Urota zrinsko-frankopanska/XIV.
| ← XIII. | Urota zrinsko-frankopanska XIV. autor: Eugen Kumičić |
XV. → |
XIV.
[uredi]Nikad toliko svijeta na obali u lijepoj Kraljevici: ne možeš ga okom opasati, a još pridolazi od svih strana i morem i krajem, i svak se zaodjenu što je bolje premogao i ljepše znao! Djeca se popela na grebene, djevojke iznizale se uz more, neke su premetnule ruke oko vrata i veselo zapjevale, onako okićene na njedrima lijepom mažuranom i sitnim bosiljkom. Starice su čučnule u hladovini da čavrljaju što im naleti na usta i uronile su glave u dlanove, prekrižile ruke na koljenima, kako već koja, a jedna, blijeda i pogurena, sjedila je podalje od drugih i mrtvo zurila u more.
Bila je nedjelja, malo po podne, potkraj listopada godine 1667. dan vedar i topao, nebo zaliveno modrinom, more glatko i našarano blijedim strujama. Među onim šarenim svijetom na obali bio je i jedan fratar s otoka Krka, po imenu o. Mate Dujmić, omalen i trbušast, rumenih obraza i svijetlih očiju, gibak i lagan, kao da je u njemu nekako pero pa ga diže u hodu. Kako je bio dobar i veseo, pripeo se na srce svakomu koji je jednom s njim govorio. Neke vragoljaste djevojke, mornarske kćeri, šaleći se lijepo s fratrom, zametnule su divnu bitku s banovom lađom što je bila do obale, ni dvadeset koračaja od njih. Njihove su vatrene oči bez prekida strijeljale na krasnu lađu, svečano opremljenu. Lađa se branila, živu je vatru sipala na kraj: sad ovdje, sad ondje žestok bi pogled sijevnuo iz oka mlada mornara da zapali djevojačko srce. Neke su majke zabrinuto uzdisale, ali ih je tješila nada da će se mir sklopiti pred - oltarom... Ljudi su motrili banovu lađu i upirali oči u jednu drugu koja je još bila podaleko do kraja, a plovila ravno put Kraljevice. Na Petrovoj bilo je do trideset mornara, prelijepo odjevenih.
- Joško, hoće li odmah ban i banica na lađu? - povika jedna ostara žena Randiću koji je svijao nekakav konop posred banove lađe.
- Hote ih pitat, draga Jele! Tamo su vam u gradu! - pokaže mornar onoj ženi kretom glave kneževski Novi grad koji se sjajio na suncu, malo podalje, nad samim morem.
Neki se nasmijaše na mornarove riječi, a jedan stari ribar obode staricu:
- Hote, Jele, u grad, hote! Poljubit će vas princip Rakoczy, banov zet.
- Neka on poljubi tvoju staru Franciku! Hu, zadrla te sotona! - osu Jele, oštro pecnuta.
- Ter ste vršnjakinje! - nasmija se ribar, zategne nalijevo usta, nakrivi glavu i zguri pleća.
- Hodi, vraže, s vragom: nigdje nema krštena duša mira! - smrsi Jele iza zuba.
- Ja sam vidjela banova zeta kad su preksinoć došli u Bakar! - pohvali se jedna Bakarka, neka Tonka, rumena, još mlada i snažna.
- Čula sam da je mlad i lijep - reći će potiše mlada Vinodolka.
- A lijep, lijep, dušo draga! - zaljulja se Tonka.
- A je li došlo mnogo gospode s Ozlja? - upita Tonku fratar Dujmić, veoma ozbiljno.
- Je, je, časni oče: a ban i banica, i njihov zet s Jelenom, i najmlađa banova djeca Ivan i Zora. Došli su i neki grofi, pak časnici, sila, sila gospode! Banova kći Judita nije došla jer je još u nekom samostanu u Zagrebu.
- I Maršanićeva Marija htjela je u onaj samostan - reče tankovita djevojka, lijepa plavka, veselih lugastih očiju.
- Ivko, hoćeš li i ti u samostan? - osmjehne se Tonka kad je opazila kako su Ivkine oči veselo zaigrale strijeljajući na banovu lađu. Lijepa plavka porumenje, a Tonka upita fratra je li čuo kako se Marica Maršanićeva htjela utopiti.
- Čuli smo i mi na otoku za tu nesreću. Bože dobri, što ju je bilo nagnalo da skoči u more? - pogleda fratar Ivku ljuljajući glavom.
- To se zove nesretna ljubav... Časni oče vi to ne razumijete...
- odgovori podsmijuške plavka.
- Gle, gle: ja to ne razumijem! - prevrne Dujmić oči, oprći usne i nakrivi glavu, prekriživ ruke pod želucem, na onoj izbočini.
- Jadna Marica teško je oboljela, a nema nikoga, osim oca, da je nastoji. Majka joj lani umrla. O Marici se naklapa i ovo i ono, da se u nekoga zaljubila, ali se ništa ne zna... - sleže Tonka ramenima i pogleda onu lađu što je plovila ravno put Kraljevice.
- A zna se, zna! - uzdahne visoka, mršava i vremešna ženska glava, poduga i zagasita lica, tamnih očiju previše napirlitana.
- Luce, što to uzdišeš? Bolje bi bilo da šutiš, jer u zatvorena usta ne ulaze muhe! - opomene ujedljivo Tonka.
Vidi fratar, doći će do gustih i žestokih, pa ih stane miriti: obraća se sad k jednoj sad k drugoj, ali sve uzalud, jer ga one i ne čuju. Svi oko njih šute. Mršava je Luce, sestra kapetana Keka Frankulina, odmah sva uzdrhtala, nakostriješila se na Tonku i prosula u jedovite riječi, sve prigušeno, kroz zube:
- A što se, Tonko, ti pleteš? Ti, ti si se dosta najezičala po svim bakarskim klancima da je ona Marica nos digla, otkako ju je knez Frankopan jednom pogledao u crkvi! A koja uzdiše više od tebe da sad Maricu nitko ne gleda, a prije da ju je sve zobalo od draga i mila, i trgovac, i mornar, i vojnik?
- Nemojte, nemojte, drage moje! Svijet vas sluša... - miri fratar.
- Ala ti je namazan taj dugi jezik, dulji od onoga rta pod Omišljem! Tko ti pod njega upane, ne opere ga voda ni mala ni velika! - istisne Tonka.
- Molim vas, drage moje, molim vas lijepe moje, nemojte, nemojte!...
- Muč, zanijemila! - plane Luca i stisne pesti.
- Još vas zaklinjem, zlatne moje, nemojte, nemojte! Zaklinjem vas, domeljite, domeljite!... - još će Dujmić strpljivo.
- Ne bi se ti rugala Marici da ne pleteš svoje sijede kose na očinskom ognjištu! - kresne Tonka najnemilosrdnije.
