Začuđeni svatovi/XI.

← X.

Začuđeni svatovi XI. autor: Eugen Kumičić

XII. →

XI.

Sivi gusti oblaci, u spodobi ogromna vala, nadvili su se nad vrletne glavice planinâ što zatvaraju kvarnersku kotlinu sa sjeverne strane. I ponosna Učka oklobučila si je tjeme tmastom magluštinom, i tužni Osor, u dalekom jugu, prikrio si je lice i omotao glavu mrkim oblakom, pa malo haje, što mu brije bura oko golih rebara i što mu raznaša rahlu zemlju u mutno more. Blijedim zimskim nebom lete i nagone se ogromne i rastrgane gromade oblaka, te zaklapaju čas po čas slabo sunce, što se je nagnulo prema toplom jugu. Sjene oblaka provlače se morem, po strmim istarskim stranama, po obroncima i kukovima. Južno je obzorje vedro i prozirno, a istočno, tamo nad Velebitom, baš se zamezdrilo. Snijeg je pritisnuo i gole šumo i pašnjake i livade. Čim bliže ka klisurastoj obali, tim tanji on postaje, jer ga more izjida, kakono veli tamošnji puk. Samo na sjevernim bregovima, nad bijelom Kraljevicom, prši snijeg i danas. Morem brije bura, sjeveroistočnjak, sad jače, sad slabije, već kako se gdje izaspe ispod oblaka na uzburkanu pučinu. Na mjestima pjene se valovi; gdjegdje se more bijeli, kao da i nema vjetra, a tu i tamo leti površinom hladan i crni raz, što naglo napuhne šarena jadra talijanskih ribara, koji krstare sredinom zaljeva. Kruta je zima. Tijelo Alfreda Salettija već pol godine trune u lučičkom groblju, pod onim tužnim i samotnim čempresom.

Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lučica je nekako neobično vesela. U tijesnim uličicama susreću se i sustižu ljudi i svi se radosno smiju. Mnogi su u svečanu ruhu, kao na Uskrs, il na koji drugi veliki svetac. Sve, što je u Lučici živa, sve je istrčalo na cestu ili u klanac, gdje je Šabarićeva kuća. Nekoji mornari privezali su si na rukave, iznad lakta, velike kitice umjetna i pozlaćena cvijeća, a mnoge djevojke zatakle si takvo cvijeće u kosu. Ma kićeni svatovi!

Na cesti, pred Lučicom, šeće trgovac Stipe i mornar Antun Šabarić, koji se bješe već posve oporavio od tromjesečne bolesti. Obojica stisla su se u teške i oduge zimske kabanice, no sudeć po njihovim klobucima, hlačama i postolama, vidiš u prvi mah, da će i oni u svatove. Na cesti ima i drugih ljudi, a nekoliko djece odbrusilo je prema Jelenšćici.

— Zima, zima, dragi Stipe! E, kako nam snijeg pod nogama škriplje! — reče stari Šabarić.

— Nije ni za prst debeo. Mislim, pošta će danas zakasniti. Ružno vam je vrijeme stiglo sina; ova bura neće nikad prestati! E, obrijao sam se, ako i nije subota, znate, da se malko pomladim, pa mi ovaj vjetar dere kožu poput britve. A znate sigurno, da će Marko doći?

— Hoće, Stipe, svakako. Pisao je sestri, da će obaviti svoje poslove, da na vrijeme dođe. Vidjet ćemo doskora; deveti je već sat, a pošta valja da je negdje blizu.

— To ne bi ni lijepo bilo, da mu se sestra vjenča, a njega da nema u Lučici. Kako rekoste, vidjet... — prestane Stipe naglo i nasmiješi se Antunu.

S južne strane začu se pucanje kubura i veselo pjevanje. U Lučici odmah nato prasne nekoliko izmetaka.

— Dolaze iz Jelenšćice! — povika Antun.

— Bit će da su se izmotali na onaj kuk, na pomolj Lučici, pa nas evo pozdraviše. E, dosta će danas ispaliti praha!

— Bog ih čuvao od zla! Stipe, prah je vrag, a kad se mladež pripije...

— Dobro borme treskaju! Ma kao da smo u ratu!

— A ovi iz grada! Zar ne čujete, kako grme? Kao kad je car na Rijeku dolazio.

— Eee! To su moji mužari! — pohvali se Stipe. — Antune, od srca se radujem, da ćete ovako lijepo udomiti svoju Mariju. Znam, neće se ona uvaliti u svako dobro, u veliku gospoštiju, no koliko je gledna, toliko je vrijedna i spretna.

— Da, da, znat će ona i raditi i kućiti, a zlo bi po nju bilo, da nije tako, jer su naši stariji govorili, da ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi.

— Antune, sretan vam danas osvanu dan, a sve nevolje, što su vas snašle, hajde da ih preturimo preko glave! — mahnu Stipe.

I ne potraje dugo, a djeca navale vičući: — Svatovi! Svatovi!

Lijepa ih se kita pokaza iza oblaka na cesti! Sve vesela i jedra čeljad iz Jelenšćice. Ima tu ljudi u godinama, mladih mornara, djece i djevojčica, krasnih mladica, što će se doskora zadjevojčiti, da dođu pod prsten. Ima tu zamišljenih i sretnih snaha, a sve je ta čeljad vedra, radosna i zdrava kao dren. Mato stupa ponosno, pozdravlja Lučičane, maše rukama. Antonio korača ozbiljno. Svi mu se čude, djeca se u nj zablenula. Nije on danas čupav i dronjav, jer je Mato imao dosta okapanja, dok je silom na nj navukao bolje haljine iz svog ormara. Lijepo je počešljan, a i brada mu je uređena: Na glavi mu crn šešir, ponešto tijesan, no tko da na sve pazi? Haljine su mu od modra engleskog sukna, što obično mornari nose. Ljudi vele: — Gle ti njega! — A djevojke: — Ma pristao je i lijep, ko pogdjekoji od naših mornara!

