Začuđeni svatovi/II.

← I.

Začuđeni svatovi II.
autor: Eugen Kumičić

II.

Jedan sat iza brodoloma dođe župnik u kuću mornara Šabarića, da ispovjedi i pričesti ranjenog Bartolića. Župnika pratilo je mnogo Lučičana. Mala sobica, gdje je ležao jadni gospodar razbijene lađe, bila se nabila svijetom. Matu bjehu položili na visoku postelju, koja je zapremala skoro polovicu sobice. Ležao je nauznak i teško disao. Jela Šabarićka i njena kći Marija bijahu pomno isprale, očistile i povezale grdnu ranu na bolesnikovoj glavi.

Župnik moljaše dulje vremena, gledajući u tužnu postelju, a kad svrši svoje molitve, naloži ženama, da mu odmah jave, ako se Bartolić osvijesti i dođe do riječi. Svi prisutni mišljahu da neće Mato preboljeti teške rane, koju mu zadade teški kamen, kad su ga dizali mornari iz dražice Sadrišća.

— Jeste li javili nesreću u Jelenšćicu? Ako mu je suđeno, da se u vječnost preseli, dobro bi bilo, da tko od njegovih amo dođe. Mogli bi ga jošte živa zateći — reče župnik odilazeć.

— Jesmo, gospodine, jesmo. Evo, baš malo prije poslali smo maloga Ivicu s listom. U dječaka su lake noge; za dva sata proplakat će sva Jelenšćica — odvrati stara Jela župniku.

— Dobro, Jele, dobro! A što je napisao list? Dobri Bože, ublaži bol starim roditeljima ovoga nevoljnoga mladića — uzdahnu župnik.

— Teška ih je nesreća snašla! Stipe, naš dobri Stipe, pozna se s ocem Matinim. On je i list napisao; no što ćemo, morao je javiti istinu! — lamaše Jela rukama.

— A je li progovorio koju riječ, otkad je u postelji?

— Nije, dobri gospodine.

— Teško je ranjen, no ako mu nije mozak ozlijeđen, mogao bi ipak preboljeti. Uzdajmo se u Boga! — reče župnik, pogledav povjerljivo prema nebu.

— Sve je u Božjim rukama: Kad smo mu ranu ispirale i čistile, bolno je zastenjao nekoliko puta. Zvale smo ga po imenu, metale smo mu pod nos octa, trle smo mu sljepoočnice; no on nije očiju otvorio — pripovijedaše Jela.

— Gospodine, recite nam, zar ne, da neće umrijeti? — upita Marija župnika, tihim glasom.

— A tko bi mogao znati, drago dijete! Pripazite na nj, Bog će vam naplatiti! Jelo, poslat ću vam nešto govedine; malo juhe neće škoditi. Kako rekoh, molim vas, da koga po mene pošaljete, ako bi se osvijestio — reče župnik, te pozdraviv okolo stojeće izađe iz kuće.

— Rekla sam ja dosta puta, da nam biskup još nikada nije poslao ovako dobroga gospodina! Jeste li čuli, što nam je sve rekao! I govedine da će nam poslati! Da, da, od svojih usta otrgnut će si ju; no mesa već imamo, jer nam ga je trgovac Stipe dobar komad poslao. O, za juhu se ja ne bojim! Bit će dobra i sočna, no Bog bi znao, da li će ju moći bijednik okusiti! — klimaše Jela, mećuć drva na ognjište.

Za župnikom otiđu i ostali iz kuće. Ostalo je još oko ognjišta nekoliko susjeda i dva stara mornara.

— Zlo je, dragi kume, no moglo je biti i veće. Spasili su ljudi barem onu dvojicu, ako i na devet muka. Naši su se danas borme ponijeli, a više nije se ni dalo učiniti — reče Šabarić jednom susjedu, gladeći si sijedu glavu.

— Ma čudo je pravo, da su ovu dvojicu spasili. Velim dvojicu, jer za Bartolića... — ne doreče susjed, pogledav blijedo lice bolesnikovo kroz otvorena vrata sobice.

Stari mornarina, sijed kao ovca, narovana i žutkasta lica, sjedio je na ognjištu i pušio lulicu, držeć je u mršavoj ruci. Ruka se tresla, a na duhanu drhtao je žarki i debeo ugljen. Tarući si hrptom ljevice crvene oči, govoraše djed:

— Osijedio sam i oćelavio, no ovakve nesreće, ovakva čuda nisam jošte doživio u našem mjestu. Ma da mi svi ne kažete, da je baš tako bilo, da ste ih spasili baš u Sadrišću, vjere mi, ne bih vam vjerovao. Čudo, čudo! Ta poznam ja naše stijene, dosta sam puta tamo ribe lovio. E, e, kad je to bilo! Umrlo je od onda pet plovana. Antune, vi se niste bili ni rodili! Htio sam da idem na kuk sa župnikom, al što ću kad su mi noge slabe. Moje su već kosti stare i krhke! Ta bura bi me bila bacila u more!

— Dobro, da ih je vjetar zagnao pod naše stijene, po danu, jer da se priključiše kraju noći, pa bilo i u prozoricu, ne bi im se ni traga ni znaka znalo; ni živa duša ne bi za njih saznala bila — mahaše Šabarić rukama, ljuljajući se na nogama.

Mornari se razgovarahu dulje vremena, a napokon izađu svi iz kuće, ostavivši u njoj samo Jelu i Mariju. Stara Jele bješe pošla u sobu k Mariji, da vidi, što je i kako je s bolesnikom. Vrativši se zatim u kuhinju, udari šibom velika crna mačka, koji se bješe razvalio na toplim opekama posred ognjišta. Jela baci nekoliko debelih panjeva na oganj i potrsi se, da štogod za ručak priredi. Iz kuhinje se je ulazilo u sobu, gdje je ležao bolesnik. Vrata bijahu priprta. Majka i kći razgovarahu se tiho i čekahu, ne bi li se Mato maknuo ili što progovorio. Teško disanje ranjenika prekidaše tišinu, koja bi nastala, kad bi žene umukle. Čedna ta mornarska kućica imala je bijelo pročelje prema moru. Na prozorima zelenila se mažurana i sitan bosiljak. To cvijeće bilo je Marijino, ona ga je gojila i zalijevala i s njim si grudi kitila svake nedjelje, kad bi išla k velikoj misi. Slike božjih svetaca visile su u sobici na bijelim i gdjegdje požućelim zidovima. Nad krevetom crvenio se u žutu okviru sv. Nikola, zaštitnik mornara. Do uzglavlja visila je staklena posudica s posvećenom vodom. Kraj vode bio je privezan o velik čavao svežanj uvelih i blagoslovljenih maslina, koje se pale, kad grmi ili kad tuča stane sipati. Sveti i mirisavi dim ima u sebi moć, da protjera crne i sive oblake, i sve vještice i zle duhove, koji se u njihovu krilu vrzu. Svete masline trebaju ženama u Lučici i u drugim prilikama. Stara Jela izliječila je već više puta svoju Mariju, kad je ova malena bila, i kad bi joj nahudilo zlo oko koje susjede, koja joj je bila zavidna za tako lijepu i snažnu djevojčicu. Od uroka nema ti moćnijega lijeka do dima od maslina.

