Tito Dorčić/XII
| ← XI | Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak |
Rječnik → |
Tri mjeseca nijesu Andrija i Lucija znali o Titu gdje je. O njem su se pronosili svakojaki, nimalo utješljivi glasovi, a njih je to većma boljelo što baš oni, roditelji jedinoga djeteta, znadu o njem najmanje. Malo-pomalo sve ih je više mučila misao da s njime nešto nije dobro. Nagađali su i kao po niti dolazili svagda do zaključka da je tome nekome zlu kriva žena što ju je uzeo. On im je doduše davno pisao da je otišla k nekim rođacima u pohode, ali kad su ih Andrija i Lucija ponovno pozvali da dođu proslaviti pir i u njegovu očinsku kuću, odgovorio je Tito da se Regina nije vratila i - »bog zna hoće li se već kada i vratiti«. Koliko mukâ što ih je mučilo iz te nejasnoće! Nagađali su i dolazili opet do jedinoga zaključka da je ona kriva nekoj nesreći njihovoga djeteta. Da se on barem javi, da kaže gdje je, što mu je, da dođe pa da se izjada njima, kako bi ga znali tješiti i sokoliti, kako bi skinuli muku s njegove i sa svoje duše!
Starce je očevidno izjedala misao na sina. Postali su mučaljivi, klonili se ljudi i boravili slobodno vrijeme u crkvi. Darivali su redom žrtvenike zlatom i svijećama kao da ne mogu pogoditi u koga je prava moć da pomogne, a brige, koje uskoruju starost, sjedale su na njihovo lice i davale obadvoma izgled srodne sličnosti. Postajali su jedna duša u dva tijela, jedna duša po jednom teškom čuvstvu, po jednim mislima što su poput crnih ptica danju i noću letjele po njihovom mozgu.
Tad im napokon stiže pismo od Tita iz Beča da mu prirede dvije sobe u prizemlju kuće, jer da će doći da dulje vremena boravi kod kuće. Pismo je bilo kratko, ništa nije kazivalo. U riječima falila su pojedina slova, te ga je neki dječak vrlo vješt čitanju i pisanju na mjestima jedva pročitao.
Ali starci su razumjeh glavno i kao preporođeni dali se na posao da prirede Titu stan kako treba. Bilo je proljeće. Lucija je sva sretna od toga što nastaje ribolov i leže se mlada perad, te neće nikada biti u neprilici čime će da ponudi Tita. Andrija je otočio vino i osvjedočio se da je staro vino u bocama, što je čekalo na Tita kad bude slavio ovdje pir, doista vrijedno pivnice preuzvišenoga.
Dočekali su ga i od prvoga susreta se malko brecnuli: bio je mršav, postaran, tresao se, a lice mu je bilo sivo, otegnuto, i oči sad kao da se nečemu čude ili nešto pitaju, a sad uplašene s nekom bliještećom vatrom u zjenicama.
- Samo kad si došao - govorili su mu gledajući ga zaljubljenim očima - samo kad si došao. Oporavit ćeš se ti ovdje, vidjet ćeš samo. Ovo je zrak što si ga prvi put u životu udahnuo, a takav zrak kažu da je najzdraviji za svakoga čovjeka.
- Ne govori mu odviše - opomenuo je Andrija Luciju kad je Tito otišao u svoju sobu. - Ja sam vidio na njem da mu nije pravo što puno govoriš.
- A što sam jadna takovoga govorila? - skrbno je upitala Lucija.
- No ništa, stara, ništa... Ali znaš, boležljiv čovjek pa ga draži svaka sitnica.
- A što će biti ako budemo mučali? On ništa ne govori, ne govorimo ni mi, pa kako će to biti?
Andrija je slegao ramenima.
I k večeri je sjeo Tito zlovoljan i odbijao svako jelo.
- Od česa si živ, za dragoga boga - čudila se Lucija; ali kad ga je silom nukala da jede, otresao se na nju:
- Dajte mi mira! - I morala je zamuknuti...
Ali pio je mnogo, dobivao boju i bio napokon drugi čovjek. Stao se zanimati za ribariju i za mnoge ljude u gradu. I otac i mati bih su uza nj odmah preporođeni.
- Vino podnosiš - ozbiljno je rekla Lucija. - Ali bilo bi dobro kad bi uzimao i druge hrane.
Tito nije htio na to ništa reći nego je primijetio Andrija:
- Doći će pomalo i volja za jelo... a ovo će ga vino okrijepiti.
A tad se usudila upitati Lucija što ju je mučilo:
- A što tebe, Tito, zapravo boli?
- Živci su bolesni - odvrati joj Tito.
- Živci... Pa nema tomu lijeka?
Zašutio je, a Andrija je dobacio Luciji očima misao: - Ni to ga nijesi smjela pitati...