Antonio je proveo dva dana u Jelenšćici, da pomogne Mati pobijeliti sobice u kući. Među svatovima su i Pero i Menego. Crnooke djevojke pjevaju, što im grlo smaže, mornari dižu ruke u zrak, a kubure treskaju jedna za drugom. Ubogi vrapci, šćućureni pod žljebovima, dršću od zime i straha. Htjeli bi otprhnuti s kuća, što su na cesti, u Lučicu, na crkveni krov, e, al se i tamo nebo prolama od praska i jeke, i tamo dršću drugi vrapci, proviruju ispod žljebova i gledajući u nekakve nemani, naime Stipine mužare, iz kojih svaki čas sukne roj varnica uvis, koji grme i zrakom potresaju, koji se prevrću na rudinu pred crkvom. Na Stipinoj kući leprši velika trobojnica. Mornari vele, da su i u franceskoj zastavi te iste boje, a mnogi se Lučičani dive Stipi, kad im pripovijeda, kako su mu nekoja gospoda htjela zabraniti, izvjesiti tu zastavu na njegovoj kući, i kako je svake njihove tri riječi jednom svojom presjekao.

— Zdravo, Antune! Zdravo, Stipe! Dobar dan, ljudi!

— Zdravo, sretno, veselo! — kliktahu Lučičani.

Antonio mrko promjeri ljude, pa se zagleda u zvonik, gdje se bješe zaljuljalo zvono.

— Je li došao Marko? — upita Mato.

— Čekamo ga — odvrnu Antun i Stipe.

Svatovi uniđu u grad, a za njima odrasli Lučičani i djeca.

Poštar Miko osvanu na prozoru i reče trpko Antunu:

— Ispit će vam bačvu vina! Ima ih toliko, da bi mogli jurišati na Lučicu. Da, bačvu vina!

— Bože daj, u veselju! Gospodine Miko, ostat će i za vas koja čašica; zar nećete vi danas k meni?

— Mnogo posla! — uzdahnu i nasmiješi se Miko, pa si oblizne usne.

— E, popodne na crnu kavu — kimnu Antun.

— Vidjet ćemo! — odvrnu poštar gledeći na planinu.

— Miko, a gdje je danas pošta? — upita Stipe.

— Zar mislite, da se po toj cesti loj bijeli?

— Snijeg nije ni za poplat!

— I željeznica zakasni! — obrani Miko Ministarstvo komunikacija, smičući ramenima.

— Tiho, stanite! Čini mi se kano da negdje škriplje — spomenu trgovac prisluškujući.

— Da, pravo imate! Eee! Uho mi valja, ali oči, oči! — potuži se Antun.

— Tako vam je i mojemu ocu. Ma šaptale žene u kuhinji kako ih volja, on ih čuje! Kad su ga oči boljele, dadoše mu liječnici nekakvu zelenkastu vodu, pa sad vidi toliko, da mi udari majku po ruci, kad hoće da mačka na ognjištu šibom opali. Antune, hajdemo mi u kuću! Kod gospodina je Mike toplo.

Kad uđoše u poštarevu sobu, razljuti se ovaj i poviknu:

— Uh, ta ostavite me u miru! Zar ne vidite ove zamote?

— Ta tko vas buni? — mahne Stipe šaljivo.

— Ova soba! Znate li vi, što je ova soba? Zar mislite, da je carski ured kakav trg? Pa sad nije vrijeme da čavrljamo. Evo koliko posla! Ta samo za Rijeku imam dva lista! A za Pulj također dva. Ovi mornari, ove lude, neprestano pišu i pišu! Čitajte propise, evo vam ih pribitih na vratima.

— Miko, koga se vraga srdite! U gradovima primaju na hiljade listova, pa se sa svakim činovnikom na pošti može govoriti! — zasoli Stipe.

— Što vi znate? U gradovima! A zar nije u gradovima deset, trinaest, sto činovnika na pošti? Zar ne vidite, da je u Lučici sve na mojem hrptu? Oh, jadni Miko! — požali poštar sam sebe pečateći listove. Uto dokotrljaju se pred kuću poštarska kola.

Antun i Stipe izađu na cestu.

— Dobar dan, oče!

— Bit ćeš se, sinko, od studeni nadrhtao!

— Sretno nam došao!

— Kako je, Stipe?

— Dobro vama! Ta siđite s te kosture!

Marko pribere si haljine, da ne zapne o koji čavao, pa skoči oprezno na cestu s trošnih i klimavih kola.

Izljubivši se s ocem i trgovcem reče:

— Vi mišljaste, da neću doći?

— Sinko, dobro si uradio, da si danas došao, jer da tebe nije, tko da ti razveseli sestru?

— A šta da radim u Beču? Ravno sam putovao, da ne osvanem, gdje sam zamrknuo. Danas je dakle vjenčanje?

— Da, danas. Jao meni, kako će se radovati Marija vašemu dolasku! — uskliknu Stipe.

— Požurih se, jer da vam istinu kažem dosadan mi je već Beč, dozlogrdjele su mi već i one knjige.

— Marko, sad nećete više u Beč?

— Ne, Stipe. A kako je, dragi prijatelju?

— E, dobro, no sad hajdmo kući.

Upute se. Marko se nešto lecnu i problijedi, okrenuvši se prema humku, gdje se među golim stabljem bijeljelo pročelje gospodske kuće...

Putem reče mu trgovac.

— Marko, pričinja mi se, kao da su vam lica upala. E, učili ste odviše! Ta naravno, teške su to stvari, ti vaši ispiti. A koliko je prošlo vremena da se ne vidjesmo?... Čekajte, do četrdeset dana. Da, da, toliko; znate, kad ono dođoste iz Beča u Trst.

— Govore li jošte Lučičani o našoj parnici?

