Začuđeni svatovi/III.

Izvor: Wikizvor
II. Začuđeni svatovi III.
autor: Eugen Kumičić
IV.


III.[uredi]

Pol sata od Lučice prema sjeveru vijuga se među bregovima »Crni potok«, spuštajuć se tamo k morskoj obali. Bokovi njegova korita jesu povisoke i vodom izlizane stijene. Nedaleko od obale slijedi slap za slapom, korito biva dublje i šire, a napokon pada na dugačak pijesak, koji zovu ljudi »stupovima«. Taj pijesak bit će dug kojih sto koračaja. Nad pijeskom strši grebenast kuk, što se pruža u more kao visok rt. Kad potokom nahrupi voda, dovalja na niski pijesak zemlje i gruha, no valovi juga sve isperu, čim nastane suša. Valovi, razlijevajuć se pijeskom, valjaju po njem kamenje, guraju ga prema kuku, vuku ga za sobom, kad uzmiču, a kamenje taruć se biva sve manje, dok ga napokon more zaobli, izbijeli i izgladi. Čim bliže moru, tim su krugljice manje. Pijesak se spušta lagano u vodu. Deset koračaja od kraja, a voda nije ti ni do vrata. Pješčaci bijeli su kao snijeg, sjaje se, kad u njih sunce pripeče. I morsko dno bijeli se blizu kraja, dočim se malo podalje tanki mulj zeleni, prelazeć u sivkastu boju. Dno biva onda tamnozeleno od maha, koji je tuj obrastao kamenje, debelo kao čovječja glava, i od morskih bilina, što rastu među tim kamenjem, gibljeć se tek zamjetljivo. Kad je tišina, more je tako mirno i tako prozirno i ustaljeno, da ti se čini najčišćim kristalom, pa bi skoro povjerovao, da je pred tobom suho dno, kad ne bi vidio onu svijetlu srebrnu crtu, gdje se voda s krajem ljubi. Dalje od maha iščezava dno, a pučina biva sve tamnija, dok se napokon ne prelije u onu modru i svijetlu boju, što nam oko začarava, što nam puni grudi slatkim čeznućem i snatrivim žudnjama. Pijesak »Stupova« dulji se od zapada k istoku. Na istočnoj mu strani viri iz mora glatka stijena, velika kao kakav omanji stol. Kad je plima, bit će za jednu stopu nad površinom. Stijena odaljena je od kraja do tri koraka, a more okolo nje neće biti ma ni do koljena odraslu čovjeku. Na toj glatkoj stijeni žene peru rublje kad je u Lučici oskudica vode i kad presahne u pučevima potoka.

Jednoga dana koncem mjeseca srpnja prala je rublje krasna Marija, kći mornara Šabarića, na onoj glatkoj stijeni. Sunce upiraše cijeli dan svoje žarke trake u pijesak na prisoju. Upaljeni zrak titraše nad golom i kršnom obalom kao tanka i providna maglica. Pred Marijom prostrlo se tiho i neizmjerno more, ljubeć se s nebom u silnoj daljini sjajnoga obzorja. Glatka površina kao da je stopljena s plavetnim nebom: Obale istarske, obale otoka i manjih ostrva, vrleti i šumice, bijele crkvice po bregovima, siva seoca i mrki gradići i odvojene kuće seoske, sve se to ogledavaše u modrim dubinama podvostručujući se tiho i očarano. Sunce bješe se već nagnulo k zapadu. Sjene klisurâ padahu u more, a sjene smreka i grebenâ duljahu se po kuku, kao šiljaste ljage, kao rastrgane krpetine. Zlatne zrake, sunuvši kroz uvalu potokom rastavljenih bregova i kroz vrleti, ožarile su pijesak i oblile žeženim zlatom lijepu djevojku. Marija, stojeći u vodi, bješe se pognula nad stijenu, gdje ispiraše rubeninu.

Bistar zrak, sjaj zapadajućeg sunca, miris vode, vonj kuša i omorike, topao dah raspaljenih pećina, sav taj bajni čar ljetnoga južnoga dana, sve to okružuje krasnu, mladu i zdravu djevojku.

Udarci njezine perače prekidaju tu velebnu tišinu, ozvanjajući u dragama i odbijajući se od litica.

Marija pridigla si lako ljetno modro odijelo skoro do koljena, privezala ga oko tankoga i gipkoga pasa. More joj je preko članaka, a površina kao da se srebreni okolo njenih bjeloputih i oblih nogu. U prozirnoj vodi čine ti se njene nožice posve malene. Život odijela, što ju stiskaše sve do pasa, bješe bacila na pijesak. Sad je slobodnija u kretu, sad joj ide pranje od ruke; košulja, što se do pasa bijeli, ne priječi je u poslu. Gole, čvrste i bijele ruke umaču rublje u more, ožimaju ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja, po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, crnim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo, da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more, u pozlaćeno zelenilo creskih šumica i u mala ostrva, što se gube u modro—rumenkastoj daljini. Njenu oku pričinja se, da se šiljasti rtovi onih ostrvaca i ne tiču morske površine. Mariji usta napola su otvorena, njihovo rumenilo življe je od rumenila uznojenih obraza. Marija se bješe na nešto zamislila gledajuć u more. Oblak sjete prikrio je na časak njezino lice, no uzdahnuvši zatim i mahnuvši rukom nasmiješila se bila povjerljivo varavoj površini...

U onom toplom zraku, među onim sivim grebenima, u onom prozirnom moru, u cijeloj onoj slici tužna i samotna predjela bijaše Marija najdivnija točka. Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, blijesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno.

Kad bješe gotova, izađe Marija iz mora, hodajuć oprezno po pijesku. Sunce već zapalo na pijesku. Kad počne sakupljati rublje, što ga bješe razgrnula po kamenju, da ga osuši, začu, kako se je skotrljalo u more nekoliko kamena. Pogleda obalom i opazi čovjeka, gdje se penje pod klisurama, nad samim morem.

— Antonio, jesi l' ti? — poviče Marija, čudeći se i snebivajući.

— Jesam — odvrati Antonio.

— A kud se to penješ? Ta sašao si s uma! — korila ga djevojka.

— Ne bojte se, neću ja pasti u more.

— A gdje si bio.

— Lovio sam ribe za ovim malim rtom. Nešto sam ih uhvatio.

— Ah, što će ti ribe! Pazi, da se ne smrčeš u vodu!

Antonio, penjuć se, približavaše se pijesku. U hladu pod onim liticama činilo se Mariji, da ga vidi, a kad bi opet iščeznuo, pobojavaše se, da se nije u more strovalio. Kad skoči napokon na pijesak, upita ga djevojka:

— A gdje su ti ribe? Ta rekao si, da si ih nekoliko ulovio.

— Neće da jedu — odvrati on i stane vaditi iz njedra ribe, sve jednu po jednu.