Kad su došli u svoju sobu, Andrija i Lucija kao da nijesu umjeli naći što će jedno drugo upitati. Pošli su na počinak s nekim strahom, a onda je upitala Lucija:
- Zašto Tito ni jednom besjedom ne spominje svoju ženu?
- Prva je večer... čekaj, doznat ćemo mi od njega malo-pomalo i to - rekao je pospano Andrija. A dolje po sobi čuli su se još Titovi koraci.
Najednom sred noći probudio ih je strašan krik.
- Jesi li čula, Lucijo - upitao je Andrija.
- Čula sam, probudilo me je... Bio je Titov glas... - drhtala je Lucija.
- Moramo vidjeti.
Začas su oboje silazili niza stube sa svjetiljkom.
Tito je sjedio na krevetu preplašena lica, izbuljenih očiju i teško usopljen. Na stolčiću kraj kreveta gorjela je svjetiljka.
- Što je, Tito? - upitali su ga obadvoje u isti čas.
- Odonud je dolazio - pokazao je rukom prema tamnomu ormaru u sobi. - Tamo će se smjestiti... odnesite sutra taj ormar iz sobe...
Uzdahnuo je i tro s čela znoj, a Andrija i Lucija gledali su jednako prestrašeno jedno u drugo.
- Tko je dolazio? - usilio se da upita Andrija.
Tito nije odgovorio. Pogledao je oboje i ponovno uzdahnuo.
- Kriknuo si... mislili smo... tako...
Nije odgovorio, nego je uzimao sa stolčića morfij i štrcaljku, a onda je rekao mrko:
- Otiđite...
Časak su se Andrija i Lucija gledali, a onda su izišli rekavši bojažljivo Titu: - Laku noć.
- Što veliš, Andrija? - upitala je Lucija. Andrija je stisnuo ramenima:
- Nije zdrav...
- Dašto da nije - prihvatila je odmah skrbno Lucija. - Ali ovo hoću da te pitam, razumiješ li ti? Sanjao je nešto ružno, što li?
- Dašto... dašto da je sanjao - odgovarao je Andrija kao preko svojih pravih misli.
A Lucija nije dala mira.
- Njega, veli, da je vidio kako dolazi. A koga to? Da je rekao nju... ja bih razumjela.
- Svoju ženu? Da, lakše bi se razumjelo... Ali ne, opet ne... Ovo kao da ga progoni nešto. - Nije se usudio izgovoriti da bi to mogla biti prikaza nekoga zločestoga pokojnika koji je uzeo bogzna radšta da progoni Tita.
- Sveta bogorodice! - uzdahnula je Lucija udarajući se u prsi... - Da mu se prelijevaju uroci...
- Gdje bi on to pustio! - upao je Andrija.
- Da se barem blagoslovi?
- Ni to neće htjeti...
- Pa što onda? Liječnici ni ljekarije neće ga oteti čarima ili ako ga što progoni... Bog zna nije li umrla i ta njegova žena... Ali što kad je s njim teško govoriti! Zašto bi ona otišla od njega nakon tri mjeseca pošto su se uzeli, a on ju je... jesi li vidio po pismima... tako volio? Što mi, jadni, znamo?
Stvar je postajala zamršenija tim navodom, i Andrija je prekinuo razgovor rekavši:
- Noć je, pusti, Lucijo, pa ćemo se sutra razgovarati. Ali sigurno je da se on razbolio odonda pošto je otišla od njega žena.
- I ja sam to opazila - rekla je na to Lucija.
Dugo su ležali bez sna i usnuli s mislima o Titu istom negdje u zoru.
Taj krik budio ih je svaku noć. Vazda isto. Sav izmoren strahom pokazivao bi rukom u koji kut: - Odanle je dolazio. - Zatim bi se osvijestio i osorno se otresao na roditelje.
Jednom kad ih je probudio krik, čuo se u Titovoj sobi neki udarac, a zatim zveket prosutoga novca.
- Morali bismo da vidimo što je - mislila je Lucija, kao što i Andrija, a bojali su se da ne razdraže jače Tita. Sašli su i nesigurnim korakom ušli u sobu. On je već bio razbuđen. Pripit legao je u hlačama, po noći mu je ispuzla iz džepa novčarka i tištila ga ispod boka. A njemu se prividjelo da je pok. Dulapić došao pod krevet, pružio svoje ruke kroz posteljinu i hvatao ga suhim prstima oko pasa. Kriknuo je i skočio iz kreveta i buljio dršćući u krevet gledajući sumnjičavim okom novčarku. Kad se osvijestio, uzeo ju je i udario njome u pod. Tad su sašli k njemu Andrija i Lucija, a Andrija ga upitao glasom koji je podrhtavao:
- Što se to dogodilo, Tito?
Ni riječi nije htio da odgovori. Legao je na bok u krevet okrenuvši lice od Andrije i Lucije koji su značajnim pogledom pokazivali na prosut novac po podu. A onda su izišli iz sobe na prstima.
