Urota zrinsko-frankopanska/XII.
| ← XI. | Urota zrinsko-frankopanska XII. autor: Eugen Kumičić |
XIII. → |
XII.
[uredi]Sunce sa zapada koso je upiralo svoje zrake u gornje katove grada Čakovca, te nadaleko sijevahu dva duga niza visokih prozora. Neki su topovi bili ozareni suncem, a na ždrijelu jednog, okrenutog ravno na zapad, kao da se crvenjela na rubu nit od krvi. Nad cijelim je ravnim Međumurjem titrala rujna zapara: kao skrlet iskrile su se Drava i Mura na nekim mjestima kroz šume i šikare.
Na istočnoj strani bedema, u hladu iza visoke palače, zamišljeno je šetala udova bana Nikole, Marija Sofija, veoma stasita, nešto previše krupna i gojna, jakih pleća, sva u tamnoj odjeći. Pred njom je skakutao mali Adam. Prevalila je četrdesetu, a na bijelom i rumenom licu nije bilo ni jednog nabora, u svijetloj smeđoj kosi ni jedne srebrne niti. Cijelo je njezino biće bilo spokojno, hladno i malko tromo obliveno lakom sjetom što bi joj tek kadšto jače provirila iz plavih očiju. Onamo na kraju ravnice, pod šumovitim humkom, tonuo je samostan Sv. Jelene u ljubičastoj sjeni sutona. Samo vršci najvišega drveća oko samostana bili su još pozlaćeni suncem.
— Što ne idemo k Sv. Jeleni? — upita Adam majku.
— Poći ćemo kad zapane sunce.
— Hoćeš li i danas plakati u onoj crkvi? — smijao se Adam, penjući se na top.
— Nisam plakala...
— Jesi jučer nad onim pločama.
— Molila sam se Bogu... — uzdahne majka, podigne sina na top i poljubi ga.
— I nešto si govorila o mojem ocu i o mojoj sestrici Mariji. Zašto nije moja sestra kao ja?
— Što pitaš, drago dijete?...
— Moja je sestra samo na onoj slici u sobi gdje ti spavaš, a ja bih htio da je kao ja, da se sa mnom igra. A kad će doći stric Petar iz Beča? Hoće li otac s njim doći? Hi, hej, hop, hop! Ovaj mi se konj ne miče. Napravi uzde topu. Hi, hop, hop! — kliktalo je dijete pridižući se naglo na topu kao da jezdi upropanj.
— Adame, kako da napravim uzde topu?
— Otac bi mi ih napravio! — vikne dijete, pa odmah upita: — A gdje je Kaniža?
— Onamo daleko, ne vidi se odavle — pouči ga majka i pokaže mu rukom istočnu stranu.
— Jesu li još Turci u Kaniži?
— Jesu.
— Pucajmo na njih! Nabijmo ovaj top, ja ću zapaliti! — junačio se mali rasklopiv jasne i krupne crne oči.
— Ti bi se prestrašio kad bi top planuo.
— Meni uvijek govore naši vojnici da sam ja mali Zrinjski, a Zrinjski da se ne straše. Hi, hop, hop! — povika jače topu.
— Nemoj se tako svijati. Razbit ćeš glavu.
— Ti ćeš mi je povezati. Hi, hop, hop!
— Dušo moja, budi miran. Sav si se uznojio.
— Ja mogu dugo jahati, ja bih odjahao u Novi Zrinj.
— Novi Zrinj razorili su Turci...
— I kapetan Gereci kaže da su ga Turci razorili. Gereci mi je pripovijedao da su mnogi ljudi zidali Novi Zrinj, a moj otac vozio je zemlju i pijesak na tačkama, a ti si mu pomagala, i kad su drugi vidjeli kako vi radite, a ti si banica i otac je ban, onda su drugi brže radili.
— Tomu je šest godina... — prošapta majka tužno.
— A gdje sam ja onda bio? — zapita Adam.
— Kod dragoga Boga.
— A zašto nisam vidio tebe i oca kad ste vozili zemlju i pijesak na tačkama?
— Jer je nebo visoko.
