Sveta Rožalija/Dio treći/1

Izvor: Wikizvor
XV. Zabava vrimena u ljubavi i uzdisanje Rožalije. Sveta Rožalija —  Dio treći 1
autor: Antun Kanižlić
II. Prikaza na livoj strani dvojputja, kako mami i vara Svit i Dika.


I. Ljubav Rožaliju zabavlja s prikazom mora kano prilike od svita. Vidi svoju lađu.

Još da me zabavlja ljubav u samoći,

viđenja mi stavlja različna prid oči.

Sada kaže more brez kraja široko

i vodene gore kipeće visoko:

oda strana sviju vitrovi se ljute,

jug se i siver biju, morsko polje mute.

Lađe su brez broja, k brigu putujući

idu: srićna, koja do njega dokuči!

Grad je ondi; š njime kraljica od grada,

diva, kojoj ime jest Blaženost, vlada.

Ona, kada stigne koja lađa u luku,

slavni vinac digne, pruži s vincem ruku

i na jadro stavi veleći: "Počivaj

i pokoj u slavi na vike uživaj!"

Ali što se zgađa? Brodeći viteško

jedna od sto lađa steče vinac teško.

Nije čudo: kada vitra sila dune,

kako strašno tada more se uzbune!

Rasrdi se, vrije i od zemlje crne

skoči ter se vije, val na vala srne.

I još sila veća vitarna navali

dižu u nebo pleća brodoviti vali;

kao jurišom iđu oblakom se priteć,

da na njih uziđu, penjaju se hiteć.

Oblak će poškropit voda, rekoh, sada;

u dno će se utopit pakla, kada pada.

Lađar tužan što će? Ne more oteti,

privari se, poče ludost svoju kleti.

Vidi prije smrti, grob vodeni zine,

živa će proždrti; on i sve mu gine.

Što je ruka znala, ne zna, jer je otela

krmu sila, pala jadrna jest jela.

Buka je, plač, praska, višje ufanja nije,

raspuknuta daska smrt vodenu pije.

Vidla sam jednoga ja pogibje broda,

bilig Ružičnoga na njem biše roda,

gdi oko pećine goleme i tvrde

more bljuje pine od naždrte srde.

Sila od vitara kad pritisnu ljuta,

vidim, brod udara u nju mlogo puta.

Još mi srce stine od pogibe one:

eto naša gine lađa, eto tone!

Ja niti upitah, nego Ljubav poče:

"Eto slike svita, tko ga vidit hoće!

Svit jest more; ide lađa, idu ljudi,

dokle k vičnem pride brigu, čovik trudi.

Ah, malo domakne k tomu brigu srićno,

mlogo duša smakne utopljenje vično!

Mlogo lađa more, ali višje ljudi

brez prave pokore potopi svit hudi.

Srićan, vitri koga i napasni vali

ne primogu: Boga neka u vik fali.

Mučno lađa cila ostati će, koja

kao ohola krila prostre jadra svoja

i po sridi sići pine morske smije.

Tko će tako ići, on siguran nije.

Od morske se sride daleko ukloni:

koji put svoj slide krajem, srićni oni!

Vidiš lađu eto, koje pokraj briga

jadro je napeto bilije od sniga,

kako srićno brodi", kaže govoreći,

"igra se po vodi kao ptić leteći."

Gledam jadro, koje tako mirno hiti,

na njemu se moje, vidim, ime sviti.

Vidim dvi divice: Ufanje je jedna;

drugoj tuga lice ne smuti nijedna,

Sigurnost se zove; na pogibne staze

dvi divice ove, kada voze, paze.

Srićna, rekoh, lađa, kad je u vašoj ruci,

znadem da pogađa pravim putem k luci.

Poče lađa plivat, a one brodeći

započeše pivat, vitrom govoreći:

1. Pušite, hitri, u jadra, vitri,

vitri mirni, lađi virni!
Pade siver, prista jug.

Vodene gore ne pruža more,

neg počiva, vas poziva:
zapunite, put je dug.

2. Vitrići male rugaju vale,

valja brodit, lađu vodit,
napeta su jadra sad.

Punuše milom u jadra silom,

ide sada lađa rada,
vitrić služi sam njoj rad.

3. Nut morske zvizde, puna je gizde!

Koji traže, njima kaže
put na mora srićni kraj.

Zvizda je rana i u po dana

čudno sviti, za njom hiti
lađa sad u željni raj.