— A kako i ne bi? Dosta im je ono škode nanesla — potuži se trgovac.

— A što je s Antonijem? Je l' jošte mučaljiv?

— Čudak, kao i prije, pravi odljud! — odvrati mu otac.

— Siromah, odsjedio je ipak četiri mjeseca u zatvoru — požali ga Marko.

— A onaj zlotvor s humka, on i danas meće narod na muke. E, da je pravice na svijetu, ne bi on gledao ni sunca ni mjeseca, već bi mu kosti u tamnici gnjile. Da njega nije, možda bi i danas živjela Kožulićeva žena. No što ćeš? Kad si bogat, kad imaš novaca, svatko se lijepi uza te, pa da skineš i sunce s neba, naći ćeš ljudi, koji će ti reći, da si duša od čovjeka.

— Stipe, ne ljutite se. Dobro je, da se je i onako svršilo! — slegnu Marko ramenima.

— Ta bolje nije ni moglo! — mahnu otac.

— U prvi mah, kad ga žandari iz Lučice odvedoše, znao sam, da će ga porota proglasiti nevinim i sud riješiti optužbe — ustvrdi Marko.

— A sjećate li se, kako ga je onaj odvjetnik lijepo branio? Rekoše mi kasnije u Trstu, da je ono bio prvi odvjetnik u Istri — mahaše Stipe, pa kad svrši, fijuknu.

— A koliko vas je ono u Trstu bilo? — upita Antun.

— Ma najmanje petnaest; ta sve bih mogao nabrojiti — udari Stipe rukom po čelu.

— Da, do petnaest — potvrdi Marko.

— Da vam iskreno kažem, meni je baš drago, što sam vidio sve one suce i svu onu gospodu — uze govoriti Stipe. — E, pametni ljudi! A znate li, koga sam najviše gledao? Onoga crnoga suca, što nas je ispitivao. Lijep čovjek! Na licu mu vidiš da je pametan. I one gospođe iznad nas, i njih sam promatrao. Ma cijeli su božji dan tamo sjedile, kao da nemaju drugoga posla. E, bogati ljudi, može im biti! Te vam gospođe neprestano gledahu Antonija i Salettijevu kćer, a imale su pri ruci ona stakla kao u kazalištu, kao dvojnice. Antune, duše mi, baš me je srce boljelo, videći Salettijevu kćer onako tužnu i snuždenu.

— A šta je ona sirota kriva, da joj je otac pravi lupež — primijeti Antun i pogleda skoro bojažljivo sina, koji se bješe zanio u misli.

— Kad je Antonijev odvjetnik govorio, poštenja mi — nastavi Stipe — plakah... Čast našem župniku, no onako ne umije.

— Stipe, zar mislite, da je onaj odvjetnik onako lijepo govorio, da brani Antonija? — upita Marko.

— Dakako! — uščudi se Stipe.

— A, ono vam je zanat; govorio je onako, da sebe proslavi — osmjehnu se Marko.

— Vi gospoda, vi ste si svi slični! — opazi bezazleno otac.

— Bilo kako bilo, kažem vam, da sam plakao. Svaka odvjetnikova riječ, ma da ju u zlato kuješ! Neka, neka, sad zna sav Trst, tko je Antonio i što je stari Saletti! Sve, sve im je odvjetnik rekao i otkrio. No, što je on sve nabrajao? Da su ljudi nepošteni, bez srca, da zakoni ne valjaju, pa onda o djeci bez oca i majke, o sreći u obitelji, nesretnicima, o prokletstvu, o milosti, al što da vam čavrljam? Velim opet: plakao sam!

— Stipe, zlo je i naopako na ovom svijetu! — uzdahnu Antun. — Čestite li sluge drži Saletti! Razbojnici, lupeži! E, ne vele badava ljudi: Zaklela se zemlja raju...

— Da se sva otajna znaju — svrši Stipe poslovicu i nastavi: — Da, lupeži! Sad imaju dosta vremena da razmišljaju, kako da si dušu spase. A gle ti hulja! Lovro, Luka! Lijep par, ma baš našla vreća zakrpu. No tri godine teške tamnice malo je, malo je za onakve lopove.

— Luka i Lovro osuđeni su dakle na tri godine teške tamnice? — upita Marko zamišljeno.

— Da sam ja sudac, zaljuljaše se oni na vješalima! Lopovi! — ljutio se Stipe. — Zar ih niste čuli, kako su se branili? Da, al što će proti svim svjedocima! A oni novci Murellijevi, i oni, koje sam ja kočijašu promijenio? Sve, sve su saznali suci i ona gospoda...

— Porota — pomognu Marko.

— Da, porota, pa nije ni čudo, da se Antonio šeće, i da su Luka i Lovro u hladovini.

— Stipe, ta čujte! Gotovo zaboravih, da vam čestitam.

— Na čemu, dragi Marko?

— Zar niste vi naš načelnik?

— Da mi čestitate! Ta očiju vam, nemojte se sa mnom šaliti! Da, jesam, jesam načelnik, a to mi i zadaje dosta brige i skrbi! — mahnu Stipe objema rukama.

— Bit će barem reda u općini.

— Hoće, hoće, Marko, al valja da najprije uredimo općinsku blagajnu, jer joj je silno odlanulo pod Murellijem — otpovrnu Stipe žalosnim glasom.

— Blagajnu? — uščudi se Marko.

— Ta da, blagajnu, ako se može tako krstiti prazan ormar.

— Zar je Murelli mnogo pronevjerio?

— Ta recite: ukrao! — do tri hiljade...

— Ništarija!

— Hulja, tat! Da lopov, oplijenio nas je do gole kože. Sve se doznalo, no utekla krava, zatvori tor!

— A gdje je sada Murelli?