- Sotona i moj grijeh nagnaše me danas na ove lude ženske glave, Bože oprosti! - hukne fratar, pograbi se objeručke za glavu - jer: ča je preveć, je preveć!
Svi naokolo u grohot. Luce trgnula se kao ožežena, blijeda se zanjihala i bila bi se srušila da nije hitno priskočio fratar Dujmić komu je životom pala na ruke, glavom na rame. Fratar vikne jednom dječaku da uzme iz njegova džepa rubac i neka ga namoči u more, a dječak učini dva skoka dolje, dva gore s velikim modrim rupcem, pa ti fratar okvasi Lucino lice, razgleda ga, a ona pritisne rukama srce i odsrta odanle, zelena i skršena, smućenih očiju, kao da se cijelu noć naganjala s vilama.
Onaj se svijet na obali najviše razgovarao o mladencima koji su bili na onoj lađi pred Kraljevicom, još podaleko od kraja. Jedni su ljudi pripovijedali da se vjenčanje u Rimu obavilo posve tiho jer je Julija još bila u koroti za svom majkom, drugi su znali da ban nije mogao u Italiju zbog prevažnih posala u Ugarskoj. Znalo se također da će mladenci krajem iz Rima u Mletke gdje će se ukrcati na svoju lađu, pa se računalo kad će lađa na vidik. Kad je ugledaše onamo kraj creske Glavine, zagrmješe topovi u Kraljevici, svud nastala vesela žurba, svijet povrvio bliže k moru.
- Časni oče, poznate li knezove Frana i Orfea? - upitat će Tonka fratra, pošto se smirila.
- Kako da ih ne poznam!?... Uh, znojio sam se, a nisam vas mogao stišati! - otare Dujmić znoj sa čela rukavom svoje crne haljine, pa doda: - Moje riječi i vaši jezici! - Još nisu mekinje zaustavile nijedan potok, a kako li će dva! Uh, onako se grditi! Zar vas nije Boga strah? Ali, napokon, da svaki odleti u raj, ostao bi prazan pakao.
- Dobri su ljudi Frankopani - oglasi se hrapavo iza fratra plećat čovjek, sav obrašten crnom bradom.
- Ah, gdje je ono zlatno vrijeme kad su Frankopani bili gospodari na otoku Krku! - uzdahne fratar, okrenuv se kao na igli.
U taj par slegne se malko žamor na obali: mnogi su uprli oči u mladoga časnika Juricu Frankulina koji se žurio od kneževskoga grada k banovoj lađi. Tek je javio mornarima, važno i ponosno, da će ban sa svojima odmah doći, zaglušno zaori obalom: "Živio ban!" "Živjela banica!" Gospoda su izašla iz grada, sunce pozlaćuje one velikaše, sve se na njima sjaji, lagano idu, a kliktanje sve zaglušnije. Dujmić bi se prignuo i ispružio ruke da uhvati što više sape, pa bi se osovio, poskočio i podigao ruke nad glavu vičući iz svega grla: "Živjeli, živjel-i-i-i!" Prvo "živjeli" kratko, odsječeno, a drugo otegnuto. Kad poskoči, uzdigne mu se suknja, te mu se vide nekakve crne i široke hlače, a sva djeca oko njega, zaviknuv i poskočiv kao i on, prasnu u grohot. Zrinjski su ljubazno odzdravljali rukom i glavom. Svak ih je htio s bližega vidjeti, a kapetan Keko Frankulin ljutio se na to, mahao glavom i rukama, kosio očima ljude, vikao im da puste gospodu proći.
- Kumo, gledajte kako je vesela Jelena! - povuče neka žena drugu za rukav.
- Ono je banov zet! - reče Tonka mladoj Ivki.
- Meni se ne sviđa - odgovori lijepa plavka, zureći u banovu lađu, naslonjena o Tonkino rame.
- Da ti nije ljepši Joško Randić?... - gurne Tonka Ivku laktom i osmjehne joj se veselo.
- A, draga vi!... - porumenje Ivka i udari bokom Tonku o bok.
- Joj meni: tko je ona gora! - uščudi se mlada Vinodolka.
- Bit će ono grof Ivan Drašković - odgovori brzo fratar, hiti ruke uvis, pa koliko ga grlo nosi: "Živio ban! Živjela banica! Živjela njihova djeca! Živjeliii!"
Zrinjski uđu u lađu s velikašima, mornari se otisnu i zaveslaju svi u jedan mah, odmjereno, ravno na susret onoj drugoj. Svijet je sada gledao kako se lađe približuju na onom tihom moru, mislio bi na rastegnutom sagu od plave svile, nešto blijede. Tamo iza Frankopanove lađe, podalje južno, more bilo tamno pomodrelo, jer je zalahorio laki podnevni povjetarac, onaj blagi smorac, kao usred ljeta, a još južnije iskrila se duga sunčana crta na moru sve od istarskoga kopna do creske obale. Poput krupnih alem-kamena blistala se pjena gustih valića u onom sunčanom žaru, nemirno, živo, nikad na istom mjestu. One se dvije lađe približe, pa pristanu, nedaleko od kraja, jedna drugoj uz bok, a u Kraljevici grunu topovi. Još se nije njihov dim, kao sivkasti pramen magle, rasplinuo u sunčanoj svjetlosti nad bedemom, a već gromko odjeknu bakarskom dragom tutanj s kastela.
Petar je, međutim, stupio na Frankopanovu lađu sa svojima i s grofom Draškovićem. Zrinjski, u prvi mah, ne vide nego Frana i njegovu ženu Juliju, i teško bi bilo znati tko je koga najprije zagrlio i tko je komu štogod kazao, jer su se tu čuli samo kratki usklici, neki radosni jecaji. Pošto su se svi odjednom pozdravili i poljubili, Julija je opet ogrlila Katarinu i spustila glavu na njezino rame, a kad ju je pridigla otrla je naglo suze, radosno se zagledala u Katarinine oči, pa drhtavim glasom šanula: "Sad sam tvoja!"
Jedan puškomet za lađom, na koliko bi ubio galeba, već je bilo pomodrelo more i čulo se ono živahno pljuštanje valića s veselim šumom. Knez Orfeo uze sada desnicom ravnalo kormila i zapovjedi mornarima da potegnu vesla, a dignu sva jedra. Čim obave mornari svoj posao, potamni more plahim srhom oko lađe, vjetrić zašumi, jedra se nadmu, zatezi se nategnu, a lađa drhtne malahno, gane se, pa ugodno zapuzi, kao i banova. Straga, lijevo i desno krmilu, sjedili su velikaši, a s njima i Julijin ispovjednik, rumen dominikanac, malo podalje tiho se razgovarahu Julijini dvorjanici, pak još dalje sobarice i sobari. Mornari sad ovdje sad ondje, Ivan i Zora, banova djeca, gledahu ona bijela jedra, obasjana suncem i one zapjenušane valiće i pjenu što je sve naglije uzmicala kraj lađe i slušahu kako grne lađa morem svojim pramcem, kako ono glogoće pod njezinim crnim bokovima. Sve to bilo im tako drago da se nisu ni s kim razgovarali.