- Što bilo, bilo - rekla je Lucija kad su došli u svoju sobu... ja ga sutra moram pitati otvoreno što to njega progoni. Jer tko da živi ovako? Evo, sna je nestalo s njime u ovo malo vremena, a nije ni njemu bolje. Svaki je dan mršaviji, ne jede, a ne smiješ da ga ponudiš jelom jer te odmah uvrijedi u živac. Pitat ću ga: »Reci, dijete, otvoreno, što te muči, jer kako da ti tražimo lijeka i pomoći kad ne znamo što ti je?«
- Pokušaj - sumnjičavo je rekao na to Andrija.
Kad mu je jutros donijela Lucija kavu, povukla je jedan stolac dalje od stola i spustila se nesigurno na nj.
- Tito, dijete, ne srdi se, moram da te nešto pitam - počela je tiho i pokorno. - Bolan si, trpiš, a tvoje trpljenje pada na naše srce, i dvostruka nam je muka što ne znamo kako ćemo ti pomoći. Ja i tvoj otac sve smišljamo kako ćemo te upitati što ti fali. Jer ti ne jedeš, ne spavaš, pa kako ćeš da se oporaviš? Što te progoni da nemaš u noći onoga mira ni počinka? Ne srdi se, dijete moje, ja ti vidim na licu da ti nije pravo što ovo govorim. Pomisli, mati sam ti - briznula je plakati.
- Prestani! Koga si se vraga razbrbljala! Ne priuštaš mi ni ovaj časak mira.
... Uzeo je šalicu s kavom, bacio je na pod i izišao iz kuće.
- Tito! Tito! - vikala je za njim. - Što sam učinila - govorila je u sebi, a osjećaj nemoći razlio joj se tijelom i nije u prvi čas smogla snage da ustane.
Došao je Andrija.
- Tito se žuri nekamo cestom... uzrujan je... Što se dogodilo?
- Oh! Oh! - uzdisala je Lucija - htjela sam dobro a učinila sam gore - i pripovijedala onda mužu što se dogodilo.
- Idem za njim - rekao je na to Andrija.
- Idi, idi... I mene hvata strah za njega... Vikni samo Marici da mi donese čašu vode.
Andrija je izišao, a kad je mala dvanaestogodišnja služavka Marica donijela čašu vode, srknula je Lucija iz čaše i protrla onda vodom sljepočice.
- Donesi vode i krpu - rekla je onda Marici - prolila sam kavu, došla mi iznenada omaglica, što li... Bit će od vrućine.
Dugo je Tito išao cestom, a onda se niz kamenu strminu posutu kušem i smiljem spustio k moru i sjeo na grebenastu liticu. More mirno i glatko kao gorsko jezero. Dan je bio sjajno svijetao. Sjedio je i zurio dugo u morsko dno pod vodom. More je bilo prozirno i bistro kao čaša vode. Vidio se svaki kamečak, svaka travka i svaka ribica što bi doplivala do ovelikoga, raznolikom travom obrasloga kamena i sumnjivo gledala u nj lagano mašući perajama.
- Nekakva je riba ozdo kamena ili još prije ubotnica - pomislio je Tito. Ali onda su njegove misli opet brodile isprekidano križajući se jedna s drugom, dok nije napokon poćutio svijetli momenat, a tad se javila u njem uspomena na djetinjstvo i prvu mladost. Misao mu je bila vedra, kao što je bilo pred njim bistro more:
- ... Pod svakim onim kamečkom utisnut je barem koji hip moga života... moga razuma, razmišljanja, moje fantazije, čuvstva i volje... ukratko: moga života... Kolik raskošni poćut što bi se rodio u meni kad bih vidio da je ispod kamena pomolila ribica glavu! Dobacio bih joj sav zanesen udicu, a pri tom nijesam uživao što joj uzimam život, nego sam ćutio kao da je ona došla tu iz ljubavi prema meni, samo da ja mogu proživjeti onaj neiskazani poćut kad je osjetim u svojoj vlasti... Ah, ono čuvstvo jakosti, slobode i moći, kad sam na mahnitim krilima bure upravljao sâm jedarcem i kormilom i poput poluboga jurio svojom barkom preko bijesnih valova; drugi su se zgražali gledajući me s obale, a ja sam ćutio buru i valove u njihovoj pokornoj službi kojom su htjeli da podignu radost moga života! Onda sam bio sretan... Ono je bilo moje pravo tlo u koje bijaše pustio duboko svoje korijenje moj život da upije iz njega u sebe snagu i radost... Pa zašto su me iščupali i prenijeli s rodnoga tla na tuđe? Da mi bude bolje! Stare lude! Bez poznavanja i bez razumijevanja života oni su se drznuli da sude gdje će meni biti bolje! Kojim su pravom odlučivale onake neznalice mojim životom? Kojim su mi pravom oteli radosti života i... kako su smjeli da me unesreće? Ja sam bio dijete, nijesam smio ni mogao prosvjedovati proti njihovomu naumu iako sam ćutio da sam tuđ u školama u koje su oni mene silom turah. A vidjeli su to i oni, ali nijesu odustajali da ne budu krvnici svoga djeteta. Lude, lude, lude! Njihovo roditeljsko pravo... Sloboda volje... A moje pravo? A moja sloboda volje? Pravo jednoga, nepravda drugoga; slobodno izvršivanje volje jednoga, ropstvo volje drugoga. Osveta nije izostala: Evo me, kukavnoga ostatka života... a iz one bistrine mora gdje sam proživljavao dneve sreće, upija se sada u moju misao želja da taj ostatak satrtoga života darujem moru koje je meni darivalo radost i slast života. A one dvije stare lude gledaju u me kano dvije okamine... samo im suze teku iz očiju, a mrcvare me glupim pitanjima... ili bulje u me i nikako ne mogu da shvate još ni danas koliki su počinili grijeh...
