valja na put, gospodine markeže, i dobra vam sreća!' Popeo se markez na plot i spustio se lagacko po ljestvama u Krupićev vrt. 'Jao!', zavrisnu najedanput iz Krupićeva vrta. Markežev glas! Bijesa! Šta je to? Španjolca ni blizu. 'U pomoć! U pomoć', jadikovao s druge strane markez. Povirim preko plota. Kuku lele! Neki vrag bio markezu stavio gvožđa za vuka pa se bolan u njih uhvatio. Već sam htio skočiti da ga oslobodim, ali nahrupi iznenada iza kuće čovjek, koga ne mogoh raspoznati, te stade nemilo lemati ubogoga gospodina, a on jao te jao, da ga je milo bilo slušati. Doletješe s bakljama i građani, a neki kovač Blaž Štakor stao je kovati šakama po leđima markeževim sve urličući: 'Drž'te tata, drž'te razbojnika!' Tu mi je dakako bilo čuvati moja leđa, plemenita gospojo; mrtvi se ne dižu iz groba, a Zagrepčani misle da sam mrtav. Ja se zavukoh pod sušu u sijeno i rekoh pobožno: 'Smiluj se nebeski dvor leđima gospodina markeza!'"
"Proklete nevolje!", kriknu banica, "a šta zatim?"
"Zatim? Ne znam pravo. Samo to sam dočuo da građani viču strašno, da gospodin markez leži u postelji kao ranjeni Isus, i da je španjolske vojnike neki bijes nakitio vinom, da su ležali kao snopovi."
"A tko, tko nam je račun pokvario, Čokoline, tko?", ražesti se banica.
"Tko?", legnu brijač ramenima, "to, to pitanje grize i mene. Ta dao bih desno oko, da mi je iznjušiti tu tajnu ruku koja je moju paučinu pomrsila. Sjedio sam čitav dan na jednom mjestu te sam razbijao glavu, ali ništa i ništa. Britve mi, da je u mene za lijek bablje vjere, posumnjao bih da je sam gospodin bog. Ali morao je biti čovjek, jer ni bog ni duh ne nastavlja vučjih gvožđa. Da vam pravo kažem, milosti vaša, meni se je dijeliti od vas, meni je ostaviti taj nesretni Zagreb."
"Ti da ideš?"
"Moram."
"A zašto?"
"Bojim se da mi je netko ušao u trag, a to bi zlo bilo po mene."
"Ti ne smiješ od mene", zapovijedi banica.
"A tko da mi brani?"
"Ja."
"Kako? Čim?"
"Odat ću te."
"A ja vas."
"Sjećaj se, kukavice, da sam banica, tko će takvoj propalici vjerovati?"
"Istina je", doda zlovoljno brijač. "K vragu, zaboravio sam suce i zakon. Nu, a šta ćete od mene?"
"Pavao hoće da uzme Doru!"
"Dakako. Prvi dan poslije Tri kralja vjenčat će ih kanonik Vramec."
"To ne smije biti."
"E neka ne bude. Meni je pravo."
"Ne zbijaj šale. Ti to moraš zapriječiti."
"A kako?"
"Tvoja je briga."
"Dat ću ubiti gospodičića na cesti iza grma. Je l' tako dobro?"
"Đavle!"
"Ili - -"

Brijač prišapnu nešto banici u uho, a ona kimnu glavom.

"Evo ti zlata!", prihvati banica glasno pruživ brijaču kesu.
"Hvala bogu, te sam vaše misli pogodio. Ali kad se sve ovrši, mogu iz Zagreba?"
"Možeš."
"Ali prije ću doći po svoj putni trošak."
"Dođi!"

U taj par prhnu sjena ispred baničinih vrata na hodniku i minu iz kuće. Pjevuckajući i zvoneći punom kesom pođe brijač put svojega noćišta ni ne opaziv sjene.

Uto zaori kroz noćnu tišinu Garucov hrapavi glas:

"Gospodari i gospodarice, dvanaesta ura odbila! -"
"Ha, ha!", šapnu za sebe brijač, "moj prijan Garuc kukuriječe ponoć. To je nečije opijelo!"

Sjena kao da je s daleka slijedila Čokolinove stope. Vidjev da je brijač zašao u kuću, zakrenu put gradskih zidina i spusti se lagano dolje na brijeg potoka Medvednice. Zvižnu tri puta pred malom kolibom.

