Zapisnik sa 16. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 15. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik sa 16. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik sa 17. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Izgradnja stručnoga nazivlja. Dana 22. ožujka 2007. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 22. ožujka 2007. na svojoj šesnaestoj sjednici.
Iznesene su primjedbe na zapisnik 15. sjednice. Profesor Ivo Pranjković prigovorio je da nije izrazio zadršku prema tvrdnji o površnome shvaćanju stranih riječi, nego je izjavio da ne razumije formulaciju o površnome shvaćanju stranih riječi i o manjoj napasti površnosti kada se barata i hrvatskom zamjenom. Na prošloj je sjednici postavio pitanje po kojim se kriterijima može limunika smatrati uspjelom zamjenom za grejpfrut ne spominjući pri tome tvorbu. Profesorica Branka Tafra prigovorila je tomu što je u Europska Unija druga riječ pisana velikim slovom, premda to nije država. O tome se povela kratka rasprava i zapisnik 15. sjednice moći će se uzimati u obzir samo ako se vodi računa o tim primjedbama. Predsjednik je, izvan okvira te rasprave, iskoristio priliku da odgovori profesoru Pranjkoviću na njegovo pitanje jer to nije mogao učiniti na 15. sjednici budući da na njoj nije bio prisutan. Rekao je da je limunika po tome uspjela zamjena za grejpfrut jer je tvorba prozirna, spontana i lako prihvatljiva, a uspostavlja se semantička veza s limun što daje potrebnu semaziološku motivaciju. A samu riječ će prihvatiti ili zabaciti svatko po svojoj odluci. Ako se ona u jeziku prihvati ili ako se ne prihvati, bit će to gotova povijesna činjenica.
Pristupivši prvoj točki dnevnoga reda “Izgradnja stručnoga nazivlja”, obratio se predsjednik članovima ovom svojom riječi:
"Bitno je svojstvo svakoga standardnog jezika to da je pripravljen za glatko sporazumijevanje o svim predmetima o kojima se komunicira u društvu kojemu služi. To društvo pak nije samo jezična zajednica kojoj taj standardni jezik pripada, nego je cijela nadetnička i stoga višejezična civilizacija u koju se ta jezična zajednica akulturacijom uključila. Svaki je standardni jezik akulturiran, upravo priljubljen, toj civilizaciji, i jednako tako priljubljen drugim standardnim jezicima te civilizacije, a osobito onima koji su prvi i mjerodavno poslužili sporazumijevanju u njoj jer su ponijeli njezino utemeljivanje. Hrvatski standardni jezik tu nije iznimka.
Takvu svoju funkciju standardni jezik, dakako, ne može vršiti bez izgrađenoga nazivlja za sve one struke koje su u toj civilizaciji relevantne. Tu treba bez oklijevanja znati kako se što zove. Bez izgrađene terminologije nikoji jezik ne može biti standardan. Hoćemo li, dakle, da hrvatski bude standardni jezik među standardnim jezicima naše civilizacije, valja nam sustavno i ustrajno raditi na izgrađivanju i dograđivanju hrvatskoga stručnog nazivlja. Tu se, naime, razvojem znanja i tehnika postavljaju sve novi i novi zadatci. Živimo, uostalom, u razdoblju u kojem se to vrlo živo pokazuje.
Izgradnja stručnoga nazivlja nije i ne može biti zadatak samo jezikoslovaca. Glavni su joj nositelji po prirodi stvari mjerodavni predstavnici pojedinih struka. Njihov je to zadatak, ne manje, nego možda čak i više nego jezikoslovaca. Stoga je to i njihova odgovornost. To je obveza prema kulturi i jeziku svojega naroda. Svatko tko kao hrvatski stručnjak mjerodavno radi u nekoj struci nije dužan samo ovladavati njome i razvijati ju, nego, kako se ta struka razvija i otvaraju nova područja u njoj, sustavno raditi na izgrađivanju hrvatskoga nazivlja za potrebe tih novih područja. A jezikoslovci su opet dužni u tome im koliko mogu pomagati, jer to i bez njih ne ide. Bez takva zajedničkog rada i njegovih rezultata standardni jezik ne može opstati, pomalo gubi standardnost.
