Sveta Rožalija/Dio treći/10

Izvor: Wikizvor
IX. Prikaziva različne dive imenom kriposti, imajuće pomnju na putnike, koje diva imenom Ufanje pivajući pokripljuje. Sveta Rožalija —  Dio treći 10
autor: Antun Kanižlić
XI. Prikaza nove staze k divi imenom Samoći; k njoj pustinjaci idu. Paula i Antuna sastajanje.


X. Čudno vrilo želje od raja od udarca strile izvirajuć; priobraćenje strile na stablo pomu iliti palmu.

Nasrid gore znano svima čudno vrilo,

i od želje zvano, Ljubavi jest dilo.

Kakvo čudo to je, kad voda proteče?

"To jest strile moje dilo," Ljubav reče,

"kad se davno hitih, za kazat upravni

koji ima biti put u pokoj slavni."

Gdi u kamen strila udari duboko,

voda se izlila jest skačuć visoko;

leti gore; znade, od strile leteće

da vrutak imade, zato gori teče.

Nebeska je strila; srca probuđiva,

koja budu pila, u raj voda živa.

I to ima čudnu svrhu voda ostalih:

srca ladi trudna, razlađena pali.

Znadu, koji piju: od strile goruće

uzeše, da griju, vode čudno vruće.

Kad se nje ja napih, želja mi se užeže:

"Ah, kako," zavapih, "ladi, kako žeže!

Nejmam mira, Bože, nit ovdi pribivat

željno srce može; k tebi ide počivat.

Na svit ovaj mrazi, želja mi ga mori,

ah, po kojoj stazi stignem bržje gori?"

"Kada vodu ovu," reče Ljubav, "kuša

David, žeđu novu zaćuti mu duša.

Dosadi mu krune jasnost; uz to vrilo

u kraljevske strune udre, piva milo:

Psalam 41.

Kao vruć jelin, Bože mili,

k vrutkom voda željan sili,
duša moja želi k tebi,
jer pokoja nejma u sebi.

Duša željom sva goruća

žeđa vičnjeg i moguća
vrutak živi Boga živa,
da ga vidi i uživa.

Uza mi je tilo. Š njime

koje će me rastat vrime!
Kad prost iz nje srićan pojdem
i prid lice Božje dojdem!

Ne stadoše ronit oči

suze ob dan i po noći;
kano tilo hranom kruha
š njima kripim slabost duha.

Dodija mi i zagluši

rič svagdašnja tužne uši;
nikad srcu mira nije,
sve mu veli: "Bog tvoj gdi je?"

U toj tugi, kad od tvoga

obećanja milosnoga
ja se smislih, plač se osuši
i radost se izli u duši.

Jer u misto stanja čudna

pojdem; duša željom trudna

utrnut će željni i vrući

svoj u Božjoj oganj kući.

Drugo nije manje čudo od prvoga,

vridno jest na znanje dati i od toga.

Odskočivši strila, koja zlato prvo

goruće je bila, sad je od pome drvo.

Oštrina propade u kamen brez sile,

kano kad se sade stabla, pusti žile,

odebeli, ide, raste hitro gori,

i poma izide u naravskoj kori.

Strile gornja strana, perje zvana prije,

učinjena grana na listje se svije.

Zaludo se ljuti zima, siver puše,

nit listje požuti, nit se grane suše,

nit može porobit snig zelene dike

niti mraz pridobit, stalna je u vike.

Od nje putnik uči kriposno se vladat,

što na putu muči i smeta, nadvladat.

Na stablo se jedna naslanjaše diva,

koju moć nijedna nit sila dobiva:

Stalnost, diva jaka, nesrićna i srićna,

sve sebi jednaka, neganuta, vična.

Između sveg zbora diva osobiti

vinac od lovora divu stalnost kiti,

jer lovoru, budi kakvo goder vrime,

niti jesen hudi niti poraz zime.

Stalnost od zelene grane ne uvridi

ništa: niti vene nit kada problidi.

Kopjem stablo svoje čuvajući straži,

da tko kite koje otkinut ne traži.

Stoprv kad dovrši tko trud puta svega,

z darom slavne svrži diva kiti njega.