"Tko je!", ozva se krupan glas, a iz kućare izađe haramija Radak. "Ti li si, Jerko? Dosta te se načekah. Kakve nosiš glase?"
"Zlo je - vrlo zlo!", odvrati potiho Jerko, "idi Miloše, idi, leti u Mokrice. Dokaži Pavlu kako je franceski obrštar htio utamaniti Doru, a ja kako sam mu pokvario račune. Ali da još nije spašena. Ti znaš da zalazim često u bansku kuću. Tko za mene mari? Ta nijem sam i gluh. Dotisnuh se do baničinih vrata. Kod banice bio onaj zlotvor brijač."
"Brijač?", odvrati zamišljen haramija, "dao bih pušku da mi ga je vidjeti."
"Prisluškivao sam. Govorili o Dori zlo - i šaptali. Bit će zla. Oj Miloše, tako ti Marinoga groba, leti, kaži Pavlu neka dođe, neka brzo dođe, ja ću ovdje pripaziti."
"Časnoga mi krsta, sve bih podavio, ali sada idem. Jerko! Laka ti noć."

Žurno nestade haramije, nesta i Jerka, i samo je bilo čuti kako potok noćnom tišinom žubori.




Ujutro dana prije Tominja sjedio je sudac Jakopović u svojoj sobi na varoškoj kući. Sutra ima biti sabor kraljevine, a danas pregledat će ban ono nekoliko četa što je preostalo bilo u Zagrebu, pa da ih pošlje na Turke. Nemirno gladio Jakopović čelo te razmišljao kako će sutra u saboru otkriti nasilje podbana, kako će svečano prosvjedovati proti samovolji bana, koji je pod silu nastanio gladnu i žednu vojsku u kućama građanskim proti pravu i običaju.

Najednoč prenu se sudac od svojih misli, pred vratima zazveknuše ostruge i pred sucem pojavi se Melkior Tompa od Horšove, pobočnik banov.

"Gospodine suče!", odreza mrki vojnik, "dobar dan. Šalje me velemožni gospodin ban."
"A šta želi njegova velemožnost, plemeniti gospodine?", zapita sudac mirno.
"Velemožni gospodar moj vrlo se ljuti na grad. A kako i ne bi? Gladan je, vi ga ne hranite, žedan je, vi ga ne pojite, hladno mu je, vi ga ne grijete, po noći je mrak, a vi mu ne dajete svjetla, i vojska gladna i žedna."
"Plemeniti gospodine!", odvrati sudac, "ja ne znam vjere toga zakona po kojem ovaj plemeniti varoš hraniti, pojiti i grijati mora gospodina bana. On nam je gost, a što se može, to se i onako čini, premda je grad siromašan, jer nam je tuča sav prihod potukla. Zlatna bula naša veli samo, da grad ima dati banu vola i sto krušaca kad prvi put dođe u Zagreb, ali to ne ide bez kraja i konca, a još manje smo dužni hraniti silnu njegovu družinu. Da je vojska gladna i žedna? Što ću joj ja? Kad je sve izjela i ispila što je u gradu bilo, da se već kod sirotinje pojavlja glad, kad kukavni narod mora da jede suh kupus mjesto mesa. To recite gospodinu banu."
"Ja mu toga reći neću, mene se to i ne tiče", odgovori vojnik. "Ja vam, suče, samo kažem banovu zapovijed, to jest da ima grad dati svaki dan gospodinu banu, dok bude u Zagrebu, deset vrča stara vina, deset kruha, deset funti dobre govedine i deset lojanih svijeća, a izim toga zobi i sijena."
"A ja velim u ime grada, komu sam glava i sudac, da mi toga dati nećemo!", odvrati sudac odrješito.
"E dobro, suče, vi ne dajte, a mi ćemo uzeti!", zaviknu pobočnik.
"A ja prosvjedujem svečano u ime cijele općine građana i stanovnika plemenitoga varoša."
"Protestirajte makar do sudnjega dana. Sad znate što vas čeka. Zbogom!", završi Tompa i ode.

Za malo vremena zazveknu na pazitornju zvonce "Habernik."

"Gori, gori!", čulo se ulicama. Žene, djeca, građani letjeli blijedi gradom.

I jače zveknulo zvono.

"Gori, gori!"
"Gdje, gdje?"
"Smiluj nam se Bog i sveti Florijan!"

Sada zazvoni i zvono Sv. Marka. Užas popade građanstvo. Uzrujan poleti sudac pred "Dverce" na gradski zid. Kraj crkve Sv. Markete vinuo se bijeli dim nad krovom jedne kuće, a iz dima planu plamen. Čija je to kuća?