— A kako sam ja pao s neba da se nisam udario?
— Donijela te jedna golubica.
— Ali je bila velika, što ne: kao najveći puran?
— Zašto?...
— Da me može nositi. Hip, hop, hop! Meni je kapetan Gereci kazao... — zašuti Adam.
— U što si se zagledao?
— Ono na drumu! — ispruži ruku prema sjeveroistoku. Krasno mu je lišce porumenjelo.
Njegova majka pogleda na ravnicu, a čelo joj se naoblači, obrve joj se skupe... Nedaleko od Čakovca pomolila se četa iza šume ravno jezdeći prema gradu, obasjana večernjim rujem. Svaki čas zasvjetlucalo bi se štogod sad na konjanicima sad na konjima.
— Ono nisu Turci, i gospođe jašu — reče Adam nakon stanke.
Udova je već znala tko su oni ljudi: teže je disala, srce joj je naglo kucalo. Adam je šutio i radosno gledao onu četu gdje se brzo primiče. Malo potraje, a on veselo klikne dignuv ručice u vis:
— Ono je stric Petar!
— Da, stric Petar, tvoj stric, tvoj... — dahne majka i pritisne glavicu svog jedinca na njedra. Na crnu i kovrčastu Adamovu kosu kane nekoliko suza.
Začas i razleže se s bedema nad mostom odug trubalj ravnicom. Udova duboko uzdahne, otare oči, pa siđe sa sinčićem u dvorište lagano, zamišljena.
Zrinjski, uznojeni i zaprašeni uđu u grad s pratnjom, sjašu i izljube se s udovom i Adamom. Dok su ulazili na prvi kat dvora, omakla bi se samo po koja riječ sad jednomu sad drugomu, a to o nesnosnoj omari, te kako su se izmučili putem od Beča. Katarina i Jelena koje se nisu vidjele s udovom Marijom poslije smrti bana Nikole, krile su svoje suze.
Na širokom hodniku u prvom katu odahnu malko. Sad upita udova Jelenu drhtavim glasom:
— Ti si se, dakle, zaručila?
— Jesam...
— Drago dijete, bilo ti u sretan čas! Dao ti Bog da sretno nevuješ, pak još sretnije... — zaželi udova prekinuto, poljubi Jelenu, spusti glavu na njezino rame i zajeca tiho.
— Marija!... — ukori je sućutno i ljubazno Katarina.
— Zašto plačeš? — zaplače Adam uzev majku za ruku kad je posegla za rupcem.
— Grozna njegova smrt... — zajeca glasno udova.
— Grozna, grozna! — uzdahne Petar i okrene se da otare suze.
— Sama sam... sama s jedincem!... — proiznese Marija bolno i pokrije oči rupcem.
Svi su je tješili i molili da se umiri, a onda se raziđoše da se preobuku.
Marija Sofija, rođena barunica Leblin, u lijepoj je slozi i ljubavi živjela sa svojim Nikolom, ali je cijeloj njegovoj rodbini bila nekako tuđa, svojom krivnjom. Bila je dobra, ljubila je svoga muža, uvijek je za njim uzdisala kad je polazio u boj i samo je željela da se što prije vrati, da bude uz nju u Čakovcu. Ona nije znala za njegov veliki um, hrabrost, slavu. Po strašnoj njegovoj smrti još se više ugibala rodbini, te nije htjela doći sa sinčićem na neko vrijeme u Ozalj, a zvali su je i Katarina i Petar, molili su je da dođe k njima, gdje bi lakše snosila svoju tugu jer je ne bi svaka stvarca sjećala na nezaboravnog Nikolu. Mučaljiva i uvijek zamišljena, živjela je za sebe ne mareći za velike brige svoje rodbine. Ona nije shvaćala javne prilike u Hrvatskoj i povijesnu zadaću porodice Zrinjskih. Katarina joj nije bila mila, jer je osjećala njezinu duševnu nadmoć.