U sobici bijaše sve čisto, i svaka stvar na svojem mjestu. Velike škrinje poredane su uza zid, ormar svijetli se među prozorima, a na njem se rumene jabuke u malim šalicama. Miris jabuka širi se sobicom. Na ormaru je velika pozlaćena ura pod staklenim zvonom. Nad ormarom zabita su u zid dva velika čavla, na kojima je mala daščica, a na njoj velik brod, dug dvije stope. Brod ima tri jarbola, jadra su mu požućela. Na krmi koči mu se zastava od papira, no ona ne prikazuje svojom bojom ni jedne zastave cijeloga svijeta. To je djelo krasne Marije.

Matine ruke ležahu uz mirno tijelo, protegnute pod ljubičastim pokrivalom. Glava mu bila povezana bijelim rupcima, ispod kojih je virila crna kosa. Gornji dio čela blijed je kao snijeg, a niži prelazi u tamniju boju. Nasuprot krevetu sjedi Marija i svaki čas pogledava u Matino lice. Oči su mu zatvorene, a duge i crne trepavice spustile su se prema nešto nadutoj i modrikastoj kožici pod očima. Kratka crna brada kruži mu lice, na kojem se smrt sa životom bori. Nad bolno uzvinutom usnicom crni se lijep i mekan brk. Gornji niz bijelih i čvrstih zuba sjaji se među blijedim usnama, koje svaki čas lagano drhtnu.

— Miče li se? Diše li laglje? — pitaše majka iz kuhinje.

— Ne, leži mirno.

— Oh, bijedni mladiću!

— Ne boj se, mamo, vidjet ćeš, da će ozdraviti.

— Neka te Bog usliša!

— Ali ne znamo ništa; no ja slutim, sve mi nešto u srcu govori, da neće umrijeti.

— A šteta bi bila, da pogine tako kršan i lijep mladić!

Marija pogleda bolno lice Matino i, pomislivši: Majka istinu veli, reče glasno:

— Da, da, neće umrijeti, čvrste je naravi, sad tek vidim, kako su mu ruke jake.

— Naš kum Stipe pripovijedao mi je... no nosi se odatle, stara pepeljugo, šic, šic! — ljutila se Jela na mačku — da, pripovijedao mi je, da je Mato dobar i pametan mladić.

— I ja sam čula, kad je Stipe pripovijedao.

— Joj meni, mokro mu je odijelo, kao da je ležao cijelu noć na dnu mora. Ta kako da i ne bude s ovim vjetrom. Dosta im se mora prelilo preko lađe! — jadikovaše Jela, vješajući odijelo o čađave kline nad ognjištem.

— Sve se bojim, da će se odijelo osušiti prije negoli se bude mogao ustati.

— Da, da, tako će biti, draga Marijo.

— Da bi barem liječnik na vrijeme došao, da nam se ne bude moglo reći, da nismo učinili sve, što smo mogli.

— A briga liječnika za siromake! Gospoda su ti, draga dušo, sva jednaka! Vjeruj mi, Marijo, starija sam ja od tebe, vjeruj mi, da je za svakoga nas zlo, kad imamo s njima posla. Pa što da mi liječnik koristi? Ako mu je suđeno, Bog zna, zašto mu je suđeno!

— Majko, nemoj tako!

— Liječnik je čovjek, kao što smo i mi, pa što hoćeš, da mu on pomogne! Dosta bih ti ljudi nabrojiti mogla, koje su liječnici u grob spravili!

— Varaš se, draga mamo! Ni ja, ni ti nismo išle u školu, mi ništa ne znamo, a liječnici uče se svašta u velikim gradovima, oni ti i mrtve ljude režu i paraju.

— Sram ih bilo, ma kako da im se ne gadi ljudsko tijelo! Marijo, ne govori mi toga, jer se odmah sjetim svoga Marka! Dosta sam se oko njega namučila, dosta sam ga nagovarala, da je svećenički stališ najbolji, najljepši na ovom svijetu. Da, govori i prosi, al već nisu djeca, kako jednom bila! Da me je slušao, ja bih sigurno bila spasila dušu, a ovako Bog bi znao, kamo će sa mnom sveti Mihovil na sudnji dan. Marku ne bi bilo teško spomenut katkad i moje ime kod crne mise! Oj djeca, djeca! On me nije htio slušati, pa eto ti ga sada u Beču, gdje reže mrtve ljude! Ma kakova je to škola? Čudim se, da to cesar u svojem mjestu dopušta. Ta cijeli valjda grad smrdi! A ne bi bolje bilo, da je plovan ovdje u Lučici? Komu li je bolje kod nas negoli gospodinu plovanu? Pop, plovan! Joj, draga Marijo! Okreni se dva, tri puta pred oltarom, reci nekoliko puta: Gospodin s vama! pa eto ti dvije, tri cvancige u džepu, već kakova je sveta misa. A onda pogrebi, vjenčanja, kršćenja, sve to, sve! Pa imaju i plaću od cesara, Bog mu daj svako dobro, da, da, plaću; ta tko bi kazao cesaru, da nije plovana, koliko se je ljudi rodilo, koliko ih je naraslo, da budu vojnici na njegovim brodovima? O znam ja dobro, da drumar Zvane svaki mjesec donese plaću plovanu iz cesarove blagajne.