"To je kuća Marka Tutkovića, gospodine suče!", viknu jedan gradski stražar doletjev bez kacige uzbrdo.
"Tko ju je zapalio?"
"Gregorijančevi konjanici. Jedno pedeset pijanih konjanika doleti do Sv. Markete i stalo iz malih pušaka pucati na krov. Sama je slama. Sve je propalo. Siromašni Tutković!"
"Pa zašto nisi branio?", zapita oštro sudac.
"Ta htio sam, ali oni ostali pucati na mene. A sada krenut će na Harmicu, pa će ondje paliti kuće."
"Poteci brže na varošku kuću! Pedeset građana nek uzme puške pa nek krene kroz Kamena vrata na Harmicu, nek ide s njima Krupić i Blaž Štakor!"
"Oh, spectabilis, spectabilis!", doleti vas usopljen i plačući kapelan Šalković; "Oh, bestiae infernales! Vi znate kako sam lijepe kruške imao u vrtu, i jabuke i šljive i breskve, same plemenite voćke. Pa sve - sve posjekoše mi ti antikrsti - sve; i naložili vatru da peku ukradena odojka. Sve! Ja molim da se solemniter protestira."
"Tu ne ima protestacije van ovakove!", odvrati bijesan Jakopović dignuv šaku i pohiti natrag prema varoškoj kući. Ali za dva koraka ustavi ga jadikujući debeli kramarčić Šafranić.
"Gospodine suče, moju ženu, moju dragu ženicu popali grčevi. Šta će joj kravice, lijepe kravice preko zime, a? Šta će? Poginut će. Joj! A odakle mi mlijeka? Ti antikrsti, ti španjolski draguni raznijeli nam dva plasta sijena. A šta će moja ženica piti? Ti antikrsti odnijeli mi rakiju."
"Pustite me, kume Andrija! Imam prečega posla; treba braniti grad", odvrati sudac i poleti dalje.

Ali kad dođe na Markov trg, ljuta li prizora! Pijani vojnici razvalili Magdinu daščaru i naložili velik oganj. Jadna starica ležaše bez svijesti na stubah Sv. Marka. Oko vatre igrali bješnjaci kolo, mašući kopljima na kojima bijahu nabodeni pilići, guske i kruh. Kraj kola stajala velika bačva vina, a na bačvi jahao pijan vojnik stiščući živa praščića umjesto gajda. A podalje povlačili su španjolski draguni sumrtva gradskoga notara Vernića za kosu.

"Dosta!", zagrmi Jakopović, "mjera je puna. Stražari, latite se koplja pa udri na te pijanice. Bubnjaru, bubnjaj! Neka se zvoni u stran da se građani skupe pod oružje. Zatvorite gradska vrata! Izvedite lumbarde na bašče. Konja mi dajte!"

Za tili čas navali gradska straža naperenom helebardom na pijanu četu i oslobodi Vernića. Draguni i pješaci nagnuše bjegati prema Kamenim vratima, jer je vojska stajala poredana u donjem gradu. Zvono se orilo, bubanj tunjio, građani uhvatili puške i koplje. Kao munja letio sudac na konju da vidi jesu li svuda vrata zatvorena. Na brijegu Medvešćaka pucale puške, tu odbijahu građani Gregorijančeve banderijalce.

"Sad nek mi dođe Ungnad!", zaškrinu Jakopović, "da vidimo, hoće li nam uzeti što ne dajemo!"
"Da, da, gospodine suče", zakriješti mali Šafranić mašući ratoborno ogromnim kopljem, "mi im ništa ne dajemo, ništa, niti za dinar papra tom štajerskomu banu. Nek tko dođe od tih španjolskih žabara - ja ću ga kao miša na moje koplje - na, ovako!", i silovito bodnu kramarčić kopljem u zrak.

Uto zagrmnu grom. Šafranić problijedi i prišapnu drhćući Garucu koji je sa bubnjem uz njega stajao:

"Isuse, Marijo! Dragi kume Garuc, ta to je puška bila!"
"I velika puška, kume Šafraniću", odvrati bubnjar.
"Ta bi mogla čovjeku i glavu otpiriti?", zapita dršćući kramar.
"Bi, ako ju čovjek ima", opet će Garuc.

Građanstvo stajalo spremno pod oružjem, a na čelu mu sudac Jakopović sa plavetnom gradskom zastavom na konju.