— Neka ga bijes nosi! Tko bi znao, kamo se ono otklatio? Onaj križić i naše tri hiljade, sve mu to zadalo dosta posla, no iskopat će se on iz svake neprilike! Marko, zar ne znate, kako je na ovom svijetu? E, lako za onakve lopove, ali teško poštenim ljudima! Marko, gdje vam dobričina šije, tu već lopov pošiva! Da, da, teško je i gorko nastalo vrijeme, a ne možeš da mu kraja dogledaš! Poznam ja naš puk, neće se on opametiti, dok ga ljuta nevolja pameti ne nauči, dok mu sljeme ne padne na tjeme, dok mu djecu ne istjeraš pod plot, da se tu skuče i da zinu od glada! Što će bijedan narod! Da barata, da se otme gospodi, ne zna iz svoje pameti ni dvije unakrst! Od nikud pomoći, nikoga nema, tko bi ga poučio i na pravi put doveo, a go je kao krst, jer ga svako dere i globi do mile volje. Prijatelju Marko, nadajmo se, okrenut će na bolje, ogrijat će sunce i našu golotinju.

— A kako se držahu Lučičani, kad je Murelli odlazio?

— Baš mi je žao, da vas nije bilo kod kuće! Murelli nije se nadao kolaču, što mu ga je dala Lučica na put! Bilo vam je dosta graje, huke i buke, kad se je onaj skot odavle tornjao. Mišljah, neće iznijeti žive glave. No, evo me pred kućom. Doskora ću k vama, imam nešto posla. A zar nećemo u crkvu? Već zvoni pol sata. E, danas ćemo malko zaboraviti na naše jade! — kliknu Stipe.

— Baš mi je drago, da sam se malo sprošao, da sam ispružio noge od ceste dovle, te ukočile su mi se na onim kolicima. Stipe, da se vidimo! — pozdravi ga Marko mahnuvši mu rukom.

— Nemojte, da vas čekamo! — povika za njim Antun.

Stipe ne odvrati ni riječi, nego onako brzajući u kuću podigne obje ruke u znak i mahnu, kao da će reći: Doći ću, doći!

Stipe išao je kući, da otoči dva vedra vina za svatove.

Otac i sin, noseći svaki po jedan mali kovčeg, pođu dalje tijesnim uličicama, pozdravljajući se s ljudima, koje sastajahu putem.

Šabarićeva kuća nabila se svatovima, a i pred njom zgrnulo se dosta svijeta. Marija bješe pozvala na pir prijateljice, drugarice i susjede. Mlade djevojke nekim milim ganućem promatraju i ogledavaju lijepu nevjesticu, dive se njezinim haljinama, njezinu vijencu, prstenju. Marija je vrlo zamišljena, a čini ti se i neveselom, no u dubinama crnih joj i neobično sjajnih očiju tinja neki blaženi žar, u njezinoj miloj zjenici čas po čas zablista zraka tihe i neizmjerne sreće.

Jela ima dosta posla oko prostranoga ognjišta, gdje se koče veliki lonci, sve jedan do drugoga. Starica pričvrstila si o pas velik ubrus; debeo znoj izbija joj po navoranom čelu, krupno diše i ljuti se na oganj, na mačka i neke susjede, što joj pomažu kod kuhanja. U maloj kuhinji sve je lijepo uređeno, oprano i očišćeno; cijela kućica izgleda vanredno svečano, Marija tuži se majci, veleć, da se boji, da neće Marko doći, jer da je već minuo sat, kad pošta dolazi u Lučicu. Majka i Mato tješe ju, kad jedan dječarac dotrči sav usopljen i kad javi, da je Marko prispio, razveseli se Marija, lice joj se razvedri, usne stanu joj se radosno smiješiti; ma nestašna je i nemirna kao nikad. Matino srce rastapa se od miline, sva čuvstva njegove duše zrcale mu se u dubokim očima, što miluju milovidno Marijino lice trajnim pogledima. Jela se čudi svojoj kćerci i prijekornim osmijehom predbacuje joj, da je odviše vesela, te da ne bi smjela biti, jer da odlazi iz očinske kuće, od svoje majke, kod koje da nije doživjela nego svako dobro i svaku sreću. Starica se vrti oko lonaca, uzdiše i promišlja: — Ah, dragi Bože, odgojila sam ih, dosta sam se namučila oko njih, a pod stare dane ostavljaju me. Marija odletjet će danas u drugo jato, a Marko je gospodin, pa neće ni on čamiti u Lučici. Ja i Antun ostat ćemo sami, kao dva ogorjela panja na njivi!

Marija ševrlja po kući, stidljivo se osmješkuje na svatove, ogledava i ovo i ono, pa kad ju toliko ljubljenih stvari sjeti minulih dana, kad joj se zazeleni pred očima bosiljak; njeno milovanje, oćuti ona, da joj je teško na srcu. Nijema sjena prikrije njeno lice, bolan smiješak pomoli se na rumenim usnama. Idući po sobi ustavi se pred jednim prozorom i zagleda se u more. Stakla zamagle se njezinim dahom, a ona napiše prstom ime svoga zlata...

Mato stoji iza nje, zdrav, veseo, otresan i blažen, a ne u nesvijesti, krvave glave, kao...

Stojeći iza nje gleda, kako piše, i obuhvaća ju nježno oko vitka pasa. Ona se okrenu, zirne mu u oči i šapnu: Mato! — i nekoliko velikih suza kanu joj niz mila lica.

— Marijo, što znače te suze?

— Mato, sjećam se, kako sam i lanjske zime tvoje ime pisala na staklu, znaš, kad si ti na postelji...

— Dušo, nemoj više na to misliti!

— Neću, Mato — osmjehnu se djevojka povjerljivo, i blago mu pogleda u oči.

Antun i sin mu Marko banu u kuhinju. Jela ogrli sina jecajući od radosti. Marija i Mato pritrče iz sobe. Izgrle se i izljube. Marija spusti glavu na bratova prsa, ovije mu desnicu oko vrata i proplače.

