Tonkina jedina ljubav/3
| 2. | Tonkina jedina ljubav — 3. autor: August Cesarec |
4. → |
Bilo je to ono naše staro Sajmište, danas su ga pokrile palače koje će sa svojom uzornošću stila doći bez svake sumnje u historiju arhitekture.
Nekad, odnosno u Tonkino vrijeme, bila je to - rekli bismo periferija, da periferijom nekako nije bio cio grad... Svakako, u gradu su bile ulice i kuće, a ovdje, osim jedne škole dječije i konjaničke, pa nekoliko vojničkih staja i klaonice, nije bilo ničesa do blatne ceste i polja, drvenim ogradama lijepo porazdijeljenog i ograđenog tako da se volovi i prasci nisu mogli tako lako miješati, kako se to miješaju i još se tomu katkad vrlo ističu u rodu ljudskom.
Ono što se danas, na jednom drugom mjestu, velikoljepno naziva »naš Prater«, a u čemu se u svoje vrijeme našla Tonka sa svoja dva kavalira, bilo je na kraju tog nekadanjeg Sajmišta, a po svom prostoru bilo isto tako primitivno kao i sve ostalo. U obične dane, pogotovo u zimi, režao je tu iznad krošanja blizih kestenova gô i golem kostur koje njihaljke, šćućurio se u blatu, prašini ili snijegu koji vrtuljak, pokriven plahtom i sličan velikom pokrivenom loncu, našao se po koji šator ili šarena kola u kojima je živio i tavorio još šareniji svijet, odvojen od grada kao gubav, i obično jako obdaren djecom. U obične dane, pa bilo to i u ljeto, samo ako nije bila sezona, djelovalo je to mjesto zabave, zaborava i veselja, kao uostalom i najluksuriozniji prazan teatar, više bijedno i žalosno nego veselo.
No zato u nedjeljna i praznička popodneva, a pogotovo u ljetno sezonsko vrijeme između dva velika gradska sajma! Tonka je sad tu bila baš u toj sezoni, i naš »Fihplac« - ah, da, »Fihplac«!, tako smo tad zvali i taj naš »Prater«! - oporavio se od svenule travke u bujan grm, vrijao je i ključao, upravo tulio i rikao od boja, zvukova i pokreta. Nad njihaljkama je sad bio raširen platnen, crvenobijeli prutast krov, i lađe su letile visoko kao na najvišim talasima, kljunovima malone parahu platneno nebo... Sa vrtuljka je bio skinut pokrov i uz svirku orkestriona jurili su sad u krugu njihovi drveni viteški konji, okretale se kao oko cijelog svijeta kraljevske lože... A nisu tu bile samo njihaljke i vrtuljci. Tu je sad bio već i onaj, samo sa savremenog gledišta skromni a tada još senzacionalni prethodnik današnjeg kina. Bio je to bioskop u kom se, neviđeno još, na običnoj bijeloj plahti pokazuju žive slike; ne možda mrtve kao u laterni magici nego žive, prosto su na njoj ljudi takvi da bi malone prišao i opipao ih. I prevrću se tu razni vragoljani, razbijaju tanjire, padaju s krova u vapno, rade sve moguće samo da se čovjek za svoj groš što bolje nasmije. A neodoljivo, da samo raširiš oči, jeste to već i izvana. Cijelo pročelje je iskićeno zlatom, ornamentima, staklom i orkestrion je tu golem, kao kakve orgulje, pa eto vidiš na njemu i patuljke muzikaše: đavo im u kapici, to duva i svira negdje unutra, ali oni se zbilja miču, jedan dirigira, drugi tuče u bubanj, treći puše u trubu, četvrti... No čudno, čudno šta sve ne izmisli svijet, a čudno je ili bar smiješno i to da u tom bioskopu stražnja mjesta plaćaš skuplje no prednja i bolje vidiš ako sjediš dalje...!
I ostalo da još spominjemo? Čudna ona kola zapravo dinamo-stroj bioskopa, koja nisu ni lokomotiva ni parni valjak, a ipak imaju visoke kotače i bezbroj kotačića i pipaca i dimnjaka, pa sva sukću, sukću, fućkaju i sukću kao bijesna zvijer koja je proždrla bogzna šta, možda benzin. Panoramu i menažeriju sa strašnim, već također izvana, slikama, kako ruski kozaci padaju u vučje jame iskopane od Japanaca, i kako se ljudi u prašumi bore s tigrovima...? To je već doduše stara, no ipak još uvijek zavodljiva senzacija! Na podiju pred ulazom, stegnuta u triko, crvena u licu i kosama kao bakar, previja se i prenemaže golušava i tučna žena, sva obavijena golemim udavom. A tek unutra! Zvjerinjak, panoptikon, lavovi, medvjedi, maleni prutasti konji koje se mora nazivati zebrama, razrezana ljudska tjelesa od voska, tako da bar tu, i bez doktora, može svatko doznati kako izgleda iznutra!