- Drago dijete, jesi li umorna od puta? - uze Katarina Juliju za ruku, sjedeći uza nju, lijevo.
- Nisam. Čini mi se, kao da sam jutros otišla iz Rima - posmjehne se Julija, okrenuvši se malko od Jelene koja je sjedila desno, uz nju.
- Meni se pak čini kao da već dvije godine putujemo! - našali se Orfeo.
- Tebi je, dakle, dosadno s nama? - namrgodi se Julija dražesno.
- Nije mi dosadno s vama, nego u kočijama i na brodu. Tebi bi još dosadnije bilo da nije s nama Fran.
- Orfeo, kad se ti oženiš, bilo to i u Madridu, veselo ću te pratiti i u sami Madrid, pa i dalje! - doviknu mu Fran s druge strane lađe gdje se razgovarao s Rakoczyjem.
- Nikad tebe u Madridu, ako čekaš na tu zgodu! - odgovori Orfeo.
Jelena bila se radosno zagledala u Julijino lice i pomislila: Krasna li je! Stisla joj je ruku i tiho rekla:
- Kako sam sretna što te ovdje vidim!
- Što da ti odgovorim?... Sva je moja duša smućena....
- Od sreće?... - šane Jelena.
Julija joj stisne ruku, blaženo se nasmiješi, pogleda na more, pa lagano uzvrne oči na svoga Frana i porumeni.
Čas zatim upita je Petar:
- Lijepa moja Rimljanko, kako ti se sviđa ovaj naš kraj?
- Divota! Fran mi je mnogo puta opisivao ove obale, ove šumovite otoke.
- Da ti znaš kako je lijepo na Ozlju! - pohiti Jelena.
- A naše Zagorje: one dolinice, ona zelena brdašca! - klikne Drašković.
- Ovaj je zaljev uistinu čaroban!... Kako se zove onaj gradić nad morem, eno onamo, nadesno? - upita Julija Katarinu.
- Ono je Omišalj na otoku Krku. Ono pred nama, znaš, da je Kraljevica, Bakar se ne vidi: on je iza onoga prvog brijega, u divnoj kotlini. Ono je Trsat, a pod njim Rijeka. Sad gledaj više zapadno, vidjet ćeš Kastav, nad morem, visoko. Tamo nama nalijevo, pod visokim onim brijegom, pod Učkom, bijeli se Lovran, uz more. Vidiš ga?
- Vidim. A onaj gradić južnije od Lovrana, na klisuri, nad morem?
- Ono je Brseč.
- Kako se lijepo sjaji na suncu!
- Julija, meni se čini da ti više voliš gledati božje krasote negoli rimske mramorne stupove i slavoluke! - kimne joj Katarina.
- Onaj mrtvi mramor?... Ja ne razumijem onih ruševina, ništa mi ne kažu, a živa mi priroda uvijek nešto šapuće. Može li biti lijepo što je čovjek načinio kao ono što je Bog stvorio?
Julija je bila u tamnoj haljini, s crnom koprenom na glavi, do pol čela, a okrajci su pali na ramena i pleća. Srce joj je naglo kucalo, još malo i stupit će na tlo svoje nove otadžbine! Topovi su bez prekida grmjeli, tutanj se razlijegao morem, odjekivao zatonima i dragama. Fran, uzev za ruku svoju Juliju, reče joj:
- Gledaj koliko je svijeta u Kraljevici! Svu je obalu zagušio.
- Čuje se vika.....
- Vesele se tvojemu dolasku. Vidjet ćeš kako je dobar ovaj narod.
- Jer si mu ti dobar - osmjehne se Julija.
Već su lađe zakrenule u maleni onaj zaton, istočno od kneževskoga grada. Još koji hip, a mornari spuste jedra, lađe puze sve laganije, primiču se k obali, već su mornari išiknuli konope na kraj gdje su se ljudi ugnuli, pa povuci amo povuci tamo, Frankopanova lađa lijepo se priljubi pristaništu. Topovi gruvaju, sve su oči uprte u velikašicu sa crnom koprenom, a tko ne kliče taj govori: "Eno je, eno je!" "Krasni mladenci!" "Došla bi gora da ih gleda!"
Velikaši izađu na kraj, pođu put grada, svijet se rastisne u dvije struke, a topovi tutnje, stoji prasak pušaka velikih i malih, razliježe se zvonjava, djevojke obasiplju mladence mažuranom i bosiljkom, pjevaju veselo i ushitno, i neke jecajući, u mnogom se lijepom oku iskri suza od radosnog tronuća, kao i u Julijinu, dok se obalom urnebesno ori: "Živjeli mladenci!"
Fratar Dujmić čim je ugledao na lađi Frankopane, uzvikao se, kao izvan sebe: "Živjeli! Živjeliiii!... Živjela naša Julija! Živjelaaaa!" Kad su mladenci pošli prema gradu, Dujmić za njima, gurnuo je na stranu i Bakarke i Vinodolke, protisnuo se onom gužvom, nemilosrdno udarajući laktima i lijevo i desno. Sve do grada kliktao je mladencima, lomatajući glavom i rukama, pa se sav usopio i zažario, a zatim je sišao k moru, pod gradski bedem i tu sjeo na stijenu, uznojen i izmučen. Ondje, sam uz more, pomisli na otok Krk i na minula stoljeća i tiho zaplače...
Isti dan u prvi suton popeo se knez Fran s Julijom na vrh jedne od krunastih gradskih kula da joj pokaže kakva je ona okolica po sunčanom zapadu.
Bit će blaga i tiha večer, zapadno nebo potkitilo se posljednjim rumenilom, malo više bilo je ljubičasto, po sredini zalilo se plavilom, a na istoku već je posivjelo i sve se to gubilo i slijevalo jedno u drugo lagano i predivno. Onaj povjetarac posve se utajao: more je bilo kao uspavano, ali je ipak mrmorilo oko grebena ispod kule, ljupko i tek čujno. Samo pred prodorom u bakarsku dragu navraskao bi ga i potamnio večernji lahor koji bi se malo podalje slegao u onoj velikoj tišini.
- Frane, lijepo je na ovoj kuli. Moje srce i ne kuca dok gledam ovo more.
- Koliko sam puta na tebe mislio na ovoj kuli!...
- Meni je mila ova sjetna svjetlost sutona... Kako si mi krasan kada dan umire! - osmjehne mu se i uze ga za desnicu.
- Jer me sada dobro ne vidiš...