U prvi mrak sastadoše se kod večere Katarina, Marija, Jelena i Petar. Mali Adam već je spavao. Večerali su u lijepoj jednoj dvorani na zapadnoj strani dvora. Visoki su prozori bili širom otvoreni, vidjelo se modro nebo, zadahnuto na obzorju slabim rumenilom, a Jelena je gledala sa svoga mjesta u zapad gdje se nad tamnim brijegom blistala Večernjica, krupna i zlatna, malenim tračićima, ploveći niz nebosklon. Jelena, blažena u svom nevovanju, utonula bi u slatke misli: možda je i njezin Fran upirao svoje oči u onu milovidnu zvijezdu... Noćni je lahor lagano strujao u dvoranu, svileni zastori na prozorima ganuli bi se kadšto, začuo bi se neki tihi šušanj, kao kad zatreperi lišće na jablanima u noćnoj tišini.
— Hvala Bogu, evo nas opet u Hrvatskoj — reče Petar, zamisli se, pa upita Mariju: — A kad si ti došla iz Beča?
— Prekjučer — gane se udova da bude spremna na daljnji razgovor.
— Dugo si bila u Beču, a nismo se vidjeli! — spotakne Katarina ljubazno.
— Mogu reći da se nisam makla od kuće.
— Što si radila cijele dane? — osmijehne se Jelena.
— Razgovarala sam sa svojom sestrom.
— Govori se da je knez Lobkowitz zaljubljen u tvoju sestru — reče Katarina.
— To zna sav Beč — odvrati udova.
— Ti si znala da smo mi bili u Stubničkim Toplicama... Je li ti drago da se Jelena zaručila s knezom Rakoczyjem? — pogleda je živo Katarina.
— Zašto da joj ne bude drago? — prihvati Jelena sa žarom.
— Da, meni je drago. U Stubničkim Toplicama bilo je mnogo velikaša... — zašuti udova s netajenom zlovoljom.
— Otkud ti znaš? — pohiti Petar, jer se odmah dosinu kamo smjera udova.
— To mi je kazao o. Miler... — zbuni se nešto Marija.
— Ispovjednik kralja Leopolda! — nehajno će Katarina, a oči joj sijevnu. Udova kao da je prečula. Katarina brzo nadoveže: — O. Miler veoma je iskren, on ti je zastalno štogod kazao i o sudbini naše domovine.
— Nije ništa, ništa! — odvrne udova naglo, previše naglo i porumenje.
— A Lobkowitz? — upita Petar.
— Ni on ništa, ni riječi.
— Ja znam da se na dvoru mnogo govori — čekaj, kako bih rekla?... da, o našoj nezadovoljnosti... — reče Katarina i značajno pogleda Petra.
— Možda se na dvoru govori o tomu. Dobro, to znaš! — slegne udova ramenima pa pridovrgne jetko i nešto oštrije: — Neću da se pletem u politiku.
— Ti si udova bana Nikole... — uzdrma se Katarinin glas.
— Nikola je u grobu. Ja sam sama...
— A tvoj sin? — trgne se Petar.
— Ja se za njega ne bojim! — odbije udova.
— Tko će ga štititi kad nas ne bude? — uzruja se jače Katarina.
— Kad vas ne bude?... Ja te ne razumijem.
— Marija, ti me dobro razumiješ! Ti znaš da snuju kako bi nas zatrli...
— A vi budite oprezni! — zaleti se udova.
Svi se pogledaju. Katarina je prigušeno upita:
— Da budemo na oprezu?!... Ti, dakle, nešto znaš...
— Molim te!... — branila se udova.
— Nije li tvoja i tvojega sina sudbina skopčana s našom?
— Katarina, već sam ti rekla da se ne bojim za...
— Zar si sinu našla zaštitnika? — šane Katarina veoma gorko.
— Gdje?... — žacne se udova.
— U Beču? — odsiječe Katarina i prekosi je očima.
Udova zadrhta kao list u gori kad ga ošine sjever, problijedi i obori oči, a Katarina, uhvativši je za ruku:
— Marijo, ljuto se varaš da ćeš spasiti svoga jedinca ako svi ostali propadnemo. Pomisli: tvoj je sin jedan Zrinjski... Da se lakše uzmognu uništiti sva prava hrvatskoga kraljevstva, treba najprije zatrti Zrinjske i Frankopane.
