Urota zrinsko-frankopanska/XI.

← X.

Urota zrinsko-frankopanska XI. autor: Eugen Kumičić

XII. →

XI.

Bilo je u suton, oko polovice svibnja god. 1665. kad je Petar Zrinjski sa svojima stigao u Stubničke Toplice kod Trenčina, te se nastanio u dvoru kneza Frana Rakoczyja kod kojega bijahu na okupu vođe ugarskih "nezadovoljnika". Sjajno i bučno dočekaše ugarski velikaši svoje prijatelje iz Hrvatske. Sve se divilo Jeleninoj ljepoti. Kneginja Sofija, Rakoczyjeva majka, više ju je puta zagrlila, a to je godilo knezu Franu, jer je on bio uvjeren da njegovoj majci nije drago što je naumio oženiti se jednom Zrinjskom. Gojna velikašica Sofija, već prosjede kose, bila je gorljiva katolikinja, te je oštro osuđivala pokret kojim se htjelo u prvu ruku pomoći protestantima. Zrinjski joj nisu bili mili, jer nisu mrzili protestante.

Katarina se već prvi dan porazgovorila sa ženom palatina Vesselenyja, sa svojom davnom prijateljicom Anom Marijom koja je imala u svojim rukama sve niti narodnoga pokreta u sjevernoj Ugarskoj. Bila je na glasu sa svoga uma, otadžbeništva i krasote. Stasita i vitka, kipnih i bajnih oblina, svakim je kretom odavala da, tobože, ne zna za svoju izvanrednu ljepotu. Već joj je bilo četrdest godina, ali se to nije vidjelo na njezinu bijelom licu, na njezinoj crnoj kosi. Držeći za ruke Katarinu, radosno ju je upitala:

— Kako si mi, draga Katarina?

— Dobro.

— Dobro?... Malo prije tužila si se da si umorna od puta.

— Kako da budem umorna kad gledam u te tvoje vesele crne oči?

— Kako mi laskaš! — osmjehne se Ana i stisne joj ruku.

— Ana!?... — šane Katarina nakon kratke stanke i vrlo značajno pogleda joj u oči.

— Razumijem: veći je dio velikaša s nama. O, znat će ona gospoda u Beču!...

— Govori tiše da nas ne čuje Sofija!

— Ona još grli tvoju Jelenu. Ja ne pojmim tu našu dobru Sofiju: Beč je najviše kriv što joj je muž pao na bojnom polju, što je izgubila erdeljski prijestol, a uvijek raspreda da ćemo upropastiti Ugarsku ako se podignemo...

— Molim te, tiše! — opet opomene banica i svrne okom po dvorani gdje se šetalo nekoliko velikaša i plemića.

— Sofija više vjeruje svojemu ispovjedniku negoli svima nama.

— Ona sve vjeruje njemu, a ništa vama.

Sad pristupe k njima ostrogonski nadbiskup Lippay, palatin Vesseleny i kraljevski sudac Nádasdy. Na drugoj strani dvorane razgovarahu se ban i Bukovački s nekim velikašima. Grof Fran Vesseleny, visok i lijep čovjek, crnomanjaste puti, crne i kratke brade i raščepurena brka, bio je odličan u svakom kretu. Tamne su mu oči bile vesele, čelo vedro, a ruke malene, nježne kao u mlade djevojke. Lagan i gibak, nakloni se banici, a ženi ljubazno reče:

— Sad si presretna jer si sa...

— Sa svojom najboljom prijateljicom! — klikne radosno Ana, primi banicu za ruke i odmah doda: — Meni je žensko društvo najmilije.

— A meni, divna i dobra moja grofice, iskrenost, da, iskrenost... — našali se nadbiskup Lippay, visok i krupan dostojanstvenik, rumena i vesela lica, sijede i kratke kose.

— Nije li vaša presvijetlost rado među gospodom muškarcima? — upita ga Katarina.

— Bila bi, da nema na svijetu gospođa pred kakvima sada stoji... — nakloni se nadbiskup.

— Izvolite sjesti do nas — zamoli banica.

— Molim, dopustite: nasuprot vama...

Nadbiskup sjede i nastavi razgovor.

Grof Fran Nádasdy promatrao je čas Katarinu, čas Anu. Vidjelo se da ih prispodablja. On je bio omašit čovjek, nešto pognut, ćelav, sijede brade, orlovskoga nosa. Guste su mu obrve zasjenjivale crne oči, krupni podočnjaci podavahu njegovu tamnom i nešto žućkastom licu, na kojem je već bilo mnogo nabora, neku sumornost, veliku tjelesnu klonulost. Dok je motrio Katarinu i Anu, neprestano je hvatao zubima donju usnicu, a u dubokim očima dva-tri puta munulo mu, sijevnulo mu nešto, kao da žali za nečim što je otišlo unepovrat. On se pričinjao stariji negoli je bio.

Ban, šećući sada dvoranom s drugima, približi mu se te ga upita što se zamislio, a on mu odgovori:

— Vjeruj mi, ništa nisam mislio.

— Frane, znaju li u Beču da si ovdje — tiše će ban.

— Znaju, bez sumnje. Paze na svaki naš korak — odgovori Nádasdy, uhvati ga ispod ruke i udalji se s njim od ostalih.

— Kako je u Ugarskoj? — zapita Zrinjski.

— Sve kipi. Grozno. Bojim se, pobunit će se narod u nevrijeme.

— Jesi li govorio s mnogim velikašima?

— Jesam. Među nama nema sloge. Propadosmo! A znaš li tko je tomu najviše kriv?

— Tko? — stane u hodu ban.

— Vesseleny... — šane Nádasdy, ogledav se najprije dvoranom.

— To nije moguće.

— On je kriv, jer neće da se odluči, nego nas mota začepicama, prebacuje od dana na dan, lukavo odmiče...

— A njegova žena?

— Ona goni da sklopimo savez sa sultanom — slegne Nádasdy ramenima i oštro pogleda u banovo lice.

— Nikada!

— Vesseleny snuje kako bi se nagodio s Bečom...

— Razjasni.

— On misli, nagodi li se s Bečom, da će on sve biti u Ugarskoj, da će on sve ostale potamniti...

— Ti mu krivo sudiš — osmjehne se ban gorko.

— Kad lijepo i mirno čovjek razmisli, bistrije vidi. Bane vjeruj mi, kolo je šareno.

— Veoma šareno!...

— Nagodba s Bečom!... Nastojat ću da se izjalovi ta smiješna palatinova majstorija. Ja sam učan tući željezo dok je vruće.

