Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
I uvijek je po koji dobiveni novčić ostajao u Košćinoj ruci. Ali je gotovo svaki put bilo više i svađe. — Reká sam: Marko! — Lažeš, lupežu. Reka si: Marija! Košće je znao, da se tako dere i bulji očima, i maše rukama, da je na koncu imao uvijek pravo. Poslije svađe igra se još življe nastavljala. Novčić je sada glasnije zvučao, odskočivši od Košćina nokta, i pravio ljepši polukrug padajući k njegovoj nozi. Dugonjine su oči upornije gledale u novac, a taban mu je još jače lupao o tlo. Ali tog dana on nije imao sreće. Izgubio sve svoje. Najedamput poče tražiti novac natrag, jer da su mu neki dječaci već otprije dužni. Oni se svi skupa opriješe. Kad vidi, da tako ne će ni do čega doći, on reče: — A biste ča dali, dak bi' vas nahranil i napojil? — E, onda da! Košće ih povede u obližnje dvorište prazne kućice. — Počekajte tu. Najprije ćemo ča založit. Pope se kamenim stubama, upre o vratašca uzgredne zgradice. Iako rasklimana i trošna, vrata se ne otvoriše. — Hod'te gori! Pomozite! Dječaci potrčaše. Upriješe svi složno. Nešto puknu: vrata se otvoriše, udarivši o nutarnji zid. Pokaza se uzak prostor s »bocalom« izlizanim od konopa. Neki se dječak prignu nad bunar i reče: — Prazan je. — Ma se naša pečenka u njemu peče! — klikne Košće. — Nazad! Pustite me! On zasuče visoko hlače na nogam i oba rukava: pope se na »bocal«; poče se spuštati u bunar. Nije to bilo prvi put, što je u nj ulazio: znao je, o što da upre nogom, o koji kamen da se uhvati. Doskora se čulo, kako gaca po gnjecavu mulju. — Dajte kakvi šćap. A kad mu dadoše štap, on zapjeva u bunaru. — Traži blago u gustirni. — Ruga se s nami. — Namazat će nas blatom. I već su derani htjeli spustiti poklopac na grlo bunara pa Košću u njemu zatvoriti, kad od viknu: — Evo je! Evo! Ma je teška. Penjao se gore. Pokaza se na otvoru. Nosio je veliku jegulju glavom zabodenom u oštri vrh štapa. Blatnih crnih ruku i nogu, stajao je pred dječacima, keseći se od zadovoljstva. Lupao je životinjom o »bocal«; kričao: — Eto pečenke! Zna' sam ja za nju. Baci' sam je u gustirnu još prošlog Uskrsa. I svi siđoše u dvorište. Vatra je doskora gorjela pred nama. — Žerave triba! Žerave! — vikao je Košće i rezao jegulju na komade.
84