Pa streljana, da pucaš u nišan kakav hoćeš, a najprimamljiviji je, pogotovo ako imaš uza se curu, onaj na kom se, ako ga pogodiš, otvore vrata i zaplače beba. I drugi još šatori s drugim čudesima; fotografi koji te ovjekovječe za tri minute, vragovi, a ne ljudi, koji žderu vatru... Ukratko, sva čudesa koja je već, i na najveće molitve, zaboravio da čini dobri bog, pokazala su se tu opet moguća, napravljena i pravljena samo za koji novčić ili i besplatno od ljudi - te čudo nije bilo samo u tom što se tu sjatio tolik i tako različit svijet, da je još falio samo koji cilindraš. No sigurno da je tu osim predstavnika kasarni, tvornica, radionica i kuhinja bilo i takvih, samo su cilindar ostavili kod kuće... Tu se naime najbolje moglo vidjeti da cilindar ne predstavlja nikakvu osim fizičku uzvišenost, jer ga je, praveći svom cirkusu reklamu, pred jednim šatorom imao i klovn.
No manimo i klovna, klovnijada je to možda bilo sve! Oprostiva klovnijada - za jedne, jer im je to bio kruh, a za druge...? Dok je od pamtivijeka život za veću čest ljudstva samo drastičan i surov, kakovo mu onda i olakšanje i razonođenje može biti nego i opet u samo drastičnim senzacijama?
Nego mi smo u toj vrevi tolikih optičkih senzacija, a zaglušenoj još osim toga takovim akustičkim metežom da bi se spram toga imao postidjeti i najšumniji današnji džez - u toj vrevi i metežu mi smo načas - što je i razumljivo, izgubili Tonku, potražimo je opet!
I eto je: ona je sa svoja dva kavalira ušla u tu vrevu, i motlja se sad s njima u njoj sve dalje. Molitvenik je, da se baš ne vidi da je na to mjesto došla ravno iz crkve, sakrila u torbicu koju ima također uza se. I motlja se, zastajkuje, sad radi gužve kroz koju se teško protisnuti naprijed, sad da vidi ovo ili ono... Zapravo u taj prvi mah ona ne gleda ništa tako pažljivo kao svoja dva kavalira. U srcu joj je opet jedna briga: da ih ne izgubi ili da se oni sami ne izgube. Još prije nego su ušli u tu gužvu, njih dvojica su se zaustavila da popiju čašu boze, i tamo su nešto sa bozadžijom govorili i smijali se, činilo se, baš radi nje... I njoj su doduše ponudili bozu, no to je bilo i sve s čime su se obratili na nju. Pošavši dalje, i zastajkujući sad tu sad tamo, njih dvojica su se zabavljala među sobom, a na njezina čuđenja, primjedbe i pitanja pravila su se ili kao da ih ne čuju ili su joj odgovorila samo kakvim pokretom ruke, pri čemu im se u licu vidio još uvijek smiješak, a kod simpatije pokatkad i mrka brazda...
I onda, još nešto. Šta se to baš njena simpatija neprestano ogledavala i zagledavala naročito u djevojke i žene? Kao ni prije, tako Tonka ni ovdje već nije jednom prilikom čula da je uz nju bila i opet riječ o nekoj Anki koja bi mogla biti tu na Sajmištu. Nije to čula i prema tome joj nije padalo na pamet da se ogledavanje njene simpatije tiče baš traženja jedne određene već žene... Mjesto toga, ona se bojala sviju tih ostalih, sviju, i briga da ju radi koje od njih njena simpatija ne ostavi, postajala je samo još veća.
No došao je i obrat... Prošli su već mimo bioskopa i koječeg drugog, stajali upravo pred panoramom pa gledali golu ženu, obavijenu udavom. A došlo je drugo društvo kanonira, i onaj bucmasti njen kavalir ostade s ovim. Drugog je kavalira doduše izgubila, ali njega joj nije bilo ni žao. Ukoliko već nije prije, utoliko je sada više osjetila te je bolje da njega nema, jer on je sigurno sa svojim ruganjem sijao između nje i njene simpatije neprijateljstvo. Još tu, na koncu, on je morao nešto za nju reći, jer su se oči sviju kanonira obratile na nju i sva se njihova lica njenoj simpatiji nešto smijala...
Ona i opet nije čula da je baš ta simpatija poželjela od svoga druga da taj ostane s pridošlim drugovima i njega, kad već nema Anke, s tom gluhom budalom ostavi sama... No zato je vidjela kako su se oči te simpatije zakrijesile kad su se s gole žene pred panoramom svrnule na nju; bile su tako vatrene i prodirne kao da joj i samoj s tijela skidaju odjeću... I srh, koliko neke tjeskobe toliko i slasti, bio je u nje tako jak, da je prevladao svu bol da je ona za sve njih možda samo predmet poruge i šale. Bilo kako i bilo radšta, glavno je bilo da je on ostao s njome!
