Urota zrinsko-frankopanska/XV.
← XIV. | Urota zrinsko-frankopanska XV. autor: Eugen Kumičić |
XVI. → |
XV.
[uredi]Tjedan dana poslije pira u Novom Vinodolskom dojedriše Zrinjski i Frankopani, na veliku radost Bakrana, u grad Bakar. Minuli su posljednji krasni jesenski dani, a zaredali tmurni i kišljivi, gorske su se glavice ovile gustom maglom, gromade tmastih oblaka zbile su se nad kvarnerskom kotlinom u svod ovdje siv, ondje crn. Samo kadšto pala bi žuta i mutna sunčana svjetlost kao kroz neke pukotine na more, smučeno teškom, vlažnom jugovinom. Knezovi su sada rijetko izlazili iz kastela.
Jedne večeri javi kapetan Keko Frankulin banu da je došao pred gradska vrata neki čovjek koji neće da kaže svoje ime, a želi govoriti s banom.
- Je li taj čovjek svećenik, vojnik, fratar, trgovac, što li? - upita Zrinjski.
- Ne znam, svijetli bane. Sav je omotan crnom kabanicom.
- Dovedite ga amo.
Kapetan ode, malo zatim uđe u dvoranu gdje bijahu kneginje i knezovi, pukovnik Fran Gundulić, sav u crnom odijelu. Svi mu pođoše u susret i stisnuše mu ruku i vidjelo se kako im je drago što je k njima došao, a svima je tuga zastrla lice čim ga opaziše. I Julija ga prepoznala: pred dvije godine govorila je s njim u Rimu. Svi su se sastali s pukovnikom kao kad se prvi put sretneš s dobrim prijateljem poslije goleme nesreće koja je njega zadesila, a tebe neizmjerno rastužila.
- Već se dugo nismo vidjeli... Izvolite, dragi Gunduliću - pokaže mu banica stolicu.
- Dugo!... - kimne i uzdahne pukovnik, nakloni se, sjede. Bio je blijed, sumorna i tužna pogleda.
- Nismo vam se nadali - stisne mu ban desnicu.
- Jutros sam dojedrio na Rijeku, znao sam da ste u Primorju, te pomislih ne bi lijepo bilo...
- Uvijek ste nam mio gost. - Vi ste dojedrili na Rijeku iz Dubrovnika?... - zadrhta Katarinin glas.
Gundulić se nakloni da je tako i osta oborene glave. Vani je pljuštala kiša, neprestano je sijevalo, iz daljine čula se grmljavina.
- Kako sada u Dubrovniku? - upita Orfeo tužno Gundulića koji uzdahne:
- Grozno! Cijeli je grad golema razvalina, ogorjelina...
One godine 6. travnja strahovit potres bio razvalio najljepši i najbogatiji hrvatski grad - slobodni Dubrovnik koji se tada blistao na vrhuncu svoga procvata. Fran Gundulić odmah bio pohrlio iz Beča u svoje rodno mjesto da mu pomogne savjetom i činom, da utješi rodbinu i prijatelje koji su tražili svoje mile pod razvalinama.
Petar zamoli Gundulića da im kaže štogod o potresu jer se ne slažu sve vijesti što su ih o njemu čuli. Gundulić pripovjedi:
- Bilo je u zoru, mnogi su spavali, kad zadrhta sav grad: neke se palače sudariše, puknuše zidovi, grede se slomiše, sve uz groznu tutnjavu, strašan vihor. U isti hip uzburka se more, odskoči od kraja, opet se na njega surva golemim valom. Lađe ostadoše nekoliko puta na suhu, more jače navali, prasne lađama o klisure, sve se razlete. Sva ta lomljava, sav taj paklenski prasak sve užasniji, a ranjeni ljudi bježe iz kuća, zovu Boga u pomoć, vihor vije oblake od prašine, nebo potamni, sve crno, iz mraka čuje se jauk. Vihor se zavitla razvaljenim kućama, bukne požar, rasvijetli neviđene strahote!... Četiri je puta zemlja zadrhtala, mnoge su naše odlične porodice izdahnule pod razvalinama, više od pet tisuća ljudi...