Kako je znanost danas ništa manje nego je bila prije uvelike međunarodna, javlja se, osobito na njezinim specijalnijim područjima, u hrvatskih znanstvenika težnja da svoje rezultate objavljuju na stranom i šire razumljivom jeziku, osobito na engleskom, koji je danas najprošireniji, a s time i neka nevoljkost da se radi na izgradnji hrvatskoga nazivlja. To kao da im se čini suvišnim utroškom energije i vremena. Važno je stoga upozoriti na dugoročnije posljedice takva držanja. Ono razgrađuje standardnost hrvatskoga standardnog jezika. Možemo reći da što se te standardnosti tiče živimo u kritičnom razdoblju. To kritično razdoblje možemo dobro razumjeti jer je vrlo slično takvo već bilo u povijesti. U pedesetim godinama 19. stoljeća, pošto je bila skršena revolucija od 1848., uveden je u zemljama pod vlašću Austrijske kuće krut centralizam, nazvan u historiografiji neoaposolutizam ili, u nas češće, Bachov apsolutizam. Cilj mu je bio ustrojiti zemlje pod habsburškim žezlom kao jedinstvenu državu njemačkog jezika. To je značilo sustavni pritisak u smjeru germanizacije one većine podanika kojima njemački nije bio materinski jezik. To je, dakako, pogodilo i Hrvate, kako je u nas uglavnom dobro poznato. Manje je poznato da je centralno ministarstvo prosvjete u Beču učinilo mnogo za jezike svih naroda u monarhiji, pa tako i za hrvatski. Vladi je bilo jako stalo da se podigne razina pučke prosvjete. To nije u skladu s predodžbama koje se obično vežu uz prosvjetnu politiku germanizacije. Ali ona je ipak snažno dolazila do izražaja, i to u tome što je sve to ostajalo samo na razini osnovne škole i pučkoga štiva. Sva zahtjevnija nastava, sve ozbiljnije publikacije, a prije svega sva znanost ostala je pridržana samo njemačkom jeziku. Time se pak sustavno sprječavalo da hrvatski jezik postane standardni, zakočila se njegova standardizacija, koja je upravo u to doba bila krenula punom parom. Bio je to težak pritisak i naši stari svojski su mu se i teško, ali ipak uspješno odupirali. Radili su, unatoč svemu, na izgradnji stručnoga nazivlja i protiv volje apsolutističkoga režima. A danas se u naših znanstvenika pokazuje sklonost da sami pristanu uz to da se za zahtjevnije predmete i znanstvene publikacije zadovolje stranim jezikom, engleskim, i zanemare hrvatsko nazivlje za svoje struke. Treba reći, tako jasno da se to ne može prečuti, da time razgrađuju već postignutu standardnost svojega jezika i da su svojem narodu odgovorni za to. Treba stoga uvesti i primjerenu regulativu. Ozbiljno obvezati uredništva znanstvenih publikacija da uz članke što se u Hrvatskoj objavljuju na stranom jeziku dodaju hrvatske sažetke u kojima će se pomno predočavati hrvatsko nazivlje bitno za znanstvenu temu obrađenu u članku. To je bitan dio radne obveze hrvatskoga znanstvenika."
Profesor Mile Mamić podupro je takav zaključak i predložio da se doista donese i zakonska regulacija u smislu predsjednikove riječi. Izrazio je mišljenje da treba nastojati da i svaki mali jezik ima svoje razvijeno nazivlje. Upozorio je na neravnopravnost jezika u Habsburškoj monarhiji za Bachova apsolutizma, a predsjednik je na to dometnuo da je ta neravnopravnost dolazila do izražaja prvenstveno u tome što se otežavalo da svi jezici osim njemačkoga razviju nazivlje za zahtjevnija stručna područja. Nadovezujući se na to dr. Dunja Brozović Rončević predložila je da Vijeće uputi službeni zahtjev Povjerenstvu za izdavačku djelatnost Ministarstva znanosti obrazovanja i športa da se kao jedan od kriterija za financiranje časopisa odredi da svaki rad koji se objavljuje na stranome jeziku mora obvezatno imati opširniji sažetak na hrvatskome u kojem dolazi sve važnije nazivlje upotrijebljeno u članku. Taj je prijedlog poduprla profesorica Branka Tafra i upozorila na to da se tu nepovoljno odrazuje i to što Ministarstvo više boduje radove objavljene na engleskome jeziku. I zamjenik predsjednika, profesor Mislav Ježić, podupro je taj prijedlog ističući da sažetak na hrvatskome mora sadržavati temeljno stručno nazivlje. U raspravi su još sudjelovali Tomislav Ladan, i ponovno profesor Mile Mamić. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Pod drugom točkom dnevnoga reda "Konačna formulacija pisama prema zaključku na 15. sjednici" izvršene su male promjene u predloženim nacrtima. Profesor Ivan Zoričić predložio je da se takvi dopisi pošalju i Akademiji i drugim institucijama koje bi se mogle tomu pridružiti. Profesorica Tafra izrazila je bojazan da od toga ne će biti rezultata i upozorila na to da terminologije na sveučilištima nema kao predmeta. Dr. Dunja Brozović Rončević predložila je da se upute dopisi fakultetima u kojima se potiču da uvedu takav predmet na poslijediplomskome studiju. Upozorila je i na to da Ministarstvo može naručiti projekt. Zamjenik predsjednika, profesor Mislav Ježić, rekao je da treba upozoravati na prioritete i upućivati dopise bez obzira na to hoće li imati neposredan učinak. Dr. Mirko Peti istaknuo je da se nazivlje može izgrađivati samo u uskoj suradnji struke i jezikoslovlja i upozorio na potrebu koordinacije među strukama pri tom poslu. Zaključak o slanju dopisa na spomenute adrese donesen je uz jedan suzdržan glas (B. Tafra).
Pod trećom točkom dnevnoga reda "Razno" postavila je dr. Dunja Brozović Rončević u ime Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pitanje o tome treba li kao gramatički naziv uzimati lice ili osoba. Pokazalo se da Vijeće o tome nema usklađeno mišljenje i da je pitanje vrlo komplicirano, pa nije bilo moguće bez temeljite priprave o njem donositi odluku glasovanjem.
Izvor
[uredi]- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)