Uto najave sluge da je večera na stolu. Jelena je sjedila uz Rakoczyja i bila je veselija od svoje majke. Kako su mnogi bili umorni od puta, rano odoše na počinak.

U Stubničke Toplice bili su došli samo vođe "nezadovoljnika" da se posavjetuju s banom i da proslave Jelenine zaruke koje su zadale veliku brigu bečkoj vladi. Da umiri ugarske velikaše, Beč im je bio lijepo obećao da će maknuti njemačke posade iz Tokaja, Nitre, Onoda i još nekih gradova, ali nije ispunio svoje obećanje nego se i opet napinjao da zatare sve pravice i sloboštine kraljevstva.

S palatinom, s nadbiskupom ostrogonskim i s kraljevskim sucem dogovarali su se mnogi velikaši iz sjeverne i istočne Ugarske, te neki iz Erdelja. Bilo je tu uglednih velikaša, ali je mnogi pokleknuo imanjem, ostao suhotan od zlata i srebra u onom burnom vremenu kad im se pretvoriše dvorovi u gomile razvalina i ogorjelina. I erdeljski knez Apaffy znao je za tajne dogovore, i on je bio obećao svoju pripomoć jer je i njemu bečka politika radila o glavi. U prvom redu "nezadovoljnika" bili su velikaši: Stjepan Tekely, Mihovil Teleky, Nikola Bethlen, Stjepan Barkoczy, Juraj Perini, Stjepan Bocskay, Stjepan Petrozzi, pa ovi plemići: Stjepan Vitnedy, Laslo Fekete, Andrija i Franjo Nagy, Stjepan Szepesi, Matija Szuhai, Stjepan Szobonia, Valentin Szente, Gavro Kende, Nikola Gesteny, Bori, Szekely, Isban, Keresztur, Ketzer, Madai, Farkas, Hidvegy, Gyulaffy.

Ovi su ljudi bijesno mrzili Beč i Nijemce. Mnogi su bili pripravni da žrtvuju za svoju domovinu svoje blago i svoj život, a neki su mislili samo na svoju korist te željeli da što prije plane buna.

Palatin Vesseleny uvijek je tvrdio da bi Ugarska mogla doći do svoje slobode mirnim putem i odgovarao je neke ratoborne velikaše od različitih vratolomija, od svake grozničave prenaglice. Ne pomognu li lijepe, udarit će se u ružne, da će se gospodi u Beču naježiti koža. On je umovao da bez spora pripada njemu, kao palatinu, vodstvo narodnoga pokreta i nadao se da će s pomoću toga pokreta dobiti u svoje ruke cijelu narodnu vladavinu.

Vesseleny i Nádasdy već su više puta bili u Beču kod generala Gremonvillea, svaki za sebe, a umni poslanik brzo je proniknuo u njihove namjere i razabrao da su se zagrizli. Ponovno je pisao svojem kralju: "Kada bi se dala palatinu kakva novčana pripomoć, to bi bilo koliko baciti u more novac, to bi, dapače, moglo biti i pogibeljno, jer bi se time dalo u palatinove ruke sredstvo kojim bi on mogao otkriti cesaru Leopoldu cijelu osnovu." Gremonville ponavlja da je palatin malo stalan u svojim odlukama: "... comme ce palatin est peu stable dans ses résolutions". I Ljudevit XIV pozna u dušu palatina, pa piše stoga svojemu poslaniku neka bude oprezan i neka govori s palatinovom ženom koja bi, možda, mogla opametiti svojega muža, učvrstiti njegov neodlučni i nestalni duh. Poslanik odgovara kralju da se ne može pouzdati u palatina jer je veoma prevrtljiv, vjetrenjast: "fort volage". Vesseleny je želio da se okiti Zlatnim runom iz Beča. To mu spočitavaju neki njegovi suvremenici, možda njegovi neprijatelji...

Gremonville se ne pouzdaje ni u grofa Nádasdyja o kojem piše da je vrlo naobražen, dobar govornik i najbogatiji velikaš u cijeloj Ugarskoj, ali slab i neodlučan, tašt i ohol, te prijatelj Vesselenyju, jer sam hlepi za palatinatom. Još piše Gremonville svojemu kralju da je Nádasdy prava lija, da je posve odan bečkom dvoru i da hini kad uzdiše nad svojom potlačenom domovinom, te da on to čini samo zato da uzmogne lakše progledati najtajnije osnove svojih prijatelja, pa sve prijaviti cesaru Leopoldu.

Nadbiskup Lippay bio je vatren otadžbenik, plemenit, velikodušan i slobodouman čovjek. Njegovi suvremenici kao da mu nisu zamjeravali što bi mu misao na kardinalski klobuk zamaglila kadšto otadžbeničke dužnosti.

U Stubničkim Toplicama bio je i izvanredno okretni i prepredeni Mihovil Bori, palatinov dvornik. On je prvi počeo moliti palatina da stane na čelo narodnom pokretu i pisao je na sve strane, svuda je tražio saveznike već više godina.

Najlukaviji i najneustrašiviji "nezadovoljnik" na sastanku u Stubničkim Toplicama bio je svakako plemić Stjepan Vitnedy, tajnik palatinove žene. Odan dušom i tijelom knezovima Zrinjskim i Frankopanima, on je uvijek dokazivao da se Ugri neće osloboditi od različitih jarmova ako im ne pomognu Hrvati. Svakomu je neprijatelju Austrije nuđao svu svoju snagu, svu svoju duševnu pruživost i hitrinu. Nije on samo jednom posjetio Gremonvillea od koga je dobio i novaca da uzmogne uspješnije raditi za Francusku! Prva mu je briga bila ubiti kneza Lubomirskoga, poljskoga generala, jer je taj general bio duša austrijske stranke na prenesretnom poljskom dvoru. I Vitnedy, kao i mnogi drugi Ugri, htio je sklopiti neki svoj posebni ugovor s francuskim kraljem... Donio je gotov ugovor Gremonvilleu koji odmah izjavi da bi trebalo promijeniti neke stavke, a druge brisati. Vitnedy uze braniti svoje djelo, pa skače bez repa i glave čas na jednu, čas na drugu stavku jelenovim skokom u lisičjoj koži, kao da je vješt najdubljim diplomatskim zakučicama, kao da svaki dan ruča s Ljudevitom XIV.

Gremonville je javio kralju da je razabrao iz riječi plemića Vitnedyja kao i iz riječi mnogih drugih ugarskih nezadovoljnika, kako svi žele da što prije sjedne koji francuski knez na poljski prijestol, jer bi on pomogao Ugarskoj. Ljudevit XIV. odgovara svojemu poslaniku da je Vitnedy petljanac, da nije nikada iskreno mislio na "onaj posao" protiv Lubomirskoga, nego je samo htio da se dočepa novaca pod tom izlikom: "... et n'a voulu qu attraper de l'argent sous ce pretexte".