I tad se ona, u cijelom tom paklu meteža, šarenila i buke osjećala sve više tako kako se ni u raju valjda ne bi mogla još i najnaivnija dušica. On se doduše još uvijek ogledavao, no ipak postao s njome mnogo pažljiviji. Nije doduše mnogo govorio s njome, no sada tome nije morala biti razlogom njena gluhoća nego prosto sajmišna buka koje je šum dopirao i u njene uši. Inače, kad su se gdje zaustavili, a ona nešto rekla, on joj je sad uvijek odgovorio. Ni prije se nije trebao ustručavati, no sad se i nije ustručavao da, u vici sviju, i sam viče... I još najvažnije: on je sad bio uz nju i onda kad su se našli u većoj gužvi, tada ju je čak potrzavao za rukav, a i uzimao za ruku da ostane uz njega. Bilo mu je dakle sada mnogo stalo da se ona njemu ne izgubi...
Tonka je bila sretna, a u glavi joj se od sreće zavrtjelo, pogotovo kada ju je on doveo do vrtuljka, baš najluksurioznijeg vrtuljka, i tu zajedno s njome sjeo u jednu baršunom presvučenu, zlatom isprepletenu ložu... Istina, ona je prva predložila tu vožnju, i on se nekako sustezao, dok se nije slučilo da je ona iz torbice izvukla novac za oboje... No svejedno; soldati nemaju novaca, to je i ona znala, a glavno je bilo da je on tu, uza nju, u loži... Jedna se njegova noga sve tješnje i tješnje približavala njenoj, orkestrion je, čujan i za nju, grmio koračnicu, vrtuljak se vrtio, vrtio, konji trčali, loža se nagibala, njihala lagano kao lađa. A sve je to bilo poviše ostalog svijeta, poviše sviju tih glava koje su se skupile oko vrtuljka i buljile, buljile - zar ne baš u nju?
Tonki se zbilja činilo da su sve oči upravljene jedino u nju i njenog kavalira, i u sreći koju je osjećala bila je jedina žalost da među svim tim glavama nije mogla spaziti ni jednu poznatu...
No onda, već pod konac vožnje, nije li kraj vrtuljka stalo jedno društvo mladića, među kojima je bio i jedan sin kućepaziteljičin? Ah, jest, jest! Uvjerila se o tom potpuno kad je vrtuljak stao, i ona na žalost, jer je tako htio njen kavalir, morala saći. Mladić joj se smijao, upozoravao kanda na nju i druge u svom društvu - no šta! - Eto, reci svojoj mami, vikni pred cijelom kućom koga si tu vidio s Tonkom! Neka ti mama i cijela kuća zna da Tonka može imati kavalira!
Kuća neka zna - no očuh?
Opet je tjeskoba, i ne možda samo radi očuha, prošla Tonkom, i tako joj baš nije bilo sasvim ugodno kad je sa svojim kavalirom već začas kasnije došla pred jednu njihaljku, a on joj sad sam, i znakom ruke i riječima, predložio da se tu uspnu u jednu lađu. No koliko god je pogledom vižlala, nije li sad ovdje ono društvo s kućepaziteljičinim sinom blizu, nije ga nigdje vidjela. A i šta, konačno, da jest! Njihale su se tu i druge djevojke i žene, i cijele obitelji s djecom su tu to gledale mirno, nepoštenje i sramota to dakle nije nikakva.
Pustivši njemu da sad on plati, ušla je u lađu hrabro pa bacala još samo poglede na druge, već pokrenute lađe, da nauči potrebne kretnje.
A onda, onda, gledala još samo njega... On je stajao na protivnoj strani, licem prema njoj rukama se uhvatio za gvozdene žice na kojima je lađa visjela. I čim je jedan od poslužitelja, polugô, tetoviran i rutav čovjek u mornarskoj majici, lađu gurnuo, on je učinio čučanj, tijelom se bacio natrag, htio lađu pognati još više... No lađa se samo zatresla, došla naprijed vrlo malo. To je i Tonka, istodobno kad i on, učinila čučanj, bacila se tijelom - naprijed; ukočila sa svojim protivnim smjerom gibanje, kao da je na pravoj lađi zaveslala protivnim smjerom od njegovog.
- Ne tako! - viknuo je on, davao joj znakove da radije miruje. No Tonka ga odmah nije razumjela, kočila je svojim kretnjama lađu i dalje.
Poslužitelj se smijao, pomagao gibati lađu rukom. Kanonir Đuka se smrknuo, izderao se na njega, no već je to bilo suvišno, jer Tonka se popravila, spoznala kako to treba... Štirkane podsuknje, a pogotovo steznik, smetali su joj doduše strašno, no ipak, sve više je zaboravljala na to, i kad je dolazio na nju red, pravila je sve dublje čučnjeve, sve se strasnije bacala tijelom...