- Uvijek si mi krasan, ali moja duša čezne za tobom najviše u sumraku... - zašaputa Julija, nasloni mu na rame svoju lijepu crnokosu glavu, pa nastavi tiho: - Da, uvijek sam na tebe mislila, a u ovo večernje doba najčešće.... Sumrak je grlio Rim, gledala sam sa shoda palače kako pomalo nestaje večernjeg ruja s kupole Sv. Petra... moja je duša letjela tada u ove krajeve, nešto me boljelo u srcu... plakala sam za tobom...
- A zašto sada to jecanje?...
- Ja ne znam... - dahne Julija, pa nakon stanke bolno doda: - Nikoga nije bilo da me tješi...
- Julija...
- Moja je majka umrla...
- Moja je mene ostavila kad sam bio malen...
Umuknu. Nad planinom Učkom, u onom plavilu, već se blistala Večernjica i milovidno se odsijavala u tamnom moru.
- Julija, umiri se...
Ona pridigne glavu, otare suze, zagleda mu se u oči, milo mu se nasmiješi:
- U tvojim se zjenicama odsijeva sada Večernjica.
- A u tvojima, kruno moja, sva moja sreća!
- Frane, ti nisi posve sretan... tvoja otadžbina, sada i moja...
- Uvijek mislim na nju, kao i na tebe... - zamisli se Fran, a nakon kratke šutnje doda: - Julija, živjet ćemo ovdje uz more, bit ćemo sretni...
- Gledaj, kako je tiho! Njegova se golema tišina slijeva u tužno srce, razblažuje svaku tugu, a radost podiže.
- Oči se raje na ovom nježnom modrilu, tonu u njega, zaboravlja se nevolja, jer je ono glatko i smireno, kao da je, mila Julija, tvoje vedro čelo kada misliš na moju ljubav.
- Frane, sva ljepota prirode vidi se tek onda kad se more sljubi s krajem, kad se kraj odsijeva u bistroj dubini kao moje oči u... - zašuti, posmjehne mu se, pa ga poljubi u oči. Zatim metne ruke na njegova ramena, zagleda mu se u lice i proguće sva blažena: - Sretni, sretni živjet ćemo ovdje uz more...
- Julija, nije more svaki dan ovako mirno!... - uzdahne Fran, ovije joj desnicu oko vrata i pritisne njezinu glavu na svoju, lice na lice. On počasi, pa nastavi: - Silan vihor bije kadšto ovo more, pa vri, urla, cvili, pjeni se i lomi o hridi, kao i naš život... - privine Fran jače Juliju k sebi.
- Ali se opet stiša, opet se zaodjene svojim utješljivim modrilom i veselim grimizom! - stisne Julija njegovu ruku.
- Da, Julijo moja: kad se može smiriti golemo uzburkano more, kako ne bi malo ljudsko srce?... Eno, mjesec je izašao. Tko je vidio more samo onda kad je olujom smućeno, taj ne može znati kako je milo i divno kad se upokoji... Ti si prva moja sreća, puna čaša cvijeća: ja nisam znao što je slast dok mi tvoj prvi cjelov nije osladio dušu...
- Frane!... - gane se Julija, poljubi ga, ovije mu desnicu oko vrata, pa uzvine glavu pred njegovo lice, malo niže, kako se oslonila na njegovu ljevicu.
- Tko je vidio lice djeteta samo onda kad plače, taj ne može znati kakvo je lice toga djeteta kad se zdravo i veselo smiješi majci na krilu, kao ti sada meni, tako obasjana mjesečinom...
Fran je poljubi u čelo, ona stane pred njega, metne mu desnicu na rame, ljevicu na čelo, pa prekine kratku šutnju:
- Sama sam bila. Rim je tonuo u sumračju... sad sam tvoja, blažena sam... Kako me milo gledaš!... Sad ti je mjesečina na licu, sjajne su tvoje oči, rumene su tvoje slatke usne... kako si mi krasan!... Gledaj me, gledaj: tvoja sam... Frane, bajna je ova noć, divno plovi mjesec, sve je protkao svojim sjajem... pogledaj na more! Svemogući Bog sve je ovo stvorio, i naša srca, i ljubav našu... oh, da znaš koliko te ljubim!...
Nježno je privine na svoja prsa: usne su mu bile vruće, kao da je poljubila njegovo srce...
Noćni dah tiho pahne, zaševelja nad krunastom kulom i zazuji dalje onim bajnim sjajem mjesečine, pa izdahne u srebrnom titraju i migoljenju mora što je tajanstveno žuborilo okolo iglastih stijena dolje pod bedemom...
U slavu mladencima već su bili planuli kresovi po vrhuncima, pred gradićima, po morskim rtovima, svuda. Nasuprot kneževskom gradu, na onom rtu što zatvara kraljevički zaton od južne strane, buktio je veliki krijes, svjetlost mu se duljila morem. Okolo krijesa bila je stotina ljudi, među njima i fratar Dujmić, svi žarko osvijetljeni. Kad se plamen slegao, preskakivali su žeravicu momci i djeca, i stariji ljudi pa i Dujmić, uz radosnu ciku i viku. Fratar bi preskočio koliko svaki drugi, i time se ponosio, te govorio da ga uprav ono malo njegova sala onako lako digne i daleko prebaci. Julija je rado gledala ono preskakivanje, a Fran joj pripovjedio da je to narodni običaj.
Kresovi se ugasiše, svud nasta tišina.
Julija i Fran siđu s kule u najveću dvoranu gdje su bili njihovi rođaci i druga gospoda. Kako su mnogi bili umorni od puta, rano odoše na počinak.
Sutradan opet je mnogo svijeta pohrlilo na obalu jer svak hoće da još vidi mladence i ostalu gospodu. "Krasno vrijeme! Vidi se da ih Bog ljubi!" - govorilo se na obali. Svatovi uđoše uz kliktanje naroda u dvije velike kneževske lađe, zaploviše iz zatona, a malo zatim krenuše nalijevo. Za njima se otisnulo još desetak omanjih lađa s haramijama, s trgovcima iz Bakra i Kraljevice, s drugim svijetom.
Negdje po podne dojedriše u Novi Vinodolski, pod onaj starodrevni frankopanski grad. Sva je obala bila crna od svijeta, gromovito se klicalo, kao i u Kraljevici, topovi su grmjeli, i sve se propelo na prste da vidi mladenku. Svatovi uzađoše u grad, malo poviše od obale. Divotan mu je vidik na more i na otok Krk, štite ga bedemi i kule, sjajne su se u njem razvele dvorane obložene mramorom, nakićene umotvorinama svake ruke.
Prikuči se večer, namakne se tama, pa svak doma da pripovijeda i sluša, da se spremi za sutra. Nadaju se, bit će lijepo vrijeme jer je to kazao taj i taj mornar, a svako je mogao vidjeti kako je sunce zašlo u vedro.