— Mi već nismo što smo bili. Ima ih u našoj porodici koji se s nama ne slažu... — zirne Petar u Marijine oči.
— Petre, ako želiš, maknut ću vam se s puta...
— Nemoj tako! — namršti se ban.
— Poći ću s Adamom u Beč. Vidim da mi nije među vama mjesta. Ta vaša tajanstvenost...
— Naša tajanstvenost!?... Govori, nemoj se nimalo sustezati — kimnu joj Katarina.
— Krijete preda mnom neke osnove. Zašto se u mene ne pouzdajete? Što sam vam skrivila? — zajeca udova.
— Pouzdaj se ti u nas i budi uvjerena da nam je na srcu tvoja i Adamova sreća. Ti znaš gdje su naši prijatelji a gdje neprijatelji — reče joj Petar uzdrmanim glasom.
— Ja hoću da živim samo za svoga sina...
— Ima i drugih dužnosti! — ne prešutje joj Katarina, pa je stane nagovarati kako bi trebalo da se brine za Hrvatsku kada je u Beču gdje bi prigodom mogla prikazati sve nevolje kraljevstva nekim uglednim ljudima. Mogla bi možda predobiti za pravednu stvar i neke hrvatske velikaše i plemiće koji su sada sluge austrijskih generala. Time bi najviše proslavila svetu uspomenu na pokojnoga Nikolu. Marijina sestra koja je živjela u Beču bila je na glasu sa svoje ljepote i duhovitosti. U njezinim dvoranama sakupljahu se ministri, velikaši, najviši dostojanstvenici.
Do kasne su se noći razgovarali. Udova se bila malko smirila, te se poljubila s Katarinom i Jelenom kad odoše na počinak. Petru je stisnula desnicu, po navadi.
Sutradan uranio Petar, dao dozvati Bukovačkoga i još neke časnike, pa pošao s njima na bedeme da vidi na svoje oči što bi trebalo popraviti. Malo kasnije dotrčao je na bedem Adam i poljubio strica. Čim je sunce za jedno koplje odskočilo iza udaljene šume na ravnici, rasplinula se lugasta magla u sjajnom plavilu. Petar, uzev u naručaj Adama, zamišljeno je gledao prema Kaniži iz koje su Turci provaljivali u plodno Međumurje. Najednom se gane: od zapadne strane, od samostana Sv. Jelene, doletio je vedrim danom srebrni zvuk zvonca. Petar se okrene — onamo na kraju ravnice bijeljela se crkva među zelenim sadom.
Katarina i Jelena šetale su među bedemom i palačom i motrile različito cvijeće. Petar siđe k njima i upita ih hoće li s njim k Sv. Jeleni, a one da hoće.
Malo zatim jahali su ravnom cestom, usporedo, među jablanima kojima su se sjene duljile po livadama. Petar je držao pred sobom Adama, a mali, rumen i veseo, pritezao je uzde, udarao nožicama vranca kao da ima ostruge.
— Striče, daj malo upropanj! — povika mali.
Petar uze u svoje ruke uzde, pritisne bolje Adama na široka prsa, a vranac poleti, lagano i ljupko zapliva čistim zrakom.
— Oh, kako bježe jablani! — zaklikta Adam i udari u smijeh iz sveg grla od prevelike radosti.
Stric zaustavi konja, Katarina i Jelena odmah ih dostignu, pa pođu korakom sve do samostana gdje sjašu na zelenoj tratini pred crkvom. Već su pritrčali mlađi fratri da prihvate konje.