Lađa se penjala, penjala... Sa sve većom visinom bio je veći i užitak, upravo opojstvo. Dolje ispod nje kao šareno i crno talasje komešao se svijet, tamo je bio i možda ju vidio kućepaziteljičin sin, no ona sad nije mislila na to, nju je omamilo samo jedno, jedno...
Sad je dolje, sad gore... Kad je dolje, pa se ona mora otisnuti naprijed, steznik je stišće oko pasa, kao da ju tko steže rukama, krv joj navaljuje u glavu, jedva diše, no ipak se čini, snaga joj je tolika da bi primila na se cio svijet... Kad je gore, pa se mora uspraviti, i pada opet natrag, to je doduše olakšanje, no utrobom joj struji nešto hladno, od čega u cijelom tijelu osjeća srh... srh i omaglicu, kao da pada kuda u propast. No nije to propast! Eto, opet se dižu, i u divljoj igri trbuhom i koljenima ona vidi kako se on doduše uspravio, ali se izbacio spram nje trbuhom pa lebdi nad njom tako kao da će sad na nju pasti... ili će ona pasti na njega? Sad je gore, sad ona, daleko su jedno od drugoga, no nešto kao da ih zbližava sasvim, sasvim - zbližavaju ih te kretnje, i sad to više nije lađa nego...
Tonka je instinktivno opipala steznik, tu joj je morao da pukne jedan feder. No brzo se opet rukom uhvatila za gvozdenu žicu; učinila je lošu kretnju te malone da nije zaglavinjala i pala.
Strah je provalio u njeno opojstvo, u omaglicu svijest. Lađa je već letjela strašno, strašno visoko, kljunom je već malone doticala platneni krov. A on je još uvijek tjerao naviše, eto, i krov se potresao, kljun lađe ga je takao.
Crvene i bijele pruge zalelujale su nad njom, ostale joj u očima, pomiješale se sa već ispod krova zapaljenim svjetlima, gotovo je oslijepile. Dolje ispod nje svo ono šareno i crno talasje iz koga kao da je načas izranjala da onda u nj opet svom snagom zaroni, bilo je također već puno svjetala, no ono se, čak i kad mu je bila najbliže, crnilo samo kao najcrnji ponor koji će je, sad na, progutati... Ako se nije u crkvi otvorio pakao, ne može li se sad tu? Strah, vrtoglavičan strah, barem za goli život, ako već ne pred paklom, obuhvatio je Tonku, ukočio joj tijelo, i više se nije sagibala, stajala je kao ukipljena, živa još kanda samo rukama koje je grčevito stezala oko mjedenih, napetih žica... Dosta, dosta - gurao joj se na usta krik, no i usta su bila stegnuta, mrtva, ukočena kao sve ostalo... No zar i zbilja dosta? U svoj svojoj vrtoglavici i omaglici ona je još uvijek vidjela njegove kretnje, njegovo zakrvavljeno, znojno lice i goruće oči, u utrobi je još uvijek osjećala hladan srh, ali i vrućinu u cijelom tijelu... Strah pred padom miješao se u njoj bunovno i ludo sa porivom slasti da tu legne, da legne, pa ma se onda dogodilo šta god se hoće - šta god hoćeš ti, moj dragi, mili, jedini!
No ispod lađe, barem on ako ne ona, mogao je čuti šum; malo prije je jedan od glazbenika, koji su također i tu bili, zazvonio u zvono, i sad je onaj rutavi poslužitelj pod lađom uzdignuo dasku. Tonkin kavalir, crni Đuka, umirio se, sad i on, i lađa je išla sve niže. Sve niže, eto i sasvim nisko, pa je stala... Crni Đuka iskočio je žustro, kao da se poslije duge muke dovezao do teško iščekivane obale. Tonka je bila umornija. Ona se jedva sagnula da s poda lađe, kuda ju je prije vožnje odložila, podigne svoju torbicu s molitvenikom. U glavi joj je još uvijek bilo mutno, noge teške i nesigurne, drhtaj i uzbuna drmila joj se cijelim tijelom, samo da je ne sruši.
No on je već bio uz nju, pomogao joj izaći. Samo je tad bilo razloga za novi strah: pred njima se ukazao sa svojim društvom opet onaj bucmasti, podrugljivi kavalir. Smijao se, svi su se smijali, nešto je opet govorio!
- Jesi li je provezao? Dobro je bilo! - No tu se prikučio njenoj simpatiji, nastavio tiše: - Malo prije sam se tu sastao s Ankinom prijateljicom... Anka ti poručuje da se ne srdiš što danas nije mogla doći! Milostiva joj kod kuće ima nekakvu zabavu! Mjesto danas, kaže, sutra kad ide u dućan, ti već, kaže, znaš gdje...
Tonka je zapazila kako se njena simpatija namrgodila, ali i osmjehnula... No da nije bila tako umorna, i ona bi se mogla osmjehnuti; on se oprostio sa svojim prijateljem, opet došao k njoj!