— O, o! Pa dosta si toga nalovio! — naradova mu se djevojka, smiješeći se.

— Pet, šest, no vaš će se otac srditi, ja bih već morao biti kod kuće.

— Zašto, Antonio?

— Poslao me, da nasiječem malo drva, a ja videć ovako lijepo more, pomislih, da još nije noć, pa se spustih pod stijene, da nalovim večeru.

— Gdje su ti drva?

— Breme sam ostavio na jednom putu, gore na brijegu. Malo prije čuo sam vašu peraču, pa sam došao...

— Hajde, Antonio, pomozi mi, da pospravimo rublje. Ovakve žege nije još do danas bilo.

— Hoću, hoću — reče Antonio, a lice mu se razvedri, pogledavši dobru djevojku.

— Do Zdravemarije, nadam se, ćemo kući. Ti znaš da mi se majka uznemiri.

— I prije, Marijo! Ta koliko nam je odavle puta?

— Pol ure, i više.

— Oh, kako mi je toplo! Danas je lijepo vrijeme — reći će djevojka zamišljeno.

— Da, lijepo. I more je mirno, posve mirno — odvrnu Antonio tiho i bojažljivo.

— Što veliš?

— Zar ja?

— Da, nešto si rekao.

— Da je more mirno.

— Danas se neće razbiti nijedna lađa — primijeti Marija gledajući obalom.

— Ni Bartolićeva lađa neće se danas razbiti...

— Pa kako ti je sad Mato na um pao — uze Marija zbunjeno.

— Ja uvijek na Matu mislim — odvrati Antonio gorkim glasom.

— Tako?

Nakon kratke stanke zapita ju Antonio gledajuć prema jugu:

— A vi... vi ne mislite?

— Što me to pitaš?

— Mato je dobar, da, dobar.

— Znam, da je dobar — odvrnu ona porumenjevši.

— U nedjelju doći će opet u Lučicu, ako bude vremena imao.

— Meni je drago, da dođe; da, i meni i mojim roditeljima — izusti Marija stidljivo.

— Da, da, vama je drago...

— Dobra čovjeka svatko rado viđa.

— Mato je dobar, da, dobar.

— Zar ga ti rado ne viđaš? Antonio, da nije tebe, Bog zna, bi li on živ bio. Ti si mnogo pomogao pri onoj nesreći. Mato mi često o tebi govori.

— On govori o meni? Danas je četvrtak, danas ide on na Rijeku, u subotu vratit će se u Jelenšćicu...

— A tko ti veli, da on danas u Rijeku ide? — pogleda ga Marija u oči.

— Ja poznam njegovu novu lađu. Da, u subotu vratit će se u Jelenšćicu, a u nedjelju doći će u Lučicu.

— No reci mi, gdje si vidio njegovu lađu.

— Vidio sam ju malo prije s kuka, kad sam gore drva sjekao. Lađa se vozi krajem, no odmah mora izaći iz one drage.

— Je li još daleko? — pitaše djevojka smiješeći mu se.

— Nije daleko — odvrati on reskim glasom.

— Tako!... — izlanu Marija, a čelo joj se smrknu, pogledavši Antonija u lice.

— Da, sad će se pokazati na rtu pred nama. Čekajmo, dok lađa amo dođe.

Djevojku oblije rumen.

Kad je zatim slagala rublje u breme, reče joj Antonio gorkim i nestalnim glasom:

— Čujete li?

— Što da čujem?

— Nije daleko.

— Antonio hajdemo kući.

— Ne čujete li vesla?... Čekajmo — izusti on potmulim glasom.

Marija pogleda prema niskom i dugačkom rtu, što zatvara s juga dražicu, gdje je pijesak »Stupova«. Djevojka sluša, a lice joj se vedri. Čuo se odmjereni pljusak vesala. Iza grebena niska rta vidio se već jarbol lađe. Marija se smiješi. Lađa se približi kraju rta, a jarbol i jadro sve se više otkrivaju. Napokon pomoli se i crno korito.

Antonijevo se čelo smrknu...

Četiri mornara, stojeć na palubi, upirahu se o velika vesla, što su se krivila u čvrstim mornarskim šakama. Mornari sad bi se pognuli i ispružili, a sad opet naravnali i osovili. Dva vesla po strani u jedan mah umakahu se u more i pljušteći dizahu se iz njega. Pred lađom točila se i srebrnila modra voda. Kad se podjenu lađa na kraju rta, zaokrenu u uvalu, te prolazeć pod stijenama dopuzi doskora u blizinu pijeska.

Marija bješe se uto uputila kući, no došavši na okomite stijene, što se dižu iz mora u blizini pijeska, naslonila se bila s bremenom na jedan povisok kamen. Sad dopuzi lađa pod pećinu, na kojoj čekaše Marija. Ta je pećina visoka za jedan jarbol.

— Čuješ, Menego, meni se sve čini, da je ono na pijesku bila Marija Šabarićeva — govoraše Mato pod pećinom, ne videć djevojke.

— Ako je bila, nije daleko — odvrati Streha.

— Ne, ne može bit daleko, jer od onoga rta s onkraj drage nismo ma ni pedeset put zaveslali. Mene rijetko oko prevari; čim smo došli na rt, odmah sam je prepoznao — tvrdio je Mato.

— A onaj čovjek s njom bio je sigurno Antonio — hoće Menego.

— Njega sam i ja prepoznao! — zaljulja glavom Streha.

— Ne čavrljaj! Što znaš ti? — uze Menego prezirno.

Marija sluša pomnjivo taj kratki razgovor na lađi. Žarka rumen oblila joj vrat i premilo lice. Srce joj naglo udaralo u grudima. Antonio sjedeć na onisku kamenu bješe upro lakte o koljena i onda spustio veliku glavu u ruke. Njegove oči gledahu kobnim sijevom u vršak jarbola, što se micaše nad pećinom. Lice mu bijaše mračno.

Lađa zaokrenu lagano pod liticom, odalji se od nje za nekoliko zaveslaja i stane se voziti uzduž pijeska prema rtu. Marija opazi prednji dio lađe. Na palubi ima naslaganih drva za gorivo, i nekoliko gajba, nabijenih pilićima. Već se vidi i pol lađe. Do jarbola leži na palubi nekoliko tukaca. Svezani su sve dva po dva. Među tukcima leži i mlado tele, a podalje naslagane su opet gajbe s pilićima i kokošima. Svaka životinja tuži se i jadikuje svojim glasom. Al eto i mornarskih glava, eto crne i rude Matine glave. Lađa se već sva pokazala. Marijino srce dršće od radosti. Mato je na krmi. Upiruć se o veslo, ravna kormilom, gurajuć ga nogom desno i lijevo, kako već treba. Mato pogleda u obalu, opazi Mariju, potegne veslo i lađu i poviknu:

— Ej ola! Menego, Streha, šia, šia!

