Tonkina jedina ljubav/2
| 1. | Tonkina jedina ljubav — 2. autor: August Cesarec |
3. → |
Premda smo ustvrdili da je Tonka Novoselova, što se tiče Amorovih posala i intriga, bila do svoje trideset i treće godine naročit i nenačet izuzetak, bilo bi krivo kad bi se ta tvrdnja uzela sasvim doslovno. Kao što smo je opisali, bila je Tonka zdrava i jedra žena, pa je već samo to - usprkos prevelike gluhoće, da bi se čemu zavodljivijem o ljubavi mogla poučiti iz slušanja, i usprkos nepismenosti, da bi se to isto mogla možda iz čitanja - bilo dovoljno da je za zavodljivost, potrebu i sreću ljubavi doznala ona već davno, davno, pomoću same sebe, iz svog vlastitog tijela. Bilo je to, još od prvog djevojaštva, glas iznutra, glas čežnje, i on je ostajao, bio budan čak i onda kad je one noći sjeo na njen krevet njen očuh. I može se reći čak i to: Tonka je mnogoput poslije te noći mislila i kunjala nad mišlju: kako bi se ponašala, da je očuh s istom namjerom i željom došao k njoj još jedanput... No on to više nije učinio, a ona nije smogla ni snage ni načina da ga na to navede, štaviše, prepadala se već i same misli da bi takav grijeh između njih bio zbilja moguć...
Takav grijeh!
U onoj svađi radi kokošjih jaja kućepaziteljica je Tonku nazvala bogomoljkom, i uistinu je Tonka bila jako bigotna. To bi bilo rijetko da bi ona zanemarila koju lamentaciju pred Uskrs ili zornicu pred Božić. Često pod tjednom išla je na ranu misu ili na večernjicu i blagoslov, a večernjica i blagoslov u jezuitskoj crkvi u nedjelju i na praznike popodne bili su za nju tako obligatni kao što možda nisu bili ni za same jezuite. Pa i kod kuće, u njenoj kuhinji, moglo ju se vidjeti vrlo često kako kraj svojih lonaca na štednjaku sjedi s krunicom među prstima.
Ljudi koji još vjeruju, ili su farizeji ili djeca, bez obzira na broj godina koje pri tome nose na plećima. Što se Tonke tiče, ona je u tom u svojoj trideset i trećoj godini ostala dijete kakovo je bila u devetoj ili desetoj godini kad još tako jako nije izgubila sluh. Sve one fantazije i priče, obećanja i zastrašivanja koja se u ime nesretnog Galilejca a zaslugom jedne duhovne i svete matere provlače čovječanstvom već stoljećima, a koja joj je još pravovremeno, prije gubitka sluha, usadila u dušu njena također vrlo pobožna, tjelesna majka - sve je to u Tonke ostalo godinama i godinama potpuno netaknuto i neuzdrmano. A tu su još onda došli kasniji uticaji, uticaji njenih polazaka u crkve, pa su njeni djetinji religiozni pojmovi i nepojmovi očvrsnuli još više, prostonaprosto razrasli se i zgusnuli u takovu zlokobnu mrežu praznovjerice i straha, da se u njoj, dirnuta jednom napašću grijeha, njena malena, samotna i bespomoćna duša koprcala jadno i bezazleno kao kakva bijedna, uhvaćena muha.
Očuhu da se poda, čovjeku kojega je nazivala tata? S očuhom da živi kao žena, a sve bez božjeg blagoslova? Kao one prve noći, tako je to i dalje za nju, isključujući i poražavajući sve ostale misli i čežnje, ostalo grijehom koji poslije smrti neodvrativo biva kažnjen vječnim ognjem i mukama u paklu; - a pakla se ona užasavala tako da bi u tome sigurno i u najsredovječnijem srednjem vijeku mogla biti uzorom.
No bi li to još potpuno ostalo tako, ne bi li vrućina krvi, koju je katkada osjećala mogla nadvladati strah od vrućine pakla kada onaj koji bi mogao ohladiti tu vrućinu, bar prvu ako ne drugu, ne bi bio očuh nego netko drugi?