Došao je k njoj, i začas pa su oboje stajali više već na kraju cijelog tog darmara. Njoj je uistinu u stezniku puklo pero, nešto se tamo sve poremetilo, trebala je to, bar koliko je izvana mogla, popraviti. Nad njima je bila krošnja kestena, bili su u sjeni, no tim sjajnije su bile njegove oči i nije li joj nešto govorio?
Ah, da! Da se sad malo prošeću?
Tonka je zaokružila pogledom unaokolo, i sad je pravo tek postala svjesna da je već kasno... Mrak je već pao, svjetlo je tu bilo samo radi tolikih svjetala, najviše sigurno radi onih na bioskopu koji se sad krijesio i blistao kao kakav ulaz u raj, velikoljepniji, blistaviji nego i sam onaj glavni oltar u jezuitskoj crkvi!
Kasno je bilo, i morala bi kući radi očuha i njegove večere. No očuh je imao ključ od stana, i na sreću je večeru, kao da joj je sam bog to rekao, ostavila u sobi - moći će on dakle večeru naći i sam! A tu ju je već njezin kavalir, ni ne sačekavši odgovora, uzeo ispod ruke! Jest, ispod ruke, i vodi je, vodi, kako se to samo zaručnici vode - no kuda?
Tonka je vidjela pred sobom samo mrak, redove kestenja, ograđena polja za blago i stoku, no tamo dalje bila je i cesta... Između ruke i rebara osjećala je nešto čvrsto, koštunjavo i toplo, nešto što ju je malo i stiskalo... Tako ju nikad nitko, nitko nije vodio, ah, a kako je to ugodno, ugodno! Promijenila je torbicu u drugu ruku da joj ne smeta, topao zanos joj se iz sviju žila ispeo u usta, i zagrgutala je, zavečala ono što ju je već i prije zanimalo, no ili nije pitala ili joj on nije odgovorio:
- A kako je vama ime? Juro? A-a-a, Đuka? E-e-ej, Đuka! Moj očuh se zove Josip, no Đuka je ljepše! A Đuka i Juro je svejedno, ne? I kod mene doma ima jedan dečko koji se zove Đuka, baš je sin od hauzmajstorice, i vidjela sam ga tu kod ringlšpila... No on je još jako mlad, čisto mladi dečko, i ja ga nemam rada...
Brbljala je, opet je brbljala, a on je šutio, kimao glavom, osmjehivao se, najposlije joj viknuo u uho:
- A koga vi imate sve doma kod sebe osim očuha i podstanara? Mamu?
Tonka se zbunila baš kao da nije razumjela, no razumjela je i zavrtila glavom:
- A-a-a, mamu ne! Mama moja je umrla... A ni podstanara sad nema... Bili su študenti, no sad nemaju škole! Zato smo sami ja i očuh...
- A što vam je očuh?
Morao je ponoviti pitanje, jer za nju je ono došlo odviše nenadano. I po prvi put možda u životu, došlo joj je nekako da je to malo što bi mu trebala reći za očuha, no rekla je ipak iskreno, pa čak i nekud s tonom kao da kaže nešto veliko:
- A-a, sluga, staklarski sluga! No njega nema cio dan kod kuće... A i on bi htio da imamo podstanare... Tu je zapela, u lice joj je udarila krv, radi toga što je mislila kad je to rekla - rekla, eto, ipak...
Njeno blijedo lice bilo je rumeno kao rajčica. Đuka je to morao primijetiti, no opet se samo osmjehnuo. Ali je sad i sam zaduvao u vatru stida:
- A od podstanara, je li vam bio koji dečko?
U svojoj zbunjenosti Tonka je razumjela nešto drugo:
- A, uvijek su bili dečki! Študenti! Jedan jedini put jedan...
- Ne! - viknuo je on glasnije i sav se nekako iscerio. - Jeste li vi imali kada dečka, imali se rad(o)?