Svijet se nije prevario: krasan dan osvanuo. Sve veselo: u gradu pir, sjajna gozba, a okolo grada po rudinama i tratinama puka kao tušta, pa nek se vrte tečne zaoblice na ražnjevima nek se pjeva, nek se igra kolo! Iz gradskih podruma valjaju se bačve, toči se rumenika, svako pije do mile volje i napija mladencima.
Neke su žene pripovijedale da je mladenka sva u svili i zlatu i posuta draguljima, i svi da joj se upravo dive kod stola, kako je mudra, i da je dobra kao da je ravno s neba pala. Tako govore sluge iz grada. Čulo se da je donijela dva sandučića onih pravih žutaka, silu zlatnog i srebrnog posuđa, a najljepše dragulje da joj je dao njezin ujak kardinal Barberini. A taj kardinal bit će možda papa, a Vinodolci će se veseliti i pred svakim ponositi da je žena njihova kneza nećakinja Sv. Oca Pape! A zašto ne bi i to bilo kad je Julijin prastric, kako je kazao domaći župnik, sjedio na Sv. Stolici, onaj Urban VII., koji je umro još nije ni trideset godina?
Popodne išetalo se iz grada nekoliko časnika da vide lijepe Vinodolke, pa najednom stanu: neki se fratar popeo na dno prazne bačve, maše rukama, govori puku što se sjatio oko njega! Bio to Dujmić. Zamolio je u Kraljevici haramije da ga uzmu sa sobom na lađu, a oni su to učinili drage volje. Časnici se približiše, pa slušaju kako pripovijeda fratar onom puku slavna djela knezova Frankopana. Kad Dujmić svrši, skoči s bačve, crven i uznojen, uze vrč u ruke, dobro nagne, žile mu na vratu nabreknu, a kad napokon odvali vrč, duboko i glasno odahne i blaženo se nasmiješi onim časnicima.
- Časni oče, lijepo ste govorili! Vi ste valjda s otoka Krka? - upita ga ljubazno kapetan Bukovački.
- Je, je: Bôdul! - viknu djeca.
- Ja sam o. Mate Dujmić iz Vrbnika - odgovori fratar tiho, raskolačiv oči.
- A kako na Krku? - opet će Bukovački.
- Dugo već nisam bio na Krku... - zbuni se Dujmić.
- Tako?...
- Ne smijem na otok... - uzdahne fratar.
- Tko ljubi svoj zavičaj, neće iz njega bez velike muke... Bojim se mletačke gospode, jer gdje vladaju ta gospoda, nije razlog prvi zakon. Mi fratri, mi smo im krv i nož na očima, trpe nas za nevolju, pazeći na svaku našu stopu. Otfrknuo sam ja s otoka, mada su fratri prebrojeni, jer vuk i od brojenog ukrade. Čuo sam ja za mletačke tamnice!...
- Da niste darnuli u zjenicu?...
- Ja!?...
- Bit će štogod nesmotreno probesjedili?...
- Nisam, ne dao Bog, nego nama svima pamet prosvijetlio!
- Htjeli ste valjda pretresti njihove račune, prosijati njihove posle?... - žmirucne Bukovački.
- Nisam ni pisnuo, ni žugnuo protiv njih, nego sam im zazuban jer sam uvrstio u Velike litanije knezove Frankopane...
- Kako to?... - pogleda Bukovački časnike.
- Ja sam pjevao u crkvi: "Sveti Frankopani!", a pobožni puk mi je odgovarao: "Molite za nas!" - zapjeva tiho Dujmić.
- Zašto ste to učinili? - posmjehnu se Bukovački.
- Jer nam je sveta uspomena na ono doba kada su nama na Krku Frankopani bili gospodari. Oni su naši sveci!
- U srebro vam se okovala! - vrgne mu Bukovački ljubazno desnicu na rame.
Sad je Dujmiću srce naraslo. Časnici ga pozdrave, pa pođu do jedne rudine gdje je igralo novljansko kolo, najljepši primorski ples. Kad opaze gojne Vinodolke kako ih gospoda zoblju očima, još se dražesnije zanjišu, pomamnije istaknu živim kretom svoju mladost, a nogama lagano prebiru, kao da razmeću biser. Eto opet Dujmića: primaknuo se k onim časnicima, malahno nakrivio glavu, oprćio usne, prekrižio ruke pod želucem na onoj izbočini i raskoračio se da se bolje nagleda kola.
- Uh, puste li mladosti! - uzdahne Dujmić i zaljulja glavom.
- Časni oče, zamamljivo! - namigne mu Bukovački na kolo.
- He, he!... - zažmiri Dujmić i podigne ramena.
- Časni oče, vi ste se odrekli svijeta! - osmjehnu mu se Jurica Frankulin, najmlađi časnik.
- Tko je trgnuo za nebo, slabo mari za zemlju! - muklo odgovori Dujmić, pokorno pogleda u nebo, sklopi lagano oči, ponizno otegne lice, obori glavu, pa se tri puta skrušeno udari šakom po prsima.
Časnici odšetali, a Dujmić sve za njima: milo ih gleda, najviše Bukovačkoga, divi im se, omahuje glavom.
Kad ga Bukovački opet ugleda, pomisli: ovaj siromah fratar hoće da mi nešto kaže, pa mu se primakne i upita ga:
- Časni oče, želite li sa mnom govoriti?
- Čuo sam da ste dobar čovjek... - zbuni se Dujmić.
- Drago mi je da ste to čuli. Dakle?...
- Kako sam vam pripovijedao, ja ne smijem na otok Krk. Mislim što ću, kamo ću, vidim vas, a nenadano zlo najpreči savjetnik i prijatelj, pa pođoh za vama...
- Kažite. Ako mogu...
- Teško mi je obijati besposlice svijetom. Ja bih najvolio s vama, nekamo za ove gore...
- S nama?... - zamisli se Bukovački, pa pogleda fratra i upita ga: - Jeste li što vješti pivničarstvu?
- U svakom samostanu gdje sam bio, moja je briga bila pivnica. Ja sam lijepo uredio sve samostanske podrume na otoku Krku.
- Ban mi je pred malo dana govorio da mu nađem još jednoga pivničara. Što mislite?...
- Gospodine!... - sine fratrovo lice.
- Dođite sutra u grad da govorite s banom. Lijepo bi vam bilo u Ozlju: jutrom to što jeste, a popodne ravnatelj podruma! Kako je ban uzeo i u Međumurju gospodarstvo u svoje ruke, poslat će vas možda u Čakovec. Časni oče, zdravo i veselo! - poda mu kapetan desnicu pa ode s drugim časnicima.
Naglo je i silovito kucalo Dujmićevo srce. Neko je vrijeme gledao za onim časnicima kao ukopan, a kad se prenuo, oko njega ševrdaju mnoge ugrijane glave, omašiti se ljudi njišu, dižu vrčeve, povaljuju očima na njega, nešto mu viču, kao da su čuli što je govorio s kapetanom. Da se svakom ugne, sad vrcne nalijevo, sad varkne nadesno i promiče se kako može, a svuda sijevaju oči, lica su ozarena, ovdje pjevaju, ondje se psuju, pak grohot, cika, buka, glomot. Nekako se provere i udalji od one goleme graje da se u samoći smiri.