— Svi ljudi ne mogu biti popi i biskupi — šapne Marija iz sobe. Djevojka, gledajuć u blijedo i lijepo Matino lice, bješe čula samo nekoliko majčinih riječi.

— Znam, dušo, no naš Marko lako je to postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bi mu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali.

— Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao?

— Što, dušice!? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje? Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće Marko da bude pop.

Jela govoraše dalje o svom sinu Marku, koji je tada učio liječništvo u Beču, i o sposobnostima njegovima, koje bi ga bile učinile prvim istarskim župnikom. Marija nije više slušala, jer se bješe zagledala u bolno i izmučeno mornarevo lice.

— Marijo, što si umukla?

— Što želiš, majko? — šapnu djevojka.

— Kako mu je sada? Joj meni, ovo mu se odijelo nikada neće osušiti pri ovoj vatri!

— Majko, govori tiše. Čini se, da laglje diše.

— Jadni mladić.

— Da, da, mirnije diše. I lice mu nešto oživljuje. Nadam se, da će doskora progovoriti.

— Dobro, dobro, dušice; no promijeni mu katkad i vodu na glavi.

— Hoće li otac doći doskora kući?

— Ne znam, Marijo.

— A znaš li, kamo je otišao?

— Išao je da vidi, kako je s onom dvojicom spašenih mornara. Velika ih je nevolja snašla! Čuvat će se drugi put! No što koristi to? Tko će proti ovakvu vjetru? — Žene umuknu.

Marija ustavši tiho, približi se k postelji te se nasloni na nju do Matinih nogu. Spusti zatim lijepu glavu na dlan desne ruke i zadubi se u žalosne misli.

Marija bijaše odjevena u crnu suknju, koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. Na milom joj licu vidjela se sjetna zapanjenost i bolna tjeskoba. U njenu dušu slijevalo se nešto gorka. Velika tuga nabrala je sve one žilice nad dubokim okom, ljuta bol stiskala joj crne obrve, mila i nujna sućut prelijevala se cijelim tijelom njezinim. Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića. Djevojka dragala ga je dugo vremena svojim milim pogledima, promatrajuć i razgledajuć sad čelo, sad usta, a sad zatvorene oči bolesnikove. Kad osjeti suze na trepavicama, pođe k prozoru i zagleda se u more, koje se jošte pjenilo. Vjetar je bio nešto popustio, a dim nad morem gdjegdje se rastrgao. Sada se mogahu vidjeti zeleni i smućeni valovi i njihova slana voda, što je letjela kao magla preko uzburkane površine. Marija, stojeć blizu stakla i zamaglivši ga svojim dahom, otare ga i opet se zagleda u more. Kad se stakla iznova zamagliše, na piše ona prstom ime: Mato.

Marija bješe naučila čitati i pisati od staroga i dobroga župnika. Pazeć kroz suze, kojima joj bijahu oči zalivene, kako nestaje slova na staklu, začu uzdah s postelje. Okrene se naglo i pođe k bolesniku, Mato opet uzdahnu i, otvoriv napola oči, maknu jednu ruku.

— Želite li štogod? — šapne bojažljivo Marija, dočim joj licem preleti radost.

Mato otvori bolje oči, pogleda bolno djevojku i teško uzdahne.

— Majko, majko! — zazove Marija tiho.

— Što je, dušo?

— Dođi amo; osvijestio se je.

— Evo me — reče Jela i dotrča u sobu.

Uzevši Matinu ruku stane tražiti bilo i ne mogavši ga naći zamljaska.

— Ma gdje je to bilo? Je li štogod rekao, je li se možda maknuo u postelji?

— Otvorio je oči.

Jela klimajući nepovjerljivo upita:

— Čujte, dragi mladiću, hoćete li malko juhe? Jedna ili dvije žlice neće vam škoditi. Čujete li? Je li vam štogod bolje? Govorite, jadni čovječe, recite nam, što želite, kao da ste u svojoj kući.

— Majko, on te ne čuje — izlane djevojka bolnim glasom. Žene umukoše. Na Marijinu licu vidjela se bol. Bolesnik maknu se zatim, drhtnu lagano, uzdahnu i otvori posve oči. Pogledav zapanjeno žene htjede nešto reći, no riječ mu umrije u grlu, a iz usta izađe samo slab i nerazumljiv glas.

Marija ga primi za desnu ruku, te nadvivši se nad postelju i nad njegovo lice, upita ga:

— Kako vam je?

Mato okrene očima po sobi, pogleda i majku i kćer, pa sklopi lagano trepavice.

— Ne bojte se, dragi! Udarili ste se; neće biti zla, uzdajte se u Boga! — tješila ga Jela.

— Majko, on te ne čuje — uzdahnu opet djevojka.

Mato pogleda Mariju i nasmiješi joj se, da se tek spaziti mogao bolni mu smiješak.

— Kako vam je? — uze opet Marija, zaokupivši mu lice bolnim pogledom.

— Čujte me, dragi prijatelju, poslušajte me i uzmite koju žlicu juhe.

Mato maknu glavom, da neće.

Marija i Jela rekoše si pogledom: — Neće umrijeti. Jadni Mato, gledajuć u žene smućenim, napola ugasnulim okom, teško šapnu:

— Mornari?

— Svi su spašeni, svi! — prevari ga Marija.

— Da svi! — ponovi majka.

— Svi?

— Umirite se, dragi prijatelju, ne bojte se, neće biti zla — tješila ga Jela.

— Gdje sam?

— Kod Antuna Šabarića — odvrati mu Marija.

Mato, osmijehnuv se nujno djevojci, izusti:

— U Lučici?

— Da, da u Lučici — reknu žena.

— Moja lađa? — uzdahne Mato.

— Ne mislite sada na vašu nesreću — odvrati Jela.

— Da, ne mislite; to je najmanja stvar, kad ste si svi život spasli — govoraše Marija.

— Boli me...

— Gdje vas boli? — upitaju žene.

— U glavi.

— Kamen vas je ranio, vele ljudi — šapne Marija, gledajući ga utješljivo.

— Može li tko... — ne mogaše Mato doreći.

— Govorite, dragi govorite. Sve vam hoćemo učiniti po volji — bodrila ga Jela.

— Svećenik... meni je zlo...

— Smirite se, smirite se! — molila ga Marija.

— Oh, majko moja! — zastenja Mato.

