Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Hvala! Nisam baš tako žedan.
VI. Kad stigoh na obalu, ne nađoh na njoj najčuvenije seoske derane, kojima sam se nadao. Jedni su od njih bili otišli na Kargadur, da se popnu na najviše hridine, otkuda se vidi ulaz u dragu. Drugi se pad odvezoše čamcem na sama vrata uvale, da se dignu iznad kamenoloma, odakle puca vidik na kanal i na pučinu. Dogovoriše se, da će pokupiti ondje šuškora i suvadi i naložiti vatru, netom ugledaju izdaleka bunar-lađu. Oni će tako prvi javiti ljudima u luci, da voda dolazi. Mogu čeljad mirno sjedjeti u hladu, dok ne vide dimove na ušću drage i na visinama Kargadura. Nije dakle bilo na obali straha i trepeta seoske djece, jakog svadljivca Golijata, ni nemirnjaka Sibe, laganog i hitrog kao jegulja. Čopor se dječaka kupio oko nekog drugog starijeg druga. Bijaše to Košće, po godinama i po stasu već momak, ali po svemu drugome deran, i zapravo jedan od gorih. Suh, žut u licu, malene glave i dugih nogu i ruku, bio je nalik na kolac, o kojemu visi nekoliko krpa. Bez ikoga i bez ičega, skitao se posvuda, više zahtijevajući no proseći hranu, kadar da dugo trpi glad, žeđu i zimu. Od motike i od mašklina uvijek je zazirao; otimao se svakom poslu, samo je rado nosio poruke iz sela u selo, prevaljujući hitrije no itko i najteže putove svojim dugačkim nogama. Bio je ljeti čest gost u našoj luci i poznavao u njoj svaki kutić. Javljao je već izdaleka, pjevajući, svoj dolazak i nudio nam time svoje noge za hljepčić ili za par novčića. Imao je sada okolo sebe nekoliko dječaka i — onako prignut, a nemirnih nogu — bio nalik na visoku mršavu kokoš, kad čeprka zemlju s pilićima ispred sebe Igrao se s djecom »pod nogu«, igru, u kojoj je bio pravi majstor. Stojeći prignutih leđa, stavljao je novčić na nokat palca desne ruke, pridržavajući ga svinutim kažiprstom. Najednom bi zamahnuo tako snažno palcem uvis, da je nokat davao glas, i povukao bi k sebi ruku. Novčić je letio uvis, vrteći se pred njim okolo sebe, blistajući na suncu i zvrčeći kao kakvo vretence, da padne na zemlju, ali ne prije no ga Košćina nožurina ne sakrije i ne poklopi. On se onda još više prigibao, upirući rukom o koljeno; a dječaci su čučili pred onom nogom, stavljajući pred njom na zemlju svoje novčiće. — Marko! — Marija! — Bac'te i rec'te svi! — sokolio Košće djecu i buljio svojim ribljim očima u novac, brojeći ga pogledom. — Marko! Marija! — klicali su dječaci, gurajući vrhom kažiprsta svaki svoj novčić ka Košćinoj nožurini. On bi onda povukao polako natrag nogu stružući tabanima tlo. Njegov bi se novčić pokazao, ali ponajviše pokriven prašinom. Onda bi Košće kleknuo, prignuo glavu i puhnuo u onu krajcaru. — Marko je! Marko! Dugonja je hitrom kretnjom dizao sve one novčiće, što ih dobi, i bacao po krajcaru svakom dječaku, koji bijaše sretno pogodio.
83