To znači: vozite natrag!

— Ej, zlatna dušo! Znao sam ja, da niste daleko. Vi nas gledate, pa ni: »Sretno!« ne velite! Kako, kako je, Marijo? — upita ju Mato veselo.

— Toplo, Mato, toplo! — odvrati Marija smiješeć mu se.

— Jeste, borme, i na moru i na kraju! — dodade Streha, taruć si znoj s čela hrptom ruke.

— Vi ćete, dušo, kasno kući. Marijo, pogledajte ovo more, a, kao ulje!

— Mato, naveslat ćete se do Rijeke, ako što ne popuhne — odvrati Marija.

— Hoće, hoće, kad zahladi — uzdahnu Menego.

— Marijo, šta ste radili na pijesku? — upita gospodar Mato.

— Prala sam. Velika je suša, nigdje vode u potocima — tužila se djevojka.

— Ni kaplje, ni za divljega goluba! — klimaše Streha.

— Marijo, upoznao sam vas od onog rta.

— Znala sam, Mato, da se vozite.

— Tako?

— Da, vidio vas je Antonio.

Che nuova, Antonio? Je l' šta riba? — upita ga Mato.

— Ispekao bih sve na trbuhu — odvrati Antonio nadrto.

— Što te zubi bole, da se tako kiselo držiš — našali se Streha.

— Veslajte, veslajte, Rijeka je daleko! — pokaže Antonio more.

— Kako je doma? Marijo, je l' vam došao brat iz Beča? — nastavi Mato.

— Doći će za koji dan.

— Taj Beč da je silno mjesto! — mahnu Streha rukama.

— Šta znaš ti! Ima po svijetu i većih i ljepših gradova. Što si ti vidio? Ma nisi bio dalje od Rijeke i Pulja! — tvrdio je Menego.

— Ej čuo sam pričati! — odvrati Streha nešto ljutito.

— Marijo, ako vrijeme posluži, eto me u Lučici prekosutra. E, Menego, Pero! Vesla u more! Koga vraga čavrljate! Voga! Uprite, uprite! Marijo, zbogom — kliktaše mladi gospodar, krasni Mato.

— Sretno, sretno — povika Marija gledajuć u lađu, što se bješe zazibala i makla od prvoga jakoga zaveslaja.

— Zbogom, dušo! Pozdravite mi vaše! Ako Bog da, doskora se vidimo! — poviknu Mato.

— Sretno! sretno! — zaželi djevojka.

Malo zatim poče se sakrivati lađa za rt, no prije nego što je zamakla, okrene se Mato prema pećini i mahne djevojci rukom. Brazda, što se je crnjela tihom i bijelom površinom, pa i oni široki i jedan od drugoga jednako odaljeni kolobari pjene, gdje bjehu zaronila vesla, naznačivahu put, kojim je prošla lađa.

Marija zamišljeno gledaše u more i u onu brazdu, što se bješe napokon utišala i slegla. Sunce pozlaćivaše još bregove otoka Cresa i zelene mu hrastove šumice. Ruševine starinskog manastira na istom otoku, na tajanstvenoj Porozini, bile su ožarene zlatnim zrakama, a prozori male crkvice Sv. Antuna, što se uzdiže do manastira, caklinjahu se kao rumen plamen. Ogromna sjena istočne istarske gorske kose bješe već prikrila tiho more.

Marijine se grudi lagano uzdizahu i spuštahu, srce joj mirno kucaše, a iza rta, iz tihe uvale, čuo se mukli pljusak vesala, čuli se veseli glasovi. Gorski dah spuštao se potokom na more, gibljuć od žege oparenim kušem i zujeć među bodljem smreke. Mali valići mreškali su i crnili more pod pijeskom. Plitko dno čini ti se kao da se i ono ljulja. Plahi srsi toga večernjega povjetarca zalijetaju se prema pučini, no nestaje ih već malo podalje od obale.

Antonio čuči na kamenu. Oko mu je mutno i mrko.

Crne mu oči bulje u more nijemo i bolno, a disanje Marijino čini mu se, da se diže ispod sivih klisura. I on bi rado uzdahnuo, no okolo srca savila mu se guja, pa ga steže i muči, a zdrobiti ne može to otrovano srce. Veliko more prostire se pred njim, a on žali, da se Marija ne nalazi u njegovim dubinama. On bi rado skočio u vodu s one pećine, da se onda s njom sastane. Dolje na dnu, među mekom mašinom čvrsto bi ju ogrlio, nitko ga ne bi znao, ni ona sama, ni onaj... Mato...

— Antonio, hajdemo kući — reče napokon Marija, pogledavši rt, za koji bješe zamakla lađa.

— Da.

Idući strmom putinom sve se više odaljivahu od mora. Negdje na pol puta nasloni se Marija s bremenom na onizak prezid, da otpočine. Opazivši veliko breme drva na Antonijevim leđima, tiho ga zapita:

— Čuješ, suviše si nakrcao; nije li ti breme preteško?

— Nije — reče Antonio gledajući u zemlju.

Sve žile njegova tamna lica bijahu nabreknute.

— Barem da si ponio sobom kakvu staru vreću, da ti drva ne nažulje ramena.

— Hajdemo, hajdemo — uze on potmulim glasom i stane koračati bosonog po izlizanom kamenju.

Verući se tako prispješe u sumrak na carsku cestu. Tuj se oboje nasloniše o malen zid, da se ponovo odmore. Do kuće bilo je još gotovo pola sata hoda. Marija, tarući si znoj s čela, opazi čovjeka, odjevena gospodskim ruhom. Taj se čovjek lagano šetaše cestom prema Lučici, te se igraše malim bijelim psom, sileć ga, da skače preko batine.

— Tko je onaj gospodin? — upita Marija Antonija.

— Gdje?

— Eno tamo na cesti, ide prema nama. Čini mi se poznat.

— Da, on je! — odvrati Antonio i pokaže prstom na veliku kuću, što se je bijelila među stabaljem na jednom brežuljku nedaleko od Lučice.

— Je l' stari ili mladi? — nastavi Marija, pošto ga bješe vidjela samo na časak na cesti, koja se je baš ondje svijala.

— Mladi... Zar ga ne poznate?

— Poznam ga, no vidjeh ga, koliko bih okom mignula — otpovrnu Marija, a čelo joj se smrknu. Nakon male stanke šapnu opet: — I moj će brat doći doskora iz Beča.

— Da, Marko će doći.

— Škole se sada svršavaju.

— Škole?

Marija i Antonio upuste se sada prema Lučici. Idu naglo i slušaju korake mlada čovjeka, koji ih napokon i stigne. Približivši se Mariji, pozdravi ju ljubaznim glasom:

— Dobar večer, krasna djevojko! Gle, uznojili ste se, dušice, pod bremenom. Kako ste lijepi... lijepa Marijo? Da, Marijo; zar ne, da se tako zovete?