Kad je sunce zapadalo, sjedio je Dujmić uz more pol sata od mjesta. Crni mu je klobuk bio do nogu, a modri rubac na koljenu. Nasloniv se glavom i ramenima o povisoku sivu stijenu i spustiv ruke niz bedra, gledao je kroz suze, onamo preko grimiznog mora, svoj dragi otok u večernjem ruju...
Tek kasno u noć stišalo se ono bučno veselje u Novom. Svijet se razilazio u svoja sela mjesečinom, iz daljine čulo se pjevanje i lagano je zamiralo.
Drugi dan, ne ranim jutrom, odjedrila je jedna kneževska lađa u Bakar s nekim časnicima, plemićima i s grofom Draškovićem. Petar je ostao s rodbinom u Novom.
Po objedu sakupe se u jednoj dvorani Katarina, Jelena, Julija, Petar, Rakoczy, Fran i Orfeo, pa svi sjednu, na banov poziv, za isti stol.
Petar pripovjedi Frankopanima što se dogodilo u posljednje vrijeme, koliko je puta bio u Ugarskoj i u Beču, što je govorio s kraljem, poslanicima, s velikašima.
- Francuski se, dakle, kralj još nije odlučio? - natmuri Orfeo obrve.
- Nije - odgovori ban, počasi, pa nastavi: - Ljudevit XIV. misli, znajući za slavnu prošlost našega kraljevstva, da je Hrvatska još jaka, da su Hrvati složni, pa se stoga obratio na nas, traži s nama savez. Kad ne bi do Hrvatske ništa držao, on se ne bi na nas obraćao. Da on zna koliko je izdajica u našoj otadžbini, bojim se, odmah bi prekinuo svako dogovaranje s nama. Kad ne bi bilo u našem tužnom kraljevstvu ni Hrvatȃ ferdinandovaca, ni Hrvatȃ zapoljaca, nego samo čistih Hrvata, mi bismo s Božjom pomoći lako oslobodili i sjedinili svoju otadžbinu, a tad bi svatko nastojao da bude Hrvatskoj saveznik i prijatelj... Ljudevit XIV. poručuje nam da se dobro pripravimo. Kazao sam Gremonvilleu da ću bolje utvrditi naše veće gradove i naoružati do deset tisuća Vlaha, ako ustreba, te sastaviti od njih zbor uz malen trošak.
Gremonville je ovako pisao svojemu kralju o tom zboru:
... Les Morlaques dont il pourrait, quand il en serait besoin, former un corps de dix mille hommes a peu de frais.
- Dobro bi bilo da govoriš što prije s vladikom Mijakićem - reče Katarina Petru.
- Gremonville mi je kazao da bi nam njegov kralj najlakše mogao poslati pomoćnu vojsku ne morem u Bakar nego krajem, preko Bavarske koja reži na Beč. Kralj je pisao poslaniku neka me upita što želim biti ako navalimo na Austrijance. Odgovorio sam da ću biti na čelu svojoj vojsci, u svemu jednak vrhovnom francuskom zapovjedniku. Kralj je odgovorio da pristaje. Posljednja je njegova poruka da strpljivo pričekamo na povoljnu zgodu, pa sretno ošinemo...
- Oče!... - porumeni Jelena, oči joj radosno sijevnu.
- Ljudevit XIV. doslovce ovako piše: "Il faut attendre avec patience la conjoncture favorable pour faire un beau coup." Jeleno, tebi se to sviđa? - posmjehuje joj se otac.
- Faire un beau coup! - istisne Jelena i drhtne.
- Un beau coup, un bel colpo! - uzvrne Julija blistave oči pod stegnute crne obrve i stisne pest.
Katarina pogleda njezinu nježnu ruku na stolu, a smiješak joj zaigra u kutu usnica. Rakoczy priupita Orfea i Frana:
- Što mislite o našem savezniku grofu Tattenbachu?
- On bi nam lijepo mogao pomoći da je pravi čovjek. Čuje se da živi raskalašeno, da tlači svoje kmetove. Svakako je bolje da je s nama, nego protiv nas - odgovori Orfeo.
- Tako je! - kimne Fran.
- Tattenbach je silovit čovjek, ali nije prevrtljiv. Ja nisam mislio na savez s njim, on mi ga ponudio - reče Petar, počasi, pogleda Frankopane, pa nastavi nešto uzrujan: - Tattenbach hoće za sebe grofiju celjsku... Mi nismo vlasnici da dademo ni pedalj zemlje našega kralja ma bilo to i najboljemu savezniku. Nikomu, dakle, ni grudu zemlje na kojoj će živjeti naši potomci! To bi bila najveća veleizdaja. Nijedan naraštaj naroda nije vlastan da kida svoju otadžbinu jer ona nije samo njegova nego je najsvetija svojina svih naraštaja. Drugo je, ako nam tko otme dio domovine prevarom ili ga osvoji mačem u ruci. Tattenbach bi htio vladati i nad cijelom Štajerskom, ali bih ja bio njegov suveren i vrhovni upravitelj. On mi je govorio o tom mojem vrhovnom gospodstvu, ali tko zna što budućnost krije?... - zamisli se malko ban, čelo mu se naoblači.
Gremonville je pisao svojemu kralju o tome ovako:
... Le dit comte de Tattenbach devait etre par cette union possesseur de la Comté de Cylle, sous la souveraineté et direction pourtant de Zrin.
Svi su uprli oči u zamišljeno Petrovo lice. On svrne na drugo:
- Kad sam posljednji put bio kod mletačkoga poslanika, nagovarao me da što prije navalimo na Tursku. Potanko je razlagao kako bi trebalo slomiti Beč, jer je Beč kriv što Turci pustoše kršćanske zemlje, te kako će onaj koji skrši Beč, proslaviti sebe i svoj narod. Uvjeravao me da će Mletačka Republika s nama u savez, da će mi pomoći, ako umre naš bolesni kralj, da se proglasim vladarom Hrvatske, pod pokroviteljstvom Republike, i da će se sjediniti s Hrvatskom grad Trst i više drugih utvrđenih mjesta na onoj granici naše države... - završi ban, nasloni se o stolicu, prekriži ruke na prsima, neke veselije misli razvedre mu čelo.
Gremonville je znao za te Petrove dogovore s mletačkim poslanikom, te je o njima pisao svojemu kralju ovako:
... mais on decouvre de plus qu'ils avaint fait une espece de traite avec lui pendant la maladie de l'empereur, pour l'aider en cas de sa mort a se faire declarer Princee la Croatie, sous la protection de la République, avec la jonction de places de Trieste et de plusieurs autres qui continent a cet Etat-la.