Uto doleti od Kamenih vrata kovač Štakor zasukanih rukava, pod širokom kacigom, crna lica, noseći tešku gluntu na ramenima.

"Šta je, zaboga, majstore?", zapita ga sudac.
"Zlo, gospodine suče!"
"Govorite, zaboga, majstore!"
"Nas pedesetorica prašili smo hajd dosta dobro, i pijani Gregorijančevi banderijalci podbrusili pete od naših glunta. Mi na brijegu, a oni pod brijegom, mi na njih, a oni bjež. Ali sada nadođe drugi bijes. Ban pregleda na Harmici svoju vojsku, a ta vam je urlikala i vikala da se je nebo potreslo. 'Junaci', reče smijući se bijesnoj četi, 'uzdajte se u mene, pa ako vam te zagrebačke hulje ne čine po volji, a vi po njima. Vele da će vas tužiti kraljevskoj svjetlosti. Neka! Tu sam ja vaš kralj i nitko drugi. Čujte zvono zvoni u gradu proti vama, gledajte, lumbarde naperili proti banovoj vojsci pa se zatvorili u svoje zidine. Ali ima ih izvan zidina, držmo se tih, ajd na njih!', zaviknuše svi i bojim se, gospodine suče, da ti vragovi neće zapaliti naše jadne sugrađane. Oj, pomozite, gospodine suče!"
"Ha! Eto naše sreće", zaviknu sudac i skoči s konja, "ajte sa mnom, majstore Blažu!"

Sudac i kovač upute se k banovu stanu. Vrata bješe zatvorena. Sudac lupi tri puta na vrata i dršćući otvoriše ih banovi sluge.

"Je l' gospa banica u kući?", zapita sudac oštrim glasom.
"Jest", odgovori oklijevajući sluga.

Sudac pohiti u baničinu sobu. Klara sjeđaše blijeda i nijema za stolom upirući glavu u ruke. Kad opazi suca, prepa se i posegnu za malom puškom što je stajala na stolu.

"Uzvišena gospo!", prihvati sudac, "vaš velemožni gospodar i ban zbija s nama za naše gostoljublje puste šale. Izjede nas on i njegova vojska, a sad mu bijesne čete hoće da zapale podgrađe."
"A šta ću vam ja?", zapita banica.
"Toga ne smje biti. Znajte da ban s vojskom stoji van grada. Građani skočili na oružje, zatvorili vrata, a vi ste naša sužnjica; i jedna kuća neka plane pod gradom, pa će planuti i ova kuća nad vašom glavom."
"Jeste li pobjesnili?", zadrhta Klara.
"Nismo, uzvišena gospo! Zdrave smo pameti. Sjednite, pišite svomu gospodaru neka se okani bjesnila, neka otpusti vojsku, jer - jer inače vas više vidjeti neće."
"Gospodine suče!"
"Tu ne ima šale. Sjednite pa pišite!! Ili pismo, ili - glava!" Bez duše sjede Klara pisati i preda sucu ispisani list papira.
"Evo!", reče.
"Zbogom, gospo! Čuvajte glavu, ne iziđite iz kuće."

I ode sudac s kovačem.

Zamalo poleti gradski konjanik iz Kamenih vrata na Harmicu, preda banu Klarinu zapovijed i poruku Jakopovićevu, da će se građani vratiti u mir, ako se ban pod pečatom zavjeri da će otpremiti vojsku.

Od jada igralo Ungnadu lice, kad je čitao pismo sjedeći na konju sred svojih časnika.

"Čitajte sramotu, čitajte!", okrenu se svojim drugovima, "jeste li ikad vidjeli takva smeta bez lica i obraza? Proklete hulje, ta sablje mi, htio bi ih zgnječiti gvozdenom šakom, ali - oj luda - luda - da ostavih banicu u tom gujskom leglu. Zaglavit će mi - moja Klara! Šta - šta gospodo, da uradim?"
"Psine!", zaškrinu Gregorijanec, "to je veleizdaja, imat će krvnik posla."
"Da, da!", primijeti prabilježnik Mirko Peteo, "to je dobro, to će biti kasnije, ali sada nije hasne, sada valja spasiti gospu banicu. Zato neka vaša velemožnost izdade Zagrepčanima pismo i neka pošalje vojsku u Ivanić. A poslije - nu imat ćemo prilike u saboru!"
"Tako je", potvrdi Melkior Tompa.