Ljudevit XIV piše svojemu poslaniku da se on pouzdaje samo u značaj, um i hrabrost Petra Zrinjskoga koji neka bude na čelu cijelomu pokretu u Hrvatskoj i Ugarskoj. Gremonville pak otpisuje svojemu kralju da uistinu jedini Petar Zrinjski pošteno misli, da u Hrvatskoj i Ugarskoj nema čovjeka kakav je hrvatski ban, da on jedini može sretno izvesti velike osnove, jer uživa najveći ugled. Poslanik jasno razlaže da ne drži ništa do svega onoga što se zbiva u Ugarskoj. Jednom prilikom ovako piše svojemu vladaru: Veličanstvo, opazio sam ovom zgodom, kao i svakom drugom, da ban Zrinjski radi u najboljoj namjeri: "Sire, j'ai observé en cette occasion, come en toutes les autres que le Ban Serin agit de la meilleure intention du monde."

Preugodna neka bude dužnost svakomu Hrvatu da što jače pritvrdi u pamet nepobitnu i utješljivu povijesnu istinu da nisu nikada ni papinski, ni francuski, ni mletački poslanici pisali svojim vladama štogod pogrdno protiv Zrinjskih i Frankopana, nego ih uvijek spominju kao umne, značajne i hrabre velikaše, kao prve kršćanske junake.

O ugarskim velikašima drukčije pišu ti isti poslanici!

General Gremonville nikada nije sumnjao o poštenim namjerama Petra Zrinjskoga, nikada se nije bojao da bi ban Petar mogao izdati njega i ugarske velikaše. Uvijek piše o banu s najvećim poštovanjem, da je čovjek prave krvi, u govoru stavan, činom upravan.

Mletački poslanik Giorgio Cornaro mnogo je puta javio svojoj "prevedroj" vladi kako ga je Petar Zrinjski posjetio, te kako su Petrove osnove velikodušne i mudre, kako on ne želi ništa drugo nego učiniti znamenitu korist kršćanstvu: "... e li concetti suoi sono generosi e prudenti; suo desiderio e di render alcun segnalato vantaggio alla christianita".

Spomenuti poslanici često su se dogovarali sa svima velikašima koji su bili na čelu pokreta, pa su ih zaista bolje poznavali negoli svi službeni i pristrani povjesničari kasnijih vremena. Kakva su značaja bili Zrinjski i Frankopani a kakva njihovi saveznici Ugri, to se sjajno vidi u opširnim i potankim izvornim izvještajima različitih poslanika na bečkom dvoru. Ni najšupljija šiška neće pomisliti da je Gremonville nekoliko godina pisao neistinu svojem kralju, jer se s Gremonvilleom slažu ne samo francuski poslanici nego i poslanici drugih država kada pišu o Zrinjskim i Frankopanima. Možda će se ipak naći premudra glava koja će preumno razlagati da su se poslanici različitih zavađenih država dogovarali kako će pisati svojim vladama da im bude sud o Zrinjskim i Frankopanima sličan, jednak!

Svi mnogobrojni poslanici pišu u svojim različitim jezicima svojim različitim vladama da je Hrvatska država, da je kraljevstvo, da su Zrinjski i Frankopani Hrvati, da su suvereni, da imaju svoju vojsku, da ban znači potkralj. Svi poslanici znaju da je Hrvatska jedna država, a Ugarska druga. Kad pišu o tim državama, obično spominju na prvom mjestu Hrvatsku. Tako pišu, a nikako drukčije, svi bez iznimke.

Sutradan po dolasku u Stubničke Toplice slavile su se zaruke Jelene Zrinjske s knezom Franom Rakoczyjem, sjajno i bučno, do kasne noći. Neki su velikaši i plemići legli u zoru. Zrinjski i kneginja Sofija odlučiše da će se djeca vjenčati druge godine, negdje u proljeću.

Da uzmognu velikaši vijećati, izjahao je knez Rakoczy sa svojom majkom i s Jelenom drugi dan popodne na šetnju. Sofija nije ni slutila da su je odstranili po dogovoru. Sad je još jače mrzila protestante jer su zahtijevali od nje da im povrati neke njihove zemlje. Sin ju je često molio da usliša molbu protestanata, a ona mu je dokazivala da se on oglušio svakomu razlogu, da ga je nešto opsjenilo, pa luduje kao dijete. Priznavala je da mrzi protestante jer da su oni krivi svim smutnjama. Kud ćeš sad? Majka je majka, a njezina je starija i pametnija!...

Tek što je Sofija izjahala, sakupili se prvi velikaši na dogovor u jednoj kuli otkud se nadaleko vidjela okolica. Za istim su okruglim stolom sjedili nadbiskup Lippay, Ana, Nádasdy, Katarina, Petar i Vesseleny.

Prvi uze govoriti grof Nádasdy. Spomene kako je Ugarska bila slavna i velika, dok je imala u svojim rukama svoju sudbinu, kako sada naglo propada, kako su naumili njezini pokrovitelji u Beču da je sasvim unište. Da prikaže pravu sliku opustošene i potlačene domovine, svrne govor na mane i opačine različitih staleža. Nadbiskup Lippay neprestano mu klimao glavom dok je potanko razlagao kako je pokvareno svećenstvo koje da misli na svoju kesu, na udoban život. A velikaši! — nastavlja Nádasdy. — Mnogi su propali, malo ih je, a i tima je otadžbina deveta briga. Neki od njih plaze pred Bečom, traže masne službe, muče se dan i noć da izmisle najgrđe potvore proti pravnim otadžbenicima, lažu i kleveću na dvoru. Drugi velikaši ludo razmeću svoj imutak, hoće da ga što brže spraskaju, a ne misle na svoju djecu koja će prosjačiti. Trećima je najveća zabava lov, a kad nisu u lovu, piju dan i noć, pa nije čudo što misle samo na tuđe blago, što pronevjeruju velike svote javnih dohodaka. Da uzmognu ostati u svojim službama prisiljeni su krasti i za sebe i za one svoje velikodušne zaštitnike koji ih sile na pronevjerenja. O plemstvu, o trećem staležu, reče Nádasdy, da se većim dijelom odrodilo. Ono se ponosi svim spomenutim opačinama. Neki plemići pogazili su obiteljsku svetost, žive raskalašeno i sramotno, drzovito su besramni jer se javno vucare s propalim djevojčurama na koje prte zlato i dragulje, dok im obitelj strada. Tko izgubi obraz, izgubi i poštenje. I te propalice, gore od onih djevojčura, naduvaju se pred narodom kao njegovi spasitelji. I ti isti kukavelji, puni blata, od glave do pete, hineći neko zanosno otadžbeništvo, ludo se i uzalud sile da poprskaju svojim blatom najzaslužnije muževe. Svaka se takva hulja ponosi svojim grbom, a grb bi joj morao biti ženska čarapa!... Svi savezi neće Ugarskoj pomoći, dok bude u njoj tih kužnih vikača i smutljivaca. U staro doba stjecalo se plemstvo plemenitim i slavnim putem, a dan današnji pazarenjem, jer su bečki ministri udarili cijenu plemstvu: trideset i šest talira. Ministar Auersperg nije tvrdoglav, pa je snizi kadšto i na dvadeset! U staro doba plemstvo bijaše nagrada za krv prolivenu na bojnom polju. Sabljom u ruci, braneći svoju otadžbinu na krvavim granicama, stjecalo se plemstvo. Ono je plemstvo bilo prava čast. Današnje je znak izdajstva, vjerolomstva!