Najednom je prestao misliti. U njem se naglo utrnula vedrina misli kao od jednoga zapuha utrnuto svjetlo: Buljio je u more, buljio... jer su ispod obrasloga kamena izmiljela dva tamna traka ubotnice. A on je vidio pružene suhe i crne ruke Dulapićeve, iza ruku gola ramena, a onda se pomaljala njegova glava...
Skočio, preletio brijeg i sav usopljen ispao na cestu.
Tu ga je dočekao otac:
- Kamo se žuriš. Tito? - upita ga.
A Tito je rekao jureći mimo njega:
- Dolazi iz mora...
- Tko? Bog s tobom, nikoga nema...
Tito ga nije slušao. Svojim dugačkim nogama već je bio uvrh drage.
Kad je Andrija došao kući, povukla ga je Lucija za rukav mignuvši mu da pođe za njom. Očevidno imala mu je kazati nešto važno.
- Gdje je Tito? - tiho ju je upitao Andrija, a Lucija je isto tako tiho odgovorila:
- Zavukao se u svoju sobu, a ja se već nijesam usudila da pogledam što radi... Slušaj, Andrija moj - počela je drugim glasom - sad ti je meni jadnoj sve jasno... Sjedila sam na klupi pred kućom, a on je došao sav usopljen i sjeo do mene ne progovorivši po navadi ni riječi. Najednom se ulovio obadvjema rukama moga ramena i pritisnuo uza me, a tijelo mu je drhtalo kao šiba. »Dolazi... dolazi...«, šaptao je, a u meni je od straha nestajalo života: lice otegnuto, izbuljene okrugle oči, otvorena usta... pomisli, Andrija! »Tko dolazi, sinko? Ta nema nikoga.« »Vidiš li«, pokazao je na cestu, a ono se micala putem nečija sjena s ceste. »Ono je sjena, Tito, osvijesti se, za ime božje!« »Ono je Jovan Dulapić«, rekao je jednako dršćući.
- Dulapić - iznenadio se Andrija. - To je onaj seljak što ga je on predložio da se objesi.
- Je li da se tako zvao? Eto, sad znamo tko ga progoni.
Andrija je zamišljeno kimao glavom, a onda je progovorio:
- Može biti... svega se događalo... Ali ja držim da je u njega premekano srce, pa nije mogao da podnese što je na njegov prijedlog obješen čovjek. A što je on kriv? Je li i sam onda pisao: »Zakon ga je objesio a ne ja«?
- Da ti to njemu rečeš? - zamišljeno je rekla Lucija.
- Dašto da bih mu rekao da se s njim dade govoriti. Ta jesi li vidjela kako je postupao jutros s tobom?
Lucija je uzdahnula:
- Ah, istina, Andrija moj: Kad je bodar, ne da ni spomenuti svoju bolest, a još manje kad ono sav klone pa ga je milosrđe pogledati.
Dugo su sjedili šuteći; obadvoje je razmišljalo o teškom pitanju što je u ovom slučaju najbolje raditi.
- Andrija - rekla je napokon Lucija osobito čvrstim, sigurnim glasom: - Ti misli što hoćeš, ali meni nećeš izbiti iz glave da Tito toga pokojnika zaista vidi... On Tita progoni... Pričinjati bi mu se moglo nekoliko dana pa bi se opet smirio. Ali ovo traje mjesece! Tito njega vidi, pokojni se digao na nj i ne da mu mira. Hajde da mi pokušamo smiriti pokojnoga, Andrija; srce mi kaže da će to pomoći, vidjet ćeš, sigurno će pomoći. Platimo za nj vječne mise. Sto forinta to stoji, a što je to? Neka ode sav naš imutak, samo da nas milostivi bog usliša pa njemu pomogne.
- Dala bi se i ta stotina - govorio je otežući Andrija - kad bi čovjek znao da će pomoći. Ali ako ne pomogne?