Kod Tonke su ponekiput stanovali podstanari, obično mladi, siromašni studenti. I kako ih je samo redila, išla im na ruku! Koliko puta su oni od nje dobili besplatnu užinu, s mnogo vrhnja u kavi, kruha koliko su htjeli... Ali sve je bilo uzalud! Oni su uzimali što im se dalo, ne gledajući njene lijepe poglede, ne videći ili ne htijući da vide trepet čežnje s kojim se ona motljala oko njih - sve im je to bilo najviše šala, nešto za smijeh i ismijavanje!
A sada već dulje vremena nije bilo nikakovih podstanara. Bio je jedan student, no obolio je i otišao, a onda su došle i sada su još trajale ferije, pa je cedulja, čak i za podstanara kakvog drugog zanimanja, stajala na kućnim vratima uzaludno!
Uzaludno, i to baš u vrijeme kad se u Tonke, poslije svađe s kućepaziteljicom, probudilo i razgorjelo ženstvo kao još nikad. U biti, to je prije svega došlo zato, jer se ona osjećala strahovito uvrijeđenom. Ona da bi samo zato morala biti dragom svoga očuha, jer ju, gluhu, neće nitko drugi? Nitko drugi - zar je ona žena zbilja samo za prezir?
Bilo je to i prije da se Tonka pokatkad pogledala u zrcalo i inače, a ne samo onda kada se češljala i oblačila. No sada je to bilo češće. Prije se ona, poslije dugih i uzaludnih molitvi da pročuje bolje, već izmirila s time da je tako nagluha, no sada ona više nije nikom, a najmanje kućepaziteljici dopuštala da bi bila tako gluhom. Ona čuje, čuje sve sasvim dobro, to je laž da ne čuje!
A ako čuje, kako ju onda ne bi htio nijedan muškarac osim očuha? Nije ju nitko htio, jer ona pravo nije nikog htjela, bojala se grijeha...
No grijeh...? Zar nema ispovijedi da i najveći grijeh okaje? Glavno je da nekog nađe, nekog koga će onda moći da dovede i u kuću, svi stanari, pogotovo ona prosta kućepaziteljica da vidi da ona ima, ima dečka; dečka koji nije njen očuh nego baš dečko, pravi dečko, možda čak zaručnik, a onda možda i muž!
Muž!
No kako do toga, kako uopće do dečka? Nejedanput je Tonka po danu visjela na prozoru i gledala, neće li se tko zaustaviti pred ceduljom na kućnim vratima. No kad bi to i bilo, pa da dođe stanar koji bi se zaljubio u nju, zar bi to bilo baš tako zgodno dok bi ta ljubav između njih dvoje, budući da bi on već bio tu, ostala dulje vremena sakrivena i tako ostala bez onoga efekta koji je ona odmah trebala, naime da dečka ona sama dovede u kuću ili taj sam dođe, pa pred svima pita baš za nju? To bi baš trebalo, to - no gdje takvog čovjeka naći? Ulice su pune, pune muškaraca, mnogo ih je kao brojeva na lutriji. No ti brojevi po pravilu samo dolaze, uzimaju, a ne uzimaju se - odnosno, kad bi ona i sama jednom prišla, naturnula mu se, zadobila ga, otkud joj jamstvo da bi baš taj broj značio za nju zgoditak koji je željela? Pa onda, i kako prići, sama prići - bože moj, zar to ne čine, kako je to jednom i sama vidjela - one najgore, one što u svojoj uličici muškarce zovu s prozora?
Ipak, u svoj toj duševnoj uskomešanosti u kojoj je glavinjala između taštine i srama, želje i straha, Tonka je, kad je kud izašla na ulicu, postala živa, oči su joj vižlale i skakutale za muškarcima kao dvije vjeverice, leđa postala mnogo elastičnija da se za kim okrenu... Kuda god je izlazila, ma samo i na trg, koji joj od stana nije bio dalek, oblačila se uvijek u bolju haljinu, vazda spremna kao djevica u evanđelju...
I onda, onda... - prošlo je u tom njenom duševnom i tjelesnom stanju tek kojih deset dana, pa je iz već jako, jako natuštenog i bezizglednog neba zasjalo ipak sunce - recimo sunce, a inače već znamo da se to u njenom malom, uvrijeđenom i samotnom životu javio Marsov miljenik u crvenim hlačama, gospodin kanonir.