— Sramotni žig na čelu krvomutnih krivokletnika! — potvrdi uzrujano Ana, palatinova žena.

— Sablje naših plemića zarđale su u koricama — zijevne Nádasdy. — A što da vam kažem o našem četvrtom staležu, o našim slobodnim gradovima?

— Dragi moj grofe, mi znamo da naši građani nose njemačke hlače! — povika nadbiskup ljutito.

— A neke naše građanke već govore njemački — posmjehne se palatin Vesseleny.

— Gaču!... — popravi njegova žena.

— Bogu hvala, kod nas u Hrvatskoj nije tako! — odahne Katarina.

— Što ste naumili?... — oštro pogleda ban Nádasdyja i Vesselenyja.

— Nešto treba učiniti, jer smo na rubu propasti. Tko ništa ne čini, zlo čini — odgovori palatin.

— Tako je! — kimne Nádasdy, pokriv usta desnicom.

— Imamo saveznikȃ! — opet se uzruja Ana.

— Što će nam saveznici dok nije sloge? — omahne rukom nadbiskup.

— Mi smo svi složni! — utvrdi Ana.

— I posve iskreni? — upita je ljubezno Katarina.

— Posve, draga moja, posve... — odvrne Ana nešto zbunjeno, a smiješeći se što je ljubaznije mogla.

Nadbiskup je dokazivao da bi najbolje bilo kad bi se Ugri lijepo mogli nagoditi sa svojim kraljem, kad bi se bečki ministri opametili, krenuli pravim putem...

— Ti ministri pravim putem!?... Tko suviše vjeruje, brzo dovjeruje! — nasmija se Ana, pa upita bana što se zamislio.

— Ja sudim — prihvati Petar — da bi nam uvijek morala biti na umu sudbina slavnoga češkoga kraljevstva. Ne budemo li složni, dogodit će nam se što i Česima poslije bitke na Bijeloj gori: sve će nas pomalo uništiti, naša kraljevstva bit će austrijske pokrajine. Zaklinjem vas, budite složni — smrkne se Petar.

Sad prekine muk palatin, te uze nadugo raspredati da se on ne nada nikakvoj pomoći od Francuske, jer Ljudevit XIV. misli samo na svoje probitke, on se bavi samo onom velikom politikom kojom hoće da pritegne pod svoje žezlo cijelu Španjolsku.

— Najbolje će biti da ozbiljno ponudimo našu krunu Ljudevitu XIV. Dugo sam razmišljao o tome — reče Nádasdy i pogleda palatina ispod oka.

Ani udare plamovi uz pleća, gane se malko, pritaji uzrujanost i upita usiljenim nehajem:

— Ne bi li bolje bilo da se okruni našom krunom čovjek naše krvi?

— Čovjek naše krvi!? — začudi se Nádasdy hotimice.

— Da je sloge... — osmjehne se Ana, pogled joj se sukobi s Katarininim. Duboko htjedoše zaviriti jedna drugoj u srce, ali im se oštri pogledi odbiše, tvrdo, ledeno...

— Čovjek naše krvi?... — ponovi Nádasdy, pa doda spokojno, pogledav bana: — Čovjek naše krvi, to bi, ja sudim, teško bilo, ali naš prijatelj...

— Zrinjski, što veliš na ove riječi? — upita palatin i upilji oči u Petrovo lice.

— Nikada! — odgovori ban najodlučnije.

Anine oči radosno sijevnu. Preljubazno upita Katarinu:

— Katarina, jesi li čula? Petar je kazao: "Nikada!" To je strašna riječ! Oh, kako žalim što ju je onako odlučno izustio! Tvoj Petar nije pomislio da smionu čovjeku sreća dava ruku. Uvjerena sam da bi Ugarska obožavala svoga kralja — Zrinjskoga. A tek svoju kraljicu, dobru i plemenitu kraljicu Katarinu! Da, prijateljice moja, među svim tvojim podanicima ja bih ti bila najvjernija... — zašuti palatinova žena i porumenje.

Katarinin pogled ugušio je posljednje riječi u njezinu grlu.

Nádasdy, zureći sad u jednu sad u drugu velikašicu, dugo je govorio kako bi trebalo naoružati narod komu su Austrijanci sve oteli, pa i pušku s ramena. Vesseleny prekine mu napokon riječ upitav ostale:

— A što velite o savezu s Poljskom?

— S Poljskom!? — mahne Nádasdy desnicom i odmah dometne: — Kao što ne mogu dvije sablje u jedne korice, tako se ne mogu složiti Ugri i Poljaci.

Sad uđe plemić Vitnedy u kulu i javi velikašima da je kneginja Sofija ujahala u dvor. Svi se raziđu.

Još su dva dana vijećali ugarski velikaši, a Petar i Katarina posve se uvjeriše da nije među njima iskrenosti i uzajamne uzdanice. Petar se nadao da će doći do sloge kad voda naraste do usta. Svi se dogovoriše da će se opet sastati, a grof Nádasdy sastavit će, međutim, spis u kojem će potanko razjasniti što bi trebalo učiniti da se spasi potlačena Hungarija.

Teško zabrinut otputova Zrinjski sa svojima u Beč, negdje u lipnju. Njegova je palača bila nedaleko od cesarskoga dvora. Tri su tjedna ostali u Beču, a Jeleni dosadno među visokim kućerinama.