- Pomoći će, Andrija, vjeruj da će pomoći. Sveta je misa veliki zagovor kod gospodina boga. On će oprostiti pokojnomu grijehe, pa će se smiriti na onom svijetu. Kako sam sigurna za to, Andrija moj!
- Pričekaj još koji dan - nevoljko je rekao Andrija.
- Nemojmo dugo čekati, Andrija. Što damo, treba da od srca damo, pa ne otežimo s time - govorila je ustajući za Andrijom kojemu se njezin prijedlog nije sviđao, ali nije smio ni da ga pobija.
Sutradan iza objeda sjedila je u sobi sama Lucija zabavljena nekim krpanjem. Tito je bio dolje u svojoj sobi; vani je romonila tiha, topla kiša, kakva se spušta prvih ljetnih dana. U kući je vladala tišina, čulo se iz kuhinje kako mala Marica zapljuskava vodom perući suđe.
Najednom se Luciji učinilo da se stubama netko tiho uspinje. Prestala je raditi i napela sluh.
- Kao da su Titovi koraci...
A u isti čas jurnula joj je dušom svijetla misao:
- Ne bi li dobri bog dao da dođe na razgovor da mi se istuži...
I već je htjela da mu pođe u susret, ali onda se predomislila: čudak je, mogla bi pokvariti sve time ako mu se prije reda pokaže.
Časak je vladala nijema tišina, onda se iz kuhinje čulo prigušeno i naporno gibanje, a napokon je djevojčica glasnom krikom zvala gospodaricu.
Lucija je izletjela iz sobe i ostala zapanjena na vratima: Tito je nasrnuo na djevojčicu i otimao se s njom držeći je čvrsto jednom rukom u svom naručaju.
- Što radiš, Tito? - rekla je dršćući pred tim prizorom.
Tito je pustio djevojčicu i bacio bijesan pogled na mater:
- I tu moraš biti... Povlačiš se svuda kao mačka... Stara nesrećo! - govorio je muklo silazeći niza stube.
- Što se ovo događa? - pitala se u sebi Lucija skupivši prste obiju ruku na čelu... Pamet joj je stajala zapanjena pred događajem što kanda ga nije mogla shvatiti. Pogledala je djevojčicu, sitno, suhonjasto dijete malenih, uskih udova, i prenula se:
- Što si se uskričala? - prigovorila joj je protiv uvjerenja. - Gospodin se s tobom šali.
Djevojčica je bez riječi nastavila svoj posao: bilo je očito da je razumjela Titov nasrtaj.
- Neću ovoga kazati Andriji - zaključila je u sebi Lucija.
Ali djevojčica je još isti dan pobjegla k majci.
- Što mi tajiš - rekao je treći dan iza toga Andrija Luciji. - Sve se čuje...
- A što ću da ti govorim? - uzdahnula je Lucija. - Dosta ti je ove naše nesreće, pa nijesam htjela da te još tim žalostim.
- Kako je to bilo? - upitao je Andrija; a kad mu je Lucija potanko ispripovijedala događaj, umuknuo je i rekao teškim glasom u kojem ječi izgubljena nada:
- I ja sam tebi tajio... a što koristi da tajimo jedno pred drugim? Teška je to nesreća i sramota... Pripovijedaju seljakinje da pred njima na cesti radi svašta... ništa lijepo... A dokle će to ovako? - upitao je zureći kroz otvoren prozor u more.
- Ah, dokle, Andrija, dokle? I ja to pitam i griješim pitajući gospodina boga zašto je on nas ovako kaznio jedinim djetetom u kojem je bila naša nada, naša sreća i sve naše.
- Naš život - muklo je dodao Andrija.
- Naš život, dašto, i naš život - prihvati odmah Lucija. - Koliko smo dali i htjeli dati da mu pribavimo ugodan život...
A onda je najednom dignula glavu i rekla Andriji:
- Zašto me ne poslušaš, Andrija, pa ne platiš tih 100 for. za vječne mise? Meni sve srce sluti da bi to pomoglo...
Andrija je zavrtio glavom:
- Barem toj njegovoj sramoti nije kriv pokojni.
- A, jest, Andrija, jest. Osvećuje mu se, napastuje ga i navodi ga na svako zlo. Znaš li ti kako je naš Tito iz najmlađih dana bio dobar? Razgovarao se rado s djevojkama, ali nikada nijesmo o njem ni čuli a kamoli doživjeli što sramotno i nedopušteno. Kad je on bio u mladosti takav, kako da se sad sam od sebe promijeni gdje je učen i u godinama gotova čovjeka? Sve su to čini pokojnoga Dulapića - zaključila je s uvjerenjem.
Ali prošla su opet i dva tjedna, a Andrija nije dao novaca za vječne mise.
Nakon dva tjedna pozvao je jednom Luciju u sobu i dao joj jedan od dvaju papira što ih je imao u ruci.
- Evo ti sto forinti, pođi k župniku i upiši vječne mise za pokojnog Dulapića.