— Idem odmah po župnika — reče Jela i pođe u plovaniju, pripovijedajući putem, da je Mato Bartolić progovorio.

Matino lice stalo se vedriti, a srce Marijino osjećalo veliku radost. Mornarove oči napuniše se slabim sjajem. Pogleda milo djevojku i tiho izlane:

— Svi su dakle spašeni?

— Da, svi, no budite tihi, i vama će Bog dati zdravlje.

— Oh, majko moja, nisam jučer mislio...

— Recite, recite, što vam srce želi?

— Nisam mislio, da će me ona nesreća zadesiti.

— Bog je tako htio.

— A tko ste vi, dobra djevojko?

— Otac mi se zove Antun Šabarić.

— Poznam ga... Joj meni, joj moja glava! — stenjaše jadni Mato.

— Strpite se; poslali smo po liječnika.

— A u Jelenšćicu jeste li već javili?

— Jesmo; odmah iza nesreće.

— Dobri ste vi ljudi — uzdahnu Mato i pogleda Mariju zahvalno i milo.

Marija reče stidljivo:

— A tko da vam se ne smiluje?

— Gdje su moji mornari?

— Kod naših susjeda. Oni su zdravi; prozebli su samo; ta cijelu ste noć bili u vodi.

— Jesmo, jesmo, dobra djevojko.

— Dosta ste noćas pretrpjeli!

— Nisam ni slutio...

— Odmorite se, dragi prijatelju! — zamoli ga Marija, videć, da govori s velikom mukom.

— Kako da vam naplatim?

— Ne govorite toga! — uze Marija ljubezno.

— Ne znam, kako sam i živ ostao...

Uto dođe župnik, stara Jela, muž joj i jošte nekoliko ljudi.

Župnik približi se k postelji, uzme mornara za ruku i zapita ga:

— Kako vam je, dragi sinko?

— Zlo, gospodine, ako Bog ne pomogne — odvrati Mato.

— Ne očajavajte. Molio sam se Bogu za vas, da vam barem život ostavi, kad ste toliku nesreću pretrpjeli. Bog je moju molitvu uslišio, te se nadam, da ćete doskora ozdraviti i povratiti se u kuću, gdje ste se rodili.

— Jadni moji roditelji!

— Sinko, pokorite se božjoj volji — reče mu župnik, držeć ga za ruku. — Dragi sinko, vidim da vam je bolje, no mi svega ne znamo, stoga bi dobro bilo, da se s Bogom izmirite.

— Želio sam, da me posjetite — šaptaše Mato. — Ako mi je suđeno, hoću da umrem kao kršćanin.

— Evo, dragi sinko, donio sam spasitelja k vašem tužnom uzglavlju, da vam dušu smiri, osladi ovaj dan, ako li bi morao biti posljednji u vašem životu. Dragi sinko, želite li primiti sveta otajstva?

— Želim, gospodine.

Ljudi izađu iz sobe, a kad se svrši ispovijed, vratiše se opet, da budu pri sv. pričesti. Svi klekoše. Svačije je lice zastrla bol, mnoge oči zalile se suzama. Soba bila puna sunčane svjetlosti. Široka, zlatna zraka prelijevala se posteljom. U sunčanim tracima sjajile se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara.

— Dragi brate, sad se odmorite i obratite vaše misli svevišnjemu. Podnašajte strpljivo vašu bol i uzdajte se u božju providnost, koja nije još nikoga ostavila, kad se je utekao skrušeno u njezino krilo.

— Hvala vam, milostivi i dobri gospodine — reče Mato župniku, kad je ovaj izlazio iz sobe.

Teška rana priječila je mornara, te se nije mogao u postelji maknuti. Gledajući ljude, zahvaljivaše im pogledom za ljubav i veliku požrtvovnost, koju mu bijahu iskazali kod brodoloma. Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo lice dobre Marije. Krasna ta djevica pričinjala mu se anđelom čuvarom, koji je došao s neba do njegova uzglavlja, da ga utješi i srce mu ublaži. Motreć djevojku, pomisli na smrt, a u duši ga nešto zazebe.

Istog dana u sumrak posjetiše Matu stari župnik, trgovac Tomo Barilović i sin mu Stipe. Bijedni Mato mogaše već laglje govoriti. Tješili su ga i sokolili govoreći mu, da je mlad i jake naravi, i da će, ako Bog da, za kratko vrijeme ustati i ozdraviti.

Mato i Stipe poznavahu se od viđenja. Više puta bjehu se već vidjeli na obali riječke luke.

Spašeni mornari su svom silom htjeli, da posjete jošte iste večeri svoga ranjenoga gospodara, no to im ne dozvoliše ljudi, kod kojih bijahu nastanjeni, bojeć se, da im onako iskidanim ne nahudi zima i vjetar.

Bilo je negdje oko Zdravemarije, kad začuše ljudi, koji su se desili u bolesnikovoj sobi, da je netko u kuhinju došao. Čulo se šaputanje Jele, koja kuhaše večeru, i jecanje nepoznata glasa. Bijahu to Matini roditelji. Jela ih je molila, neka ostanu malko u kuhinji, da se tu umire, jer da bi se Mato uzrujao videći njihove suze, a to da bi mu moglo naškoditi onako obnemoglu i slabu.

— Majko! — uzdahnu Mato bolno, raspoznavši glasove. Ljudi se u sobi pogledaše. Župnik otvori vrata. Starac i starica uniđu i nijemo se zagledaju u postelju.

— Mato, sine, rano moja! — zaplaka majka mu Josipa, primivši ga za ruke.

— Nesreća... ne plačite, majko! Što vam koristi naricati! Nije moja krivnja...

— Ah, ljubljeni Mato, nije ti majka ni slutila ovaj crni dan! — zalomi starica rukama.

— Majko, bolje mi je sada; danas ujutro mislio sam, da ću umrijeti i da te već neću vidjeti.

— Mato, dragi Mato, što te je to snašlo — pitaše ga jecajući otac Andro, koji je bio skoro sav svoj život mornarom. Pod stare dane bješe kupio lađu svomu sinu, i s ono malo glavnice, što mu je preostalo, počeo je trgovati vinom, uljem i drvima.