— Da, tako se zovem.

— A vi ni da mi ozdravite na moj pozdrav!

— Marijo, noć će nas; ajdmo žurnije! — opomenu Antonio.

— Nije vam sile! No gle, i tebe poznam; da, i tebe! Ti si Antonio... Antonio — rastegnu gospodin, gladeć si lice rukom.

— Ta naravno, da me poznate! — uze Antonio ljutito, iduć nekoliko koračaja pred Marijom.

— No, krasna Marijo, kako je? — šanu gospodin, zureć joj u obraz crnim i velikim očima.

— Meni je dobro — odvrati djevojka.

— A! Dobro, dobro! Da, da, čuo sam, da neki trgovac iz Jelenšćice amo dolazi...

— Svijet svašta brblja — reče tiho Marija.

— Tako, tako! A hoće li biti doskora pir?

Marija porumeni i ne reče ništa.

— Dakle istina, istina! E, kad svi zvonovi zvone, bit će nešto na stvari! Bez svake šale, jučer sam to doznao — reče gospodin i dignuvši klobuk otare se svilenim rupcem visoko čelo.

— Pak da je istina? — zašaputa Marija.

— Ma žao mi je, da Lučica gubi najljepšu djevojku — nastavi on potapav ju po licu jakom rukom.

Marija trgnu se pod bremenom i odskoči od njega za dva koraka.

— Gle, ja nisam znao, da sam takva strahota! A zašto da se mene plašite? Zar sam ja kriv, da ste tako mili i tako krasni!

— Ostavite me, ja nisam vaš par! Sram bi vas moralo biti, da sram...

— Mene sram? A čega?

— Da, vi ste gospodin...

— Pa onda?

— Nikakva vam zla nisam nikad učinila. Ja idem svojim putem, a vi ajte vašim.

— Vi, vi da mi niste zla učinili? Jeste, dušo, jeste! Ranili ste mi srce zauvijek! — šaptaše on, da ga ne čuje Antonio.

— Malo me briga za vaše srce!

— Da, draga Marijo, otkad ste ponarasli, uvijek vas prati moje oko! Ja vas se ne mogu nagledati!

— Ta manite se suludice! Ostavite me na miru! Ja već ne mogu pred vama ni iz kuće izlaziti.

— Umirite se, dušice! Ostavit ću vas, no vi morate primiti ovu malu kutijicu. To vam je dokaz, da sam i u Beču na vas mislio.

— Što sam vam ja učinila! Ostavite me, udaljite se od mene!

— Marijo, gledajte, evo gledajte, kako su lijepi ovi prsteni. Uzmite ih, dušo, uzmite; nitko neće znati.

— Oh, majko moja! — uzdahnu Marija, ne znajući, što da učini i kako da se riješi napasnika.

— Marijo, mila Marijo, zašto tako sa mnom postupate? Umirite se, krasna djevojko! Vi nemate nikakva razloga, da se mene plašite.

— Zar vas nije Boga strah?

— Ma ako me uslišite, za vas bit će dobro! Čujte me, dušo — reče uzevši je za ruku — čujte me, dođite, sutra...

Marija istrgnu svoju ruku iz njegove, odrinu ga od sebe i poviknu:

— Antonio, čekaj me, Antonio, stani!

Antonio se pričini kao da je ne čuje. Znao je, da ju gospodin napastuje, razabrao je nekoliko riječi, u srcu već mu je kipjelo, no čekao je, gušeći svoj bijes, da mu onaj gospodin jačega povoda dade, pa da se onda na nj obori.

— Antonio, Antonio! — vikaše uzalud djevojka.

— Šutite, umirite se! Vi ste, Marijo, pravo dijete! Radi se o vašoj sreći! Da, sretnu bih vas želio vidjeti.

— Oh, majko moja! Ta ostavite me jednom, ma što sam vam skrivila?

— Ali, draga Marijo!

— Sram vas bilo!

— Vi dakle nećete ovoga prstenja? Vi dakle nećete uslišiti moje želje?

— Čovječe, Bog vas čuje!

— Marijo, ljuto ćete se pokajati, vjerujte mi...

Djevojka pogleda ga oštro.

— Marijo, jošte vam jednom velim, da si promislite. Marijo, ne budite dijete!

— Vi ste nepošten! Ostavite me!

— Ne, dušo! Ovako vas ljutitu ne mogu ostaviti — šapnu gospodin i ogrlivši ju, poljubi ju iznenada u lice.

Marija kriknu, pljunu ga i odrinu od sebe. Antonio, začuvši njezin krik, baci breme na cestu, potrči k njoj i upita:

— Što je?

— Vi besramni čovječe! Tako rade razbojnici! — ljutila se Marija na gospodina.

Antonijevo se lice ožari tamnim rumenilom, te i ne pitajući dalje, što se Mariji dogodilo, skoči na onoga gospodina, uhvati ga za grkljan jednom rukom, a drugom ga udari tako silno u prsa, da se je odmah na cestu srušio.

Marija i Antonio pođoše na to svojim putem.

Alfredo plemeniti Saletti ustane i ogleda se zabezeknuto i zapanjeno. Crnomanjasto mu lice bješe problijedjelo, kao da je mrtvac. Gnjevno stiskaše jake pesti, misleći na osvetu. U grudima ga nešto boljelo i peklo. Obazrevši se na sve strane, pođe nekoliko koračaja, pa zakrenuvši jednom stazicom nestade ga u šumi, koja se prostiraše po brežuljku gdje mu je bila očinska kuća. U šumici, nedaleko ceste, zaustavi se, svuče kaput i stade tresti s njega prašinu.

Alfredo je jaka i oniska stasa. Debele mišice ispunjavahu mu rukave bijele košulje. Obukav kaput sjedne u travu, uzevši crni šešir u ruke, pa obriše ga rupcem. Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta. Sad, u onom sivom večernjem zraku i u onom zelenilu šumice, prelazi bljedilo njegova lica u nešto žućkastu boju. Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci debeli, kratki i crni objesili su mu se preko kutova usta, koja su otvorena, kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim. Duboke i kao ugljen crne oči nepomično buljile u travu. Bijes, što je malo prije u njima plamtio, bješe se pretvorio u neku glupu stravu. Alfredo teško disaše, držeći si rukom bradu, koja mu bješe samo pod ustima izrasla.

Alfredo bijaše sin bogatoga vlastelina Marina Salettija. Ta obitelj imala je u Lučici najljepšu i najveću kuću, najbolja polja i najviše novaca. U kući bijaše svega napretek. Stari Saletti imao je Lučicu u svojim šakama. Sin mu Alfredo bijaše pravnik. Učio je u Beču. Otac se na nj često tužio načelniku Murelliju...