- Sveti Bože! - dahne Katarina.
- Više od pet tisuća ljudi zaglavilo je pod ruševinama.... - umukne Gundulić, otare suze, pa nastavi tužno: - Naše bogate knjižnice, mnogi rukopisi, naše zbirke umjetnina - sve je propalo, sve je uništio požar. Ne znam kako sam živ ostao videći one crne prizore... Majke još razmeću ogorjeline i ruševine, traže svoju djecu, ruke su im okrvavljene, oči ukočene... jadnice - mnogima je um potamnio. Vidio sam na svoje oči, dva mjeseca poslije potresa, mladu majku gdje trči bosa, raspletene kose i viče prolaznicima da je našla svoje dijete. Kakav glas, kakva divlja radost!... Duboko mi se zasjekla u pamet ona grozna slika. Ljudi joj oteše iz naručja ono dijete, istrgnuto iz ruševina, već dva mjeseca mrtvo... Ono dijete nije možda bilo njezino, a kad joj ga oteše, srušila se mrtva posred ulice...
Dok je Gundulić govorio, mrzli bi srsi preletjeli neke, svi su bili blijedi, u očima iskrile su se suze, a Katarini se odroniše niz lice kad je svršio.
Malo kasnije nabroji Gundulić imena najodličnijih dubrovačkih porodica kojih je nestalo pod razvalinama njihovih palača. Knez Fran bi se zamislio: imena pjesnika i umnika dubrovačkih redahu se pred njegovim duhom. Tako mu dođe na misao pjesnik Nikola Nalješković, pak ona poslanica što ju je posvetio Nalješkoviću korčulanski pjesnik Ivan Vidal. Tom poslanicom slavi Vidal Dubrovnik, a najljepše ovom kiticom:
- Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti
- Svake Bog nadili obilno milosti,
- Gospodom uresi, zakoni i pravdom,
- Razlicim uzvisi imanjem i blagom,
- Svuda ga jes puna slava, svud on slove,
- Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.
- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
- Ja se u Boga nadam da će se Dubrovnik opet podići iz svojih razvalina, da će opet procvasti - tješio je ban sebe i druge.
- Kad pomislim na Dubrovnik, srce mi puca od boli. Taj je potres golem udar za hrvatski narod. Razoren je sveti hram našega pjesništva, naše slave.... - reče Jelena uzdrmanim glasom, oči joj se orose.
- Kad nam je stigla vijest o toj nesreći, porazila je moju Jelenu. Nikako je nisam mogao utješiti - pripovjedi Rakoczy.
Knez Fran Frankopan pogleda Jelenu, pa izgovori tronuto i s tihim zanosom:
- Dubrovnik će uskrsnuti, uvijek bit će velik i slavan, jer:
- Svuda ga jes puna slava, svud on slove,
- Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove!
- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Gundulić se gane na te riječi, oči mu radosno sijevnu i reče toplim glasom:
- Da, tako slavi pjesnik Vidal moje rodno mjesto, ali ja ne znam da li je tako slavno...
- Da nije, ne bi ga svijet nazivao krunom svih hrvatskih gradova! - povikne Orfeo.
- Tako je! - potvrde mnogi.
Gundulić je zatim pripovijedao banu da se vraća u Beč, da mu je već dojadila služba u austrijskoj vojsci, te kako bi najvolio u Francusku. Pogleda važno bana reče mu:
- Da sam u francuskoj vojsci, moglo bi se dogoditi da pomognem hrvatskomu narodu... Svijetli bane, vi se nešto čudite... Nisam li ja dosta jasno kazao svoju misao?...
- Posve jasno! - pruži mu ban desnicu.
- Bane, kad će svanuti zora hrvatskomu narodu! - upita Gundulić držeći njegovu desnicu.
