Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Lov na konope I. Na našem je tavanu bila sobica, u kojoj je neko vrijeme stajalo koješta, što me u nju mamilo. O zarđalim kukama i čavlima visjeli u njoj na zidu kotarice i užeta. Ljeti, kada grožđe dozori, kotarice bi začestale prilaziti odnekuda kao uklete pa se vješati o one kuke, da ih malo pomalo gotovo sasvim nestane, kao da su same nekamo odletjele. Kasnije, netom bi zima pritisla, za te bi se čavle djela užeta, koja kao da hoće prezimiti sve do Uskrsa. A kakovih korpâ nije ondje sve bilo! Košare velike i malene, nove i stare, uhate i ćulave. Krtoli bokova ravnih i trbušastih. Sprtva od lika, s drškom i bez drška, pa čak i mjericâ i vretenarâ, slavonskih rudnjaka za nošenje jabuka i bosanskih sepetka kupljenih na kakovu sajmu preko velikog kanala. Sve su mirisale po mastu i bile poštrapane sokom grožđa crvenim kao svježa krv. Prsti se o njima lijepili. Muhe su na njih navaljivale. Konopi su pak bili ponajviše stari, izderani, puni čvorova i uzala, raščihanih krajeva. Neki bijahu trošni i odsukani, pa su čuperci niti visjeli na razdrtim mjestima. Izlizani trenjem i ponegdje ranjeni nožem, taknuti zubom ljudi i životinja i istučeni kamenom, bili su nalik na izmlaćene, mrtve zmije. Vonjali su kojekako: jedni po koži i mazgî i kozâ, drugi po loju i pokvarenom ulju, a neki pak po poljskom šiblju, pa i po smilju i ružmarinu. Kod svakog je čavla bio na zidu zabilježen po jedan dan u godini; uz mnoge je stajalo napisano i po jedno, katkada i po dva imena, ponajviše ženska. Dok nismo znali, kako, zašto i otkuda sve to dolazi, mi smo djeca često ulazili u sobu, da gledamo, što je opet »doletjelo«, a što »odletjelo« i da čitamo imena, kličući od veselja, kad bismo naišli na ono koje nama znane seljanke, kakve kume Lukre, Dume ili Mandîne. No kada doznasmo, što je kako je, naše zanimanje za te kotarice i užeta postade mnogo veće i počesmo ih dočekivati već na kućnome pragu. Nisu sve te stvari letjele same u sobicu na tavanu; — naš ih je navdar Ivan »lovio« po vinogradima, jedne ljeti, druge zimi. Vrebali smo na časak, kad bi se od pokazao ispred kuće vraćajući se s polja ili — kako smo mi govorili — s lova, a s kotaricama u rukama ili s užetima prebačenim preko ramena. — Ivane, koliko ih ima?
37