Zrinjski uđu u crkvu, prostranu, bijelu, obloženu mramorom. Sijed je fratar čitao sv. misu, a drugi, u bijelom odijelu, molili su pognute glave u klupama lijevo i desno od velikog žrtvenika. Kroz velike prozore padale su sunčane zrake na neke slike, na žrtvenike i kadšto na misnika, kako bi već gdje stajao. Posred crkve i pred nekim žrtvenicima bilo je više ploča, jedne su već bile izlizane, ali se na njima još razabirahu prilike junaka u oklopima, s kacigama, s mačem u ruci, s grbom kraj dugih nogu. Neki od tih junaka imali su jake prste, okosne, svaki zglob kao da je velik uzao i držali su tim prstima žezlo hrvatskih banova. Pod onim pločama, zatvoreni jedni u željezu drugi u mramoru, u sjajnim odorama počivali su ban Juraj Petrov otac, i ban Nikola koga je usmrtio vepar, i mnogi od njihova roda: junaci i umnici, njihove plemenite majke, dobre i pobožne starice, pak neke ponosne kneginjice koje je smrt pokosila u cvijetu mladosti i još mnogo banica i banova. U onoj bijeloj crkvi, među zlatom i mramorom, u veseloj sunčanoj svjetlosti, u miomirisu cvijeća, tamjana i upaljenih voštanica, lebdio je i kružio silan dah slave. Na onim je pločama bio napisan jedan dio povijesti hrvatskoga kraljevstva. Onaj božji hram, ma koliko prostran, kao da je bio premalen da obuhvati onoliko svetih uspomena.
Svi su Zrinjski, osim maloga Adama, gledali jednu mramornu ploču, nigdje izlizanu, bijelu i svijetlu. Pred osam mjeseci nije te ploče bilo u crkvi... Sunce je već bilo pozlatilo njezin rub, lagano se primicalo k imenu slavnoga pokojnika — bana Nikole.
Katarina i Jelena istodobno podigoše svoje suzne oči s one ploče i svrnuše ih na Adama, a u crkvi začu se njihovo tiho, prigušeno jecanje. Petar, dok je klečao, uzeo je na ljevicu Adama, privinuo ga na prsa, pogledao kroz suze na propelo na velikom žrtveniku i uzdahnuo: Ti ga čuvaj!... Nitko nije vidio dvije krupne suze što su se u taj par odronile niz plemenito banovo lice.
Po sv. misi porazgovore se Zrinjski s nekim pavlinima, pa odjašu u Čakovec. Sunce je živo pripicalo.
Dva dana zatim krenu ban sa svojima u Ozalj, obišav grad Zagreb gdje mu je bila kćerka Judita u samostanu. Dogovorio se s Katarinom da će još neko vrijeme ostaviti kćerku u samostanu, jer se pronio glas da se Turci opet sakupljaju u Bosni. Petar je već razmišljao da otpremi i ostalu svoju djecu iz Ozlja u Čakovec ili u koje drugo tvrdo mjesto podalje od granice.
Ban se nije odmarao na Ozlju, nego je hrlio od tvrđave do tvrđave, sokolio je narod, vrstao ga u čete, sve je sam nadzirao, jer što jedan ludi uradi sto mudrih ne popravi. Velike su ga brige bile zaokupile, cijele je noći razmišljao kako da spasi "ostatke ostataka" hrvatskoga kraljevstva. Najljuće ga boljelo izdajstvo nekih hrvatskih velikaša. Kad pomisli na to, silno se uzruja, mučaljiv je i nagao, na čelu mu nabrekne jedna debela žila, skupi guste obrve, mrko gleda preda se. To ne bi potrajalo, minula bi ga gorkost i tjeskoba, pa je opet sa svakim blag i dobar.
U kolovozu god. 1665. ljetna pripeka da izgori stanac kamen, a ban putuje Primorjem s knezovima Franom i Orfeom, pregledava utvrde, stišava razmirice, gdje je osveta podžegla vruće srce na zlo i pala krv, on sve lijepo razbistri i sudi kako vidi da je pravo, po starim zakonima u staroj zemlji. Smutljivci i varalice prepredeno zameću trag svojim nedjelima, šareno pletu pred banom i zamotavaju kuke u kučine, ali uzalud im sva hitrina, jer on, kao savjestan sudac, svaku dlaku cijepa načetvoro, svaku zna razmrsiti, pogađa kao da očima gleda. Tako on vazda traži grešnika da pravi uz krivoga ne pati, a krivci, sad zločinci svake ruke, sad žene crne pameti koje bi prevrnule i svoju kuću na dimnjak, nikako ne mogu dokazati da je potvora, zloban izmišljaj što je istinit doživljaj. Narod svuda oduševljeno dočekuje bana i sluša ga kad ga lijepo uči da živi u ljubavi, jer su velike vjera, nada i ljubav, ali najveća je među ovima ljubav. Ona ne zavidi, ne veliča, raduje se istini, sve snosi, svemu se nada, sve trpi. I druge pametne tumači ban svojemu narodu, jer zna da je za dušu neučena naučiti kao žedna napojiti, pa i najstariji ljudi, koliko im pamet zasijeca, ne sjećaju se da su čuli onako mudrih i čude se kako može on onoliko uma nositi u glavi.