- Zora sviće samo iz krvi prolivene za otadžbinu - odgovori ban lagano, zamišljeno.
Gunduliću je godilo što drži u svojoj ruci banovu: neka mila toplina strujala je u njega iz junačke desnice. Ona toplina bila je od Petrove krvi. Iznenada uzburka mu se srce, te uzrujano prošapta:
- Oh, bane, kako bi nam lijepo bilo da slomimo svoga dušmana! Saveznikȃ imate: Štajerci su junaci, Tattenbach vam je odan. Ne čudite se što znam: Tattenbach me dobro pozna.
- Austrijanština je dobrano utukla hrvatski planinski narod. Štajerci da su junaci? Bili su... - kimne ban.
Kranjska, Štajerska i Koruška bile su kao uvijek tako i onda za hrvatske otadžbine Planinska Hrvatska. I Pavao Vitezović, Senjanin, muž izvanredno učen i uman, naziva one zemlje potkraj sedamnaestoga stoljeća Croatia Alpestris.
Zrinjski i Frankopani nikada nisu ni pomisliti mogli da nisu one zemlje dio hrvatskoga kraljevstva.
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da je ime Hrvatske starije negoli su mislili mlađi, "noviji" ljudi i da je hrvatsko kraljevstvo imalo nekada šire granice: "Croatiae nomen, quam recentiores putant, antiguior est Regnumque amplioribus olim terminis describebatur."
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da su banovi hrvatskoga kraljevstva vladali u Štajerskoj, da je Stjepan Šubić I bio više godina njezin samostalni gospodar, da je u Gracu opetovano "činio sud", kao hrvatski ban, okružen od štajerskih velikaša.
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da su hrvatski banovi pozivali kranjske i štajerske stališe na sabore koji su se skupljali u Planinskoj Hrvatskoj. Tako je ban Ivan Torkvat Karlović sazivao štajerske stališe u Brežice.
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da su njihovi pređi mnogo puta pozvali stališe onih zemalja da im pomognu u ratovima na Tursku, te da su ih stališi slušali. Nisu to bile molbe, nego pozivi, "Forderungi." Tako je pozvao Bernardin Frankopan kranjske stališe god. 1518: "An die Stände des Landes Krain trat zuerst Graf Bernhardin Frangepan mit der Forderung zu werkthätiger Unterstützung der Kroaten im Winter."
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da u Planinskoj Hrvatskoj živi isti narod koji i u ostaloj Hrvatskoj. Ban Nikola Zrinjski koji je napisao da neće nikada biti odrod hrvatski jer zna da je Zrinjski, obratio se uoči navale na Tursku god. 1659. na štajerske stališe pismom u kojem im veli: Ter znaju vaša presvijetla gospodstva, da sam ja rođen iz vaše krvi i da sam mnogo više vama dužan svojoj braći po krvi i mlijeku, negoli drugima: "Noverint illustrissimae Dominationes vestrae me suo ex sanguine creatum et longe plus debere Vobis fratribus consanguineis et matruelibus meis quam aliis."
Ban Nikola, Petrov brat, bio je, dakle, uvjeren da su Štajerci i Hrvati jedan narod, prava braća i po krvi i po mlijeku. Da ga štajerski velikaši nisu smatrali svojim bratom, on im zastalno ne bi bio onako pisao, on onako uman velikaš, onako proslavljen junak. I kukavelj boji se rugla, a kamoli ne bi onaj Zrinjski!