Tonki je gotovo pregorjelo lice od toga pitanja koje je čula jasno, jasno, upravo kao da joj ga je svojom sabljom zasjekao u uho. Ne! Da! Pa sad ga ima, tu je! - sve joj se to ispreplelo u glavi, dolazilo na jezik. No sve je to moglo biti i dobro i zlo, i tako je, ne znajući šta da kaže, pala sva u vatru, u kojoj je isto tako malo znala što govori:
- Ne-e-e, to su samo gadne babe doma izmislile da ja živim s očuhom! A to nije istina, ne-e-e! To je ona gadna stara frajla i hauzmajstorica izmislila... iz jala da su mi kokoši nesle jaja koje je ona krala... - Tu se opet trgnula, on je povukao svoju ruku iz njene, zastao i slušao iznenađen; i već radi toga joj je u glavi sinulo da je rekla nešto previše, još najgore... No više nije mogla natrag. Njoj je bilo tako kao da će on ionako sve od zlih susjeda doznati, ako dođe k njoj, bolje je, dakle, da ona to preduhitri, kaže mu sama sve... A i srdžba ju je spopala, srdžba u koju se, osim svega onog bolnog i uvredljivog što je radi svoje gluhoće doživjela od susjeda u kući, pomiješala nenadano i sve ono bolno, pa možda i uvredljivo, što je imala da doživi i danas tu pored svoja dva, pogotovo onog bucmastog kavalira. I tako se sad sva rasplamsala, lice joj je bilo crveno samo još od ljutine, i kričeći ona mu je ispripovijedala sve o svojoj svađi u kući, sve, pa čak i to kako je odlučila da cijeloj kući pokaže da ona može imati dečka. - E-e-ej... - tresao joj se glas kao da je imala špekulu u grlu, i bio je to u nje upravo mahnit čas kad se fantazija činila isto što i realnost. - E-e-j, na svakom prstu njih deset mogu ja njima dovesti, samo ako hoću! No meni je dosta jedan, znate, samo ako ga imam rada... No nisam imala nikog rada do - gutajući svog crnoga Đuku očima, htjela je već svoj ljubavni start označiti s njime. No sjetila se svoje čežnje za nekim podstanarima, a i crni njen Đuka izgledao je tako strašan, nestrpljiv, i naglo je zaćutala, zaćutala sasvim.
Đuka inače nije bio tako strašan. Nestrpljiv; to već. Bili su već blizu ceste i, doduše, nikog nije bilo sasvim blizu, no nije li ona ne jednog nego mnoge mogla privući svojom vikom? On je hotice zaustavljao korak, mirio ju je i riječima i pokretima, glasno ju čak, no ipak tako da ga nije čula, kleo i psovao, no najzad, kad se ona smirila, on se ipak samo zasmijao, uhvatio je za obadvije ruke:
- Ti luda babo! - rekao je potiše. - Deset bi ih mogla imati na prstu, a na jednog si se prikeljila odmah kao stričak! Khm! - nakašljao se, ogledao se i stegnuo je k sebi, viknuvši: - A ja vas imam rado! Vi mi se jako dopadate! - i zakimao je na njezino preneraženje živahno glavom, ali i dodao, opet tiše: - Budalo, da samo znaš kako!
Tonka je u prvi tren zbilja bila preneražena. Od nevjerovanja. No odmah je to bilo samo još preneraženje od radosti i zanosa. Zanos, to je bio sadržaj njenog crvenila u licu, i kako je on nju oko pasa obujmio, tako je ona svojim rukama posegnula i za njime.
- A kako me imate rado? - zagrgutala je, a dah joj je nestajao.
- Kako? - već ju je on pustio pa opsegnuo pogledom okoliš; a sva ta ograđena polja koja su pred njima, tamnija još od sjena kostanja, ležala u mraku, bila su prazna i pusta. I vratio se opet pogledom k njoj. - Tako! - s patosom i porugom koje je samo on bio svjestan, stavio je ruku na srce, pa na usta, učinivši znak poljupca. No i njega kao da je nešto zaneslo. Bacio je na bok sablju koja mu se zaplela među nogama, i, sa strasnim blijeskom u očima, stegnuo je opet Tonku, sada samo jednom rukom oko pasa, povukao ju za sobom spram onih polja...
Zapravo, od tih polja bilo je prvo već kraj njih, i na ogradi bio je tu na jednom mjestu razvaljen popriječan stup, mogli su lagano prijeko... No Tonka je tu učinila samo nekoliko koračaja pa se, u samoj sebi, o nešto spotakla i zamrncala je:
- A-a-a...
- Do vraga, kuš sada! - naljutio se on, no spram nje učinio lijepi smiješak pa joj opisao rukom da će tamo i onda okolo natrag, samo radi šetnje... To joj, uostalom, reče i glasno.
No Tonka je još uvijek stajala. Piljila je u mrak, no u njoj je nešto svitalo, svitalo; spoznavala je šta on hoće, hoće sad naskoro, odmah...
Željela je to i sama već toliko puta, i danas ju je ta želja dovela malone do nesvijesti. No sada kad je bila tako blizu njenom ispunjenju, ona se, kao uostalom sve djevice u sličnom položaju, stala prepadati. I nije to bio strah nego i sumnja i nepovjerenje. Tko je on zapravo, i šta kani poslije toga...? Ne želi li on da postigne samo to, a onda da se nikad više ne javi i uopće ne dođe k njoj kući? I kako bi, najposlije, moglo to biti ovdje, na poljima? Već to polje na kome su bili, bilo je puno doduše posušenih izmetina, ali izmetina ipak... A tamo, tamo u onom svjetlu još je uvijek mnogo, mnogo ljudi, može ih tko vidjeti... I svečana je, svilena haljina na njoj, štirkane podsuknje, steznik...
- E-e-ej! - drhtala je, i ne samo glasom. - Tamo je cesta, možemo onuda...