— Ostavite ga na miru, ljudi božji! Ta vidite i sami, da govori teškom mukom — reče Stipe, komu su se sjale suze u očima. — Što da ga žalostite! — nastavljaše trgovac — umirite se, nije to ni prva ni zadnja nesreća na ovom svijetu. Svaka se škoda dade nadoknaditi! Mato je mlad, pa kad ozdravi, neka radi i štedi, a za lađu, to nam je najmanje! Razbila se, nema je više, no u šumama raste još hrastovina!

— Lako, lako za sve, samo da nam ozdravi — kukaše Matina majka.

— Ne gubite uzdanja u Boga! U božjim je rukama život svih nas. Ljudi, utješite se i podnašajte strpljivo teški udarac koji vas je snašao — govoraše župnik.

— Joj meni, ah nesretni dane! Koliko sam se namučio, koliko sam pretrpio jada, dok sam si nešto privrijedio. Svi moji žuljevi, sve je sada u moru zakopano! — tužio se Andro.

— Ta budite čovjek! Tako ne govore ni žene u Lučici! Kad su ljudi spašeni, lađa kao da se i nije razbila — mahnu objema rukama stari trgovac Tomo.

U sobi visila je o zidu malena uljena svjetiljka. Slaba svjetlost mirna plamena padala je na blijedo lice Matino i na bijele rupce, kojima bijaše povezana glava. U istoj svjetlosti vidjelo se je pol lica župnikova, gornji dio tijela Stipina, nešto rumenih Tominih obraza i cijeli vitki Marijin stas, do prozora, u polusjeni. Majka Matina, prikrivši si lice rukama, bila se tako naslonila na tužno uzglavlje. Starica tiho plakaše. Sijede kose njezine pognute joj glave sjale su se kao srebrne niti na žutom svjetlu. Otac mu stajaše kraj visoke postelje srvan od ljute boli. Debela suza treptjela mu je na naboru stare kože ispod oka. Marija, stojeći u praznini prozora, gledaše u more. Mjesec pomaljao se nad Cresom i srebrenio skorup morski. Blijedi mu sjaj oblio i mažuranu i bosiljak i premilo lice krasne djevojke. Na tom sjetnom sjaju, koji probijaše malko zamagljena stakla, blistao se biser, koji joj bijaše zalio rajske oči.

— Dobro je, Mato, da si se namjerio na ovakve ljude! — uze otac nakon duge stanke, gledajući u crne sinovljeve oči, koje bijahu uprte u prozor, gdje je stajala Marija.

— Da, da, na dobre sam se ljude namjerio. Ne znam, kada i kako — da im se odužim.

— Da li te boli rana? Kaži mi, sinko, reci svojoj majci.

— Sada me ne boli.

— Hoćeš li, da ti ranu operem, da ti promijenim vodu?

— Ne treba, majko. Kći Antunova povezala me malo prije, negoli si ti došla — reče Mato tiho i pogleda milo u mjesecom rasvijetljeni prozor i u nježno svedeno tjeme crne glavice.

— Mato, zašto se nisi čuvao? Zašto si se odvezao iz luke onakvim vjetrom? — pitaše ga zabrinuta majka.

— Kad smo iz luke odjedrili, bilo je malo vjetra. Nismo se mogli spasiti, strašan... — ne doreče Mato, jer mu prekinu župnik besjedu, govoreći:

— Kazat će vam, kako je bilo, kad se malko oporavi, no sada ga nemojte mučiti.

— Sve, sve već znamo — klimaše otac. — Dječak, što nam je donio crne glase, kazao nam sve putem od Jelenšćice do Lučice.

Već je bila noć, kad su otišli ljudi iz Šabarićeve kuće. Mato, ostavši sam sa svojim roditeljima, tješio ih, al oni kukahu i naricahu. Jela i Marija dolažahu svaki čas u sobu, gdje prirediše na brzu ruku postelje za starce iz Jelenšćice. Obavivši svojoj posao, ostadoše žene još nekoliko vremena, a onda pođoše da legnu.

Kad je Marija nazvala svima laku noć, Matini se i njezini pogledi susretoše. Mladić, onako nevoljan, i obnemogao s teške rane, nasmiješio se djevojci povjerljivo i zahvalno, pogledav ju milo i bolno. Njegovo crno oko cijelu je noć pred njom lebdjelo, dragajuć ju i milujuć.

Tako prođe taj tužni dan, koji bješe uzrujao malu Lučicu. Sutradan bio se utišao silni vjetar, debeli valovi bili su se malko slegli.

Mato bijaše prospavao dobar dio noći, a kad se probudi, bude vedriji i osjeti, da je gladan. U kući sve se obradova, videć ga onako snom okrijepljena. Oko desete ure dođe u Lučicu kotarski liječnik. Izvidiv ranu izjavi, da će Mato doskora ozdraviti, ako se bude čuvao i mirno u postelji ležao. Dok je liječnik pregledavao i povezivao ranu, klimaše stara Jela nepovjerljivo.

— Marijo, jesi li čula, što je sve naklapao? — upita Jela kćer si u kuhinji, kad je već liječnik otišao s trgovcem Stipom, koji ga je dopratio. — Da, da, ako umre Mato, reći će on: »Ej, nije se čuvao, nije mirovao, nije radio kako sam mu ja naložio«, ako pak preboli, reći ćeš ti, da ga je on spasio. Oh, djeco, djeco! U mojoj mladosti nismo ni znali za liječnika, ni za njihove gadne i smradne vodurine, pa smo bili i bez njih zdravi. Još bi se laglje obrnula, kad mijeh zasvira, da, laglje od koje tvoje vršnjakinje. A znaš zašto? Jer me se nikada nije dotakla liječnikova ruka — svrši Jela, te pridignuvši i raširivši po strani suknju, okrene se dva, tri puta po kuhinji, kao da pleše narodni ples.

Dan iza brodoloma dođoše k Mati i njegovi spašeni mornari Menego i Pero. Mornari stadoše sada pripovijedati nesreću, koja ih bješe stigla. Roditelji Matovi slušahu i zgražahu se.

— Menego, Pero, čujte, ja vam ne mogu razumjeti, kako smo se spasili — govoraše tiho Mato.

— Čudo, čudo! — usklikne Pero.

— Pod onim klisurama! Ja ne znam, koji nam se je svetac smilovao! — mahaše rukama Menego.

— Sam sveti Nikola, hvala i čast mu budi, uhvatio lađu za provu (prednji dio) i zavukao nas među one stijene i greben — tvrdio je Pero.