Gundulić je znao za Petrove osnove, te se nadao da će svanuti bolji dani hrvatskomu narodu. Dugo su se razgovarali i o Bosni i Hercegovini u kojima je živjelo starinsko hrvatsko plemstvo, najčistije hrvatsko plemstvo, pa su bili uvjereni da će se prenuti to plemstvo, a kad zbaci sa sebe carigradski jaram da će sámo zatražiti sjedinjenje s Hrvatskom, radosno pohrliti u naručaj svoje majke, u zagrljaj svoje hrvatske braće da mu se ne iskopa dom do devete stijene. Već dio onoga plemstva bio prešao na Muhamedovu vjeru, a Zrinjski se nadao da će krv nadjačati vjeru, da će se oni ponosni begovi sjetiti stare slave, onih slobodnih dana kada su im banovali Šubići. Zrinjski se nadao da će s pomoću umnih i odličnih begova istisnuti iz Hrvatske tuđince velikaše i generale i da će oni begovi kao pravi hrvatski velikaši, zauzeti najvažnija mjesta, primiti se najglavnijih posala u kraljevstvu da ga slavno brane od svih napadača.
Gundulić je dva dana proveo u Bakru, pa otputovao u Beč u noćno doba, da ga nitko ne prepozna. Na polasku dala mu je Katarina lijepu svotu dukata da ih odnese sirotinji u Dubrovnik, zamolivši ga da nikomu ne kaže da je ona dala taj novac. Katarina je uvijek tako radila, kršćanski, po Sv. Evanđelju.
Sutradan po Gundulićevu odlasku potuži se Petar da mu nije dobro. Uvečer pojavi se groznica. Cijelu noć nije spavao. Drugi dan bilo mu bolje, ali nije ustao. Uvijek je o nečemu razmišljao, najvolio je biti sam, jer da mu godi tišina, samoća i sve je svoje uvjeravao da mu je mnogo bolje, da će brzo ozdraviti. Orfea i Frana je molio da pregledaju tvrde gradove u Primorju, da urede to i to u skladištima, da se pobrinu za oružje, za hranu, za sve što treba vojsci.
Bilo je u sumrak, nebo oblačno, kad dođoše Fran i Orfeo, verući se od obale strmenitom uličicom put kastela, pred kuću trgovca Maršanića. Razgovarajući o Petru koji je već pet dana ležao, opaze Maršanića gdje sjedi u dućanu, spustiv glavu na dlanove, kao čovjek zamišljen, tužan. Knezovi uđu u dućan, pozdrave trgovca i vide mu suze na licu.
- Što je, Mate? - upita ga Orfeo.
- Jadno moje dijete!... - uzdahne trgovac i umolno se zagleda u Frana.
- Mate, što želite? - pruži mu ljubazno Fran desnicu.
- Svijetli kneže, Marica leži, gore, čuva je jedna susjeda. Žena umrla, sȃm sam ostao s bolesnim djetetom. Već dva dana nije Marica ništa okusila... Zlo, zlo!... - zajeca otac. Opet je gledao kneza, bolno i umolno, i vidjelo se da mu nešto želi reći.
- Govorite, Mate - kimne mu Fran.
- Ah, dobri kneže, lakše bi joj bilo - da vas vidi... Uvijek je za vas pitala... Jutros nije mogla govoriti. Oh, Bože, Bože!...
Fran se gane. Orfeo mu pokaže stube kretom glave. Trgovac opazi njihove poglede i reče:
- Kneže, počekajte, dok javim gore...
- Čuo sam jutros da je Marica na smrtnoj postelji - šane Orfeo bratiću.
Fran sjede i spusti glavu na ruku, čas zatim zamoli ga Maršanić s vrha stuba da se popne na kat.
Tiho stupi knez u lijepu sobu, rasvijetljenu uljanicom, približi se k postelji i tužno pogleda bolesnicu koja je ležala nauznak, protegnuvši bijele i mršave ruke na modru pokrivalu. Crnokosa glava bila joj je pridignuta na snježnim jastucima. Knez je opazio kako joj je lice blijedo i upalo, čelo zadahnuto žutilom nad crnim obrvama, kako joj je nos otančao i nešto pomodrio, usnice otekle. Kad se približio k postelji, bolesnica je uzvrnula na njega velike tamne oči, a da nije ni ganula glavom. Fran je upita:
- Marice, je li vam danas bolje?