Petar je posjetio kralja Leopolda, neke njegove ministre i više poslanika. Iskrenom je riječi upozorio kralja na pogibelj što je prijetila od Turske kršćanstvu i hrvatskom kraljevstvu koje bi kraljevstvo bilo najtvrđi oslon čitavoj državi kad bi mu se vratile njegove pravice. Oprezan i čuvajući se zavisti, mnogo je manje spominjao nego što je sam žrtvovao za kršćanstvo. Još je kralju tumačio kako je u Hrvatskoj sve rasklimano dok u njoj vlada ban koji nije "uveden", a napokon spomenu mu i neka najnovija nasilja njegove vojske. Kralj ga je usplahireno slušao, pa stao govoriti da on ljubi sve svoje narode, osobito svoje vjerne Hrvate, a tomu je dokaz što je poslao u njihovu zemlju najbolje svoje generale i pukovnike i najhrabrije svoje čete da ih brane od turskih navala...

Ministri su uvjeravali Petra da ga kralj neizmjerno štuje i ljubi, da se divi njegovoj hrabrosti, da ga smatra svojim najvjernijim prijateljem, te kako se pouzdaje u njegov um i njegovu desnicu ako bi došlo u samoj državi do kakvih krvavih razmirica. Zrinjskomu je bilo posve jasno da su ministri i isusovci dosta načukali o njegovim dogovorima s ugarskim velikašima i s poslanicima: previše su govorili kako se kralj silno pouzdaje u njegovu vjernost i privrženost!

I banica Katarina živo je nastojala da sazna što misli dvor, te je stoga nekoliko puta posjetila udovu cesaricu Eleonoru, Leopoldovu maćehu. Ta udova Eleonora, kći vojvode Karla od Mantove, dokle rođena Nevers, bila je sklona Francuskoj, a mrzila je isusovce i Španjolce. Na bečkom su dvoru bile dvije jake struje: francuska i španjolska. Prvom su plovili udova cesarica Eleonora i njezini pristaše kojima je ravnao umni, duhoviti i krasni general Gremonville, drugom su plovili isusovci i kralj Leopold. Ministri pak, svi, bez iznimke, prevrnuli bi se sad na španjolsku, sad na francusku stranu, kako bi to već bilo na veću njihovu korist. Kraljeva maćeha svaki put je ljubazno dočekala Katarinu, uvjeravala je o svojem velikom prijateljstvu i da nema pred njom nikakve tajne, a govorila je toplo i radosno, i — činilo se — iskreno, kada je tvrdila da duboko žali što Petar Zrinjski nije još "uveden" u bansku čast. Katarina je brzo razabrala iz svih njezinih mudrih i opreznih riječi da se na dvoru dosta pročulo o dogovorima nezadovoljnih velikaša i da je nekomu upravo drago što se velikaši spremaju na "bunu"...

Jedne večeri, u Beču, šetao je Petar Zrinjski dvoranom u svojoj palači. Mnogo je svijeća gorjelo na svjetiljci pod stropom i još nekoliko na jednom stolu. Prozori su bili posve zastrti teškim zastorima. Jelena je sjedila uz stol i čitala neku knjigu. Kapetan Bukovački, nasloniv se ramenom o visok ormar, gledao je za banom i slušao šum ljetne kiše. Kadšto projuri tijesnom ulicom teška kočija, odjekne topot kopitȃ i domala se uguši.

Da nastavi prekinuti razgovor, Jelena pridigne oči s knjižice i upita oca:

— Ti si, dakle, poslaniku Cornaru pokazao zemljovid one turske utvrde koju bi trebalo što prije osvojiti?

— Da, one utvrde preko Kupe. Dva sam sata bio danas kod Cornara, sve do noći. Pokazao sam mu klance kud bi mogli Turci provaliti u Hrvatsku, pa onda u mletačku zemlju.

— A Cornaro?...

— On se boji da bi Beč navijestio rat Mlečanima kad bi nam Mlečani pomogli navaliti na Turke. Kazao mi da je ipak pisao svojoj vladi kako mi trebamo neznatnu pripomoć, a za veliku svrhu: "... deboli assistenze dirette pero a gran fine". Još je pisao vladi kako je jalov posao moje iskreno nastojanje da prenem kralja Leopolda iz mrtvila, da ga prisilim na razmišljanje o svojim stvarima: "... svegliare cesare dal letargo, obligatio all' esame delle cose proprie".

— Kad ćemo, dragi oče, u Hrvatsku? — upitat će nakon poduže šutnje Jelena.

— Još ne znam — odvrne otac, zamišljeno šećući.

— Već smo deset dana u ovom zagušljivom Beču! — uzdahne Jelena, pošuti, pa dometne zabrinuto: — Dugo je danas majka kod cesarice Eleonore. Već su dva sata.

— Ne boj se, Jeleno.

— Bojim se i ne bojim se. Svaki se dan pomolim Bogu da nas čuva od nenadne i nevidovne nesreće jer se svašta događa na svijetu...

— Ne vjerujem da bi se tko usudio... — oglasi se Bukovački.

— O, mnogi snuju kako bi nas makli s puta! Da, mnogi!... — kimnu Petar.

— Svijetli bane!... — trgnu se Bukovački i nehotice stavi ruku na balčak.

Ban mu pogledom zahvali. Svi umuknu, a hip zatim javi sluga:

— Onaj gospodin koji je bio preksinoć ovdje.

Jelena ustane i pođe s ocem prema vratima, a u plavu i pozlaćenu dvoranu uđe čovjek srednjeg stasa, muževne dobe, crnomanjast, sav u crnu odijelu. Kosa mu se nešto posrebrila, a kratka, kovrčasta brada i jak brk posve su još crni. Gospodski se svima nakloni, a kad mu svi stisnu desnicu, upita ga ban ljubazno:

— Dragi pukovniče, zašto nas niste jučer počastili svojim posjetom? Zaboravili ste nas...

— Ja zaboravio?... O, presretan sam kad stupim u ovu dvoranu. Meni je tada kao da sam se preporodio. Ovdje tek odahnem, ovdje među vama, kad me ne sapinje moja nesretna pukovnička odora — govorio je došljak uzbuđeno i živahno, i veselo su mu se smiješile tamne i duboke oči.

— Milo mi je kad vas vidim ovdje, ali se za vas bojim: saznat će se da se sastajete sa mnom, s buntovnikom... — našali se Zrinjski.

— Neka i mene proglase buntovnikom! — nasmije se preobučeni pukovnik.

— Tko da vas prepozna u tom odijelu? Meni ste draži u njem negoli u austrijskoj pukovničkoj odori — nakloni se malko Jelena.