Zrinjski i Frankopani uvijek su tražili i od Beča i od Mletaka da povrate hrvatske zemlje Hrvatskoj. Tako su radili i stališi i redovi i neki banovi. Tomo Bakač, jedan od prvih hrvatskih junaka, bio se sastao u Pragu god. 1596. s kraljem Rudolfom koga je uvrijedio, spotaknuv mu vrlo oštro nepravedno otkinuće njegova grada (Pazina) i Istre od kraljevstva Hrvatske: "... murrando vehementius de iniqua eius atque Istriae a regno Croatiae avulsione". To otrgnuće Istre bilo je glavni uzrok što se Bakač odrekao banske časti: "... causam suae resignationis hanc fuisse praeicipuam".
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da je Istra s Trstom "neotuđivi" dio hrvatskoga kraljevstva. Oni nisu nikada ni posumnjali u to. Kako bi i posumnjali dok se isti bečki dvor pozivao na hrvatsko državno pravo kada je najodlučnije, za Leopolda I, zahtijevao od Mlečana njihove posjede u Istri za sebe, za cesara? Leopold I znao je da ima pravo na svu Istru samo kao hrvatski kralj, on nije mogao zahtijevati one mletačke posjede za sebe nego na temelju hrvatskoga državnoga prava; da je imao koje drugo pravo, on bi ga bio naveo. Leopoldova je vlada slala mletačkoj oštre spomenice u kojima jasno razlaže da mletački posjedi u Istri pripadaju kraljevini Hrvatskoj: "... ac possessiones Venetae in Istria ad regnum Croatiae pertineant..." Na takvo razlaganje i dokazivanje Mletačka Republika nije znala što da odgovori, kako da se brani, posve se smela: "Die Republik gerieth in der That durch diese Argumentation ausser Fassung?"...
Zašto se Republika tako smela, zašto "gerieth in der That ausser Fassung?"...
Zato što su Mlečani predobro znali, kao mudri i lukavi ljudi koji su se čuvali da ne izvrgnu sami sebe najmanje smijehu i ruglu, da se ne može pobiti pravo jednoga naroda ni najpunijim doskočicama, zato što su znali da Istra pripada hrvatskom kraljevstvu. Da, to su znali Mlečani!!!
Kad je ban pripovijedao što je govorio s mletačkim poslanikom, upitala je Katarina Juliju:
- Jesi li razumjela što nam je kazao Petar.
- Sve! Već tri godine učim hrvatski jezik - odgovori Rimljanka hrvatski tako lijepo da ju je Jelena poljubila od radosti.
- Dragi Petre, treba da oprezno radimo! - navede Orfeo na prvašnji razgovor.
- Čemu?... - gane se ban. - U Beču znaju za naše osnove.
- Beč ipak ne smije sve znati! - pohiti Rakoczy.
- Razumije se da ne smije znati kako ćemo udariti, ali neka zna da hoćemo ako gazi i nadalje naša prava. Kad popucaju svi živci.... - prekine Orfeo, a crne mu oči gnjevom zaigraju.
- Udariti?... - prošapta ban i gorko se osmjehne.
- Ovako živjeti nije vrijedno! - slegne ramenima Orfeo. - Kraljevstvo nam je rasječeno, narod izmučen. Dok nije bilo ovakvih nasilja, naš je narod bio hrabriji, nestrpljiviji. Čini se da ljudi nestrpljivije podnose nepravdu negoli nasilje. Nemojmo krzmati. Da smo jaki vojskom i saveznicima, mogli bismo razmišljati do mile volje. Trgnemo li mač što nam se može dogoditi u najgorem slučaju?... Slavno bismo poginuli. Ne trgnemo li mač, što nas čeka? Sramotna propast! Dakle?...
- Bolje slavno poginuti! - porumenje Jelena.
Katarina, sjedeći u naslonjaču, uprla se laktom o njega, naslonila je čelo na dva prsta, pa lagano svraća oči sad na ovoga, sad onoga, kako već tko govori. Nekoliko hipa svi su šutjeli. Tanko i slatko djevojačko grlo prekrasno je negdje pjevalo žalovitu narodnu primorsku pjesmu, valjda na tihom moru u lađi ribarici. Knez Fran pogleda Jelenu, pak Petra i slomi šutnju toplim i uzbuđenim glasom:
- A da nadvladamo svoga tlačitelja?... Hrvatsko bi kraljevstvo uskrsnulo. Petre, pomisli na svoje pređe, pomisli na potlačene zemlje u kojima su Šubići vladali... Petre, odluči...
- Odluči jednom! - ponovi Orfeo sa žarom.
Petar ih pogleda, pođe k prozoru, tu stane za jedan čas, pa stade šetati dvoranom, pognute glave.
- Mnogi ti u Ugarskoj nuđaju krunu - pridigne se Rakoczy, okrenuv se prema Petru.
- Hrvati imaju svoju krunu - nakloni se Orfeo Rakoczyju.
- Kruna!?... Na mojoj glavi kruna!?... - stane ban u hodu pogleda sve silnim pogledom, podigne lagano ruke, još ih laganije, ali ne posve, protegne, kao da će nešto odstraniti, pa se opet ušeta.
- Sveti Otac kazao je mojem ujaku da bi najveća sreća bila za sav kršćanski svijet kad bi hrvatska kruna... zašutje Julija i pogleda Petra.
- Kad bi bila na...? - tiho zapita Jelena.
- Na glavi tvog oca.... - šane Julija drhtavo.
I Jelena zadrhta od radosti. Katarinino je srce naglo kucalo, teško je disala, oči su joj bile izvanredno sjajne, kao da sijevaju iz dubine zjenica neke velike zamisli.
- Petre, ako pobijedimo, tko će biti naš kralj? - upita ga Fran i naglo ustane.
- Naš kralj!?... - trgne se Petar.
- Da, naš kralj! - muklo će Orfeo.
- Tomislavova kruna na mojoj glavi!?... - osovi se Petar, rasklopi oči, lice mu se osvijetli, čelo kao da mu je sinulo.
- Pomisli na bijedni, na mučenički hrvatski narod! - zamoli ga Fran tronutim glasom.
Petar se opet trgne, oči mu potamne, a od srca mu se otkine s bolnim uzdahom:
- Oh, da je živ Nikola!...
- Osveti svoga brata! - istisne prigušeno Orfeo.
- Nikola, brate! - zadrhta ban.
- Oče, tvoja kruna bit će najveća osveta!
- Jeleno, dijete moje!...
Jelena primi oca za ruku, poljubi je, pritisne je na svoje srce, sva se strese, usrdno izusti:
- Oče, spasi Hrvatsku!
