Tobija (Šarić)/Glava 2.

¹ Kad je potom na jedan blagdan Gospodnji bio svečan objed u kući Tobijinoj,

² Reče on sinu svojemu: »Idi i dovedi nekoliko bogobojaznih ljudi našega plemena, da jedu s nama!«

³ Jedva je bio otišao, vrati se i javi, da jedan od sinova Izraelovih leži udavljen na ulici. Odmah skoči Tobija sa stolice svoje, ostavi objed i otide, ne okusivši ništa, k mrtvacu.

⁴ Uze ga i donese potajno u svoju kuću, da ga, kad zađe sunce, pokopa sa svim oprezom.

⁵ Kad je bio sakrio mrtvaca, jede svoj objed sa strahom i žalošću;

⁶ Jer se je spomenuo riječi, koju Gospod reče preko proroka Amosa: »Blagdani vaši pretvorit će se u žalost i tugu.«

⁷ Kad zađe sunce, otide i pokopa mrtvaca.

⁸ Svi susjedi njegovi prekoriše ga i rekoše: »Radi toga imao si već jedamput biti pogubljen, i jedva si umaknuo smrtnoj osudi, a ti opet pokapaš mrtvace!«

⁹ Ali se je Tobija bojao više Boga negoli kralja. On je brže uzimao mrtva tjelesa ubijenih, sakrivao ih u svojoj kući i pokapao usred noći.

¹⁰ Jednoga dana dođe on kući umoran od pokapanja, leže uza zid i zaspa.

¹¹ Kad je spavao, pade mu na oči iz gnijezda lastavičjega topla nečist, i oslijepi.

¹² Ovu kušnju pusti na nj Gospod. Stim će on dati potomstvu primjer strpljivosti, kao pobožni Job.

¹³ Jer je od djetinjstva bio navikao bojati se Boga i držati zapovijedi njegove, nije mrmljao proti Bogu, kad ga je zadesila ta nesreća.

¹⁴ Dapače ustraja nepokolebljivo u strahu Božjemu i hvalio je Boga sve dane života svojega.

¹⁵ A kako su knezovi grdili svetoga Joba, tako su se i rođaci i znanci njegovi rugali vladanju njegovu i govorili:

¹⁶ »Gdje je ufanje tvoje, radi kojega si davao milostinju i pokapao mrtve?«

¹⁷ A Tobija bi im to pokarao i rekao: »Ne govorite tako!

¹⁸ Mi smo djeca svetaca i očekujemo život, što ga Bog daje onima, koji u svojoj vjernosti ne odstupaju od njega.«

¹⁹ Ana, žena njegova, išla bi svaki dan na tkanje i donosila kući, što je radom svojih ruku mogla zaslužiti za uzdržavanje.

²⁰ Jednoga je dana bila dobila jare i donijela ga kući.

²¹ Kad čovjek njezin ču blejanje njegovo, reče: »Da nije ukradeno? Ako jest, neka se vrati gospodaru njegovu; jer ukradeno ne smijemo ni jesti ni dotaknuti.«

²² Ljutito odvrati na to žena njegova: »Da je tvoje ufanje isprazno bilo, pokazalo se je, i sad se vidi, što je koristila tvoja milostinja.«

²³ S tim i sličnim riječima korila ga ona.

← Glava 1.

Tobija (Šarić)

Glava 3. →