— Kneginjice, vi ste me vidjeli u pukovničkoj!?... — pohiti pukovnik kao prestrašeno, a šalio se.

— Vidjela sam vas danas blizu crkve Sv. Stjepana. Vi mene niste vidjeli.

— Kad ste pošli k sv. misi?...

— Molim vas otkud znate da sam bila kod sv. mise?...

— Vidio sam vas u crkvi. Veoma ste pobožno... — zbuni se on malko.

Jeleninim licem preleti oblačić sjete, zamisli se hip, porumenje tek vidno, gane se cijelim tijelom, pa odgovori:

— Molila sam se Bogu za slobodu našega naroda... Gospodine pukovniče, slušajte:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

Dare, u kom sva blaga višnji nam Bog je dô,

Uzroče istini od naše sve slave,

Uresu jedini od ove Dubrave,

Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

Ne mogu bit' plata tvoj čistoj ljepoti!

Jelena je izgovorila ove stihove zvonkim glasom, sve jačim i toplijim, a zadnja dva stiha tronuto, drhtavo i zanosno. Crne su joj oči bajno sijevale, bila je problijedjela pak porumenjela. Kad je svršila, šane pukovnik, blijed i ganut:

— Kneginjice...

— Nisu li uzvišeni ovi stihovi? — upita Jelena.

— "Dubravka" — stihovi mojega oca... — izusti tiho preobučeni pukovnik, a suze mu zabliješte u očima.

Svi umuknu. Vani je pljuštao dažd, nad gradom razlijegala se grmljavina...

Pukovnik Fran Gundulić, najstariji sin pjesnika Ivana, bio se sprijateljio s Petrom Zrinjskim pred više godina. Kad bi Zrinjski došli u Beč, posjetio bi ih gotovo svaki dan, preobučen, u noćno doba. Bio je prijatelj i s Gremonvilleom koji se hvali u jednom pismu na svoga kralja da su ga Gundulići prekrasno pogostili svaki put kad je bio u Dubrovniku, a bio je u njemu dva puta i stanovao je u Gundulićevoj palači. Kako su Mlečani otimali Gundulićima neke zemlje, general Gremonville, da se oduži svojim prijateljima, više je puta pisao francuskom poslaniku u Mlecima neka zatraži od mletačke vlade da se ne dira u posjed one slavne obitelji. I u Pariz je pisao Gremonville o toj stvari. — Fran Gundulić bijaše čovjek nemirne ćudi i raznosita duha, godio mu buran život, nije se mogao dosta nagledati i naužiti svijeta, nigdje se nije mogao primiriti, gonilo ga nešto iz jedne zemlje u drugu. Kako je bio lijep, prijazan i odličan, mnogo je žensko srce za njim uzdisalo. Neko je vrijeme služio u španjolskoj vojsci, vojevao je na Portugal, a zatim je dospio u Beč, ali ni tu nije bio zadovoljan. Cesar Leopold dao mu neprijelomnu vjeru da će ga imenovati generalom ako se oženi nekom gospođicom s dvora... Gundulić nije htio zagristi u tu jabuku, nego počne snovati kako bi došao u francusku vojsku. — On je ljubio Jelenu Zrinjsku, ali nikada nije pomislio zamoliti njezinu ruku jer je znao da mu je kosa posijedjela i da Jelena ljubi drugoga. Brižno je krio svoju tajnu i bio je uvjeren da nitko za nju ne zna. I zaista nitko nije znao za nju, osim — Jelene. Nije on nikada ni jednom riječi spomenuo da je ljubi, ali je ona bila opazila kako se usiljava da sakrije svoje osjećaje, a to je njoj bilo milo i budilo je u njenu srcu najplemenitiju sućut. Bila mu je harna što joj nije otkrio svoju ljubav, jer da jest, ona ga ne bi bila mogla nego odbiti, a njihovo bi prijateljstvo bilo pomućeno, ako je lažna ona riječ da lijepe žene ne mogu imati prijatelja.

Kad je Fran Gundulić čuo one uzvišene i mile stihove iz onako krasnih usta, silno se uzrujao: sjetio se svoga pokojnog oca, svoje prve mladosti i bilo mu kao da vidi svoj dragi Dubrovnik, svoj slobodni zavičaj, one čarobne obale oko njega, ono bajno plavo more. Topli i zanosni Jelenin glas otkrio mu neslućenih krasota u onim stihovima, zanio ga u svijetle visine i ulio mu u dušu neko veliko čeznuće...

Petar, sjedeći uz Jelenu, ogrli je desnicom i zamoli je da ponovi onu kiticu. Dok je kćerka opet krasnoslovila, otac je upirao sjajne oči u strop, lice mu bilo spokojno, obliveno neizrecivom dragosti.

Nije Petar bio samo junak, nego i pjesnik. Sirenu Jadranskoga mora, epos svoga brata Nikole dva je puta preradio "stumačil" i posvetio ga: "Virnim i pridnim junakom sve Hrvatske". U eposu slavi se "Obsida Sigetska".

Petar Zrinjski počinje predgovor doslovce ovako: "Nisam hotil uzmanjkati dila Bana nigdašnjega Zrinskoga Mikule iz Ugarskoga na Harvatski naš jezik stumačiti, starijih mojih u svakom kripostnom činu pute naslidujući."

Zatim piše da su ga tri razloga potakla na izdanje eposa.

Prvi razlog: "Da svit vidi, kakove sine i viteze ova naša hrvatska zemlja zadrži, redi i poštuje, prem da od vnogih zapušćeni i skoro za nemar držani jesmo."

Drugi razlog: "Da se mi u slavna ova dila kako u zrcalo nadgledajući poznati moremo, kim i kakovim načinom nastojat imamo polag vire kršćanske, polag doma našega i polag virnosti gospodina, žitak naš, i karv našu nešparati izlijati."

Treći razlog: "Da se sa mnom diče i raduju ostanki onih Hrvata kojim pređi s banom Zrinskim Mikulom hrabreno, čestito i vridno vičnu krunu u nebesih zadobiše, svagda na nazveće precinivši istinski rič onu: 'Dulce pro patria mori-."

Epos je tiskan u Mlecima god. 1660. Nekoliko je kitica posvećeno Nijemcima, a prva od tih glasi ovako:

Ako se pak ufaš, Bane, v pomoć nimšku,

Da od nie primaš tvoju sriću Zrinsku,

Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku,

Od njega moć imaš kad primeš smart tminsku.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pošto je Jelena ponovila onu kiticu iz "Dubravke", zametnu s Franom Gundulićem razgovor o hrvatskoj književnosti koja im je bila najveća utjeha u teškim dnevima, jer se iz njenih djela dizao silan dah slobode. U ono doba bile su se udomile hrvatske vile samo u Dubrovniku i Ozlju: dva ognjišta, otkud su vrcale iskre prosvjete u hrvatski narod. Dubrovnik i Ozalj spojeni su krasnim duševnim vezama: slava Zrinjskih oduševljavala je dalmatinske Hrvate, pjesnike i učenjake.

