Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Neka bude velika riba! Za sve nas. Kad stigoh na obalu, vidjeh, kako iz otvora na palubi one lađe viri glava puna crnih ruda i gleda u me. Gotovo su svi seljaci bili međutim otišli. Na obali kraj prve lađe moj je otac razgovarao s nekim starijim Ćozotom. — Kamo? — upita me otac. Ja pobrzah naprijed, ne obazirući se na ribare, koji me pitahu, što hoću na lađama. Stigoh do žene i dadoh joj omotić. — Grazie! — reče ona. I nikada do tada ja ne čuh slađe izgovarati tu kratku riječ zahvalnicu. Htjela mi je još nešto reći, ali se dijete u taj čas probudi; stade kašljati i plakati. Ona ga uze u naručaj. Poče ga miriti, tužeći mi se, da će sada dugo trebati, dok se vatra užge i čaj skuha. Kako da joj dijete ozdravi u toj rupi? Da ono može bar nekoliko sati prospavati na pravoj postelji, u sobi punoj čista zraka! — A kod nas je i soba i posteljica, — rekoh ja. Žena me pogleda. Onaj prvašnji posmijeh niknu joj iznova na usnama. — Čuj! Gle starca, koji na obali govori s onim gospodinom. To je Picciov djed. Zovi ga, molim te, amo. A Picciov je djed još uvijek nešta pričao mome ocu. Ja ne rekoh ništa starcu, no stadoh govoriti pred njim ocu o mladoj ženi, o djetetu, što kašlje i o čaju, na koji bi sada valjalo na lađi dugo čekati, jer nema vatre dok se i odavle vidi, kako dim suklja iz našeg dimnjaka. — E, pa onda ćemo lako — reče otac starome Ćozotu — djed će dozvoliti, da majka dobro ogrne dijete, pa da ih moj sin povede mojoj ženi. Kod nas će čaj biti začas skuhan. Starac se malko otimao, jer mu se činilo, da ne bi bilo u redu odmah pristati; na koncu kimne zadovoljan glavom i pođe ženi. Ona doskora dođe, noseći omotano dijete.
I tako se desi, da sam donio majci s one lađe, mjesto velike ribe, maloga Ćozota Piccia. Picciov dolazak uzbuni čitavu kuću. Svatko je htio da ga gleda, njeguje, dvori. A Ćozotić se puštao liječiti, prati i tetošiti; slatko je spavao i rado se valjao po postelji. Sjutradan bio je već zdrav pa je kričao i gugutao iz svega grla. Nas petero djece, mališanov djed, naša majka, pa katkada čak i sluškinja, stajali smo oko njegove postelje u sobici, gdje je on s majkom spavao, i gledali, kako gô leži na leđima, s nogama uvis, mašući ručicama i izbacajući krikove, što su bili nalik na one gladnih galebova iznad njegove lađe. Kao da je i sada vidio te ptice i htio ih dohvatiti rukama. Sunce je iznova na prekide sjalo i bacalo kroz prozor na njegov ružičasti trbušić tople zrake, što ih je derančić — rekao bih — odmah osjećao, jer je onda još veselije micao nožicama krijući šačicama oči, dok mu se kaplje mlijeka točile iz usta. — Eh, — govorio je stari Ćozot. — Vidiš, Concetta; znao sam ja, da to nije nikakva bolest. Gdje bi Ćozotu, ma bio sitan kao zrno od bibera, naudila djedova lađa i more! Ti nisi baš iz naše Chioggie, pa sve to ne znaš. Sad je on prošao kroz pravu vatru, doživio na pučini prvu oluju. Izaći će iz njih čvrst kao od kremena. To ti je njegova prva i posljednja bolest u životu.
52