Tobija (Šarić)/Glava 7.

Izvor: Wikizvor
Tobija (Šarić)

1 I uvratiše se k Raguelu, i Raguel ih primi s veseljem.

2 Raguel pogleda Tobiju i reče Ani, ženi svojoj: »Kako je taj mladić nalik na mog sestrića!«

3 Tada on upita: »Odakle dolazite, mladi ljudi, braćo?« Oni odgovoriše: »Mi smo od plemena Neftalijeva i pripadamo prognanicima u Ninivi.«

4 Raguel im reče: »Znate li mojega brata Tobiju?« Oni odvratiše: »Znamo ga.«

5 Pošto je Raguel mnogo dobra bio o njemu ispripovjedio, reče mu anđeo: »Tobija, za koga pitaš, otac je ovomu ovdje.«

6 Tada mu Raguel pade oko vrata, poljubi ga sa suzama i plačući o vratu njegovu

7 Reče: »Blagosloven da si, sine moj, jer si sin dobra i pravedna čovjeka!«

8 I žena njegova Ana i kći njezina Sara plakale su.

9 Pošto su se bili tako među se porazgovorili, zapovjedi Raguel zaklati ovna i ugotoviti gozbu. Kad ih pozva, da sjednu za objed,

10 Reče Tobija: »Ja ne ću ovdje danas prije jesti i piti, dok mi ne ispuniš molbu moju i ne obećaš, da ćeš mi dati svoju kćer Saru za ženu.«

11 Na ove riječi prepade se Raguel; jer pomisli na ono, što se je bilo dogodilo onoj sedmorici muževa, koji su bili pristupili k njoj. Bojao se je, da bi se moglo i njemu tako dogoditi. Jer je oklijevao i nije proscu davao nikakva odgovora,

12 Reče mu anđeo: »Ne boj se dati mu je; jer je za ovoga bogobojaznog čovjeka određena tvoja kći za ženu; zato je drugi nije mogao imati.«

13 Tada reče Raguel: »Sad više ne sumnjam o tom, da je Bog pustio, da molitva moja i suze moje dođu pred lice njegovo,

14 I vjerujem, da vas je zato doveo k meni, da se ona uda u rod svoj po zakonu Mojsijevu. I ne sumnjaj više, da ću ti je dati!«

15 I uze desnicu kćeri svoje i metnu je u desnicu Tobiji i reče: »Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev neka bude s vama! On neka vas združi i neka ispuni blagoslov svoj na vama!«

16 Tada uzeše papir i napisaše ženidbenu pogodbu.

17 Onda su zahvaljujući Bogu održali gozbu.

18 Raguel dozva k sebi svoju ženu Anu i zapovjedi joj, da spremi drugu sobu.

19 I uvede u nju svoju kćer Saru. A ova je plakala.

20 Tada joj ona reče: »Budi dobre volje, kćeri moja! Gospodar neba neka ti udijeli sada radost za žalost, što si je pretrpjela!«

Tobija (Šarić)