— A kada polazite u Jelenšćicu? — upita mornare, gledajući ih radosno, kao da im želi reći: I ja ću doskora za vama doći!

— Idemo danas, ta što da ovdje radimo? Nama je dobro, a nadamo se, da ćete i vi doskora ustati — odvrati Pero.

— Zabranio mi liječnik, da se dižem iz postelje. Vi možete u Jelenšćicu zajedno s ocem; uza me ostat će majka.

— Da, dragi sinko, ići ću s njima. Ti znaš, koliko imamo posla kod kuće. Dosta je, da otiđemo odavle pod večer.

— Dobro — reče mornar Menego, malen i mršav čovjek. — Ja i Pero ne smijemo se udaljiti do noći iz Lučice.

— Zašto? — upita Mato.

— Pozvao nas je načelnik ove općine, da dođemo danas poslije podne k njemu — odvrati Pero.

— Pa idite. Ja znam, zašto vas pozivlje; hoće da vas ispita i onda piše na oblast, da se je u njegovoj općini lađa razbila, i da su nam ovi ljudi spasili život. Kažite mu golu istinu, ispripovijedajte mu sve redom — reče im gospodar.

Pero i Menego pođu k načelniku i nađu u njegovoj pisarni tri domaća čovjeka. Ovi bjehu došli, da kažu, što se zbilo na klisurinama, i kako su Lučičani mornare spasili. Ta trojica domaćih ljudi bijahu jedini prijatelji, koje je imao načelnik u Lučici. Načelnik Ermano Murelli bješe se doselio u Lučicu pred mnogo godina.

Kad mornari uđoše u polutamnu sobu, ponudi im načelnik da sjednu. Pero i Menego, ogledavajuć se bojažljivo, sjedoše na stare i rasklimane stolice. U sobi bijaše sijaset razbacanih papira te požućelih i zaprašenih novina. U tom neredu razvalio se na širokom naslonjaču načelnik, pa se smiješio i smiješio mornarima, koji ga ispod oka pogledahu želeći, da čim prije budu gotovi.

Načelnikova žena Anastazija i kći joj Ida donesoše na velikim tanjurima natučenih oraha i narezana kruha i dvije boce crna vina. Načelnik natoči čaše i ponudi ljudima.

— No, no, hajde popijte kupicu vina, a onda ćemo na posao!

Govorio je ljubazno, slatko i smiješeći se po svom običaju, kao uvijek. Lice bilo mu okruglo i rumeno, kratki i debeli brci micahu mu se kao i gornja usna, kad bi govorio. Načelnik je bio mlađi od žene si Anastazije.

— Kako se zovete? — upita mršava i visoka Anastazija Menega.

— Menego Pačić.

— A vi, dragi prijatelju?

— Ja?

— Da, da, vi! — ponovi Anastazija, gledajuć mu u lice svojim malim i od upale crvenim očima.

— Ja se zovem Pero Streha — odgovori mornar, zureć u mršavo lice Anastazijino.

— Vi ste obojica iz Jelenšćice? — nastavi načelnik.

— Da, obojica — odvrnuše u isti mah mornari.

— Tako, tako, no ispijte još jednu čašicu. Ido, natoči im; ovakva ne piju svaki dan! — smiješio se Murelli vukuć prsluk na svoj veliki trbuh, koji mu je tako reći počivao na debelim i kratkim nogama.

— Uzmite i komad kruha, ne sramite se; kao da ste u svojoj kući — bodrila ih je gazdarica, sileć se da joj bude prijazno njeno crnomanjasto i nešto žutkasto lice. Njezini obrazi bili su posve izmreškani gustim naborima, a sijede dlake dviju bradavica, što su bile među tim naborima, sjećahu te kakve blatne i tamnožutkaste kaljuže, iz koje vire repovi raca, koje su uronile glavom u vodu, burkajuć površinu.

— Recite mi, dragi Streha, kad ste otišli iz Rijeke i gdje vas je bura zahvatila? Recite mi sve, onako kako najbolje znate.

— Hoću, hoću — odvrati Menego.

— Hajde, recite dakle vi. Ja sam pitao prijatelja Strehu. Uostalom, ništa zato — reče načelnik.

— Šuti, Menego, gospodin je načelnik mene pitao; no ako baš hoćeš, da ti govoriš, slobodno ti od mene — uze Streha.

— To je sve isto! — slegnu Menego ramenima.

— Dakako, da je sve isto — kimnu mali Streha, gladeć si glavu.

— Hajde, hajde, dragi prijatelji, jedan ili drugi; ne marim, tko govori. To je sve isto! — mahnu rukama debeli načelnik.

— Ma to i ja velim! — potvrdi Streha.

— Što velite vi, dragi prijatelju? — upita Anastazija.

— On veli, da je njemu sve jednako, pripovijeda li on ili ja — razjasni Menego.

— Pa naravno, da je sve isto! — razljuti se malko načelnik.

— Ma i ja to velim! — uskliknuše u jedan mah Streha i Menego.

Ida, kći načelnika, djevojka kojih trideset godina, dodade piskutljivim glasom:

— Ta ne uplitajte se jedan drugome u riječ!

— Šuti, beno! — ukori je ljutito majka. — Ako i ti počneš, onda nećemo do sutra na kraj izaći.

Idu to uvrijedi. Pocrvenjevši u blijedom licu, ustade i izađe šepajući iz sobe. Ida bijaše vrlo slična svojoj majci.

Ono troje Lučičana sjedilo je i mirno pušilo, pijuckajući vino i mljaskajuć ga u ustima.

Anastazija bila je ljuta, što se uzalud trsila, da svede u ljubazan posmijeh mršava usta, što joj otkrivahu krezube čeljusti. Nabori na njezinu licu burkahu se, sve sijede dlake bradavice micahu se kao repovi raca nad blatnom barom.

— No, govorite već jednom jedan ili drugi! Kazujte vi! — mahnu Anastazija rukom prema Menegu.

— Bilo je pol noći, kad smo se odvezli — uze Menego.

— Tako, da, negdje oko pol noći — upade mu u riječ Streha. — Jadrili smo u krmu, sjedeć do kormila, razgovarajuć i pušeć.

— Ja nisam pušio; pala mi lula u more — potuži se Menego.