Ona ne odgovori. Nije skidala očiju s njegova lica, gledala ga začuđeno, u dubini raširenih zjenica zasjalo bi nešto. Knez je uze za desnicu i osjeti kako su joj tanki prsti malko zadrhtali. Opet je tiho upita:
- Marice, hoćete li mi oprostiti što vas nisam dosada posjetio?
Nije mu mogla odgovoriti, ali joj se usne ganuše na blažen osmijeh. Knez je osjetio kako su njezini prsti malko stisnuli njegove.
- Dijete moje, ne čuješ li što te pita njegova milost? Marice, odgovori našemu dobromu knezu... - molio je otac.
Bolesnica je šutjela, oči su joj naglo potamnjivale. Onako uprte u kneza, iznenada zasjaše, lice joj se osvijetli osmijehom, pokrivalo se na njedrima nadigne, knez osjeti jači stisak njezine ruke - u tihoj sobi začu se odug odisaj mlade Marice. Hip zatim potamne njezine oči, njeno se obličje oblije snježnom milotom blaženoga pokoja, vječnoga sanka...
Otac glasno zaplače i klone glavom na postelju. Knez klekne, pomoli se za dušu mrtve Marice, a kad ustane, otare suze, reče starcu nekoliko utješljivih, pa ode lagano iz sobe. U dućanu upita ga Orfeo:
- Mrtva?...
- Mrtva. Hajdmo. Jadni otac!
Brzim korakom pođu u kastel.
Sutradan posjeti Katarina trgovca Maršanića da ga utješi i da poškropi Maricu blagoslovljenom vodom. U Bakru se pripovijedalo da se banica dugo molila Bogu kraj mrtvačkoga odra i da se čulo njezino jecanje.
Petar je ležao desetak dana, a čim je posve ozdravio, otputova sa zetom na Ozalj, ostaviv sve ostale u Bakru.
Bilo je oko sunčanoga zapada kada su Petar i Rakoczy stigli u Ozalj. Oni pred grad, a na mostu duboko im se klanja, prekrstiv ruke na prsima, visok i mršav čovjek, blijeda lica, duge prosjede brade, po haljini svećenik.
- Što je, vladiko, da od Boga nađeš? Otkad ti na Ozlju? - upita ga Petar s konja i pruži mu ruku.
- Od jučer, svijetli bane. Rekoše mi doći ćeš danas, a ja ostani ovdje da te pričekam zdrava i vesela - odgovori marčanski vladika Gavrilo Mijakić i digne ruke, idući uz konja u dvorište gdje se klanjahu banu prefekt, časnici, dvorjanici.
Kad uzađu u jednu dvoranu i sjednu upita ban Mijakića:
- A što je novo?
- Ma, svijetli bane, nevolja od povoja do pokrova! Gnjave nas bečki generali, tlače sirotinju, svak nam skube bradu, sve nam otimaju, a nije silnog vapaja, jer se manje čuje kad se i često striže nego jednom odere. Ej, ludo li smo se nasukali mi Vlasi! Bečki generali sve lijepo s nama mile-lale i sve niz dlaku da nas glade, a pošto su nas zapreli i premamili nekakvim povlasticama protiv vas, sad ti oni drugi pazar razmeću s Vlasima: okrenuše uz dlaku da nam koža puca i krvari. Dali smo bradu u tuđu šaku. Mozak mi se svije, krv mi uzvrije kad pomislim s kim se sve jarane i ortače oni moji, bruka ih i grdilo znalo, protiv slobode ove zemlje! Našlo se i među nama pametnih ljudi koji su drugim ubijali u lude tikvetine da ne podmiću svoju šiju svakom golišu, da ne traže hljeba na pasjem uzglavlju, da ne budu lupeške prirepine, ali komu Bog nije dao pameti, kovač mu je nikada ne skova. Tako ti je, moj bane! A jesi li ono čuo?... - zašuti vladika i živo pogleda Petra.
- Što je?
- Ma umro Pero Petretić, jest, umro!
- Umro zagrebački biskup? - začudi se ban.