Petar je potanko ispripovijedao knezovima Franu i Orfeu što je govorio s ugarskim velikašima u Stubničkim Toplicama i s različitim poslanicima u Beču. Fran je želio da hrvatski narod što prije ustane listom na Turke, jer će kasnije teško i preteško rastrgati verige kojima ga sapinju njegovi neprijatelji. Ti se lanci sve jače stežu, već pucaju kosti i plemiću i seljaku.
— Frane, ne jezdi krilata konja! Ti si mlad, a mladu je najdublje more do koljena. Opet ti kažem: pomisli na domaće odrode!
— Kuća im se iskopala! Od srama mi obraz tone pod oči kad pomislim da su se rodili u ovoj zemlji. Ali narod?... Gdje mi pregnemo, i on će s nama da suzbijemo Turke, pak da razagnamo ono gladnih četa plaćene austrijske kupljavine! — razdraženo će Fran.
— Pri nevolji i mala utjeha koristi — sleže ramenima Orfeo. — Ako narod neće, vjere mi moje, kajat će se kad ne bude na vrijeme! Zlo i naopako, da nema kud gore! Čuli smo Petra, kako je bilo s ugarskim velikašima! Teško da se s nama slože. Kad su se s nama na bratsku nagađali? Nikada! Za svako naše pravo uvijek smo se s njima natezali. Ako ja ludu rekoh, eto vas mudrijih od mene!
— Nije ti luda nego istinita — osmjehne se gorko Petar.
Tako su se razgovarali jedne večeri u Bakru, šećući obalom. Knez Fran bio došao iz Italije veoma neveseo, jer je pred mjesec dana umrla majka njegove zaručnice Julije koju je ostavio rascviljenu u Rimu.
Pošto je Petar pregledao gradove i uvjerio se da se još Turci nisu spremili za navalu, vrati se u Ozalj da se malko odmori, ali opet pune ruke posla. Mnogo je pisao sam, te govorio u pero Bargigliu i Forstallu, a Bukovački i neki drugi časnici jezdili su što su najviše mogli, gorom skokom, a dolinom trkom, u Beč, u Mletke i različite gradove u Ugarskoj, raznoseći pisma, preobučeni na svećeničku, fratarsku, svakojako i na čudo su i stotine teških muka udarali da ne naiđu na kakvu crnu zgodu. Padneš li u zamku, o tebi ni glasa ni traga, a kad bi tvoji i saznali za tvoju nevolju, tko je ikad namolio vuka da pusti svoj plijen iz čeljusti?
Negdje potkraj studenoga pošao je ban Petar u lov daleko od Čakovca, na zapadnu stranu Međumurja. Dažd stao lijevati kao iz kabla, a on se navrati u Lapščinu, u dvorac baruna Locatellija s kojim se odavna poznavao. Tu se slučajno sastao s grofom Erazmom Tattenbachom. Kasno po večeri kad ostadoše nasamo, zametnuše razgovor o javnim prilikama u državi Leopolda I, pak o Filipu IV, španjolskom kralju koji je umro one godine, ostaviv sina jedinca Karla II. Ovaj Karlo, boležljiv i kržljav, jadno nedonošče, bio je posljednji Habsburgovac na španjolskom prijestolu. Najbliži rođaci bili su mu austrijski cesar Leopold I i Ljudevit XIV, jer su njihove majke bile njegove tetke i jer je Ljudevitova žena bila njegova sestra. Druga Karlova sestra, Margareta, zaručila se s Leopoldom I. Karlu su bile četiri godine.