Bilo je ljetno nedjeljno popodne, zapravo takvo kad je sunca bilo dovoljno i bez toga kanonira. Ono je doduše samo još u kosoj svojoj ljubavi za zemlju padalo preko krovova gradskih kuća i ljubilo samo još kuće od njihovih prvih spratova naviše. No toplo i sparno bilo je zato u gradu još uvijek, i asfalt na trotoarima bio mekan, da su petice cipelâ u njega upadale kao u tijesto.
Tonka je tada pošla na obligatnu svoju večernjicu i blagoslov u jezuitsku crkvu. Tada tome nije bilo davno da je ta crkva bila sagrađena i pobožnom prometu bila predana uz veliku kavgu crnih i crvenih. I nešto baš ta kavga a nešto možda i to da je imala dva tornja, kako je to prije nje imala samo katedrala, najposlije još i novost, i koješta još drugog jezuitskoga - pa je sve to bila reklama i senzacija takva da je dobrodušan i naivan naš svijet u tu crkvu jurio kao bujica.
A tako je ostalo i poslije, te je i tog nedjeljnog popodneva kad je Tonka ušla u nju, ta crkva, velika i prostrana, bila već tako puna, da Tonki nije preostalo drugo nego da se stisne uza zid, sasvim u dnu, u niši pred prvim oltarom, po strani. Bilo je to uostalom zgodno mjesto, jer iako je bila blizu ulaza, ipak je bila izvan matice strujanja sve novih i novih dolaznika. A opet, bila je blizu tako da je mogla vidjeti u lice te dolaznike; - inače im je svima koji su već došli i stajali ili sjedili pred njom mogla vidjeti samo leđa i zatiljke. A trebala je, htjela vidjeti sve...
Danas je tu duša njena bila u neobičnom uzbuđenju. Još vani, na ulici, ona je vidjela nekoliko para ljubavnika, soldate s njihovim curama, cure s njihovim soldatima, i nisu išli ovamo, u crkvu, nego nekud drugud, očito na blizo Sajmište. Tamo su bile panorame, vrtuljci, njihaljke, tamo se zbirao mladi, zabave a sigurno i ljubavi željan svijet; - ljubavi željan, jer očito je u njemu bilo i takvih cura koje još nisu imale dečka, i takvih muškaraca - muškaraca! - koji još nisu imali cure... Bila je već Tonka tamo, no pred dugo već vremena, u jedan sajamski dan, a danas ju je, na pogled ljubavnih parova, opsjelo to kao još nikad, da i opet pođe, pođe i ona...
No ipak, svladala se, prepala se grijeha da zanemari crkvu, i pošla je najprije ovamo. Tu je, blizu glavnog oltara, optočenog nizovima električnih i, usprkos još dana, ipak već zapaljenih žarulja, na kamenoj propovjedaonici stajao i propovijedao isusovac, čovjek u muževnim godinama, s markantnim crtama lica, vrlo lijep, vrlo živ, vrlo glasan. Tonka ga je znala već s prijašnjih propovijedi, i on joj se vrlo dopao uvijek, pa i danas. No to je bilo daleko, nedostiživo voće, i grijeh bi to bio još ponajveći - radije je pogledavala spram ulaza, kakvi tu ulaze muškarci, jesu li sami, imaju li i oni nemiran pogled...
- Hoćemo, hoćemo! - trgao ju je iz te pažnje buran šum glasova iz cijele crkve. To je propovjednik, na koncu svoje propovijedi, pozvao prisutne svoje predrage vjernike na posluh ugroženoj crkvi, a svjetina se odazvala u jednom burnom uskliku, tako te je crkvom to zahučalo i odjeknulo metalnim oštrim zvukom kao da je odnekud u nju pala cijela naslaga limenih ploča.