- Velim ti: umro, pa umro! Evo, jutros.
- Bog ga pomiluj! - reče ban nakon stanke.
- Neka mu sve oprosti što je meni učinio - uzdahne vladika i pogladi dugu bradu. Gledao je bana, duboke crne oči umno su mu sijevale. Lijepo, ozbiljno i žalostivo lice bilo mu malahno porumenjelo. Valovita i prosijeda kosa, razdijeljena posred tjemena kao i banova, pala mu je na ramena i bila je krasan okvir njegovu umnom licu.
Kralj je imenovao Mijakića marčanskim vladikom na preporuku Petra Zrinjskoga, pošto se Mijakić obvezao da će poći u Rim na potvrđenje da će se pokoravati zagrebačkom biskupu i sjediniti svoje vjernike s rimskom crkvom. Leopold I upitao je kasnije biskupa Petretića je li Mijakić ispunio svoju obvezu, a biskup je odgovorio da je pogazio svoja obećanja, da se nikada neće pokoriti Rimu, da je osoran, podmukao buntovnik.
Kako Mijakić, tako su radili gotovo svi njegovi predšasnici, osobito lukave vladike Gavrilo Predojević i Savo Stanisavljević. Ove je biskup Petretić bez prekida tužio, pa su ga imali na zubu. Vladike, prije svoga imenovanja, obvezali bi se na sve, a po imenovanju druge bi knjige propojale: svi bi pošli u Peć da ih tu posveti njihov patrijarh...
- Vladiko, ti nisi ni suze prolio za biskupom Petretićem... - kimnu ban Mijakiću.
- Znaš da smo se bez oduška natezali; tužio me dan na dan. Polile bi me i trostruke suze za njim da mi nije nasrnuo na poštenje. Čovjek sve dava za obraz, a obraz ni za što. Trnapio je u sve to gore nepodopštine, svašta je na mene naprtio.
- Zašto si se na sve ono obvezao?...
- Ne pitaj bane! Ajde da o tome zapučimo... - posmjehne se Mijakić.
- Vladiko, kaži da čuje moj zet kako je ono vladika Savo Stanisavljević prevario biskupa Petretića.
- Kako prevario!? Ma eto nadmudrio ga! - podigne Mijakić ruke. - Onaj Stanisavljević obvezao se i pismeno da će ovo i ono, ta znaš... ali što da kopamo trice.
- Obvezao se da će se sjediniti s rimskom crkvom - popuni ban i doda posmješljivo: - Vi ste svi na jedno brdo otkani.
- Da, da, eto tako nekako! - nasmjehne se i zguri Mijakić. - Imenovalo Stanisavljevića vladikom, dalo mu plaću, dala mu vlada tu plaću, a on, da no, kako bih rekao....
- Pošao u Peć da ga patrijarh posveti.
- Taman tako! Zaludu je plaća od zlata kad je veriga!
- Vlada mu na to uskratila plaću, a on dođe k biskupu Petretiću i obreče da će ispuniti svoju obavezu, da će ravno u Rim. Petretić je znao kako je Stanisavljević lukav, pa mu napiše više listova za Rim i reče mu da ga prelijepo u njih preporučuje...
- E, ružno se ponio u tome Petretić. Tko druge sramoti, sebe ne časti - uzruja se Mijakić. - Da, Petretić je užasno, na mrtvo ime, ocrnio Stanisavljevića u onim listovima: bacio crno na bijelo da Stanisavljević misli samo na prevaru...
- Uistinu? - začudi se Rakoczy.
- Kneže, živa istina! - metne Mijakić ruku na srce. - Stanisavljević svašta je nagađao putem u Rim, želio je da se Rimu prikuči bez straha i tamna glasa, pa ti ga poklopi sumnja nekakva: da mu nije Petretić uvalio crn kolač u torbu kad mu je dao one listove? Eh, savjest je najvjerniji drug, jer ako te prevare razum i misao, neće nikada ona - osmjehne se Mijakić, pa doda: Stanisavljević raspečati listove, pročita kako ga grdi Petretić, pa podere listove...
