Začuđeni svatovi/XII.

← XI.

Začuđeni svatovi XII. autor: Eugen Kumičić

XII.

Dva dana poslije Marijina vjenčanja dođe u Lučicu povjerenstvo, da pregleda lešinu staroga Salettija. Liječnici razvidješe ranu, iz koje se bješe iscijedila krv plemićeva srca, te videć pred sobom mrtvaca, zabilježi povjerenstvo u zapisnik, da je bila ta jedina rana ma baš smrtonosna. Žandari tražili su svuda Antonija, no sve uzalud.

Salettija sprovelo je malo ljudi na groblje. Snijeg gusto sipaše za vrijeme ukopa. Pod samotnim čempresom zja duboka jama, a na rubu joj, na tustoj zemlji ilovači, stoje crna nosila. Snijeg se bijeli po župniku, po ljudima, po glavi i plećima mlade djevojke, koja se je sagnula nad lijes i licem mu se naslonila na pokrov. Do djevojke stoji Marko Šabarić, te gleda, kako se pahuljice snijega viju nad otvorenim grobom, pa kako se umirene spuštaju njegovom prazninom prama mrku dnu, gdje odmah iščeznu, čim padnu na onu vlažnu zemlju...

Dok župnik moljaše nad mrtvacem, ševrljahu nekoja djeca grobljem, da broje križeve, što se dizahu iz snijega. Opazivši nešto neobična pod jednim zametom, među dvama humcima, prestraše se i otrče ljudima, pa, im kažu, da jedan čovjek tu i tu pod snijegom leži. Ljudi se začude, pođu s djecom na ono mjesto, odgrnu snijeg i prestrave se.

— Antonio!

Snijeg je okrvavljen s jedne mu strane. Kad začu župnik, da su našli Antonija mrtva, uzdahnu duboko, pogleda u tmurni zrak i umoli ljude, da polože nađeno tijelo u jedan lijes, što bijaše u kućici na groblju. Sad stanu ljudi bacati lopatama zemlju na plemićev grob. Djevojka, spusti glavu na Markovo rame, drhtaše od plača i boli.

Dok seljaci iskapahu drugu jamu u Salettijevoj blizini, s druge strane čempresa, moljaše župnik s ostalima u maloj crkvici za Antonijevu dušu. Jedan od seljaka grobara umovaše, da je Antonio htio valjda poći k Martinu Kožuliću stazom, što prolazi kroz groblje, a kad je onemogao, te uvidio, da neće moći dalje, da se dovukao do onoga humka, gdje je i svršio svoje nevesele dane... Isti grobar tvrdio je, da je pod onim humkom ukopan nahod, koji se je utopio prigodom brodoloma pod Lučicom.

Marko otare Antonijevo lice, osuši mu i poravna crnu kosu i pregleda ranu pod ramenom, iznad srca. Očistivši mu i zgrušanu krv po širokim prsima, zagleda mu se nijemo i bolno u blijede obraze, u stisnute modraste usne i ukočene i širom otvorene oči. Vrele i obilne suze kapahu Marku niz lice, kad ispusti tešku i ledenu desnicu svoga vjernoga Antonija.

Kad zastrugaše malo zatim konopi o tužne daske, kad pod njima muklo zatutnjiše prve grude, zašumi vjetar u samotnom čempresu, zanjiše mu grane i strese nešto snijega na Antonijev lijes. U grob spustiše po grudu zemlje i župnik, i Marko, i pokojnikova sestra Elvira.

Povratak na vrh stranice.