Dubrovčanin Dinko Zlatarić posvetio je Jurju Zrinjskomu — Petrovu djedu — svoje djelo: Grkinju Elektru Sofoklovu učinjenu na hrvatski.

Trogiranin Ivan Lucić, najveći hrvatski povjesničar, posvetio je svojemu suvremeniku Nikoli Zrinjskomu, koga je usmrtio vepar, zemljovid hrvatskog kraljevstva.

Dubrovčanin Vladislav Menčetić ovjekovječio je svoje ime opjevav slavu svojega suvremenika bana Petra Zrinjskoga, Nikolina brata, prekrasnom, možda, svoje vrste, najljepšom i najsavršenijom hrvatskom pjesmom iz koje evo nekoliko kitica:

Bane Petre prehrabreni,

U kom se združa ujedno

U velikoj dici i cieni

Pamet znana, srce vriedno.

Ti knjižniče, sam dostojno

Strašni uz romon trublje vrle

Uzdigo si ime bojno

Na visine neumrle.

Tvoga od imena, tvoje od sjene

Trepti istok, svak se boji,

I tvȃ krepost te je od ciene,

Da kraljevat sviet dostoji.

Od robstva bi davno u valih

Potonula Italija,

O hrvatskieh da se žalih

More otmansko ne razbija.

Pače sama tvȃ desnica

Silu ustavi, tiek zaklopi,

Da nevjerna poplavica

Sve kršćanstvo ne potopi.

Tvȃ sviest znana tebe uzvisi

Vrh svih časti svieta ovoga,

O tvom svjetu diše i visi

Narod puka hrvatskoga.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zrinjske i Frankopane slave mnogi njihovi suvremenici, a kasnije, među ostalima, opjevao je njihovo junaštvo i o. Andrija Kačić. Kad već Kačić ne zna kako bi što jače uzvisio koje pleme, koga junaka, onda o njima veli: "Vitežko je kano Zrinovića" — "Silni junak kano Zrinovići" — "On je srca Zrinovića". Lijepo pjeva Kačić: "Nije misec, ni godina dana, da je pleme Zrinovića bana. Niko ne zna od kada su bili, ni gospodstvo kad su zadobili! Nu poslušaj Frankopanovića, velikoga bana i plemića, od koga je roda i plemena i od koga izlazi vrimena. Dvie hiljade godišta imade, od kada se ovo pleme znade. Po cielom se svitu spominjalo, jer porodi vrstne vitezove, plemenite bane i knezove!" To su bani: "Od Hrvatske po izbor države!" — ponosno pjeva Kačić, pak još ovako veselo o Zrinjskima i Frankopanima:

Gospodstvo su na sablji dobili,

A nisu ga za novce kupili,

Ni pasući po planinam ovce,

Ni dvoreći po svitu trgovce!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zrinjski i Frankopani sabirali su djela dubrovačkih pjesnika pa su se ta djela čitala u Čakovcu, u Ozlju, u Novomu Vinodolskom. Kadšto bi se sastalo u tim gradovima po više hrvatskih spisatelja koji su bili većim dijelom svećenici, mnogi na velikom glasu u ono vrijeme kao pjesnici, povjesničari, zemljopisci, jezikoslovci, pravoslovci. Najčešći gosti u Ozlju bijahu Jurjević Gabrijel, Magdalenić Matija, Nikola Galović, Franjo Glavinić, Stjepan Glavinić, Ljudevit Bedeković, Juraj barun Ratkaj, Ivan Gladić, Krsto Kupinić, Stjepan Glavač, Juraj Križanić, Ivan Belostenec i Juraj Habdelić. Kadšto bi posjetio knezove i glasoviti Rafael Levaković koji je obično živio u Rimu. Mnogi su posvetili svoja djela svojim suvremenicima knezovima Nikoli i Petru. Za dugih jesenskih noći sakupila bi se kneževska obitelj sa svojim gostima u onim sjajnim dvoranama, a Katarina je čitala i krasno tumačila dubrovačke umotvore. Čitali su i drugi svoje pjesme, a Petar ih je slušao, zaboraviv na sve jade i nevolje i bilo mu je kao da ga oblijetaju zlatne misli. One mu divne večeri oslađuju život, najveća su mu nagrada za sve patnje, trud i napor. Najmilija bijahu mu neka dubrovačka djela te je govorio kako nije dosta da bude lijepo jedno djelo nego mora da gane dušu, da je osvoji, da vlada njom po svojoj volji. Kako smijeh nuka na smijeh, tako suze istisnu suze iz tuđih očiju. Hoćeš li, pjesniče, da drugi plaču, ti najprije plači. "Ut ridentibus arrident, ita flentibus adflent humani vultus: si vis me flere, dolendum est prius ipsi tibi." Knez Fran, baničin brat, na glasu je krasnoslovac: kada čita koju pjesmu prvih pjesnika, kao da mu se toči biser iz usta. Petar, onaj slavni junak, onaj lav, nikako ne može da čita jer je mekana srca. Odmah mu zadrhta glas od tronuća, zapne. Priča li pjesma štogod tužno, suze mu se izviju na oči, a on neće da mu drugi vide suze... Tako on veli Katarini.

Jelena i Fran Gundulić razgovarahu se i o Dubravci, a ban i Bukovački pomno ih slušahu.

— Moja je majka nakanila da glumimo Dubravku na Ozlju.

— Molim vas javite mi kad ćete je glumiti! Uteći ću iz Beča, poletjet ću na Ozalj! — klikne radosno Gundulić, pa pridovrgne smiješeći se: — Doći ću u ovakvu odijelu...

— Dragi pukovniče, vi i ne znate kako bi mi bilo milo da vas vidim na Ozlju — stisne mu ban desnicu.

— Jedan Gundulić na Ozlju! — nakloni mu se Jelena radosno.

— Kneginjice: Gundulić pukovnik!... — osmjehne se Gundulić, naglasivši riječ: pukovnik.

— Vi ste za nas samo Gundulić! — pruži mu Jelena desnicu pa pogleda tužno oca i doda: — Već bismo bili glumili Dubravku da ima otac mira. Znate da je rijetko kod kuće...