— Ta do vraga, manite se vaše lule! — zavika načelnik ljutito.

— Da se ja manem? A gdje mi je? — čudio se Menego.

— Da, onda smo jadrili, al da je Menego htio pušiti, dao bi mu bio lulu gospodar Mato — tvrdio je Streha.

— Uf! — uzdahnu Anastazija od gnjeva. — Ta poludjeti bi morao čovjek kraj ovakve magaradi!

— Bog neka vam oprosti, gospođo! Ružna je ta bolest. I mi imamo jednu ženu u Jelenšćici... — ne doreče Menego, jer mu prekinu riječ načelnik:

— Ta ostavite ženu na miru! Briga mene, da li je koja u Jelenšćici poludjela.

— Jest, poludjela! Pripovijedao mi je pred malo dana općinski sluga, da će ju uzeti u bolnicu u Trst — reče Streha.

— Ali molim vas, da već jednom počnete! Vi ste dakle u krmi jadrili — srdio se načelnik.

— Da, mi smo jadrili i jadrili, a onda začuli, da nam vjetar po krmi šumi. Prekrižismo se, spustismo jadro...

— A bura izasu se na nas kao iz vreće — prihvati Menego.

— Oganj od vjetra! — kliknu Streha.

— Ne vidiš prsta pred nosom, puca ti more u oči, mrzlo kao led. Sve dim okolo nas. Dignemo komad jadra, pa nek svira, nek nas goni bura, kamo joj volja...

— Joj meni, ali je zviždjela i grmjela, kao da nije sto godina duvala — prekine ga Streha i upita načelnika: — Molim vas, vi ste više od nas učili, recite nam, što ono puše?

— Ostavimo to za sada! — zareži Anastazija.

Mornari plaho ju pogledaše. Streha nastavi:

— Vjetar biva svakim časom silniji, valovi valjaju se kao gore, ma kao da jadrimo iz Nevajorka u Jibraltar. Lađa skače, koprca se kao da se najela otrovnih gljiva. Bacismo zatim sidro u more, pa vuci te vuci, jer da dođemo na kraj za tmine ne bi se bili ni prekrižili, a more bi nas bilo progutalo. Kad se razdanilo, a mišljasmo, da već sunce nikada neće granuti, opazismo pred sobom u dimu silne klisurine. Što se onda dogodilo, to znaju u Lučici i djeca.

— Da nije mene bilo, da nisam ja zapovijedao ljudima, da, ja, moja žena, da nije nas u Lučici, da nismo mi naučili ljude na red, na požrtvovnost i na posluh, vi bi ste se utopili — tvrdio je načelnik.

Mornari gledahu zahvalnim pogledom, a ona trojica domaćih ljudi povlađivahu mu, klimajući glavom.

Načelnik napisa sada opširno izvješće i pročita ga mornarima.

— Je l' te, dragi prijatelji, vi vidite, da sam istinu napisao?

— Pa zašto da lažete? Jest, baš tako je s nama na moru bilo; no da li je tako bilo i na klisurinama u Lučici, toga mi ne možemo znati — primijeti Streha.

— Evo vam ovdje ljudi, koji su najviše pripomogli, da ste živi; oni vam mogu posvjedočiti — uze načelnik.

— I priseći — izjave u jedan mah ona trojica.

— Mi vam vjerujemo sve, no na jednom mjestu niste pravo napisali — opazi Menego.

— Tako? A gdje to, dragi prijatelju? — nasmiješi mu se načelnik.

— Vi pišete onoj gospodi kod suda, da Mato, naš gospodar, ne može te hartije potpisati, jer da je smrtno ranjen, da ne može ni govoriti i da se očekuje svakim časom njegova smrt. Sve to nije istina, jer će Mato doskora ozdraviti — tvrdio je Streha.

— A zna li Mato čitati i pisati? — upita načelnik slatko i ljubazno.

— Dakako da znade — potvrdiše Pero i Menego.

— Tako, tako, on dakle znade pisati, a vi, umijete li i vi pisati? — smiješio se opet načelnik.

— Znam vraga! — fijuknu Menego.

— To je za gospodu! — mahnu rukama Streha.

— Vaši križevi i potpisi ovih ljudi bit će dosta; da, da, znam ja zakone, imam ih evo ovdje — hvalio se Murelli, pokazav im mali prst.

— E, ako vi ne znate tko da znade — prihvati Menego, čudeć se načelniku i razgledavajuć zaprašene i po sobi rastresene papire.

— A jeste li vidjeli, kad smo lađu razbili? Ružna li mora, ma sve je hukalo! Jeste li vidjeli, kako su nas izvukli na kuk, kao vrećetine — smijao se Menego.

Načelnik mu se nasmjehnu, kao da hoće reći: Ta naravno da sam vidio!

Mornari načiniše križ pod izvješćem, a pismeni načelnikovi prijatelji potpisaše se kao svjedoci.

Malo zatim isprati načelnik mornare do kućnog praga. Pozdraviv ih još jednom vrati se u sobu, taruć si veselo ruke i lagano skakutajuć.

— Misliš? — upita žena, rastežuć slovke i gledajuć mu živo u oči.

— Nema dvojbe, mila Anastazijo! — odvrati joj njezin Ermano, smiješeć se kiselo i škiljeć joj u narovano lice.

Prijatelji načelnikovi dugo su vremena pili u općinskoj pisarni, šuteć i pušeć iz malih lulica. Lučičani nisu dobrim okom pazili te ljude, koji su puhali u Murellijevu tikvu svakom prilikom.

— Onaj lihvar Stipe ili opet župnik mogli bi mi ipak pomrsiti račune — šapnu Ermano u uho svojoj ženi.

— Ne brbljaj, beno, već gledaj, da ovi ljudi izađu iz kuće. Popit će nam cijelu bačvu! Što da nam vino po kući razlijevaju! — odvrati mu Anastazija tiho.

Istog dana navečer pođu Menego, Streha i Matin otac u Jelenšćicu. Otac poljubiv si sina otre si nekoliko suza u nadi, da će se doskora s njim kod kuće sastati.

Dva dana poslije brodoloma, rano ujutro, bane u kuću Antonio. Jela opazivši ga prestraši se, videć ga onako poderana, blijeda i raskuštrana.

— Antonio, gdje si zaboga bio? Koji su te jadi snašli?