- On je pogledao na cestu, tamo je prolazilo nekoliko ljudi. I tamo su isto morali prekoračiti ogradu, ako su htjeli s ovoga polja... Ne hoteći to radi ljudi da viče, opisao joj je to kretnjama, pokazao da mogu van i ovuda po strani... I povukao ju je, kunući opet, baš ovuda spram drugoga polja...
Tonki se, na njegovu momentanu sreću pričinilo da i nije zgodno da odavde izađu baš pred one prolaznike, popustila je, pošla. On joj je pomogao preko ograde, gotovo ju je digao obuhvativši je oko struka, i to joj je sad opet godilo. Kako je jak, kako je jak!
No već slijedeći tren je ta jakost bila prevelika, preteška, pregruba. Tu, odmah do njih, preko ograde bila je dugačka, stara i sad sasvim presušena kopanja, puna samo za sajmova kad je tu bilo blago. No puna je bila i sada, barem na jednom kraju. Čak se i prelijevalo nešto iz nje - prelijevalo Tonkino tijelo, njene haljine. Njezin crni kavalir, opsjednut demonom osvajanja, zavalio ju je baš ovamo, i sam se bacio na nju, uskomešan, uzluđen u pokretima i grčevima kao epileptik.
Za Tonku je to, barem ovdje, u kopanji, došlo sasvim nenadano, kao da ju je oborio grom. I nekoliko trenova bila je omamljena. Podalje, s mjesta koje su ostavili, dizao se pakleni lom ljudske zabave i veselja, s druge strane, iz mraka, iz klaonice, domnijevalo je ovamo tužno mukanje krava, određenih za klanje, i, opet s druge strane, s nedaleke željezničke pruge, čuo se fićuk vlaka. No ona to sve nije čula, kako doduše možda ni inače ne bi mogla čuti - nije čula ništa. Sva kao u jednoj bezdani, u koju se možda nije strovalila svisoka jer ju je stalno osjećala sasvim blizu, ispod sebe, ona se, barem u prvi mah, osjećala u jednom toplom, ustreperenom stanju, po prilici u onom u kome se osjećala na njihaljci kada joj je došlo da u lađi legne i pusti tog čovjeka da radi s njome šta hoće. Na sebi je sad osjećala i njegove ruke - ruke koje su prebirale i kopale po njoj mahnito, borile se s njenom nabranom suknjom, štirkanim, kao dva oklopa tvrdim podsuknjama, tražile nešto, bile i sasvim već blizu...
To je davno već moglo biti i s njenim očuhom... Kao krijesnica joj je u glavi svjetlomrcala uspomena na onu očuhovu pijanu noć. I jedna druga joj je uspomena došla, nagla, neočekivana, premda joj se ovih posljednjih dana javila već nekoliko puta. Sjetila se svojih kokoši, onoga časa kad je jednu od njih obljubio pijevac...
No u taj isti tren ona se i sama sva stresla kao kokoš. On se malo uspravio nad njom da popravi sablju i još koješta, i u taj isti mah ona se uspravila takođe, klisnula uvis, stresla se da dovede u red suknje, a potresao joj se i glas, tužan, zaplašen i očajan:
- Ne-e-e...!
On je stajao već spreman za posljednji čin, iskesio se u surovoj, bijesnoj kletvi, posegnuo opet spram nje rukom i psovkom:
- Koji ti je đavo, babetino jedna?
Tonka se od njega odmaknula, odmaknula se uopće od kopanje.
Dok je još u njoj ležala, najednom je osjetila kako ju ta kopanja strašno žulji. Glava joj je visjela niz kopanjin rub, vidjela je nad sobom crne raščupane glave kostanjevih krošanja, no vidjela je i nebo i u njemu zvijezde. Nije li tamo i ne vidi li je odande bog? I šta će biti s njezinim haljinama - taj crni Đuka će ih sasvim zgužvati, razderati... No on je već prevladao njihov tvrdi otpor. Tren još, i što je imala trideset i tri godine, više neće imati - aj, ne, ne, to nema smisla tako lako pokloniti; može i mora on, ako mu je do nje stalo, još počekati...
- Ne-ne-ne... - ponavljala je tim uzbuđenije što joj je on opet dolazio bliže. Pa i sama ne znajući što govori, ali zavedena bezdanom, silnom željom koja možda, kad je ispunjena, znači najveću pobjedu žene nad muškarcem, zavikala je, zameketala kao da joj je u grlu zaigrala cijela vrećica špekula: - Znaš, moraš biti moj muž... Kad prestaneš biti soldat, dođi k meni za podstanara... E-e-ej, onda znaš, onda, e-e-ej, dođi i prije, e-e-ej!