Grof Tattenbach tužio se na bečke ministre koji da se ne staraju više ni za nasljedne austrijske zemlje nego samo misle na nasljedstvo španjolskoga prijestolja, na veliku političku borbu između Pariza i Beča poradi toga prijestolja. Grof je govorio:
— Turci će prekršiti mir, poplavit će Hrvatsku i provaliti u Štajersku, a u Beču misle samo kad će umrijeti Karlo II...
— I Ljudevit XIV nada se da će Karlo brzo umrijeti. Grofe, jeste li čuli da je Ljudevit XIV predobio za sebe Leopoldova ministra Auersperga?
— Jesam. Auersperg je neizmjerno tašt čovjek. Ljudevit XIV. pristao bi napokon i na diobu Španjolske, ali da bude bolji dio njegov. On je obrekao Auerspergu kardinalski klobuk ako napravi na korist Francuske tajni ugovor... — snizi grof glas.
— Auersperg je udovac, pa hoće da bude kardinal, da bude i u tome jednak Richelieuu i Mazzarinu!
— Kneže, meni se vidi da će ministar Lobkowitz pomrsiti račune Auerspergu. Oba varaju kralja, a kriju svoje zlo kao zmija noge.
— Nije lako desiti se na dobra konja, a kamoli na iskrena ministra.
— Kralj je zapao među malj i nakovanj. Ističe mu se, kako kažu, neka sumnja, ali opet mu je red svakomu ugoditi jer se svakoga boji — ustvrdi grof.
Zrinjski se tek vidljivo nasmijehne. On je znao još jednu potežu, naime kako je Leopoldov ministar knez Lobkowitz kazao Gremonvilleu: "Naš cesar nije kao vaš kralj koji hoće da sve vidi, koji sve sam radi. Naš je cesar pravi kip, te ga nosiš kuda hoćeš, postavljaš ga i ovdje i ondje, gdje se tebi sviđa." Nakon časak šutnje, reče Petar:
— Istina, u Beču misle samo na onu nesretnu diobu, te ne čuje vapaje narodȃ kojima je Turčin sjeo za vrat. U Beču hoće da bude mir s Turcima, da uzmognu misliti samo na Španjolsku. Meni stoga ne dopuštaju navaliti na Turke.
— Austrija strepi pred Francuskom koja se, da je još više zastraši, upleće u njezine domaće razmirnice, draži narode, traži saveze... — zašuti Tattenbach i značajno pogleda bana.
— Saveze?... — stisne oči Petar.
— S vama i s Ugarima! — prošapta odlučno grof, pruživ desnicu banu.
— Grofe, tko vam to reče?
— Sestra udove banice Marije. Kako znate, ja sam udovac, a i sestra vaše snahe je udovica. Pred malo bio sam u Beču, upoznao sam se bolje s krasnom udovom... htio sam da se oženim. Jedne večeri govorila mi o vašim osnovama...
— Što?
— Da se dogovarate s francuskim kraljem kako biste se oslobodili od jarma...
— Od turskoga?...
— Kneže, vi se ne pouzdajete u mene?...
— Je li Štajerska zadovoljna s bečkom politikom?
— Nije!
— Od koga je čula sestra moje snahe da se Francuska sa mnom?...
— Od o. Milera...
— Kraljeva ispovjednika!?... — osupne se ban.
— Da, kneže.
Petar pomisli: što, onaj lukavi isusovac, on da se povjeri jednoj ženi!?...
Tattenbach ga gleda i nasmješkuje se. Banu se istakne neka neugodna slutnja koja ga uznemiri. Naglašujući važnije pojedine riječi, upita grofa:
— Hoćete li se domala vjenčati s onom udovicom?
— Neću. Razbilo se... — zažmuri grof, kopkajući prstima po koljenima.
— Razbilo se?... Razumijem... — izreče lagano Petar, klimajući, pa ponovi još laganije: — Razumijem...