- Kako si se to ti najednom predomislio? - iznenadila se Lucija.
Andrija je sjeo, podbočio obadvjema rukama glavu i šutio.
- Znaš li, Lucijo, što se dogodilo? Taj Dulapić bio je obješen prav. Drugi su ubili čovjeka poradi kojega je on bio obješen.
- Što govoriš, Andrija? - stajala je pred njim otvorenih usta utisnuvši prste obiju ruku u obraze.
- Razumiješ li sad što progoni Tita? Evo ti i druge stotine. Umoli župnika da se popita za obitelj pokojnoga Dulapića pa neka im pošalje. I poslije ćemo ih pomagati da ublažimo njihovu nesreću i gnjev.
Lucija je uzela sporim kretom ruke i drugi omot.
- Ah, kako ću ja to župniku priznati?
- Ništa ne trebaš da priznaješ, Lucijo. Sav grad o tom govori, svi znadu... Samo smo mi doznali posljednji.
- Koliki grijeh, kolika sramota! - tukla se Lucija rukom u prsi.
Andrija je šutio. U njegovoj duši skladno su odjekivale Lucijine riječi: - Koliki grijeh, kolika sramota!
Još istoga dana platila je Lucija župniku 100 for. da se na dan smrti pok. Jovana Dulapića služi mrtvačka misa za njegovu dušu.
Malo zatim jedne večeri bio je Tito vedriji. Jeo je doduše kao navadno tek čalabrkajući po hrani, ali pio je mnogo. Razigran vinom zanimao se dapače opet za ribolov i rekao ocu da će sutra s ribarima u barku. Zatim je pošao u drugu sobu po smotku, a pogledi Lucijinih i Andrijinih očiju odmah su se sreli - veseli, vedri pogledi puni nade:
- Pomozi mu, bože - tiho je rekla Lucija - ovakvoga nijesmo davno vidjeli.
Tito se vratio sa napaljenom smotkom i ispitivao opet o udesu ribara koji su za njegova odsuća pomrli.
Ali doskora ga je svladalo vino. Krv mu je udarila u lice, jezik se zapletao. No ispio je posljednju čašu i zatražio mater da mu još vina donese.
Lucija i Andrija pogledali su se sporazumno, a onda je rekla Lucija:
- Da ti ne naškodi, Tito? Puno si večeras pio, a kasno je doba. Bilo bi bolje da pođeš leći.
Odmah se sav preobrazio. Pogledao je bijesnim pogledom mater i bacio preda nju praznu bocu.
- Žao vam je što vaše vino pijem? Sramite se! Krvopije stare... od poroda me progonite... Gle, ovaj raskliman, izgubljen život, ovo je vaša zasluga...
- Što govoriš, sinko, za ime božje, što govoriš? - tiho je i preplašeno rekla Lucija sklopivši pred ustima ruke kao na molitvu i gledajući Tita poniznim i prosećim očima iz kojih je navirala suza za suzom:
- Kako bismo mi tebi što uskratili, Tito? Što ti na um pada?
- Ja sam ovdje - stao je vikati - gospodar, kao što ste i vi. Razbaštiniti me ne možete, nemate razloga ni prava. Zar me i vi držite ludim? Sami ste stare lude!
- Nijesmo, sinko, ludi, nijesmo - bolno je govorio Andrija. - Ljubimo te, jedino si nam dijete. Evo ti sve. Ako hoćeš, sutra ćemo izručiti u tvoje ruke sve što imamo. Da za koga smo čuvali? Ne žalosti nas. Tvoja sreća - naša sreća, tvoja bol - naša bol, tvoja tuga - naša tuga, tvoj život - naš život.
- Hajde šuti! Samo brbljaš!
- Svaki naš razgovor si ti - nastavio je Andrija tužbu ne prekidajući se - svaka misao ti, svaka želja našega srca ti. Ja ti pogledam mater i čitam joj u očima da misli na te. A to, veli, čita i ona na mojem licu. I to svagda. Koga nam je bog dao na ovom svijetu da ga ljubimo, nego tebe? Učen si čovjek, velik gospodin, sudiš ljudima... pa budi i nama sirotama pravedan...
- Bolan si, ubog, bolan - s plačem je prihvatila Lucija - pa te razdražuje svaka malenkost. Oh, prokleta riječ, oprosti mi, bože, kad je preko mojih usana izašla. A nijesam mislila ni na što nego... Ah, kako si ti drukčije dobra srca, kako si od rana djetinjstva mene volio...
- Dosta je toga... Idite spavati! - upao je Tito okrenuvši se k prozoru.
- Zapovijedaš li da ti donesem vina? - plašljivo je upitala Lucija.
Nije htio odgovoriti. Naslonio je čelo na prozor i zagledao se kroz staklo u noć.
- Što da radimo? - pitali su se očima Andrija i Lucija...