Njoj se i samoj objašnjavalo da traži od njega previše, ili bar da to nije trebala reći već sada, i zato je brzo, brzo spuštala mjeru svojih zahtjeva. Ali da je bio i najmanji zahtjev, za njega bi sigurno bio i taj prevelik. On je već došao do nje, lice mu se po boji još i u mraku nije moglo raspoznavati od kape i hlača, grimase po njemu igrahu kao što to možda kod razljućenog vodnika znađahu zaigrati samo na »filistra« regruta na rejonu - i, gušeći glas, on se razbjesnio na nju:
- Kuš, glupačo jedna! Razvalit ću ti te tvoje labrde šakom! Muž da budem - tebi! I za podstanara da ti dođem! Glupava, gluha kravo!
Usne su mu se rastegnule od poruge tako, da su mu se ravnomjerno ufitiljeni brci raskrečili kao dva rakova kraka. I tren je još stajao kao da čeka ipak na njeno urazumljenje, a onda ju je, opet s kletvom, ostavio, zakoračio naglo preko polja spram ceste sam.
Tonka je stajala. Nije ga čula, no razumjela je da se on ljuti. I došlo joj je, pa je sama sebi priznavala da on može imati pravo... Ali, ali!
- Đuka! - trgnula se, potrčala za njim, dostignula ga. - Pa... e-e-ej - stezalo ju je u srcu i grlu bol i strah. - Pa nismo danas valjda zadnji put skupa... E-e-ej, samo ti dođi i pitaj za Tonku... Mene tamo svi znaju... Đuka - nije ga se usudila dirnuti kako je to htjela - vi se ne srdite na mene, ne-e-e? ja-a-a...
On ju nije gledao, prekoračio je ogradu, njoj ne pomogavši, i izasuo je samo grubo:
- Marš!
No i popostao je malo dok se ona prevukla preko ograde, možda je ipak razmišljao o njenom pozivanju. Ali na sve njeno brbljanje: o tome kako ju je bilo strah, pa kako on može doći k njoj kad kod kuće nema očuha, i kako će mu ona dati dobru kavu i ajeršpajs i kisele krastavce - na sve to ne reče on više ni riječi. Samo se mrštio, pravio grimase, cerio se. Na jedan moment pogledao je spram vrtuljaka, učinio pokret kao da će baš tamo. No predomislio se kanda pa išao uz nju dalje, sve dok sa ceste nisu došli u ulicu do prvih kuća.
Tu je bilo još uvijek mnogo svijeta, i opet nisu bili rijetki koji su se ogledavali na taj par, od kojeg je ženski dio tako vikao... No i dolazila su tri kanonira, i naglo je on pred Tonkom stao, pružio joj ruku, zakimao joj u lice glavom pa ju ostavio, prišao svojim kolegama.
- E-e-ej, Đuka, a-a-a... - iznenađena, nije ona znala šta da kaže, gledala je za njim kao kvočka za guščićima koji su se pustili vodom.
- No, takove guske još nisam vidio! - rekao je njen Đuka samo korak-dva daleko od nje svojim drugovima i još je morao reći nešto papreno, jer su se svi zasmijali.
Ona to nije čula, a pravo nije vidjela ni lica koja su se obazirala na nju. Pred njom je jasno bilo samo još lice, samo još čovjek koji je, na rastanku s njome, zakimao glavom - a šta je to značilo nego da će zbilja k njoj doći?
Njegov crveni tur, kao i ostala tri, zacrvenio se i zažario još jednom jaku u sjaju plinske svjetiljke, a zatim ga je nestalo u rijeci prolaznika. No u njenoj duši razgorio se drugi žar, tijelom prostrujali i strujali srsi milinja, srsi nade, srsi vjerovanja: on će doći, on će doći! I kako će biti lijep, kako će izbečiti oči susjede, a-a-aj, pa kućepaziteljica koja je najbliža haustoru i vidi svakoga koji dolazi u kuću! Doduše, ona će sigurno već nešto prije znati od svoga sina... No ništa, samo ti dođi, Đuka, i pitaj za Tonku baš nju... Đuka, mili, jedini, dođi na kavicu, ajeršpajs, kisele ugorke, juhu... I.. i...
Trgnula se; ništa tu kraj nje nije bilo crveno, no crvene i bijele pruge zaigrale su joj pred očima, u glavu i noge joj opet došla slabost - bila je gotovo blizu da padne omamljena.
Omamljena i zato: jer šta onda ako on neće doći i zakimao je glavom samo stoga da je prevari i lakše je se riješi? Gdje će ga onda naći, i ima li smisla da ga uopće traži?
- Đuka! - došlo joj je da vikne. - Đuka! - došlo joj je i da potrči za njim.
No bilo ju je strah i sram pred onim drugima, na pamet joj je došlo da već mora kući radi očuha, a i vjera se vraćala: on će ipak doći, ipak doći!
Pribravši snage, s još jednim pogledom na rijeku prolaznika u kojoj je nestao njen crn i crven prvi kavalir u životu, ona je okrenula kući i išla žustro, udvostručenom snagom i poletom tridesetitrogodišnje žene u koje se prvi put javila ljubav.