Alfredu sviđala se krasna Marija Šabarićeva već dulje vremena. Djevojka mu se uklanjaše, no sve uzalud, jer ju on neprestance napastovaše. Dok je Marija bila mlada, nije ju ni poznavao. Poslije brodoloma o Uskrsu, bio je došao kući, te čuvši kako se je govorilo o njezinoj ljepoti; odluči ju obljubiti. Otac ga bješe međutim poslao u Beč, te on odgodi svoju nakanu do velikih praznika. Sad je već boravio u Lučici kojih desetak dana: U to kratko vrijeme bijaše mu pošlo za rukom, da ju nagovori nekoliko puta. Kako vidjesmo, zadnji razgovor bješe završila Antonijeva šaka.

Marija bila je zavrtjela Alfredovim mozgom. Požudna i crna strast trovaše plemićev mir, plemićeve dane i besane mu noći. Vitka, krasna i mlada djevojka lebdjela mu pred očima, pa koliko se je i mučio, da odvrne svoje misli od nje, sve mu je bilo uzalud.

Dok si je Alfredo u šumici razbijao glavu, kako da se osveti Antoniju, sjedio je stari Šabarić na ognjištu, pušeć malu lulicu i gledajuć u rojeve muha na zidovima i čađavoj polici. Kuhinjica bila je slabo rasvijetljena. Na ognjištu gorjelo je nekoliko cjepanica. Sjaj plamena padaše na mornarevo navorano lice i mršave mu ruke. Jela, njegova žena, pekla je na žeravici četiri ribe, mažuć ih velikim puranovim perom, koje je umakala u posudicu uljem napunjenu. Ribe su cvrčile i pušile se, a kuhinjom širio se vonj ulja i izlazio kroz otvorena vrata u usku uličicu.

— Pazi, stara, da ti ribe ne izgore! — opomenu Antun ženu. — Ma što bih rekao, da još nema Marije ni Antonija?

— Valjda su blizu. Marija je imala mnogo rublja. E, malo nas je u kući, al ti se toga dosta nakupi. Antonio uzeo je sobom i povraze, pa se sigurno zabavio loveć ribe.

— A što ćemo s ribom, stara?

— Skuhala sam malo krumpira. Ma da, mjesto da pušiš, ne bi li mogao očistiti i izrezati?

— Daj amo, Jele, daj.

— No prije izvadi lulu iz usta. Ah, božji muškarci! Uvijek da vam se samo pod nosom dimi! Antune, bolje bi bilo, da baciš krajcare, koje potrošiš za to suho lišće, u škrabicu u crkvi! Da, da, barem bi ti bilo za dušu! Ma izgorjet će ti od tog dima i srce i pluća!

— Neće, stara, ne, kad nije do sada. No daj amo zdjelu s krumpirom — reče mornar, pa uzevši zdjelu među koljena, stane lupiti krumpir.

— Ti si dakle vidio Matinu lađu? — reći će Jela nakon kratke stanke.

— Da, vidio sam ju, vozila se krajem. E Mato je trudoljiv, a što će dakle! Da, da, pravi crv! Ma uvijek u poslu! Okladio bih se za ovaj krumpir i za te ribe, da je već i zaboravio na onu nesreću od prošle zime.

— Kad ga sirotana donesoše u kuću, nisam se nadala, da će ozdraviti. Tako je Bog htio! — mahne rukama Jela.

— Veli, da ga nikad ne boli; gdje se je bio udario.

— Mozak bio mu se je malko stresao. Da, da stari, tako ti je na ovom svijetu! Sve, sve je suđeno. Ona nesreća donijela je možda sreću u našu kuću. Znam ja, da našoj Mariji nema para u Lučici, no nije ni u ovoj kući, kako je bilo, dok nije naš Marko pošao u Beč. Svijet ide danas za novcem, a mi ga; stari, nemamo! da, da, nemamo! — uzdahnu Jela, pa nastavi: — Šalji te šalji! Marko uvijek piše, sad za ovo, sad za ono, ta otkud da mi toliko smognemo? Zla su ljeta, vina malo, ulje ne rodi, a što smo si bili prištedjeli, to je pošlo za Markom u Beč.

— Ne jadikuj, Jele! Marko će svršiti škole, pa će nam biti još od pomoći.

— E, e, da su djeca, kao što su nekad bila! Marko je gospodin, a mi, mi, što smo mi? Siromasi, siromasi! Da mi je Bog dao još jednog sina, ne bi on vidio tih velikih škola!

— Jele, obrni ribu. Ti dakle misliš, da će uzeti Mato našu Mariju?

— A što ćeš da ti kažem? — slegne Jele ramenima. — Ja bih rekla, da će se iz toga štogod izleći. Ta kad je Mato dolazio u Lučicu prije negoli je lađu razbio? Sad ne prođe ni petnaest dana, da ne skoči do nas. Valjana i poštena bi nam Bog zeta dao! Vjerili ih doskora i u sretan čas! Istina, voljela bih, da mi kći ostane u našem jatu, na i Jelenšćica nije preko Karlovca! — svrši Jele i prevrnu ribe na velik pladanj.

Nešto se u taj par stropošta pred kućom. Antonio bijaše svalio breme s ramena: Marija, rasprtivši se pred vratima, uniđe u kuhinju poniknute glave, šuteći.

— A što si mi dušo, zakasnila? Zar si i rublje na pijesku osušila? — upita je majka.

— Jesam, majko, da ga ne nosim uzbrdo onako mokra — odvrati Marija, ravnajući si odijelo na njedrima.

— No, sad sjednimo, da nam se ribe ne ohlade. Bit ćeš, Marijo, umorna i gladna — reče otac, lijevajući ulje na krumpir, što se pušio u zdjeli.

— A gdje je Antonio? — reći će sada Jela.

— Došli smo zajedno; bit će pred kućom — otpovrnu djevojče nesigurnim glasom.

Stari Šabarić pozove Antonija, koji i uniđe ne govoreći ništa i gledajuć rastreseno po kuhinji.

Svi sjednu i stanu blagovati. Kad opazi Jela, da joj Marija šuti i da je nešto smućena, upitat će ju zabrinuto:

— Marijo, gledam te i gledam, a što si mi to umukla, zašto si tako snuždena i nevesela?

Otac gledaše kćerku ispod oka i kao da se je preplašio. Marija upre lakat ljevice o stol, pa spustivši glavu na ruku, pogleda majku. Usta joj se ganuše na plač, zausti nešto, no riječi joj se ugušiše u grlu, a krupne suze stanu se naglo kotrljati po malom licu i kapati na siromašni ubrus.

— Dušo, rano moja, ta zašto plačeš, ta koji su te jadi snašli? — upita uplašena majka snebivajući se.