- Laku noć, Tito - rekao je onda otac. - Mi ćemo s božjom voljom na počinak. A evo ti ključa od podruma. Na manjem je sudu pipa, a u zagradi su u pijesku boce staroga vina. Uzmi po volji. Ili hoćeš da ti ja donesem?
Tito nije odgovorio niti se maknuo od prozora.
Andrija i Lucija još su neko vrijeme u neizvjesnosti čekali, a onda je Andrija mignuo Luciji, i oni su pošli iz sobe.
- Laku noć! - rekli su mu s vrata.
Ali on im nije odgovorio.
Kad su došli u svoju sobu, Lucija je sjela na škrinju i zalomila rukama:
- Andrija, reci zaboga što će iz ovoga biti?
Andrija je žmirkao nemirno; u crtama smrknutoga lica jasno se vidjela teška uzrujanost njegove duše. Ali Luciji je rekao hineći mir:
- Pio je malo više večeras... Pst! - rekao je onda tiho - čujem ga...
Slušali su neko vrijeme, a onda je rekao skrbno Andrija: - U podrumu je bio po vino...
Tito je sjedio kod stola, bijeli stolnjak bio je isproliven vinom. Zurio je mrtvo preda se u čašu, a kad je htio da pije, opirao se želudac. Najednom je izbuljio u stolnjak okrugle, prestrašene oči s mršavim otegnutim licem: Vidio je kako po stolnjaku vijugajući se puzi jegulja. Posegnuo je za njom naglim kretom ruke i stisnuo šaku kad se dodirnuo njezinoga sluzavoga tijela, ali u ruci mu je ostao nabor mokroga stolnjaka, a jegulja se ispuzla i pala na pod...
- Je li to bila jegulja? - upitao se. Pomirisao je mokru ruku; ruka mu je doista zaudarala po ribi. Uzeo je svjetiljku i tražio jegulju svuda po sobi. Nigdje joj nije bilo traga.
- Moram njega dozvati - mislio je na oca i udario nekoliko puta palicom o strop... stari kućni način kako se iz prizemlja dojavljivalo u prvi sprat.
Andrija i Lucija sašli su sa strahom k Titu.
- Ti si nas zvao, Tito? - upitao ga je otac.
- Primiriši - pružio mu je Tito dlan: - Po čem zaudara moja ruka?
Andrija je sagnuo glavu dok se nije dirnuo vrškom nosa Titova dlana, i onda povukao nekoliko puta u se isparine iz vlažne ruke da nađe odgovor na Titovo pitanje:
- Ja ne znam - slegao je ramenima dignuvši opet glavu. - Ja bih rekao da zaudara po vinu.
- Ti primiriši - pružio je ruku materi zlovoljno se okrenuvši od oca.
S očevidnom mukom pristupila je Lucija k njemu i mirisala mu dlan kao što i Andrija.
- Ne osjećaš li ribu? - upitao je Tito.
- Doista, ruka ti zaudara po ribi - rekla je Lucija s uvjerenjem.
- Jegulja je tu bila - govorio je kao preko volje Tito.
- Puzila je po stolu, uhvatio sam je, ali se dakako ispuzla i pala na pod: Ded je i vi potražite.
Tražili su, dašto, badava.
- Sad se pokojni pretvorio eto u jegulju - htjela je Lucija tumačiti Andriji kad su opet došli u svoju sobu. Ali Andrija ju je odbio zlovoljno:
- Ah što! Opio se večeras... Pijan je, ta vidjela si da je pijan.
Došlo je ljeto sa svojim dugim vrućim danima, sa svojim nesnosnim toplim i suhim vjetrovima. Tito je skroz klonuo. Kao da nije imao snage ni da nosi svoje dugačko, do kosti omršavjelo tijelo. S otegnutim licem luđaka, s mrtvim očima provodio je život bez volje - život bez života. Noćni kričevi bijahu prestali, bio bi u krevetu budan, ali ležao bi miran buljeći mrtvo u strop polurasvijetljene sobe. Kamo bi ga poveli, tu bi sjeo i opet buljio u što god bez ijedne riječi, bez jednoga kreta koji bi odavao samostalnost volje. Tek kad bi mu silom nuđali jelo, odbijao bi odlučno. Jedini čin njegove vlastite volje bila je šetnja izvan grada cestom otkud bi se spustio k moru, sjeo na grebenastu obalu i opet zurio mrtvo u more dok ne bi došao Andrija da ga povede kući. Ljudi što su mimo njega prolazili barkom, pripovijedahu da, zureći u more, neprestano prebire usnicama kao da nešto šapće i da se u tom šaptanju često sâm sobom nasmije.
Jednom podveče sjedili pred kućom sve troje: Andrija, Lucija i Tito. Bilo je vrlo tiho i toplo ljetno predvečerje, more bez najmanjega nabora i zapljuska. Sjedili su šuteći. Najednom je Tito stao okretati glavu kao da prati neke kretnje u zraku. Ali lice i oči odavahu mu mir, te su i Andrija i Lucija izvjedljivo motrili to trajno kretanje glavom i očima što kanda je pratilo bliski let kakve muhe ili leptira.