Sad pristupi Katarina k Petru i metne mu desnicu na rame, a on se zagleda u njezine umne oči: lice mu se obasja srećom. Dugo ju je gledao s tihim zanosom, pa primio za ruku i spokojno uzdahnuo:
- Katarina, pomoći će nam pravedni Bog.
- Radit ćemo sve u njegovu slavu i na korist našega naroda - odvrati mu ona utješljivo i tronuto.
Pol sata zatim sađu na obalu Julija, Fran i Orfeo i uđu u lijepu bijelu lađicu da se sprovedu tihim morem, sami, bez mornara. Veslali su uz kraj.
Sunce je bilo nagnulo k zapadu. Nebo vedro da pukne, more kao ulje. Kad ne bi knezovi veslali, motrila je Julija kako se lome sunčani traci pod zamamljivom morskom glačinom, kako prodire njihov zlatni prašak što oplođuje svemir u bistru modrinu na plitkoj obali sve do morskih trava. Milovidno iskrio se onaj prašak, raskošno je treptio, a najslabiji ćuh pomutit će tu ljubavnu igru sunca i mora. Julija je bila vesela, radosno se smiješila Franu.
Udalje se stotinu sežanjȃ od kraja, potegnu vesla, a lađica stane, lijepo obasjana suncem, upravo pred frankopanskim gradom.
- Ovaj je zrak pravi melem! - reče Julija, udišući ga što je bolje mogla.
- Čist, veoma zdrav... no, Frane, što veliš?... - pogleda Orfeo bratića značajno da ga sjeti na razgovor u onoj dvorani.
- I opet politika! - uzdahne Julija šaljivo.
- Dušo!... - poljubi joj Fran ruku.
- Frane, čuo si: Ugri natežu svak na svoju stranu. Opet ti velim: ti naši saveznici najveća su naša nevolja.
Sad se rasprede razgovor o Ugrima koji nisu bili dragi Orfeu; ni Fran nije bio u njih zaljubljen, ali je bratiću odgovorio da vidi sve crno.
- A ti sve ružičasto. Tomu je Julija kriva.
- Ja kriva?... Dobro, neka sam! - posmjehne se Julija.
- Frane, pomisli na sve jade što nam zadaše ugarski kraljevi! Da, sad smo Ugrima braća, jer im je Beč s Carigradom stao na vrat! Čim su malo slobodni, provali njihova bezobzirna i obijesna ćud. Pomisli samo na Matiju Korvina: Hrvati su mu dali novaca, kao i drugi kršćani, da udari s njima na Tursku, a on navali na Poljsku, ne mareći za Hrvatsku koju su Turci pustošili! Pomisli na trulež na dvoru Ljudevita II. Koliko su opačina počinili oni ljudi oko nesretnoga kralja! Da, kralj je gladovao, narodi su stradali, a svi su oni regenti i ministri krali državni novac. Golemo su blago spraskali u svojoj raskalašenosti, a kese su im ipak uvijek bile pune. Velim ti: Ljudevit II. nosio je poderane čizme, a kardinal Tomo Bakacs imao je na vreće cekina! Frane, ti to znaš, govorim da čuje Julija!
- Kaži, kaži, Orfeo! - zamoli ga ona.
- Da nije bilo toga kardinala, ne bi se znalo za grofove Erdödy. Tomo Bakacs, čovjek užasno pohlepan, bio je odgojitelj i skrbnik mladoga kralja Ljudevita II. Imao je u Hrvatskoj i Ugarskoj do dvadeset biskupija i opatija i sve to bilo mu premalo. Vjerno je služio Mlečanima od kojih je dobivao silno zlato. Mnogo je godina šišao lava Sv. Marka. Kako je bio svemožan, tuđe je gradove i zemlje dao svojim siromašnim sinovcima koji su se sada zvali: "de Erdöd". Od onda je stoljeće i pô, a Ugri i danas proklinju kardinala Bakacsa. Onaj mladi i nesretni kralj zaglavio je na Mohačkom polju gdje mu je Sulejman razbio vojsku, jer nije htio da pričeka Krstu Frankopana koji je već bio na putu s hrvatskim četama.
- Krsto Frankopan, sin Bernardinov, to je onaj slavni junak, onaj protivnik Austrije, a pristaša Ivana Zapolje? - upita Julija.
- Tako je - potvrdi Orfeo, pa doda: - Onaj Krsto Frankopan već je sto i četrdeset godina u grobu. Ubili su ga Austrijanci.
- Julija, onaj Krsto Frankopan bio je pravi lav, a ja sam uz tebe umiljato janje - reče posmješljivo Fran Krsto i stisne joj desnicu.
- Da, onaj Krsto nije bio umiljato janje! Julijo, jesi li kada čula što je učinio ostrogonskom nadbiskupu? Nisi? Čuj: Krsto se nešto prepirao u kraljevu vijeću s nadbiskupom koji mu reče: "Lažeš!" Krsto poleti k nadbiskupu i tako ga ćušne da se zamalo ne sruši.
- A!... - krikne Julija prigušeno.
- Krsto nije bio baš velik prijatelj Ugrima. Gotovo bih rekao da se veselio njihovu porazu na Mohačkom polju - reče Fran.
Kako je Krsto Frankopan žalio Ugre, kaže nam njegovo pismo na senjskoga biskupa Jožefića, malo dana poslije onoga poraza: "Pokle je kralj Ljudevit ušal, držimo da je taj razboj Gospodin Bog dopustil nad kraljem i nad Ugri, ne za zlo ili pogibelj, dapače za dobro vično toj zemlji: zač ako bi bili sada Ugri razbili sultana, kada bi konac bil njih nevridnu reženju, ili gdo bi mogal s njimi ostati?"
Kakav je trulež bio na dvoru Ljudevita II, kako se govorilo i pisalo o Ugrima, kažu nam ove riječi što ih je napisao rimski poslanik Sv. Stolici: "Ugri su na cijelom svijetu najgori narod, ne ljube, niti poštuju nijednoga naroda na svijetu, a ne ljube se niti izmed sebe. Svaki pazi samo na svoju vlastitu korist, a javno dobro harače... Oholi su i naprasiti, ne znaju vladati, a neće ničijega savjeta; brzo se spreme odlučivati, a ne izvedu ništa. Da nije dobrote i nedužnosti ovoga mladoga kralja, ne bi Božja providnost već oklijevala da razori Ugre." Na more pred Novim već je bila pala sjena, od kraja dunuo je povjetarac i namreškao onu modrinu tamnim razom. Orfeo i Fran vesla u šake, sjednu na klupčice, prignu se i ispruže ruke što više mogu, pak jedan, dva, tri: zahvate iza sebe uzvinu se nase, nakrive tko će bolje tanka javorova vesla, a Julija se nasmije od dragosti kad je lađica trgne, nadigne malko pramcem i lagano zaziba da ubrazdi k obali uz ljupki romon valića što su pljaštili pod njezinim bokovima.
| Sljedeća stranica→ |