Kad Marija ne odgovori, upita otac Antonija:

— Čuj, ti si s njom bio, ne mučite nas, govori, zašto plače ona?

— Da, s njom, ona plače... svaka bi plakala. Da, evo, ovako sam ga! — istisnu Antonio muklo, ispruživši desnu ruku naglo prema Šabariću i stisnuv grčevito pest. Iz crnih dubokih očiju sijevao je živi plamen, čelo se smračilo, obrve se dršćuć stiskale.

— Majko! — uzdahnu Marija te si rukama pokrije oči i orošeno lice.

— Marijo, milo moje čedo, govori, zaboga, što ti se to zbilo? — zarida Jela.

— Ne znam, što da već počnem; ta nikad nemam pred njim mira — jecaše djevojka.

— Pred njim nemaš mira. Tko je to, Marijo? Reci svojoj majci.

— Dušo, ne plači, kazuj nam, koja te nesreća zadesila. Marijo, ne budi dijete, govori! — izusti blijedi i prestravljen joj otac.

Marija uze kazivati, kako ju Alfredo već nekoliko vremena napastuje i kako ona ne htjede toga isprva kazati, samo da ih ne rastuži. Starac i starica protrnuše i kao da se okameniše od čuda i gorke tuge. Kad se je Antun sabrao, poviknu stisnuv pesti:

— Ah, rđo, lupežu! Znat ćeš ti, tko je Antun Šabarić!

— Moja briga! — zaviknu Antonio škrinuv zubima.

— Ljudi božji, čuvajte se zla! — zakuka Jela.

— Stropoštao se je na cestu kao vreća, kad sam ga udario. Sastat ću se ja još s njime! — reče Antonio, grozeć se i mašuć desnicom po zraku.

— Tko se je srušio? — zapita preplašena Jela.

— On, mladi; da, kao vreća.

— Antonio, šta si uradio? — zalomi Jela rukama, te nastavi uzdišuć: — Oh, jadne li mene! Što ćemo mi sirote proti njima! Tužno li nam je danas ogranulo sunce! Da mi je barem Marko kod kuće; ta tko, tko da nam pomogne? Nesreća je pala na našu kuću! Ne, ne, samo Bog nam može pomoći!

— Što? Onaj lupež da mi kćer napastuje! Pravo si učinio, Antonio! Ma iz puške ću ga kao bijesno štene!

— Antune, zar se ne bojiš Boga? Ta i on je kršten! Čuvajmo se one kuće na brijegu, znaš i sam, da je već cijeloj Lučici dosta jada zadala. Zlo za svakoga, tko ima posla sa starim Salettijem! Kakav je bio otac, takav je i sin. Umiri se, dragi Antune, moli se Bogu, da te zao duh ne zamami. Nije na nama da griješimo, već na Bogu, da ga svojim prstom takne. Sva će njegova oholost onda... — Jela ne doreče, jer joj muž upadne u besjedu.

— Ne cvili, ženo! Ti ne znaš, što je svijet! Ako čovjek i sagriješi riječju, nije zato vragu dušu prodao! Rekao sam, da ću ga ubiti, no zato još nisam na nj puške ispalio! Marijo, kćerko moja, ti se umiri, ne plači! Da, da! To su vam ta gospoda! Sve su nam ti skotovi ugrabili, oplijenili nas, kožu nam odrli, a sad bi još rado naše poštenje, našu krv. Zlo, zlo po nas, jer nismo već gospodari ni u svojoj kući, ni pod svojim krovom. Gladni i poderani doklatili su se amo, a sad nam gospodare; za njih se znoje naši jadni kopači, ta sve, što je u Lučici boljega, sve su nam oteli prijevarom i krivom prisegom. Što ćemo mi sirote proti njima? Bog ne plaća svake subote, a car je daleko, ne zna on za naše jade!

— Ta zar nema pravice na svijetu? Antune, pripovijedit ćemo naše nevolje gospodinu plovanu i Stipi, oni će nam pomoći, oni će nam reći, što nam je uraditi — klimaše Jela.

— Moja briga! — istisnu kroza zube Antonio.

— Čovječe, promisli, što govoriš! — ukori ga Jela. — Ti si jadna sirota, a on velik gospodin. Umiri se, Antonio, ti nam ne možeš pomoći. Alfredo dozvat će žandare, oni će te okovati i odvesti u tamnicu.

— U tamnicu!... Pa neka odvedu! — primetnu potmulo Antonio, te pogledav Mariju problijedi.

— Da, u tamnicu, gdje ćeš od glada i studeni poginuti. A ti, Marijo, slušaj svoju majku; ugibaj se onom zlobniku i uzdaj se u Boga. I otac mu je takav bio, da, i stari Saletti. Kad su nam već sve ugrabili, mogli bi barem sada na miru živjeti, al da, od obijesti ne znaju, što da rade!

— Pravo imaš stara! Ta ti valja! Ah, lupeži! E kucnut će i njima zadnji čas! Sve su nam ugrabili. Da se ja nisam na moru mučio, ne bih imao danas ni korice suha kruha! — lupnu Antun rukom po stolu.

— I danas, kad prolazim kraj onih naših brajda, što nam ih je Saletti krivom prisegom oteo, da, i danas mi od boli srce puca — tužila se Jela.

— Ta čekaj, da ti kažem! Moj pokojni otac bio je uzajmio u Salettija pedeset forinti, da, pedeset, a kako su bile zle godine, dug je rastao i rastao, a duše mi, ja ne bih dao one brajde ni za hiljadu forinti. Ja sam bio onda mlad, a nije me ni kod kuće bilo. Jest, ne varam se, otac mu je dugovao pet godina onih pedeset forinti, a onda prokleo, Bože mi prosti, i odvjetnike i pravicu. No što će najbolji i najpošteniji sudac proti ovakvim lupežima?

— Marijo, ti se umiri i slušaj svoju majku! — tješila je starica jedinicu kćer gladeć je po čelu.

— Majko, voljela bih se s nečastivim susresti negoli s njim.

— Da, dijete moje, ugibaj mu se, pa ako ti se približi, a ti šuti, ne odgovaraj mu. Marijo, vidjet ćeš, ostavit će te u miru. Sad si otari suze, pa da legnemo. Ta što nam hasni jadikovati? Sutra je dosta posla, valja uraniti.

Antonio ustane i metne u džepove dva povraza.

— A kamo ćeš ti? — upita ga Jela.

— Idem loviti ribe; sutra je petak.

Kad je Antonio stupio na kućni prag, zaustavi se časak i pogleda u tamnu usku uličicu. Imao je modre platnene hlače, i crvenu zakrpanu košulju. Pleća mu ispunjavahu gotovo svu širinu uskih vrata. Svjetlo uljene svjetiljke padaše na Antonijev stari, na više mjesta probušeni slamnati šešir, na jaki mu zatiljak, na poderano odijelo i na čvrste mu bose noge.