- Hoćemo, hoćemo! - šta su oni htjeli? Usprkos jakog glasa koji je odzvanjao crkvom kao u najakustičnijoj parlamentarnoj dvorani, propovjednik je danas za Tonku bio predalek da bi ga, kad bi i bolje pazila, pravo razumjela šta on govori. No ipak, toliko je po smislu i duhu sve te okoline razumjela, da se taj »hoćemo« tiče nečeg svetog i bogu odanog - a šta je, međutim, ona sama htjela?
Nitko ju ionako nije od dolaznika gledao s osobitijim kakvim pogledom; skrušila se, prestrašena i u tjeskobi, pa kleknula kao i drugi na molitvu, a onda gledala samo spram oltara.
Tamo je, poslije propovijedi, sad tek u punom sjaju električnih žarulja - ako već nije bilo Duha Svetoga, dobra je bila i elektrika - tamo je sad započela večernja. Svećenici u bjelini su se tamo skoljenavali, dizali, neki su u rukama imali i svijeće. No još više od te slike, opojne i sugestivne za oko, na Tonku je djelovalo, nju je zaokupljalo ono što je čula iznad sebe, s kora ispod koga je stajala. Tu gore grmjele su orgulje; bila je to bura od koje se činilo da će dušu njenu zavitlati kao perce - zavitlati ju, stropoštati nekud svu, zajedno s tijelom, a kuda...?
Ne, tu je posvećeno tlo, tu se ne otvara pakao, no u glasu orgulja nije li glas božji koji se prijeti i opominje strašno?
Tonka se prepadala i užasavala, oči je gotovo sklopila da ne vidi oko sebe nijedno lice, a na usta joj se natiskivala molitva. Oče naš... zdravo Marijo, milosti puna, utrobe tvoje, Isus...
Utrobe tvoje...! Isuse dragi, i ona sama je imala utrobu, utrobu netaknutu, toplu i živu - a tamo, samo koji korak daleko, na oltaru pred njom u niši, šta je to bilo na slici?
Tonka je otvorila oči, gledala sliku kao da je prvi put vidi. Tamo je bio naslikan vitez, mlad, krasan vitez, u oklopu i sa šljemom na glavi. Bio je to valjda sveti Antun, kako se to moglo suditi po napisu na škrabici za milodare koja je bila do oltara; no ona to nije mogla pročitati, a nije se ni zanimala koji je to svetac. Nego, na prsima je vitez imao velik crveni krst, a nju je to podsjećalo na sanitece, samo su ti imali takav krst na rukavu. Šljem ju je podsjećao na jednog vatrogasca koji je, stanujući u istoj kući gdje i ona, uvijek imao sličan šljem kad je kud trčao da gasi vatru. No sigurno to nije bio ni sanitec ni vatrogasac... Svetac, svetac neki, no mlad i krasan, s oklopom i kacigom - aha, vojnik je to sigurno bio, jedan od onih kakvi su išli u sveti rat...
Vojnik, mlad, svjež, lijep... Tonka s njega nije skidala oči; slika njegova miješala se pred njom sa slikom vojnika koje je vidjela na ulici, i krv je u njoj potekla toplije i življe. Grijeh joj se više nije činio grijehom, samo srećom, oprostivom srećom, jer nije li utrobu imala i Marija?
Uostalom, orgulje na koru više nisu grmjele kao bura, prelile su se u nešto nježno, žuborljivo, pjevucavo i tiho, tako da ih na mahove nije ni čula. Zatim se u taj žubor uskladila pjesma, prava, ljudska pjesma, pjevale su je žene. »Svet, svet, svet...«, a tamo na oltaru, bliješteći kao sunce, bila je već podignuta pokaznica, vijao se tamjan, tamjan koji je, preko sviju tih natisnutih ljudskih tjelesa pred njom, dolazio čak i ovamo do nje.
Pjesma, zlato, tamjan, orgulje što bruje, bruje kao da šapću i zavode; - bože, sve je to bilo tvoje, no kraj sve te tvoje pjesme, zlata, tamjana i orgulja, nije li tu bio malen, nemoćan čovjek za koga kažu da je tvoj stvor - nije li tu bila bijedna, nesretna žena koja je imala pravo na sreću i osim te pjesme, zlata, tamjana i orgulja? »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni!«, stajalo je i stoji pisano zlatnim slovima nad tvojim oltarom, optočenim vijencima električnih žarulja. No ona je došla k tebi pa je ostala umorna i opterećena, željna mira koji joj ti ne možeš da dadeš, dok si, kako kažu, u Kani znao samo pretvoriti vodu u vino, a ne krv u vodu, i dok si na Golgoti prolio samo svoju krv, a u ostalog čovječanstva je ona, sve do danas, ostala živa i burna, strasna i nepobjediva!