Tattenbach sleže ramenima, a Petar prevuče rukom preko zamišljena čela, gane se, osovi se, kao da je otjerao neku ružnu misao i reče jetko:
— Sada, pošto je umro Filip IV, bit će lijepo i nasljednim austrijskim zemljama! Neki misle da će sada Leopold I u Španjolsku i — tamo ostati.
— Ono dijete, Karlo II, još je živo!
— Vele da će domala umrijeti. Da, Leopold I u Madrid, a udova cesarica Eleonora vladat će u Beču s ministrom Auerspergom... Čestitam, grofe! Ja ne bih želio da bude nada mnom...
— Jedna žena! — razjari se Tattenbach, čas se zamisli, primi bana za desnicu i šane: — Kneže, govorit ću sa svojim prijateljem grofom Karlom Thurnom.
— Zemaljskim kapetanom u Gorici? — pogleda ga živo Petar.
— Da, kneže. Thurn je bogat, ima mnogo ljudi, zornih i jedrih momaka...
— Što ćete s njim govoriti?
— Da bude s nama.
— S nama!?... — trgne se ban i u tren se oka svlada, posve upokoji.
— Da vam sa mnom pomogne.
— Grofe, o tome drugi put! — osmjehne se Zrinjski, zatim ga upita kako se zabavljao u Beču, pa se zamisli.
Tattenbach pripovjedi da mu je bilo dosadno na dvoru gdje ne odjekuju glasovi nego o zabavama, gozbama i čašama. Na dvoru se često glume komedije. I mletački poslanik Cornaro piše to svojoj vladi: "Qui non risuonan voci, che di trattenimenti, conviti e bicchieri; frequenti le commedie in palazzo." Tattenbach se hvalio da je proniknuo u mnoge spletke na dvoru, pa i u onu o diobi Španjolske, i to da mu je bila jedina zabava. Gremonville je opisao tu spletku francuskom ministru vanjskih poslova Lionneu ovako: "Ovi dogovori o nasljedstvu španjolskoga prijestola čine mi se pravom talijanskom komedijom. Cesar je potpuno zanni koji hoće da sretno zaplete i rasplete cijelu komediju, a pri tom krivo savjetuje svoje ministre Auersperga i Lobkowitza. Ovi se pak ministri muče kako bi nadmudrili jedan drugoga i svaki bi htio da ugrabi prvu čast i svaki hoće da sam privede ugovor kraju. Predsjednik financija izvrstan je pantalon, te uvijek vapije da treba podići silnu vojsku, a na svaku ruku nastoji da ne da ni prebijene pare. Cesarica udova divno glumi ulogu kolombine te se muči i napinje da se spletka što šarenije zamrsi. Ona najbolje zna što hoće da postigne svaki od glumaca! Ja sam normanski trapolin koji ne misli na drugo nego da što bolje posluži svojega gospodara. Gospodine ministre, dopustite mi da dodam da ste vi onaj doktor koji sretno privodi cijelu stvar kraju svojim umnim mudrim ravnanjem."
Zrinjski se sutradan dogovori s Tattenbachom da će se što prije opet sastati, pa odjaše u Čakovec, a koji dan kasnije u Ozalj. Bio je pao prvi snijeg.
Petar je našao na Ozlju kneza Frana Rakoczyja s kojim bi kadšto pošao u lov na srne. Nešto pred Božić krenu Rakoczy u Ugarsku, u svoj grad Saros-Patak da sve priredi kako bi što sjajnije dočekao svatove. Odlučilo se na Ozlju da će se Jelena vjenčati prvog ožujka god. 1666.
Jelena s ocem pratila je svoga zaručnika sat od Ozlja, jezdila je uz njega, veselo se s njim razgovarala, radosno mu se smiješila, ali je u srcu bilo nešto tuge. Snijeg je bez vjetra lagano pršio, bijelio se po krznu na njezinim ramenima, na surom kalpaku i kadšto, po koja pahuljica, na lijepim tamnosmeđim obrvama. Bila je rumena kao jabuka od studeni. Na jednoj se raskrižnici poljubiše i rastadoše.
| Sljedeća stranica→ |