Obitelj Šabarićeva u jedan mah pogleda Antonijeva omašna pleća. Po zakrpama košulje i na leđima bilo je komadića suhe kore, što bijaše pala omuliv se s drvâ, koja je kući donio.

Crna kosa, slamnati šešir i crvena košulja iščeznu u mraku. Ukućani se pogledaše. Jela klimaše nepovjerljivo glavom, kao da sluti veliku nesreću.

Tri su već po prilici sata minula, što nestade i posljednjih sunčanih traka s goleti Velebita. Noć je tamna. Modro nebo osulo se krupnim zvijezdama. Na niskom i plosnatom brežuljku, što se gubi u mraku nedaleko od Lučice, sjaji se niz rasvijetljenih prozora velike kuće. Pred tom gospodskom kućom stere se oveća ravnica, koju zaokružuje zid čovječje veličine. Pod ovim zidom spušta se dosta strmo u dolinu brežuljak. Brežuljku oko podnožja uvija se carska cesta. Od onog zida pa sve do ceste, po cijeloj onoj strmini izrasla je gusta hrastova šuma.

U kasno doba noći hodao je cestom onizak, jak čovjek, ogledavajući se oprezno. Bijaše gust mrak, no taj čovjek ipak nije išao sredinom bijele ceste, nego njenim rubom, što se je krio u tmini šume, koja se nad jarkom ceste crnjela kao mračna obala kakova ostrva. Kad je onaj čovjek došao do jednog mjesta, skoči preko jarka, pa zaroviv se u šumu, provere se kroz bujad i šikarje do onoga zida pod ravnicom, gdje se u tihoj noći bijele gospodski dvori.

Taj čovjek bijaše Antonio. On nije bio otišao loviti ribe, kako reče Šabarićevim jedno dva sata prije nego je prispio pred kuću Salettijevu.

Antonio se nasloni, stojeć na jednom panju, objema laktima na zid, te se zagleda u rasvijetljene prozore. Vršci hrašća lagano se giblju na dahu noćna povjetarca. Među granama šušti lišće. Oči Antonijeve sjaju se u mraku pod debelom granom hrasta. Prozori su otvoreni. U sobama vise pozlaćene svjetiljke. Povjetarac napuhava bijele visoke zavjese. Svjetlost iz soba prelijeva se po zelenilu stabalja. U jednoj sobi zveče žice, u koje netko udara. Sa zvukovima žica stapa se srebren glas. Elvira Saletti pjeva, no ne kao ostale djevojke u Lučici, ne kao mornarske kćeri. Glas joj se čuje sad tiše, sad jače, onda kao da jeca, kao da uzdiše, kao da guče. Antonio sluša i snebiva se, sjeća se tankoga grla Marijina i njezinih pjesmica, koje on razumije, koje njegovu srcu tako ugađaju. Pjevanje prestade. Na otvorenom prozoru pokaže se neka bijela slika. Žena. Ta je žena došla k prozoru radi — Antonija. On misli koješta, najvolio bi otići, no ne smije, ne smije...

Ne znajući što da radi, pa da si neke crne misli protjera, stane brojiti prozore. Ima ih mnogo. Dvanaest prizemno, u sredini velika vrata, gore ih ima također dvanaest, a još više jedan, dva... trinaest, da trinaest. I nad velikim kućnim vratima nalaze se jedna staklena, pa tu mogu ljudi i iz sobe izaći, a da ne padnu, načinili su kovači željeznu ogradu. — Velika je to kuća — pomisli Antonio — i biskupova u Trstu bit će takva. — Kad se sjeti Trsta, smrkne mu se čelo, u srcu mu se nešto stegnu...

Opet promatra kuću. Na krovu joj strše uvis dvije šipke. Rtovi im se sjaje. Sad stane misliti, da li bi mogla istina biti ono, što mu je zvonar Franina o tim šipkama pripovijedao. Ta Franinu su sigurno ljudi prevarili, da u one palice gromovi udaraju i po njima u zemlju silaze!

Antonio u mislima, a iz kuće pane čovjek. Ori skine šešir, da ga onaj čovjek ne opazi u mračnom zelenilu. Čovjek stane pred kućom šetati. Antonio se skuči pod zidom, iznad kojega se sada dizala sama gornja polovica velike i raskuštrane glave. Njegove oči micahu se lagano, probijajući tminu i prateći čovjeka, što se je šetao.

Malo zatim pojavi se druga neka sjena podalje od kuće.

— Tko je? — upita onaj šetalac.

Antonio se trgnu, prepoznavši glas Alfredov.

— Ja sam, gospodine, ja, Lovro.

— Gdje si bio? Pst, tiho! Dođi amo — pozove ga mladi vlastelin.

— Evo me, gospodine, što zapovijedate? Bio sam kod konja, da ih napojim.

— Govori tiše! Imam ti nešto kazati.

— Izvolite, gospodine! Vi znate, da bih za vas i u more skočio! — šapnu Lovro, a nešto zrakom mahnu. Bio si je skinuo šešir.

— Dođi amo, prema šumi, podalje od kuće — reče Alfredo, te se uputi malom ravnicom prema Antoniju, koji se pod zidom posve zguri.

— Gdje je Luka? — upita Alfredo kočijaša Lovru.

— Ako zapovijedate, potražit ću ga.

— Idi, no oprezno. Odmah da mi ga amo dovedeš.

Kad se malo zatim Lovro s Lukom povrati, reći će im plemić tiho:

— Čujte, ja ne znam, što je šala. Mogu li se u vas pouzdati?

— Gospodine!? — izuste sluge u jedan mah.

— Vi mi možete u nečemu pomoći...

— Dakako da hoćemo — odvrate sluge začuđeno.

— Niste djeca, pametni ste dosta, samo oprezno! Ja se ne bojim, da vam neće za rukom poći.

Lovro i Luka mahnu, kao da će reći: Bit će naša briga!

— Drž'te, evo vam, a poslije bit će i više — obeća im plemić tiho, utisnuvši svakomu novaca u ruke.

Nadareni pogledahu se, opipaju papir, što im zašušti u rukama, te ga spraviše u džep.

— A sada da me slušate! Tiho! Ne bih htio, da nas tko opazi. Vi ste dakle pripravni na svaku moju zapovijed?

— Jesmo.

— Vi poznate ono tršćansko kopile, što se je nastanilo u kući nekog mornara?

Antonio pod zidom zadrhta. Lice mu planu grozničavim žarom, pa stisnuv zube i pesti naperi uši, da ni riječ ne prečuje.

— Poznamo, Antonio.

— Velika je ono rđa!

— Lupež! — huknu Lovro.

— Ubiti ga! — šapnu Luka.

— Vi znate, kako je bezobrazan i drzovit.