Krv, krv, ta je igrala u Tonki... Pjesma, zlato, tamjan, orgulje, to je bilo još samo zato tu da joj kao kakva opojna smjesa mirodija i otrova tu krv samo još više omami. Više ni tijelom, a kamoli duhom, nije ona bila prisutna u toj crkvi. Pred očima njezinim pleo se sajmišni šareni kovitlac, s vrtuljcima, panoramama, njihaljkama, vojnicima, i taj ju je vrtlog vukao k sebi, vukao kao slijepa sunce, mjesečnjaka mjesec, zabludjeloga zapažen put...
Jedva je dočekala da je svršila večernja, i zapravo bi se već prije izvukla napolje, da ulazi nisu bili tako gusto zatrpani svijetom.
A onda kad se našla vani, na tren je zastala. Tjeskoba ju je spopala, stegnula je za grlo, malne da ju zaguši. No svladavala ju je, i izbjegavajući ljudskim pogledima koji su sada kanda baš naročito kopali po njenom licu kao da sve slute i pogađaju - okrenula je drugim smjerom nego inače, spram prve ulice do Sajmišta.
I tu onda, baš na uglu, još nedaleko crkve, a na dosegu već buke sa Sajmišta, imala je naša Margareta da se prvi put sretne sa svojim Faustom.
On je upravo prešao ulicu, došao također na ugao. Nije bio sam, bio je s još jednim drugom, ali je bio ljepši. Nije imao na sebi oklop ni crveni krst, ali je imao crvenu kapu i crvene hlače. Tako je uostalom bio obučen i drugi, i obadva su usto, s jednake tri bijele zvijezde na okovratniku, imala o boku dugačku sablju, a na nogama crne ulaštene čizme. No razlika je bila i u tijelu i u licu uočljiva na prvi mah: on je bio stasit, mlad, s bećarski naherenom kapom, kosa mu je bila crna, svijetla kao i ona ulaštena, oči isto crne, žive, a i brkovi crni, ufitiljeni kao dva roščića koji su mu mjesto na čelu porasli ispod nosa. Njegov drug je bio niži, bucmast i okrugao kao lopta, po oblom, rumenom licu više je izgledao kao mesar negoli vojnik, i imao je tako neugodno svijetle, žućkaste brkove, kose i obrve, da je s time Tonku podsjećao samo na očuha.
Taj drugi je, uostalom, bio od nje dalji, onaj crni bliži... I baš s ovim nije li izmijenila pogled, on nekako nasmiješen, a ona užagrena, kao da se osjetila užežena. No promakla su već ta obadva vojnika mimo, tako da ih je mogla vidjeti samo još odostrag. Sunce je iza bloka kuća moralo upravo zapadati, stakla su se na susjednim kućama rumenila kao oblivena krvlju, a ne manje, još življe, crvenila su se pred njom dva para hlača, dva crvena tura, nalik na velike crvene, razlivene pečate.
Da je tada u našem gradu bio već zoološki vrt i da je u tome bila Tonka, ti turovi mogli bi je podsjećati samo na one u mandrila. No kad bi je sad, i bez zoološkog vrta, na to podsjećali, šta bi se promijenilo? Mi smo već podsjetili na zoološke pojave da su mužjaci za ženke to privlačniji što su šareniji, pa smo to isto primijenili i na nekadanje soldate. I ta primjena mogla se sad najbolje ovjeroviti po držanju i uzbuđenju Tonkinom. Ona je u crvenilo tih dvaju vojnika pred sobom, pogotovo u ono onog stasitijeg, crnog, piljila s većim trepetom i blaženstvom u duši nego u sva ona svjetla koja je još malo prije i mnogoput još ranije vidjela pred sobom na oltaru u jezuitskoj crkvi.