— Sestrice mila, zašto plačeš?

— Marko, mišljah, da nećeš doći.

— Zar ti nisam pisao iz Beča, da ću doći, ako mi bude ikako moguće. Obećati sigurno nisam ti mogao; još pred tri dana imao sam ispite.

— Znala sam ja, dragi sinko, da ćeš doći, da nas malo razveseliš.

— Ali, molim te, majko, radšta da ne budete veseli?

— Ta kako da budemo bez tebe? Što bi ljudi mislili, da nisi došao? Da, rekli bi da nas se sramiš, da si gospodin, da ćeš nas zaboraviti, jer da nas više ne trebaš.

— Ta nemoj toga ni govoriti. A što te briga za pogane jezike? — ukori Antun ženu.

— Pravo imate, Antune, pokarajte mi kumu! Ta što bi od nas bilo, da se obaziremo na naklapanja susjeda — uplete se jedna susjeda šaljivo.

— Marko, ti već nećeš u Beč? — upita Jela.

— Neću.

— Sinko, bolje po te i po nas! — reče majka, a težak uzdah izbije joj se iz prsiju.

— Svršio sam nauke, znaš; no kako da ti kažem? Postao sam liječnikom, doktorom.

— Sad već neće nitko umrijeti na ovom svijetu! — osmjehnu mu se majka.

— Majko, nemoj ga ljutiti! — umoli Marija.

— Majko, nemoj slušati Marije! Hajde iskali si srce, bit će ti bolje! — našali se mladi liječnik.

— Sinko, umrla bih od sreće, da je na moju!

— Na tvoju... A, a, razumijem!

— A, da si pop... da, pop, pop!

— A koga bijesa hučeš! Oh, oprosti mi Bože! Stara umiri se već jednom! Marko, ta ne slušaj je! — našali se Antun, našto se svatovi nasmiju.

— Da je Marko mene slušao, kamoli veće radosti za Lučičane, negoli kad bi danas vidjeli, kako brat sestru vjenča!

— A kako je, dragi Mato? — upita ga Marko, položivši mu ruke na ramena.

— Dobro... dobro — odvrnu mladoženja smiješeći se.

— A ti, Antonio? — Daj mi ruku!

— Evo je! — pruži Antonio naglo desnicu i pogleda u Markove oči.

— E, lijep si mi borme danas! Ma tko da te i prepozna u tim haljinama!— naraduje mu se Marko.

Antonio slegnu nehajno ramenima i izađe iz kuće.

— Čudak! — zaljulja Marko glavom, pa pljesnuvši rukom o ruku nastavi: — Sad u sobu, da se malko uredim. Hoćemo li doskora u crkvu?

— Hoćemo, hoćemo — zaklima jedna starica.

Marko i Marija uniđu u jednu sobicu, gdje nije bilo svatova. Kad budu tako na samu, uhvati brat sestru za ramena, pogleda joj vrlo važno u oči, pa ju upita:

— Kad si primila moj list?

— Prekjučer.

— Jesi li našla u njemu onaj drugi za...?

Marija kimnu, da jest.

— Kad si joj ga poslala?

— Antonio je bio dva dana u Jelenšćici.

Marko zanese se u misli. Čelo mu se smrknu.

— Jučer izjutra vidjela sam Elviru — šapnu Marija.

— Tako?... Marijo, molim te, govori!

— Tvoj list ne mogah joj predati, jer ga nisam imala kod sebe.

— Što si onda učinila?

— Izlazeći iz crkve zajedno, šapnuh joj: Gospođice, imam list za vas. Antonio nije u Lučici, čekajte na nj sutra u noći iza kuće. I Marko će možda doći sutra iz Beča.

— Sve si joj to rekla?

— Da, naglo. Išla sam uza nju nekoliko koraka.

— Je li ona razumjela tvoje riječi?

— Bez sumnje; kimnu mi glavom.

— Kimnu?

— Da, kao da mi je htjela reći: Dobro, čula sam!

— Vidjevaš li ju češće?

— Vrlo rijetko. Vele ljudi, da otac na nju strogo pazi.

— Koliko si joj ti listova predala?

— Ta pisah ti; dva.

— Antonio predao je dakle samo jedan.

— Da, jedan.

— Jesu li drugi ljudi ikad opazili, kad si joj utisla list u ruke, ili ona tebi?

— Nisu, ne vjerujem!

— A što je s Antonijem?

— Otkad smo došli iz Trsta, nije progovorio ni sto riječi.

— Marijo, ti si sretna!

— Nisam radi tebe...

— Mila sestrice, doskora ćeš kleknuti pred oltarom!

Marko ju ogrli i spusti glavu na njezino rame...

Iz kuhinje začu se Stipin glas.

— Kum je došao — šapnu Marija.

— Marijo, Marko, Mato, ljudi, gospodin je župnik u crkvi — vikaše Stipe.

Brat i sestra izađu iz sobice. Sila svatova! Pred kućom graja, veselje i pjevanje. Mato se smiješi; Pero i Menego, njegovi mornari, očijukaju s rumenikom vinom, što im se osmješkuje iz velikih staklenka na jednom stolu.

— Menego, a kad se ti ženiš? Kad ćemo tebi na pir? — upita Stipe mornara.

— Ima vremena; nije se još zatrlo žensko uho! — otpovrnu mu Pero.

— U crkvu! Veselo! — uskliknu Stipe.

— Veselo! Veselo! — kliktahu svatovi.

Jela poškropi blagoslovljenom vodom mladence, pogleda žalosno sina si Marka, uzdahnu i otare si suze. Ljudi izađu iz kuće, povorka krene put crkve malom uličicom. Pred crkvom slegla se sila svijeta. Sve upire oči u Mariju i Matu. Svatovi uđu u božji hram. Antonio je zadnji u povorci. Tiho je u crkvi, samo katkad strese vjetar visokim prozorima. Župnik blagoslivlje svetu svezu i pita mladence...