— On pred vama neće da skine šešira — reče Lovro.

— Kazivali ste nam, da vam se je neki dan šakom zagrozio, a vi da mu niste ni povoda dali — hoće Luka.

— Da, tako je! No čujte! Danas u suton susreo sam onu djevojku i njega na cesti. Kad djevojku nagovorih, on se na me obori pa, udariv me šakom u prsa, sruši me.

— Rđa! On vas je udario iz zasjede! — reče Lovro.

— Da, iznenada. Znate li sada, zašto sam vas amo pozvao?

Luka i Lovro plaho se pogledaše.

— Vi morate na nj vrebati, pa kad vam se prilika pruži, udrite, izlemajte ga do svetoga ulja. Pazite, da vas nitko ne vidi. Pst! Čujte! Najbolje bi bilo... — predloži Alfredo, ispruživ naglo ruku u mrak mjesto da svrši riječi.

Sluge se lecnuše, razumjevši taj znak.

— Da, nožem, ako ga gdje nađete nasamu. Luka, ti se bojiš?

— Ne bojim se, gospodine, no gdje da ga nađemo? — ustručavaše se sluga.

— Tražite ga gdjegod blizu mora. Kako rekoh, najprije nož u srce, a onda u vreću njega i nekoliko kamenja, pa pljus u more — pouči ih plemić.

— Luka, što ti veliš? — reče bojažljivo Lovro.

— Vi ste kukavice! Hoćete li, da ili ne? Opet vam velim, da mora ono pseto crknuti! Samo oprezno, za nj neće nitko živ pitati; ta znate da je kopile.

— Težak posao, da težak! — klimaše Luka.

— Ne luduj! Velim ti, da nema za vas pogibelji. Jednoga dana ljudi će reći, da ga je nestalo, prostačina nagađat će i ovo i ono, a pet dana kašnje tko da o njemu i misli?

— Težak posao! Da, da, i naša koža nešto vrijedi — uze Luka pogađati se.

— E, gospodin je dobar, on razumije i sam, da bi nas mogli vješalima nagraditi! — produlji Lovro misao Lukinu.

— Sto sam već forinti svakome dao, a toliko, pa možda i više, dobit ćete poslije.

— Priznam! — šapne Lovro.

— I ja! — odluči se Luka.

— Dobro, sad vidim, da ste ljudi! No jošte imam za vas posla. Vi poznate kćer mornara Šabarića?

— Krasota! — izlanuše sluge prigušeno.

— Meni se ova djevojka sviđa, ona mora svakako...

— Razumijem — reče Luka — no kako, gdje?

— Pazite, kud sama zalazi. Ispitujte.

— To je nešto laganije od onoga prvoga,— odgovori Luka slegnuv ramenima.

— Čuvajte se, da ljudi ne nanjuše vaših nakana. Ja ostajem kod kuće još cijela tri mjeseca; vremena imate dosta.

— Učinit ćemo kako želite. E, vaše su mišice čvrste, pa ako bi trebalo mi ćemo vam ju svezati — šaptaše Luka.

Antonio se trgnu, kao da mu je tko srce zdrobio.

— A da se dozna! Da nas djevojka tuži! — sumnjaše Lovro.

— Ne bulazni! Nije tako luda! Budite uvjereni, ona će šutjeti — tvrdio je Alfredo.

— Tko bi to mogao znati? Pa gdje da se s njom nasamu sastanete? — kliknu Lovro.

— Ma ima dosta mjesta. U gori, blizu mora, ili već gdjegod drugdje — mahne Luka.

— Tiho! sad je dosta! Ne gubite vremena. Ako gdje ma jednu riječ jedan od vas pisne, ustrijelit ću ga! — zagrozi im se plemić.

— Bit će, bit će na vašu — obeća mu Luka.

— Sad se udaljite od mene, svaki svojim putem. Ako što saznate, da mi odmah javite.

Časak zatim začu Antonio, kako se koraci odaljuju od zida škripajući po pijesku, kojim bijahu posute stazice po ravnici pred kućom. Antonio se pridigne lagano i pogleda u mrak. U taj par ulazio je Alfredo u kuću. Nahodove oči sipaju vatru u tamnu noć. Krv mu se bila u srcu zapalila, u cijelom tijelu uzburkala i sve žile nabreknula, nozdrve mu podrhtavahu šireći se, zubi mu škrgutahu od boli i bijesa, usne se stiskahu. Gvozdena mu ruka trgnu kratak mornarski nož iza pasa a oštri rt toga noža zadrhta u grčevitoj mu pesti i blijedo zasja u onom noćnom mraku pod zidom...

Antonio zataknu nož pod pas, te se nasloni o zid, pa upre svoje poglede u jedan prozor Salettijeve kuće. U glavi mu šumila krv. Gledajući u onu kuću, sine mu misao u pamet, da ju zapali, no sjetiv se Marka, Marijina brata... gorko se nasmiješi.

Antonio upire oči uvijek u isti prozor. U kući ne gori već nijedna svijeća. Najednom zaleprša na prozoru nešto bijela. Antonio se pope na zid i potrči po ravnici do kuće, pod onaj prozor.

U gustoj noćnoj tmini zabijele se nečije ruke i lice na prozoru. Ruke se maknuše, a uz zid se spusti bijelo pismo, privezano koncem. Antonio ga žurno odveže, pa onda priveže na isti konac drugo pismo, što ga bijaše izvadio iz njedara. Ne izustiv ni riječi, pobrza ravnicom, skoči u šumu i sađe strminom na cestu. Kad se malo zatim prikuči gradiću Lučici, legne potrbuške na zemlju. Podbočivši si glavu rukama, nijemo se zagleda u pročelje Marijine kuće, što se je crnjela pred njim porazdaleko u mraku... Noć je topla, zrak procijeđen mirisom morske vode, što se muklo toči mrkim grebenima i groznim škuljama pod ropavim klisurama. Antonio se zavuče među dva oveća kamena, gdje bijaše nešto mekše zemlje pa ispruživ se usne tvrdo.

Na sivom istoku planu pun mjesec. Velika lopta, zaokružena maglom više krvavom negoli zlatnom, izvinu se iza Velebita. Popevši se za dva koplja na nebu, oblije Antonijevo tijelo svojim sjajem. Široka pleća lagano se uzdižu i padaju. Mjesečina puzi po raskuštranoj crnoj kosi, s koje je pao slamnati šešir; po omašnom razvaljenom tijelu i po žilavim i bosim nogama. Glava mu se spustila na crvenkastu zemlju, koju pritišće jednim obrazom. Spava kao zaklan; videć onu crvenkastu i rahlu zemlju, natopljenu žitkom mjesečinom, pred njegovim licem, koje mu je silno orunjavilo, mislio bi, da je krv iz njega iscurila.



Sljedeća stranica