Uzdasi Mandalijene Pokornice/Štiocu

Uzdasi Mandalijene Pokornice — Štiocu
autor: Ignjat Đurđević

Štiocu

Prije neg prođeš naprijeda, molim te, prijatelju, ne budi ti teško ova kratka napomenutja pogledati, njeka za tvoje lašnje razumjenje u štenju, njeka za moje potpuno opravdanje u složenju.

Prvo: znaj da mi adrijanski primorci ali Slovinci od Dalmacije nejmamo stavna i osobita zakona od urednopisanja aliti ortografije; er pišući mi tuđijem, to jes latinskijem slovima, kojijeh vlas svaki od nas ne sudi jednako, kako tkomu na um dohodi i bolje vidi se, zbiramo i razređivamo ta slova po riječijeh. Pače budući Džamanjić Dubrovčanin radio utemeljit i zasjeći uredbe od skladnopisja slovinskoga, dogodilo mu se što jur velikomu Platonu u uredbah i zakonijeh od njegova skupnovladanja ali republike, koji su bili od njecijeh hvaljeni, od njecijeh pohuljeni, a od nikoga nasljedovani.

Zatoj ćuteći se ja slobodan za u tomu kako hoću djelovati, vidje mi se podobno, koliko mogoh, ugoditi pismo s načinom najobičajnijem našega dubrovačkoga govorenja i staviti pomnju za uklonit se od svakoga dvobilježja aliti ekvivoka od riječi. Krocijeć česa uložih dvoje slovo na mjesta. Razdijelih s od si ovo posljednje stavih mješte slovinskoga s, ter upisah semglja „terra“; slato „oro“; Savjet „voto“; usdisati „inalzare“ etc. Nadstavih klobučac riječima pokratjenijem, na priliku kâ, tve, me etc., to jes koja, tvoje, moju etc. Priložih mnokrat nadslovak (accento), gdi jesu riječi sjedinjene: kako za rijet ovoje „quest'e“; mismo „noi siamo“; draghmisi „mi sei caro“. I također (što, molim te, da osobito pametuješ) riječima od minutoga vremena (preterito) koje slovom i svršivaju, pristavih zlamenje, da se od inijeh vremenâ na očigled razaznaju; to jes minuto vrijeme zaglavih slovom j dugijem, a svijem inijem i kratko ostavih, na priliku:

Ti svjet gljubj, nebbo ostavj. „Amasti il mondo, il ciel lasciasti“. Onte hvalj, slavj, uo nosj. „Egli ti lodo, glorifico, inalzo“. On gljubi „egli ama“, ti gljubi „ama tu“; ah da on gljubi „o s' egli amasse“; kad on uo gljubi „quand' egli amera“ etc. Ostalo što tvorih rad bistrijega razumjenja, mnim da bez truda pospješno ćeš po vidjenju i raskušanju razabrati. A gdi ne bî prilike od zamršenja i tamnosti, malo hajah, i upisah kako mi na ruku dođe.

Drugo: dajem ti na znanje da u spijevanju momu uzdržah njeka imena inostrana, na priliku anđeli etc. Nu ne čudi se, er to učinih po izgledu i običaji od našijeh scijenjenijeh i poglavitijeh pisalaca. Također premda stari naši općili su govorit: po nas, pri nas, u nas, o nas, na nas; po vas, pri vas etc.; po njih etc., besjedeći ne o prihođenju neg o boravljenju stanovitu - ja za bit brže razumjen, obrah se ugodit s običajnijem sadanjem besjedovanjem i rijeti: u nami, pri nami etc.; u vami etc.; u njima etc. Još i kojigod drugi davnji govor, sadanjijem ušima malo uljudan i običan, izravnih i ponapravih, da bolje i primjenije pada. Stari veljahu: uze ju „nju uze“; on ju žudi „on nju žudi“ etc., a ja, kako se sad u pozna doba običaji, rijeh: uze je, on je žudi etc. Ovo hoteći učinih; akoli u čemu glavnijemu nehoteći zađoh, htjej milostivo tvojom dobrotom oprostiti a mudroznanjem ispraviti.