Samo kuda idu ta dvojica? Na Sajmište? Onda će ona ići neprestano za njima, biti svuda uza njih, tako da to oni, naročito ovaj crni zapazi, priđe k njoj, mora prići...
No to se dogodilo već tu, slijedećeg trena. Iz kućne veže, do koje je upravo stignula, izletio je nečiji dječarac. Nije tu bila Tonka sama, bilo je i drugih prolaznika, no taj dječarac nasrnuo je upravo na nju. A imala je ona u ruci molitvenik - molitvenik ne možda zato da bi iz njega čitala, to nije ni znala. Nego ga je uvijek, a pogotovo danas nosila sa sobom, jer joj se to činilo ljepše, prikladnije... I baš taj molitvenik izbio joj je dječarac iz ruke, izbio ga tako da je frcnuo čak na kraj pločnika.
A u njemu su bile svete sličice, mnogo svetih sličica, pokupovanih od nje na raznim proštenjima. I sve te sličice razasule su se sad, kako se to kaže, kao salata. Tu je bio sveti Alojzije, sveti Franjo, Majka božja bistrička, srce Isusovo - sve na tlu, u prašini...
- Fakin! Lopov! - zaboravivši sasvim na blaženstvo crvenih turova, prepala se i razdrla Tonka na dječarca i prijetila mu se šakom.
No dječarac je bio već preko ulice, u drugoj veži, a sličice i molitvenik je trebalo pobrati. Međutim tko se već tu sagibao, tko joj je davao znak da se ona ne treba mučiti, on će sve učiniti za nju...?!
Od sviju prolaznika, koji su se samo obazirali ili stali, bio je to baš on koji se nije samo okrenuo nego i potrčao ovamo da joj pomogne... On, on, njezina već gotova simpatija.
Tonka je imala na glavi svilen siv rubac, podvezan na vratu tako da su joj uzlovi strčali kao dva raširena golublja krila. No to sad nije bilo važno; važnije je, barem za vojnika pred njom, moglo biti to da su joj pod svilenom bluzom zbilja bile i nadimale se dvije žive i mazne golubice njenih obilatih grudi. No najvažnije, za nju samu, u ovom trenu bilo je to, da je ona oko pojasa imala steznik, a ispod sedmodijelne široke suknje dvije tvrde, štirkane i narojtane podsuknje, i bila tako kao u nekom tvrdom oklopu, zbog kojeg se mogla samo teško prignuti... Pomoć joj je zato bila dvostruko mila - milinje pak koje je osjećala spram onog koji joj je pomogao bilo je takvo da je tu o nekom omjeru govoriti nemoguće.
Kavalir u crvenim hlačama se već digao, no nije joj još predavao molitvenik; osmjehivajući se, on je sam htio da među listove složi sličice. Istom tada joj ga je predao, predao joj ga tako da je sklopio pete i oštro joj, sve još uvijek s osmijehom, salutirao.
- Hvala! - u silnom uzbuđenju smogla je Tonka riječ tek sada. A s tim uzbuđenjem miješao se i strah hoće li, neće, taj nenadan susret svršiti s bližim poznanstvom. Po pameti je tražila šta da kaže i čovjeka zadrži. - Fakin...! - sunulo joj je u glavu da grdi opet onog dječarca, no riječ joj je ostala samo pri tome; od trešnjave glasa drugo joj se sve u grlu zagrcnulo. Tako je koji prolaznik mogao misliti da je ona to rekla baš vojniku.
Vojnik je taj uostalom još uvijek stajao. Korak-dva daleko od njega stajao je drugi, i smijući mu se već prije da pobire svece, smijao se i sada, no sada već, činilo se, i Tonki.
