Iz ovoga maloga gramatičkog prijegleda razabiramo, da ruski jezici s njekijem pojavima pokazuju svoju samostalnost prema ostalijem jezicima, ali na drugoj strani vežu ruske jezike sad s južnima, sad sa zapadnima znatni njeki gramatički pojavi. Otud se s obzirom na etnografički rascijep praslavenskoga naroda nanudja kao sam sobom ovaj zaključak: U slavenskoj su se pradomovini (u vrijeme — recimo — izmedju Herodota i Plinija) praoci zapadnijeh Slavena počeli trgati iz zajednice, koju su do tad činili s ostalijem Slavenima, ali su se trgali tako, da su s praocima ruskijeh. Slavena još i poslije dulje vremena ostali u doticaju, pošto su se več bili otudjili praocima južnijeh Slavena. Ovi su posljednji poslije pomenutoga dogadjaja s Rusima ostajali u zajednici i istom poslije njekoliko vijekova udarili su i oni svojim putem i tako se rastavili od Rusa. Onda je rascijep bio dovršen: jedan je dio pošao iz pradomovine na zapad (na ime Poljaci, Česi, lužički Srbi i izumrli polapski Slaveni), drugi je dio krenuo na jug prema dunavskijem zemljama (Slovenci, Bugari, Hrvati i Srbi), a treći je dio ostao u pradomovini, samo se po malo stao· širiti na sve strane današnje Rusije.
Da je srednja evropska Rusija pradomovina slavenskijeh naroda, to držimo za sigurnu istinu iza svega onoga, što je da sad razloženo na osnovi bilježaka iz grčkijeh i rimskijeh pisaca, staroga doba. Gdjekojemu će se čitatelju ove knjižice činiti to malo čudno, i to onima, kojima je poznato pripovijedanje o trojici braće Čehu, Lehu i Rusu, koji su tobože sa svojim rodom otišli iz Hrvatske i nastanili se prvi u Češkoj, drugi u Poljskoj, treći u Rusiji. Po našem tvrdom uvjerenju rečeno pripovijedanje nema istoričkoga temelja, nego pripada medju bajke. Koliko mi znamo, najstariji se trag navedenoj priči α hrvatskoj književnosti nalazi u pisca Fausta Vrančića, i to u njegovoj knjižici: »život nikoliko izabranih divic.« U Rimu 1606. Na kraju te knjižice spominje Vrančić Čeha, Leha i Rusa, ali dodaje, da nije istina, što se o njima govori. Marljivi pisac Pavle Vitezović piše 90 godina poslije