Antonio stoji ukočeno iza crkvenih vrata. Kad začu Marijine odgovore na pitanja župnikova, trže se, spusti ruke niz tijelo, smrče mu se pred očima, a glava mu klone na prsa... Srvan, prelomljena srca išulja se iz crkve.

Malo zatim pokažu se i mladenci na crkvenom pragu. Grunuše puške, prasnuše kubure, starom crkvom potresoše mužari. Zeleni bršljan dršće na poluporušenim zidinama, djeca vrište u naručju svojih majka, a vrapci borme pomeše pameću, pa puklo kud puklo, izlete ispod crkvenih žljebova, da se po živicama porazgovore, jer ih, brojne, snašlo i čudo i pokor. Svatovi zagluše tijesne uličice, cijelom Lučicom zaori radosno i neprestano kliktanje i narodna pjesma.

Pred crkvom na utrini se prevrću Stipini mužari, još se potresa nebo od žestoke lomljave, a u najprostranijoj sobi Šabarićeve kuće udariše već svatovi da pribiraju na domaću. Pod škriplje, lica su rumena, mornari plešu, pjevaju i plješću rukama, te podvikuju djevojkama: Obrni se, dušo, tako, tako! Hej, veselo, sunce moje! Udri, udri, jabuko rumena! Ala, ala, tako, tako! Mornari pjevaju plešući, podjarivaju svoje ljube, sokole ih slatkim riječima, ma srce ti puca od miline, gledajući tu jedru, veselu i otresnu čeljad, te kićene svatove, te hitre mornarske kćeri vitka pasa, gipka tijela, kojima dršće svaka žilica, koje se ljupko osmješkuju svojim plesačima vrteći se oko njih.

Dok svatovi plešu, piše Marko u svojoj sobici po bijeloj hartiji, a kad ju napisa, savije ju, zapečati i pođe da potraži svoga vjernoga Antonija. Pita i pita za nj, no nitko ga ne vidje. Napokon reče mu jedan dječak, da je vidio Antonija iza crkve, gdje su oni stari zidovi. Marko se uputi k zidovima i spazi Antonija, koji bješe zagnjurio glavu u jednu od onih pukotina u zidu, otkle se vidi sav zaljev. Kad mu se približi, potapa mu po ramenu. Antonio se lecnu, izvuče glavu iz pukotine i pogleda ga prestrašeno.

— Antonio...

— Čujem.

— Što radiš tu?

— Ništa; gledam u more — brecnu se on jetko.

— Ta koji su te jadi snašli? Ma lice ti je kao da su te izvukli iz groba!

— Iz groba? — progunđa tiho Antonio.

— Da, da... Antonio, metni ovaj list u džep. Javljam joj, da sam danas u Lučicu prispio i da želim s njom sutra govoriti. Noćas idi na humak i predaj joj pismo.

— Bit će mi uzalud put.

— Zašto?

— Velika mi čuda! Zar nismo po cijelom svijetu rastelalili, da ju volite?

— Pa onda?

— Otac na nju pazi. Ona ne zna, da ću doći.

— Zna; Marija joj je rekla jučer, da te čeka iza kuće.

— Neće doći.

— Ja bih išao sam, no što bi ljudi rekli, da se udaljim danas od kuće? Rastužio bih samo majku i oca, jer bi se domislili, kud sam otišao. Pa Elvira me danas i ne čeka, a za sutra udesit će već ona tako, da uzmogne sa mnom duže vremena ostati.

— Teško.

— Misliš?

— Kad joj moradoh predati vaš zadnji list, pred petnaest dana, sve sam oko kuće obilazio, da me ona opazi, no sve uzalud, a čini mi se, da me je stari, on, da on, njezin...

— Otac.

— Da, čini mi se, da me je dvaput vidio.

— A kako si joj predao list?

— Jednoga dana, kad je išla iz crkve, pretekoh ju, pa joj izdaleka mahnuh listom i onda ga položih na put.

— Je li ga ona opazila?

— Jest, vidjeh, kad ga dignu.

— Da, pravo imaš, ta na sva mi je pisma odgovorila.

— Govorite laganije.

— Antonio, jadni moj Antonio! Čuj, kad bijasmo u Trstu ne imah vremena niti da te što pitam. Kako ti bijaše u zatvoru?

— Bolje negoli danas...

— Ne razumijem te.

— Meni je svagdje jednako, i na piru i u zatvoru.

— Kako to, čovječe? — upita ga Marko i primi ga prijateljski za ruke.

— Nahod...

— Ne luduj!... Antonio, znaš, idi poslije desetoga sata. Elvira će doći bez sumnje.

— Teško. On stari... on pazi.

— Ti ne ideš rado na humak.

— Da, ne idem rado.

— A zašto?

— Jer... jer ću s njom govoriti — proturi on preko jezika.

— Pa zar se Elvire bojiš? Antonio, pa ona je tako dobra!

— Da, dobra.

— Idi, molim te! Na pravoj sam ti muci. I njoj i meni učinit ćeš veliku ljubav.

— On... on... pazi...

— Otac njezin spavat će onaj sat.

— Idem... da... idem.

— Hvala ti, Antonio! Molim te, budi barem danas veseo.

Antonio drhtnu. Marko se začudi i upita ga:

— Ta reci mi, što ti je?

— Da, ići ću, poslije desetoga sata — šapnu i okrenuvši Marku leđa udalji se lagano idući. Marko, gledajući za njim tužnim pogledom, uzdahnu: Bijedni moj Antonio!