U dvoranu uđe Katarina. Jelena joj potrči u susret i ogrli je. Katarina se pozdravi s ostalima, sjedne i odahne.

— Tako kasno?... — upita Petar.

— Znaš da se cesarica Eleonora rado razgovara. Sve mi još šumi u glavi: stotinu mi tričarija ispričala. Najviše mi je govorila o generalu Gremonvilleu, a mislim da nije opazila da govori mnogo o njemu.

Petar se osmjehne. Jelena malko porumeni i pogleda u knjigu na stolu. Katarina nastavi: — Tužila mi se na isusovce, jer su odlučili da se kralj Leopold oženi Margaretom Terezijom. Poznajete li vi tu Španjolku? — upita Gundulića koji odgovori da pozna kćerku Filipa IV, da je lijepa, ali nešto blijeda, mučaljiva i osorna.

— Čuo sam da joj je glas hrapav i da je užasno pobožna — oglasi se Bukovački.

— Kralj Leopold ipak se u nju smrtno zaljubio! — nasmija se Gundulić, pogleda na sat, ustane naglo, pozdravi se sa svima, pa ode iz dvorane, lagan i okretan.

Koji hip zatim najavi sluga:

— General de Gremonville!

U dvoranu stupi čovjek kipnog rasta, u crnom odijelu, a dok se klanja i lijevo i desno, ljuljaju mu se uvojci vlasulje po ramenima, smiješak mu plije tankim usnicama. Lice mu je glatko, tamne boje, kroz koju podudara slaba rumen. Brada, samo pod donjom usnicom, izrasla mu ušilj. Pruži svima desnicu, pa sjedne nasuprot Petru.

Jacques Brethel chevalier de Gremonville lieutenant général, često bi posjetio Petra Zrinjskoga u njegovoj palači, a uvijek u kasno doba noći jer španjolska stranka nije pazila na korake nijednog poslanika koliko na njegove.

— Kneginjo, vi ste večeras bili kod cesarice Eleonore. Dugo ste kod nje bili — osmjehne se poslanik, upiljiv tamne i oštre oči u baničino lice.

— Vi to već znate?... — uzvine Katarina obrve.

— Nije velika razlika između diplomata i uhoda... — duboko se nakloni poslanik.

— Cesarica Eleonora mnogo mi je govorila o vama...

— Plemenita starica! — uzdahne Gremonville naglasiv riječ: starica.

— Mudra starica — stisne oči ban.

Poslanik ni da bi ganuo trepavicom. Mirno navrne govor na drugo.

— Jučer sam primio važno pismo od svoga dobroga kralja. Nešto se prehladio. Danas sam javio cesaru Leopoldu da je tri dana kihao moj dobri kralj. Cesar je zahtijevao od mene da mu kažem najtanje potankosti o toj hunjavici!... — uzdahne poslanik, diplomatska mu tuga stegne lice, pritisne desnicom čelo, zamisli se hip, pa doda: — Veoma važno pismo.

— Je li se njegovo veličanstvo odlučilo?... — upita banica.

— Odlučilo?... Nije, ne, nije još — odgovori poslanik tiho.

— Razlog bi bio? — gane se Petar.

— Razlog?... Kneže, recite: razlozi? Mnogo ih ima, veoma zamašnih. Budite uvjereni da Ljudevit XIV. misli na vašu sigurnost. O, kako je on oprezan! Piše mi, zapovijeda mi da vam kažem da on misli na vašu budućnost. Lako bi bilo da su Ugri mudriji, manje nagli! Tacit kaže da je veća slava živjeti pod tiraninom i raditi za budućnost negoli tražiti priliku da se uništi, zakolje. Ugri hoće navrat-nanos da skinu sa sebe austrijski jaram, već sile erdeljskoga kneza Apaffyja da im pošalje desetak tisuća pomoćne vojske, a što je najgore već snuju savez s Turskom! Njegovo veličanstvo toplo preporučuje da treba strpljivo čekati na dobru zgodu da bude lakši uspjeh, da se uzmogne prouzročiti velikih neprilika austrijskoj kući i možda zadati posljednji udarac njezinoj moći: "... pour aisement réussir et causer de grands embarras a la maison d'Autriche et peut etre donner le dernier echec a sa puissance".

Kad je poslanik izgovorio posljednje riječi, Jelenine oči radosno sijevnuše.

— A naše ponude? — upita Petar.

— Ljudevit XIV. ne može za sada na njih pristati, jer ima sada cesar Leopold jaku vojsku, a mogao bi je i pojačati. Moj vam dobri kralj savjetuje, jer ljubi nesretno hrvatsko kraljevstvo, da se za sada čuvate svakoga koraka koji bi vas mogao upropastiti, ali se on nada, tako mi piše, da će cesar Leopold prekršiti mir i dati povoda da vam se priskoči u pomoć. Međutim, pouzdajte se u čvrsto prijateljstvo mojega kralja, jer će vam on činom dokazati, netom bude zgode, da vam želi osloboditi domovinu.

— Ah, ta zgoda! — uzdahne Bukovački.

Poslanik uze sitno drobiti kako se moraju domala promijeniti javne prilike u Evropi. Jedna stranka na bečkom dvoru hoće da podigne gotovo sve evropske države na Francusku, ali se on nada da će joj pomrsiti račune s pomoću one druge stranke na bečkom dvoru. Kad se sve pročisti i razbistri, Francuska zagrmit će svoju. "Moj je dobri kralj uvjeren" — nastavljao je poslanik — "da će se vaše osnove sretno ostvariti, ali zasada ne može da potpiše kakav ugovor, osobito ne s Ugrima."

— Tako?... — pogleda ga oštro ban.

— S kojim ugarskim velikašem da sklopimo savez? — čudio se poslanik. — Ugri rade svaki za sebe, neprestano vijećaju, a na dvoru sve se možda zna, jer vijećaju tajno kao kad kokoš snese jaje. Dođe li do pismenog ugovora, taj će biti s vama. Mi se samo na vas možemo osloniti.

— I možete — nakloni mu se Katarina.

— Njegovu veličanstvu ne bi bilo drago kad bi Ugri saznali da je naumilo samo s vama sklopiti... — osmjehne se Gremonville i porumenje malko, zirnuv joj u oči...

Petar i Katarina opet razlože kako ih iznenađuje to vječno odgađanje. Neka se kralj odluči, neka im pomogne navaliti na Tursku, jer Hrvatska izdiše, nestat će je. Poslanik obeća da će pisati svojemu kralju. Kad je izašao iz Petrove palače, već je bila prošla ponoć.

Sljedeća stranica→