Da je Tonka bolje čula, ona bi još prije nego je na nju nasrnuo dječarac mogla čuti da je baš taj drugi rekao svom drugu za nju kako je u nje glupo lice. A da je bila sasvim blizu, čula bi kako se taj drugi glasno nasmijao, no i dodao da joj je tijelo zgodnije od lica, i da bi se baš, ako već nije moguće s drugom kojom, pomoću nje htio osvetiti svojoj curi, Anki, što danas radi prošlonedjeljne svađe nije došla na sastanak. I, konačno, da ju nije smeo nasrtaj dječarca, ona bi mogla vidjeti da se na nju njena simpatija obazrela doduše još i prije nego što je ona kriknula, ali bi isto, da se nije okrenula i raskričala na dječarca, mogla vidjeti i čuti i to kako se njena simpatija trgnula bliže spram rasutih sličica samo uz podsmijeh i riječima izrečenima drugu: da mu i sami sveci pomažu do te frnjonose babe...
No sad svejedno kako i zašto, glavno je bilo da je ta simpatija sad stajala pred njom kao da nije zapazila njenu smiješnost, i pitala je samo s udvornošću u glasu i licu da li ona možda ide na Sajmište; - u tom slučaju bi ju njih dvojica pratili da joj tko opet iz ruku ne baci molitvenik.
Glas mu baš nije bio jak, kako bi se to moglo očekivati od tako stasita muškarca, no na sreću Tonka mu je još bila sučelice i razumjela po gibanju usana neke riječi. Sva usplahirena od uzbuđenja da će ostati s njime zajedno, brzo je zavečala:
- Na Sajmište, da-a-a! Ja idem, a i vi idete?
Pogledavši se međusobno i upitnim i značajnim pogledom, obadvojica su joj to potvrdila, i u slijedećem trenu već se našla između njih u sredini.
Njene podsuknje su šuštale i šumjele kao da joj se niz noge spuštao slap, njihove sablje i ostruge su zvektale i zvonile kao ministrantova zvona u crkvi, sa Sajmišta, djelomično već vidljivog, sve jače, drastičnije, čula se glazba, pucnjava i buka. I sve je to sad Tonku, ukoliko je to mogla čuti, opajalo i uznosilo kao što ju nije opajala i uznosila sva ona pjesma, zlato, tamjan i orgulje, nedugo pred tim u crkvi. Idući između svoja dva kanonira, ona se osjećala kao što se možda nikad nije osjećala koja kraljica kada se između paževa popinjala na prijestolje.
Gdje je sad kućepaziteljica da je vidi?
Namignuvši nosom, kako joj je to često bio običaj, ona se obrnula svojoj simpatiji:
- A vi ste kanoniri? Ja sam već vidjela isto ovakve, kad su na ulici išli s topom. E-e-ej, s topom. To je tako lijepo!
Njena simpatija samo se opet osmjehnula i ufitiljila bolje jedan roščić brka. Zato se smijao drugi:
- Vi ste vidjeli kanonire samo na ulici s topom? Hihi, a svaki kanonir... izreče on nešto tako dvolično i masno, da se glasno zasmijao i njegov drug.
No i pogledao je pritom Tonku šta će ona. Tonka, međutim, nije čula ni razumjela rečeno, vidjela je samo smijeh obojice i protumačila to tako da je njima drago što im je rekla. No dalje o tom nije znala govoriti, prešla je na drugo:
- A šta ćete vi raditi na Sajmištu? Ja na Sajmištu već jako dugo nisam bila, e-e-ej, jako dugo...
Njena simpatija joj je odgovorila da će se tamo, ako ona hoće, njihati na njihaljci. Tonka ga nije razumjela, ona je već govorila o tom kako je jednom na Sajmištu vidjela majmuna. Strašnog majmuna, bio je kao vrag, bojala ga se...
Opet su se obadvojica smijala, samo su je sad, pogotovo njena simpatija, gledali pažljivije.
- A gdje vi služite? Kuharica ste ili što...? - pitala je simpatija nešto bližim i jačim glasom.
Da ga je Tonka gledala u usne ili da je bila samo malo prisebnija, morala bi ga bila razumjeti. Ovako, ona je čula njegov glas, no mislila je da se i on zanima za majmuna.
- E-e-ej, imao je rep i grizao je jabuku... Ja sam onda pobjegla kad je posegnuo za novim loncem koji sam kupila. Lonac je bio plav, e-e-ej, još ga danas imam, kuham u njemu juhu...