* * *

Duga zimska noć uvalila se u kvarnersku kotlinu. Mrki oblaci zastrli su nebo. Vjetar je nešto jenjao. U Lučici još prasne po koja kubura, još se ori narodna svatovska pjesma tamnim, teškim, olovnim mrakom. U Šabarićevoj kući sjede svatovi kod vesele večere. Pune su ih tri sobice, a u kuhinji namjestiše se obaška djeca, što se otimlju za ljepšim komadima žute pečenke. Na stolu, pred njima, ima svega u izobilju, pa ne treba im danas strugati nožem kosti. Svatovi su se doista naplesali prije i poslije ručka, sve do tamne noći. Da trgovac Stipe udari rukom po dnu jedne svoje velike bačve, žalosno bi mu se odazvala gornja polovica te napola ispražnjene bačve, pa se stoga i krijese mnoge oči i crvene mnoga uha. Na svakom licu sijeva radost. Svatovi pjevaju i pripijevaju si; naglo se redaju domišljate zdravice. Sad govori župnik, sad Marko, pa Stipe, a onda i Menego, komu se upliće u riječi prijatelj Pero. Veselju i kliktanju ni konca ni kraja!

— Marijo baš sam željan znati, kako će ti obiknuti u Jelenšćici — šapne Mato.

Marija dražesno se osmjehnu i obori oči, a on nastavi:

— E, još dva sata, pa da krenemo iz Lučice. Oh, kako nas iščekuju majka mi i otac!

— A kamo ćemo po ovoj ružnoj noći — ukori ga mlada ženica nježno i stidljivo.

— Ta mladi smo, dušice! U dva sata poslije ponoći zagrlit će te moja majka na kućnom pragu. Kad nije velika vjetra, nije ni studeni. Ma i sam mišljah, da ćemo ranije odavle. Gleđi, zlato moje, gleđi, kako se Stipe srdačno razveselio.

— No Marko mi nije dobre volje — primijeti Marija i nasmiješi se sjetno.

— A gdje je Antonio?

— Čas prije vidjeh ga u kuhinji — izusti Marija tiho i zanese se u misli...

* * *

Na humku, ispod Salettijeve kuće, stoji čovjek posred gole šume i gleda u Lučicu, gdje se krvavo svijetle prozori samo jedne kuće. Zvonik lučički koči se u noćnom mraku poput gorostasne utvare; u tihom prodolu bjelasa se velika lokva, a malo podalje crkvica na groblju. Gusti i teški oblaci spuštaju se nad zemlju, mrko obzorje steže se i zatvara sa svih strana, te sapinje tužnu noćnu zimsku sliku i jadno Antonijevo lice. Rijetke pahuljice snijega križaju se u mrzlom zraku. Bura duva nejednakom silom, a gole grane grmlja, što u tmini otajstveno strši, udaraju jedna o drugu, taru se i potresaju kao stare mrtvačke okosnice. Prostranu, ukočenu i ledenu tišinu prekida mukli lavež i tužno zavijanje gladnih pasa, prasak pušaka i tajni glasovi, što dolijeću iz gradića. Negdje u daljini zahuji katkad i vjetar; zrakom nešto drhtne, zaprhuta, zakvrči i zapišti.

Na zvoniku odbio je već odavna deveti sat. Antonio upire svoje velike oči u one krvave prozore u Lučici, a neizmjernu tugu, što mu se prostrla licem, obavija tamna noć. On gleda u one prozore, teško i jako uzdišuć, debeo znoj probija mu ledeno čelo. Otrovna guja svila mu se oko ranjena srca, pa ga steže svojim mrzlim i željeznim obručima, a ne može da ga zdrobi, da ga satre. Sjajna bi noć kružila Antonija, da mu nije puklo srce, da se nije iz toga jadnoga srca istočio i raširio sav grdni mrak, što je ispunio i zacrnio sve prostore...

Još grune po koja puška u Lučici, još se čuju razni glasovi iz mornarske kućice.

Šabarićevi svatovi veselo večeraju...

Oblaci vise nad šumama, obzorje se steže, u tmuši iščeznuše i zvonik i crkva na groblju. Snijeg prši; pahuljice bivaju gušće, nekoliko ih sa već bijeli po Antonijevoj crnoj bradi i po širokim mu ramenima. Prozori se još krvare...

Antonio plače...

Srvan od boli, podignu glavu s prsa i pogleda u gradić. Svud tamno, kao u grobu. Pođe dalje poznatom stazom, pa kad se uzvinu na vrh humka, obađe tihe gospodske dvore i zaustavi se podaleko iza njih, u šumici. Ukočena, tiha je Elvirina bašta. Snijeg prši po lovoru, stazice i zaravanci bijele se od njega. Među grmljem bjelasaju se i smrzavaju kipovi golih božica.

Antonio gleda i gleda u gospodske dvore. Nakon poduljega čekanja začu, kako nešto škripnu. U Salettijevoj kući, otraga, otvore se mala vrata. Antonio drhtnu. Iz kuće pomoli se crna sjena i uputi se, naglo idući, prema onomu skrovištu, gdje se običavahu razgovarati Marko i Elvira.

Antonio, osvjedočivši se, da je ono biće žena, pođe za njom. Elvira, došavši u zakutak, nasloni se na podnožje kipa, što bješe tu postavljen. Djevojka je sva u crnini. Kad opazi, da joj se primiče čovjek, zovne tiho:

— Antonio!

— Evo vam pisma — reče Antonio, kad stupi pred nju, pa uručivši joj ga htjede odmah otići.

— Čekajte, molim vas! — Je li došao Marko? — šapnu djevojka.

— Jest, danas.

— A nije mi ništa javio...

— Čitajte pismo.

— Kod vas je danas pir?

— Da... pir...

— Je li Marko veseo?

— Nije. Idite u kuću; zima je.

— Nije veseo?... A zašto nije veseo?

— Misli na vas.

— Tko vam to veli?

— Nitko. Idite, zima je — izusti Antonio i htjede opet da pođe.

— Čekajte, molim vas!

— Što?

— Zašto vi tako gorko sa mnom govorite?