Treće: Svako tijelo pod svjetlosti ima svoju sjenu, i svako složenje koje na svjetlos izide, ako je pohvaljeno, steče tko mu tu hvalu prione nenavidno opsjenivati. Bogu hvala, moja Mandalijena malone sve mudre nađe za proslavnike; ali zasve to, ne minu je tko reče da uzdisanje Mandalijenino nije naravno i da tko plače nazbilj svoj grijeh, nije moguć urešeno bolovati. Nu ne sasma dobro taj promisli, pokli otole slijedi (dim za špotu), da razboričnije i uljudnije, neg svoj grijeh u mojijeh pjesnijeh Mandalijena, plače u popijevkah kneza Nikolu kneginja Vidosava, koja naravnom i neredbenom bolesti kidajuć vlase, mećući ih za se, leleka i bugari: Jaohve si njoj žalosnoj. Dakle sveti bogoslovac Grgur aliti mudarac Apolinarijo zađe, kad u prikazanju muke gospodinove stavi u usta od boleznivijeh nasljednika tužbe i mudroznane i urešene? Dakle Jerolim Vida i Sanacar i Mantuan i tolici ini sagrubiše skladnopjevajući suze i uzdisanja od svetijeh i ne slijedeći nered od naravnjega hukanja i jaukanja, koje urnebesno iz srca žalostiva uzbuknjiva i oglasiva se? Ukratko: kad bi to tako bilo, ne bismo nikad imali složiti nijednu tužbu u pjesan; er naravnijem načinom zaisto nitko ne poje tužeći se. Bî i još tko reče da Mandalijena neprilično besjedi, pokli duboko bogoslovstvo aliti teolodžija, koja se pod meštrom uči, malo se nahodi u ženah, premda prisvetijeh. - Snebivam se na taj govor, er Mandalijeni, koja Isukrsta istoga za učitelja u bogoslovstvu imala je, ako itkomu, podoba se na učiteljsku bogoslovno besjediti.

Rijet će tkogod da drugo uzdisanje nije od izgleda prem duhovnoga, er ljuveni život Mandalijenin pripovijeda. Ali nije tako, pokli na ti način ne bi bila od prem duhovnoga izgleda ni zrcala od ispovijesti koja u sebi uzdrže sve vrste od grijeha izbrojene i prikazane. Znaj dakle, da kako djeloispravnici aliti moralisti pripovijedaju i prikažuju te grijehe za štioce privesti na ispoviđenje i pokajanje, tako i ja htjeh stavit diklicam prid oči prilijepo i prikorisno ogledalo, neka se čuvaju i od malijeh početaka i neka bježe općenje od zlijeh družica, i ako se ćute da su što skrivile, isplaću, iskaju, ispokore svoj grijeh zajedno s grešnicom i pokornicom mladom, lijepom, gizdavom, gospodičnom Mandalijenom.

Pridružih k Uzdasima i njeke pjesance, koje veći dio prvina su od moje mladosti. Malo su, znam, dobre; nu svaka mati djecu i nezgrovnu ljubi ter neće da izginu. Ista mojemuča priljupka je svomu porodu i mni za prilijepe sve nje porođene grdobe i izopačenja od naravi. Ako ti ne ugode, ostavi ih: ti car, ti gospodar za štiti ih i ne štiti. Bjeh ih vele veće od djetinstva složio, nu jur idući za stati u Rimu, kô stvar zalihu i male scjene užegoh svekolike ke bjehu pri meni, - ali ne s potpunijem porazom, er mnoge između ostalijeh u tuđijeh rukah sahraniše se, one navlaštito koje ljuvezni i taštine ishitrenije sadržahu, ter od druzijeh u kitu složene idu s mojom bolesti po rukah s natpisom od Razlicijeh pjesnî Nika Brnje Džordži, vlastelina dubrovačkoga, kojijem se imenom nazivah prije neg odstranih se u redovničtvo. Još imam i Saltijer slovinski, to jes istomačenje od sto i peset pjesnî Davidovijeh, koga uzdam se da ću ti, iz pritištaonice (stamperia) na svjetlos iznesena, ne nakon vele vremena dobrovoljno pokloniti. Ne propustih ni u razdriješeno i prosto govorenje štogodi slovinski upisati, i među ostalo život priblaženoga ćaćka Benedikta etc. Ovo ti sve pripovidjeh, neka poznaš da moje književno nastojanje, zasve o druzijeh naucijeh zabavljeno, uzdržalo je sveđ osobitu ljubav svomu rodnom jeziku i svojoj adrijano-slovinskoj pokrajini, koju, premda i sada prionut latinski i talijanski pisati razlika nepogrdiva umohitrenja, držim srčano i dobrohoćno sveh prid očima; i sve što pišem, činim da nju gleda, da nju utišti, da nju hvali i uzmnaža u plemenitoj scjeni i svijetlu imenovanju prid svijetom. Dospjeh još ti i ovo nauzdanu napomenući: da kad podobno uzmožeš, dostojiš se ne jednom, neg i opet proštiti slijedeća Mandalijenina uzdisanja, er po svjedočanstvu od prijateljâ poznah da najmanje su ugodna u najprvomu susretištu. I višnji ti svaku čestitos udijelio!

Još molim tvoj razum i dobrotu, da što u Pjesnijeh razlicijeh sreteš saviše rečeno suproć ženama, primiš za pjesničko uzveličenje aliti ezadžeracijon a ne za istinu: er ih i ti scijenit imaš, kô ih i ja scijenim, mogu rijet, sve inokupno, za vrijedne, kreposne i bogumile. I iznova prosim ti s nebesa svaku sreću.