— Našao sam utopljena dječaka.

— Što!

— Da, našao sam ga.

— A gdje si ga našao?

— More ga je izbacilo na pijesak.

— Pa što si s njim učinio?

— Odnio sam ga na groblje.

Antonio uniđe u sobu. Svi se presenetiše. On pogleda Mariju i htjede da iziđe, no djevojka ga zaustavi govoreć mu:

— Što je s tobom, Antonio? Svuda smo te tražili.

— I ja sam tražio i našao sam ga — odvrati on trpko.

Kad Mato začu, da se dječak utopio i da je Antonio njegovo tijelo našao, suze mu navriješe na oči, te reče:

— On se dakle utopio, a svi ste mi rekli, da je odmah poslije brodoloma otišao u Jelenšćicu.

— Vama je bilo odveć zlo jučer i prekjučer, pa nismo htjeli, da vas rastužimo — ispriča se nato Marija.

Antonio gledaše u Matu začuđeno, kao ljutito, kao da mu je zaviđao, što je ležao u onom toplom krevetu i što ga je Marija dvorila.

Djevojka reče Antoniju:

— Čuješ, tebi nije dobro; ti dršćeš od zime.

Antonio pogleda ju plaho i pođe u kuhinju do ognjišta, gdje se bijahu već razgorjele debele cjepanice.

Prošlo nekoliko sati, i sva je Lučica saznala, da je lešina utopljenika nahoda na groblju. Desetero seoske djece skupilo se oko crkvice na groblju. Odrasliji nisu htjeli da pogledaju u kućicu kroz prozorčić, već dizahu na svoja ramena mlađe. Dječaci gledahu hladnokrvno mrtvoga nahoda, koji je ležao na nosilima, i pripovijedahu odraslijima, kakovo mu je lice, kakve su mu ruke, i kako mu je čelo razbijeno.

Nahod bi pokopan.

Do otvorenog groba, na crnoj i vlažnoj zemlji, u kojoj se vidio po koji komad čovječjih kosti, ležao je nahod u siromašnom bijelom lijesu. Sakupilo se nekoliko ljudi, većim dijelom žena. Svi su klečali i tiho odgovarali na župnikovu molitvu. Vjetar je tresao požućelom travom na humcima i uvijao golim granama starovjeke lipe, izrasle pred crkvicom što se bijeli posred groblja. Kad spustiše lijes u duboki i mračni grob, i kad udariše muklo prve grude u daske, nije se čulo tuj naricanja ni bolna jecanja. Seoska djeca gledahu zapanjeno u grob i župnika, kome su se izvinule suze na oči.

Iza crkvice, odaljen od ostaloga svijeta, čučio je Antonio i plakao...

Prošlo je nekoliko dana, a Mato se lijepo oporavio. Njegova majka, Jela i Marija bile su zabrinute i danju i noću, i odviše se vrtjele oko njegove postelje, pitajuć ga, da li mu srce štogod želi. Mato zahvaljivaše na tolikoj brizi i ispričavaše se tuđoj obitelji, koja ga je pazila kao svoga.

Marija šivala bi ili plela u sobici, dok bi se Mato razgovarao sa svojom majkom. Njihovi pogledi susretali bi se vrlo često. Djevojka porumenjela bi stidljivo, pa bi se onda zagledala u tlo ili u svoju radnju. Mati bilo je najmilije, kad bi ga dvorila prekrasna Marija. Njene lijepe i punane ruke često bi se dotakle njegova lica, a to bi mu godilo i srce razblaživalo. Njezin zvonki i srdačni glas i turobni joj tek zamjetljivi smiješak, koji bi se samo katkad pomolio u kutovima rumenih usta, sve ga je to opajalo nekom nepoznatom radosti i nekim tihim blaženstvom, te mu je podavalo jakost, da podnosi strpljivije svoje boli. On se rajio, on se božio u njenom crnom oku, njegova se duša utapljala u bajnim dubljinama one sjajne zjenice; na sve je boli zaboravljao, osjećajuć po svom licu onaj tajnoviti i nježni dodir, ono milo draganje njezinog nevinoga i rajskoga pogleda...

Nakon dva tjedna bolovanja poče Mato ustajati, no iz sobe nije izlazio. Bivaše svakim danom veseliji, a isto tako i Marija i majka mu. Čim se oporavi, stane pripovijedati, kako će si sagraditi novu lađu i kako se ne boji mora. Mjesec dana prođe, a Mato se toliko ojača, da je mogao poći u Jelenšćicu. Teško mu je bilo pri srcu, kad je vidio, da mu je ostaviti Šabarićevu kuću i onu sobicu, u kojoj je toliko pretrpio, i u kojoj su mu iskazali najveću ljubav i neizrecivu požrtvovnost.

Mato nije smogao riječi, da se zahvali Jeli i Mariji, kad se s njima opraštaše.

— Kad posve ozdravite, posjetite nas. Nije Lučica preko svijeta — govorila mu Jela.

I majka Matina i otac mu Andro, koji bješe po nj došao, zahvaljivahu ljudima na ljubavi i na svakoj dobroti.

Mato gledajuć u crne i vlažne oči Marijine i stištuć njezinu ruku, koja mu bješe toliko puta isprala i povezala ranu, izusti dršćućim glasom: — Marijo, ja vas neću nikada zaboraviti.

Krasnu djevojku obli rumen po vratu i po licu, te si kradomice otre suze sreće...

Prošla je zima. Pet je već mjeseci, što se lađa u Sadrišću razbila. U Lučici skupilo se mnogo gospode iz obližnjih gradića. Načelnik Ermano Murelli slavi rijetko slavlje. Za njegovu veliku požrtvovnost pri onom brodolomu u Sadrišću nagradilo ga zlatnim križićem.

Srčuć crnu kavu i pušeć dosta skupu smotku, reče Isidor Maletti, načelnik Jelenšćice, načelniku Lučice:

— Čuj, Murelli, to je morao biti divan prizor, taj brodolom pod tvojim klisurama.

— I ja mislim — odvrati Murelli, načelnik Lučice — i ja mislim, da je to bio zanimljiv prizor. Vjeruj mi, da vrlo žalim, što me onoga dana nije bilo u Lučici. Tek sutradan vratio sam se iz Trsta, gdje sam bio pohodio rodbinu.

Sljedeća stranica→