Sunačce u litu ima vruć toli zrak

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Sunačce u litu ima vruć toli zrak
autor: Šiško Menčetić

60. pjesma prvog dijela Ranjinina zbornika. Akrostih Šišmundovo.


Sunačce u litu ima vruć toli zrak,
   dogori ter cvitu, da želi noćni mrak;
jur sunce otide, a pride slana noć,
   koja ga obide ter mrzal zgubi moć.
   Stječe se toj meni zlo, kada izide
   moj cvitak rumeni; huđe, kad otide.
Zač srce prostrili, a lika ne pušta
   nje obraz pribili iz lica gorušta;
   milos kih želije vazme me grozica,
   jakno se slelije prid vitrom rozica.
Mnogo već ner človik zač budu poražen,
   imati mneći lik i željan bit blažen.
   U nečas mladosti mojo' Bog da krjepost,
   da objat radosti mogu nje ter ljepost;
u kojoj boljezni ne vidih ljuvene,
   zač ne znah ljuvezni kakve su skrovene;
   prid kojom venu ja, i svak bi tko bi vil
   ča u nje ličcu sja, kruna je od svih vil.
Nose jo' sve zvizde zavidos s nebesi,
   videći nje gizde uresne čudesi,
   ke dvoru ja čisto, toj višnji tvorac vi,
   scijeneći za ništo ča žele ljudi svi.
Da nitko ne sudi zazrjet mi u zal hip
   tko ne zna me ćudi kom želju pozor lip
   i grlo od džilja, najlišno tej vlase
   s prilikom od smilja kad pusti niza se.
Oh, kad se obazri jakino sunačce,
   komu stril ne vadri ljuveno srdačce?
   tko da ju ne želi upored [s] životom,
   obraz nje veseli gdi cafti lipotom?
usti nje, ka plovu u slavno' radosti,
   za rados ter slovu prid svakom mladosti?
   ar u njih niki smih nahodim [s] željami
   izreći ki ne smih, da se svak ne smami;
od nje svit vazima ljuvenu svu milos,
   jak mjesec ki prima od sunca svu svitlos.