Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
U onome metežu pođoh i ja na lađe. Meni nije bilo stalo do ribe. Gledao sam jarbole i konope, promatrao na nekim krmama rezbarije i slike svetaca, virio u nutrinju lađe. Sve je bilo tijesno, mračno. Oštra vonja po ribi dizala se iz utroba lađenih. Sve me to nije moglo razočarati, jer sam samo mislio, kako mora biti krasno stajati na tim palubama, kad lađa juri morem, jedro nad tobom šušti, konopi zuje u vjetru. A bacanje i dizanje mreža, dok voda kao da vri od glavanja silne ribe. Bježanje pred burom ili jugovinom. Krstarenje ispred luke, da u nju uđeš unatoč vjetru, što duše s kopna. Biti galeb između galebova!... Kako je sve to ljepše no živjeti u toj uvali... Najednom razabrah u vici ljudî neki glas, kome se začudih. Da li to galeb krešti ili netko plače? Uđoh u lađu, preko koje su seljaci samo prolazili, jer na njenoj palubi nije bilo ribe, i stadoh prisluškivati. Jest; tu je. Pođoh do krme. Nagnuh se nad otvor. Pod njim je, u uskoj izbici, sjedjela na posteljici žena i dojila dijete. Ona digne glavu. U prvi se čas trgnu; no, kad me bolje pogleda, umiri se. Nasmiješi se i metne prst na usta. — Tiho. Eto: već je zaspao. Govorila je mletačkim dijalektom. Mlada, okrugla bijela lica, a tamnih očiju i još crnijih rudastih vlasi, pričini mi se nalik na sliku Gospe s djetetom, što je visjela nad posteljom mojih roditelja. Dojka joj bila kao od snijega, a ruka, kojom ju je od mene krila, tako malena, da nije mogla mnogo sakriti. Trgoh glavom natrag, al' je njezin osmijeh bio tako sladak, pogled joj tako prijateljski, da ne pobjegoh: ostadoh ondje, siguran, da će mi se doskora sama javiti. I zbilja. Ne potraja dugo, i njena se glava pokaza na otvoru. Gledala me radoznalo. — Ti nisi od onih, koji kupuju ribu. I ti me razumiješ, Je li? — Jest! — rekoh. — Čuo sam plač. — To je plakao moj Piccio. Prehladio mi se, jadan. Sada već spava. Gle ga! I ona mi pokaza dijete, koje je ležalo na posteljici. — Jadni crvić! Nismo mogli naći ni mrvice čaja u tom vašem selu. — Čaja! — rekoh ja. — Ima ga moja majka. Hoćete li? — Zar iz sela? — Ne! Iz luke. Začas. — Čuj! Ali, ja se zatrčah, gurajući ljude i skakući preko ivicâ, iz lađe u lađu. Dođoh pred majku sav zadihan. Stadoh joj govoriti, tako naglo, da me jedva razumjela: — Na ćozotskoj lađi. Neki Piccio. Prehlada. Malo čaja. — Pa dobro. Drži. Ali, donesi ribu. Pazi, ne daj se prevariti — reče ona. Ja odmah pođoh. Jedva čuh, kako ona za mnom viče:
51