Ban od ljutine čupkao crvenu bradu. Napisa pismo, natisnu pečat i predade ga gradskomu ulaku. Zatim jahao sa časnicima od čete do čete, prišapnu svakomu četovođi nekoliko zlovoljnih riječi i poleti snužden sa nekoliko velikaša natrag u grad. Vojska pako u čudu krenu šuteći put Save i ostavi Zagreb.




Dok su bijesni vojnici harali po plemenitom varošu, stajaše Jerko kraj Draškovićeva vrta naproti kući Krupićevoj. Blijed i zabrinut gledaše čas prema Kamenim vratima, čas na Krupićevu kuću, čas prema Markovu trgu odakle se bijesno urlikanje čulo. Bože! Još nema Pavla, Krupić ode sa četom po zapovijedi. Dora sama u kući, prokletnik Čokolin u Zagrebu, a bijesni - vojnici. Oj, da je bar stari zlatar ostao kod kuće, ali se nije dao zaustaviti od djevojke, ta valjalo je braniti grad. Bože! Bože! Samo da ne bude zla! Sad je čuo od stražara što su prolazili da će se zatvoriti gradska vrata. Pavao neće moći u grad. Banski pješaci, španjolski draguni bjegali kraj njega u donji grad, tjerani od oružanih građana. Bože! Kolika meteža! Ne bi li djevojci zlo biti moglo? Sam će u kuću da je čuva. Ali u taj par poletješe dva konjanika prema njemu. Jednomu zaklanjao zaklon od kacige lice. Jerko zadrhta i stavi se pred Krupićeva vrata i dignu batine. Ali tajni konjanik namignu drugu, a ovaj zamahnu, ošinu Jerka, i vrisnuv pade jadni mladić krvav bez svijesti o tle. -

"Idi", reče konjik pod zaklonom drugu, "ne treba mi te, ti si vojnik. Spasi se. Evo ti i moga konja." Neznanik skoči s konja i pobrza u zlatarovu kuću.

Dora bijaše sama. Blijeda od straha molila boga za svoga oca da ga mine smrtna pogibelj. Kad opazi stranca skoči kao uplašena srna. "Sveti bože!", zavapi mladica.

"Oj, miruj djevojko!", prihvati došljak muklim glasom, "miruj ako boga znadeš. Siromah sam vojnik. Tvoji nas potukoše hametom, a mene zapade ljuta rana. Ne odaj me! Ubili bi me tvoji. Sustao sam, ne mogu dalje! Rana me peče, grlo mi gori. Daj mi vode, daj mi vode!"
"Neću te odati", odvrati bojažljivo djevojka, "jer ne želim nikomu smrti, pa ako ste nam i neprijatelj, bog veli da i neprijatelju dobro činiti treba. Ali zašto ne dižeš zaklona?"
"Hoću, hoću!", odvrati konjanik, "ali daj mi vode!"
"Na, evo ti je!", ponudi Dora vrčić vode. "Bila ti u zdravlje!"

Konjanik uhvati vrč obim rukama.

"Gledaj, djevojko! Ne ide li tkogod prema kući?"

Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu.

"Ne ima nikoga blizu", reče djevojka.
"Ne imaš li vina, djevojko?"
"Imam, ali zlo je za rane."
"Voda ti ne valja, mutna je, mlaka. Kušaj sama!"
"Da ne valja? Začudo! Malo prije je donijeh."
"Nu, kušaj sama!"
"De, da vidim!"

Dora uhvati vrč, primaknu ga ustima i posrknu.

"Pravo veliš, gorka je. Čudno!"
"Molim, donesi mi kapljicu vina."
"Hoću. Počekaj tude. Sad ću se vratiti." Djevojka ode, a neznanik ispade iz kuće, zavuče se u vrt i začas prevali zid kuće blagajnika Konjskoga.

Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je l' to san? Nije. Evo na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda je konjik izgubio.

Od straha prekrsti se Dora. Da nije opsjena nečastivoga? Oslobodi nas bože! Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorjela kao žeženo gvožđe.

"Bože moj! Šta je to?", uhvati se djevojka za čelo.

Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom.

"Oče! Pavle! Zraka!", vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu. "Doro! Doro moja!", zavapi svana glasno grlo i u kuću pade usopljen, zamrljan kapetan Pavao. "Evo me zla - Isuse Kriste!", viknu kao da mu se je nož zarinuo u srce, "je l' to paklena varka? Doro! Dorice!", uhvati mrtvu djevojku za ruku, "mrtva, mrtva! Oh, proklet ja!"

I kao mahnit pade mladac kraj djevojke.