- Nadmudrio ga! - nasmije se Rakoczy.
- Kad je već zagazio, htio da izgazi. Nevolja nema zakona! - podigne ramena Mijakić.
- Došav u Rim - opet će ban - obveže se Stanisavljević pismeno da će se sjediniti s rimskom crkvom. Povratio se u Hrvatsku s papinskom potvrdom da može opet sjesti na svoje mjesto. Pomislite kako je to iznenadilo Petretića! Stanisavljević je ostao vjeran svojemu zakonu, a Petretić opet ga tužio. Tako je radio Stanisavljević.
- E, pa slava mu! Taknite se duše, pa recite da nije pravo i mudro radio! - raširi Mijakić ruke.
- Veoma mudro! - nasmije se Rakoczy.
- Čovjek uvijek misli da su najpametniji njegovi jednomišljenici, pa ih stoga brani i slavi - nasmjehne se i Zrinjski.
Kod večere povedu razgovor o nevoljama u otadžbini. Ban je pitao vladiku hoće li se opametiti njegovo stado, a vladika je potanko pripovijedao kako je obišao mnoga selišta da osvijesti svoje vjernike, da ih odbije od Austrijanaca. Časnici ga tuže u Beč, vrebaju na njega, rade mu o glavi, a on se šulja, preobučen na seljačku, od sela do sela, tako da već pozna svaki grm i trn i ne mari ni za sunčanu žegu, ni za ciču zimu, mada otpada nokat od mesa. Sad u ovom, sad u onom kraju glavi potajne sastanke, mahom, u kasno doba noći, pa razlaže svojima kako su ludo i sramotno ubrazdili, kako će svi dotjerati do torbe.
Banovi, kraljevi, bečki ministri i njemački generali i časnici pod kojima su Vlasi služili u Hrvatskoj, pak različiti poslanici i drugi ljudi u svim listinama, spomenicima, izvještajima, listovima, u svim spisima od onoga vremena kad spominju Vlahe u Hrvatskoj, što često biva, nigdje ih drugačije ne spominju nego kao Vlahe, Valaques, Vallachi, Walachen. I sami Vlasi sebe su tako zvali.
- Kad biste barem nekoliko časnika od vašega zakona mogli nagovoriti da odu iz austrijske službe - reče Rakoczy Mijakiću.
- Bit će mjesec dana što sam se na muku prosukao do Petrinje da govorim s nekima. Obrekli su mi da će stupiti u bansku vojsku, ako ih ban dobro plati. Svaki traži pedeset dukata prije nego će u bansku vojsku i da im se dukati pošalju u Petrinju. Vidi se, misle na prevaru. Crn obraz, puna torba! - zaklima Mijakić, porumenje, pa nastavi: - Ranim jutrom sretno izađem iz Petrinje, a kad pregazim neki potok, prasne puška, tane mi fijukne nad glavom. Ja strugni do jedne rivine, drži se po gruhu, prepuzi čistinu požapke, ustani, opet pukne puška, jedna, dvije, tri, ja šmugni u šikarje, ogrebi se o drač, zaderi o glog, tane zaprašti kraj mene u suho granje, nekako izmašim na kraj šikarja, pa zdravo opučim poljem!
- Jadni moj vladiko! - stisne mu ban desnicu.
- Moj bane, tako ti se ja prebijam od kamena do jaruge, ne bi li mi duša u raju mjesta uhvatila.
Petar se potanko za sve raspitao, pa zamolio vladiku da se čuva, da radi mudro i oprezno, jer je gore kada umakne jezik nego noga.
Mijakić je zorom odjahao u svoj manastir Marču, kraj Kloštra Ivanića, ugibajući se svakom glavnom drumu, a kad se s kime sastao, uvijek je pomislio: u jeziku nema kosti, nego neoprezno ide kud ga okreneš.
Sljedeća stranica→ |