Težak
Izmed sviju različitih stanja
I njihovih svake vrste znanja
Najsretnije stanje je težačko
I priprosto ono naselačko.
Sretan li je pošteni naselac,
To jest težak ili poljodjelac!
O da sretna i bezgrešna stanja!
O blažena mirna uživanja!
Da ti znadeš, moj dobri težače,
Svoju sreću, pošteni zemljače,
Drugačije hvalio bi Boga,
Koji ti je udijelio mnoga.
Kada jutrom već zora zabijeli,13
On, ustavši, za poslom se dijeli,
Pa posluje dok se ne umori
Il' dok njega sunce ne obori
Pod hrast koji u debelu hladu,
— Jer težaci pomoć' sebi znadu.
Ondje legne na zelenoj travi
Pa počiva: — to je pokoj pravi!
Vjetrić puše, pa ga rashlađuje,
Lišće trepti, pa ga zabavljuje,
Voda šušti, pa ga naslađuje,
Slavuj pjeva, pa ga uspavljuje.
Dokle sunce nebom malo prođe
I žestina velika mimođe¹,
Onda opet na noge ustane
Lagan, krepak, te raditi stane,
Godina mu uvijek štogod nosi:
Sada voće, sada sijeno kosi,
Sad piliće, sad u vrtu zelje,
Sada janjce, nek ima veselje.
A kad bude i nastane ljeto,
On ugleda klasovito žito,
Sad u snoplje lijepo povezano,
Sad u kršće redom nanizano.
Oj, seljane, dragi ti oraču,37
Nemoj tražit hljeba nad pogaču!
Nemoj željet promijeniti stanje,
Biti veći, a imati manje.
Budi svojim zadovoljan stanjem,
Spori² hranom i malim imanjem.
Nemoj tuđe ništa prigrabiti,
Jer ćeš po tom svoj dom oslabiti.
Jer grabljenje od takve je zloće,
Čak i dijete za to trpjet hoće,
Nego svojim zadovoljan budi,
Tvoji će se naplatiti trudi.
Ne mrazi se sa svojim bližnjima,
Ne sveti se, neg' oprosti njima.
Ako tako ti uživiš³, pobro,51
Na tom svijetu biće tebi dobro,
A kad jednoć prestaneš živjeti,
Za tobom će ljudi govoriti:
Bog mu prosti, dobar čovjek bio,
Nikada se ni s kim ne mrazio,
Svakom dobar, a nikome zao,
Bog mu duši vječni pokoj dao!