— Ne znam bolje.

— Antonio...

— Idite; otac vas možda treba...

— Nije mu dobro. Bit će jedan sat i više, da je legao u postelju.

— Zatvorit će tkogod ona mala vrata.

— Imam ključ kod sebe.

— List sam vam predao. Idite, vaš otac pazi na vas.

— Jest, pazi, no on misli da spavam. Vama je žao, da niste sada na piru.

— Meni?

— Da, lijepo je u veselu društvu, a vas toliko ljube Šabarićevi.

— Mene ljube! Ne, Matu ljube.

— Da, Marija ljubi Matu, no i vas ljube svi, i Marko i Marija.

— I Marija! Mene, Marija? — šapne Antonio bolno i uhvati Elviru za ruku.

— Antonio što vam je? Ruke vam dršću.

— Ne, mene nitko ne ljubi, ja sam... — i istrgne svoje ruke iz Elvirinih.

— Antonio, dajte mi opet vašu desnicu.

On se trže za korak natrag.

— Zar se vi mene bojite?

— Da.

— Oh, jadni Antonio! I mene, i mene se bojite! A zar vi ne znate, koliko me srce boli, otkad saznah, da je moj...

— Idite, kasno je.

— Marko nije dakle veseo?

— Nije.

— Antonio, dajte mi ruku.

— Evo je.

— Vi se niste mene bojali, kad bijasmo zajedno u načelnikovoj kući.

— Nisam.

— Antonio, vi ne znate, da ima i dobrih ljudi na ovom svijetu!

— Znam, ima no ne na ovom brežuljku.

— A što sam ja jadna kriva?

— Jest, vi, vi ste dobri. Marko mi je rekao, da ste dobri.

— Antonio, srce me boli, kad na vas mislim, a svaki dan mislim... Gorak je vaš život! Oh, oprostite ljudima, oprostite mome ocu!...

— Ocu! Vašem ocu! Da, opraštam! Da, Bog je dobar. Vašem ocu! Ja sam nahod! Vaš otac! Da, on je i moj, a vi, vi ste...

— Tvoja sestra... — zastenja Elvira i spusti glavu na njegovo rame.

— Moja sestra!... Nahod nema sestre... Ima, ima, Bog je dobar!

— Oprosti mom ocu! Budi milostiv! Antonio, nisi ti kriv, što si tako nesretan!... Ne, ti ne znaš, što je radost na ovom svijetu!

— Znam, Marija me mnogo puta gledala plačući.

— Tvoja majka nije te nikad cjelivala ni grlila, a tvoj te je otac toliko puta prokleo...

— Marija i vi mnogo ste se puta pomolile Bogu za nahoda. Vi ste dobri; recite mi, da jeste.

— Jesam, Antonio. Da, jadan je tvoj život! Antonio, budi dobar, kao što si uvijek bio. Zaboravi na prošlost i uzdaj se u onoga, koji nam je svima otac. Gledaj, kako nas mračna noć kruži, vidide ove snježne pahuljice; sve, sve je pusto oko nas, ali sve gole grane opet će prolistati, vedro nebo osut će se mnogo puta zvijezdama, zlatna mjesečina prelijevat će se ovom šumicom i ovim lovorom... Antonio, vidiš, mi se sada nalazimo u svetom skrovištu moje ljubavi. Koliko sam blaženih trenutaka provela u ovom zakutku, koliko mi je slatkih cjelova Marko utisnuo na usta!... Antonio, ti ne znaš što je cjelov ljubavi, ti si jadnik, tebe se svijet boji, no ja ljubim i crva, a kamoli ne tebe, tako nesretna! Antonio, u našim žilama teče ista krv. Antonio... — uzdahnu Elvira i ogrlivši ga poljubi ga.

Tiho je u šumici. Snijeg prši, Elvira jeca na grudima zatravljenoga Antonija...

Elvira nasloni mu lakat svoje desnice na rame, položi mu bijelu i toplu ruku na čelo i uze govoriti utješljivim, nebeskim glasom:

— Antonio, i naš život sličan je ovoj mračnoj noći i ljetnom sutonu, a sve je to djelo ruku božjih...

— Tiho! Čujem korake — šapne Antonio.

— Oh, Bože!

— Tiho! Jedan čovjek!

— To je moj otac — prestravi se Elvira i privije se o Antonija.

— Ah, ogavna besramnice, našao sam te! — riknu stari Saletti, pa zgrabiv naglo Elviru lijevom rukom, povuče ju k sebi i ispruži desnicu prama Antoniju. Kubura planu i prasnu, a Antonio drhtnuvši trgnu nož iza pasa, skoči na Salettija i porinu mu ga svom silom u prsa. Starac se zanjiše i prevali u snijeg. Elvira zastenje, onesvijesti se i sruši na očevo tijelo. Antoniju se zakrijese oči. Dignu djevojku u naručaj, pobrza iz bašte, strugnu niz brežuljak i iščeznu u mraku...

Marijini svatovi sad će dovečerati. Marko napija mladencima toplim i srdačnim riječima, no neka vika iz kuhinje prekine mu jednim mahom govor. Svi se začude na tu viku. Antonio blijed bane u sobu, noseći u naručju Elviru.

Svatovi se osupnu i skamene.

Antonio položi Elviru na postelju, pogleda Mariju, Matu i Marka, pa muklo i očajno istisnu:

— Marko, evo vam je! Svi ste sretni, proklet je samo nahod!

Marko priskoči k Elviri, pa kad ona otvori oči, poviknu on:

— Antonio, što si učinio?

Antonija bješe međutim nestalo.

Marko strese s Elvire snijeg, prestravi se i zdvojno kriknu:

— Elviro, ti si okrvavljena po ramenu!

— Nije moja krv... Antonijeva valjda — uzdahnu Elvira, pa zatvori crne oči.

Sljedeća stranica→