- A što ti to gledaš, Tito? - upitala ga je napokon Lucija.
- Dulapić... - odgovorio je mrtvim glasom Tito i pokazao rukom na mater: - Eto ga na tvojem ramenu.
- Bog budi s tobom! - rekla je Lucija - na mojem ramenu nema ničesa.
Tito nije mario što je govorila. Kretao je opet glavom za nečim, a onda upro oči u očevo koljeno:
- Tebi je stao na koljeno.
Andrija je nehotice mahnuo rukom po koljenu i rekao zlovoljno:
- Nema ničesa. Pričinja ti se. Misli na što drugo pa nećeš vidjeti ništa kao što ne vidimo ni mi.
Kao da ne čuje oca, pratio je opet očima kretnje u zraku, spustio glavu na podbradak, zagledao se u prsi, a onda se oprezno, kao dijete kad hvata leptira, približio dvama prstima tresuće se ruke mjestu u koje je zurio očima i napokon naglo stisnuo prste:
- Evo ga - rekao je zadovoljno.
Lucija se brecnula, a Andrija je gledao mrko preda se.
- Što si to ulovio? - upitala je mati Tita koji je prstima obadviju ruku oponašao kretnje kao da nešto trga.
- Dulapića... Pretvorio se u leptira... Istrgao sam mu evo krila, a sad ću ga zgaziti.
- Pa ga zgazi - ponukala ga je mati s nekom nadom.
Radio je kao da oprezno postavlja nešto pod poplat i onda dugo gazio nogom. Ali jedva što je odmaknuo nogu, digao je glavu kao da opet gleda za letećim leptirom:
- Evo - govorio bi svojim muklim, tihim glasom - čuješ li hrskanje pod nogom kako ga gnjavim? A kad odmaknem nogu... evo ga na! Opet je odletio čitav.
Andrija je sjedio zamišljen i nije više pratio Titovih kretova. Ali Lucija mu je opetovala tiho nekoliko puta:
- Lako može biti, da je vještac pa se sad javlja kao leptir... Ti ni u što ne vjeruješ - prigovorila je onda Andriji kad je on pokazao licem da ne sluša rado to njezino tumačenje.
Nekoliko puta se opetovala ista igra, a kad je onda opet jednom načinio Tito kret kao da je ulovio leptira, rekla mu je mati:
- Pusti, Tito kad ga ne možeš zgnječiti. Možda bi bilo bolje da ga pokušaš utopiti u moru?
Ne odvrativši riječi, ustao je Tito i silazio k moru držeći čvrsto stisnuta tri prsta desne ruke. Lucija je pošla za njim i nastojala da ga stigne.
Andrija je ostao kod stola. Naslonio je glavu o ruku, upro se laktom o stol i gledao mrko zamišljen za ženom i za sinom. Na njegovu licu bili su upisani jaki potezi tuge i izgubljene nade. Očito nije vjerovao u pojavu leptira; bio je uvjeren da je i to priviđenje u bolesti koja je strašnija od svih drugih.
A kad je vidio Tita dolje na žalu, najednom mu je došlo na um kako je ovako jedne ljetne predvečeri sjedio nedaleko od toga mjesta s pokojnim Dabićem i s njegovom gospođom. Tito je eno iza onoga vrta dolazio u barci: svjež, krepak, veseo dječak, što ga je on bio naumio iškolati kroz visoke škole a od česa ga je pokojni kum odgovarao kao da je slutio ovo zlo. - Da sam ga poslušao! - plašljivo se zamislio Andrija i odmah osjetio da će se ta nova misao vraćati u njegovu dušu i htjeti da on jasno samomu sebi odgovori: - Što bi bilo danas da sam onda poslušao Titova kuma?
Dotle je Tito čučnuo na žalu, mati mu nagnula se nada nj. Tako su stajali jedno vrijeme, nešto u moru pokazivali, a onda se Tito naglo uspravio i kretao glavom jednako kao prije kad je pratio očima let priviđenoga leptira.
Vratili su se, a Lucija je kazivala ozbiljno kako se leptir u moru pretvorio u jegulju, a onda ispuzao na ploču, pretvorio se na suhu opet u leptira i odletio u brijeg.
Malo zatim jednoga jutra našli su Tita pod cestom utopljena. Gornja polovica tijela s rukama bila je uronjena u more, lijeva noga nepomično je zapala u procijep dvaju grebena, a desna s poderanom cipelom i nogavicom do koljena bila je izranjena i ostavila jake krvave tragove po grebenu obale. Bilo je očito da se očajno borio proti smrti. Zato su zaključivali da ga je smelo ljetno sunce na je u toj omamljenosti htio da skoči u more za nekom ribom.