Ona je brbljala, a jedan od njenih kavalira, onaj niži, najednom je stao i iza njenih leđa spram svoga druga zaroktao u smijehu:
- Đuka, ta baba ti je ili šašava ili gluha! Ti je pitaš za Petra, a ona govori o Pavlu...
Sličnu konstataciju morao je već napraviti i drugi Tonkin kavalir, njena simpatija, Đuka. On se mrštio, u licu mu se otkrio neki grub izraz, stao je također. No ništa još nije rekao, sad je tek pravo čekao šta će na drugarevu glasnu primjedbu reći i učiniti ta žena koju pozna tek nekoliko minuta...
Tonka je zapazila da je jedan kavalir zaostao, drugi da je stao. Vidjela je da se jedan nekako strašno ružno smije, drugi da se mršti, upravo kao da ga je uvrijedila. I njen zanos, koji je kroz tih nekoliko minuta nabujao tako da je nekud sasvim na dno potisnuo svijest i strah radi gluhoće, taj zanos je sad spao, splasnuo kao probušena lopta. Postajala joj je jasna, jasna njena bijeda i strah se u njoj pomiješao s očajem da je sad sve na koncu, ta dvojica će je ostaviti... Strašan je to bio čas, i drhtale su joj usne, usta ostala bez riječi. No Sajmište je već bilo tako blizu, bili su već na novom, posljednjem uglu otkud se vidjelo sve... I mnogo tamo parova, mnogo... Smogla je riječi, totrljala je što je znala i što joj se činilo jedinim spasom:
- Juha je moja uvijek dobra... E-e-ej, žuta... i moj očuh... e-e-ej, rado ju jede. Dođite jednom, ja sam svojim podstanarima uvijek dobra... Juha...
Oblom njezinom kavaliru rastegnula su se usta kao onom smiješnom licu na reklami Penkale. Stasiti, crni Đuka dobio je u licu još mrkiji, gotovo već razdražen izraz.
- Ja vas ne pitam za juhu! - ne mareći za okolišni svijet viknuo je unijevši joj se u lice - nego... - tu je zapeo, a u lice mu se vraćao osmijeh - gdje vam je stan... Kako vam je ime?
Napetost u Tonki je popustila, u dušu joj se vraćala nada i radost. Razumjela ga je sad i već je vidjela pred sobom kako taj čovjek dolazi, pita u kući za nju, a sve susjede, pogotovo kućepaziteljica, ostaju preneražene i zavidne... Još jedina joj je briga, i pravo reći ne sad po prvi put bila, šta će tom dolasku reći njen očuh. No radost je bila veća od brige, odgovorila je pjevucavo i gotovo slatko:
- A-a-a... Tonka! Ja se zovem Tonka... U prvom katu, zadnja soba, u kutu... - rekla je i ulicu. - U duši joj se čak plelo da mu kaže kako je ona cio dan doma sama i kako bi on kod nje mogao biti podstanar. No nešto stid, a nešto neko mutno znanje da on mora kao vojnik stanovati u kasarni, nije joj dalo da to kaže glasno. Mjesto toga njoj je sada bilo stalo barem do toga da što duže ostanu zajedno, i uhvatila ga zato, prilično i nesvjesno, za rukav i zameketala: - No... a Sajmište...?
Obadva kanonira su se opet pogledala, i čas još, pa su svih njih troje nastavljali put, samo sad više Tonka nije bila u sredini, jer je debeli kanonir prešao na drugu stranu, prikučio se drugu.
- Boga ti! - smijuckao se još uvijek. - lijepog li smo vraga sebi nakopali na vrat! Pa šta ti kaniš s njome? Da ideš k njoj? Slaba ti je to osveta za Anku, ovakova gluha...!
Đuka je uzvio obrve, podsmjehnuo se samo očima.
- Još ću je ispitati kad budemo nasamu kako je to kod nje... Pa ako se ne pomirim s Ankom... Khm, a i nije sasvim gluha... Pa i da jest, manje trebaš da pripovijedaš... Čini se laka roba, a tu je naokolo mnogo livada...
Tako i slično njih dvojica. Na Tonku koja se, iz straha, ućutala, nisu se ni obazirali. Međutim su prešli cestu, našli se u trpancu i vrevi, stigli su na Sajmište.