skijem Slovenima ne nalazimo u istoriji direktnijeh potvrda, ali gdje istorija šuti, ondje dolazi na red gramatika, da rasvijetli emografičke tajne. Gramatika nam u ovom našem slučaju veli, da su govori starijeh panonskijeh i dačkijeh Slavena, za tijem današnjih Slovenaca i Bugara bili medju sobom tako srodni, da su za cijelo potekli iz jednoga jezika, na ime onoga, kojim su govorili stari Sloveni u V. vijeku, prije nego su počeli prelaziti preko Dunava i kretati na zapad. Istorija nalazi Slovence ondje, gdje smo malo prije rekli, ali je stvar sigurna, da nijesu od davnina ondje sjedili, nego da su došli iz zajedničke slavenske pradomovine kao i drugi Slaveni.
Ovoliko budi dosta rečeno o stvari, koja je u istoričkom obziru veoma tamna, ali ako se gleda s jezičnoga motrišta, biva jasnija. U ovom ćemo poglavlju najprije govoriti koliko treba o Slovencima, za tijem o panonskijem Slovenima.
Što znamo o najstarijim dogadjajima bugarskoga, hrvatskog i srpskog naroda, to su nam gotovo sve ostavili grčki pisci. Kod Slovenaca je drukčije. Oni su bili daleko od Vizantije, za to na njih nije ni mislio ni jedan vizantijski pisac. Na sreću našao se jedan zapadni pisac, koji je o starijem Slovencima zabilježio njekoliko do duše kratkijeh, ali za to veoma dragocjenijeh bilježaka. Tomu je piscu ime Pavao djakon (Paulus Diaconus). On je bio rodjeni Langobard. Pisao je latinski i na glasu je bio sa svoje velike učenosti, koja mu je pribavila prijateljstvo samoga Karla Velikoga. Ovaj je vladalac god. 774. osvojio langobardsko kraljevstvo, koje se nigda više nije obnovilo. U dobar je čas pomislio Pavao djakon, kako bi vrijedno bilo, da se napiše istorija langobardskoga naroda, da ne bi i ona propala, kako je propalo langobardsko kraljevstvo. Što je Pavao djakon pomislio, to je i izveo, t. j. napisao je istoriju svojega naroda (»Historia Langobardorum«). Budući da su Langobardi, kako ćemo poslije vidjeti, dolazili kašto u dodir sa Slovencima, tako je Pavao našao gdješto priliku, da koju riječ progovori i o njima (on ih zove »Sclavi«). Još ćemo dodati, da se pisac langobardske istorije rodio oko god. 720.,
