ih oko grada nebrojeno mnoštvo, i ne bješe moguće izići iz grada ni glasa poslati, a ljudi već iznemagahu od glada i od žedje. S one strane Dnjepra sabraše se ljudi u ladjama i stajahu na onoj strani, a ni jedan od njih nije mogao unići u Kijevo niti je iz grada tko mogao k njima doći. Ljudi u gradu zajaukaše i rekoše: "nema li koga, tko bi mogao prijeći na onu stranu i reći im: ako s jutra ne pristupite, predat ćemo se Pečenezima". Na to reče jedan momak: "ja ću prijeći". Oni mu rekoše: "idi". Momak izidje iz grada s uzdom i nagnu trčati kroz vojsku pečenesku govoreći: "nije li mi tko vidio konja"? jer je znao pečeneski govoriti, i Pečenezi ga držahu za svoga čovjeka. Kada se približi k rijeci, svuče haljine, baci se u Dnjepar i stane plivati, a Pečenezi vidjevši to poletješe za njim i metaše na nj strijele, ali mu ništa ne mogoše učiniti. Kada ga ljudi s one strane opaziše, priploviše u ladji k njemu i uzeše ga u ladju pa ga dovedoše k družini, a on reče: "ako sjutra ne dodjete pod grad, predat će se ljudi Pečenezima". Onda reče njihov vojvoda imenom Pretić (Пр^тичь): "poći ćemo sjutra u ladjama, uzet ćemo kneginju i kneževiće i povući ćemo ih na ovu stranu; ako li toga ne učinimo, Svetoslav će nas poubijati". Kako se sjutra dan poodjutri, oni sjednuše u ladje i u osvitak dana silno zatrubiše, a ljudi u gradu kliknuše, i Pečenezi pomisliše, da je došao knez pa se razbježaše ispod grada. Olga s unucima i s narodom izidje k ladjama. Vidjevši to pečeneski knez povrati se sam k vojvodi Pretiću i upita ga: "tko je to došao"? On mu odgovori: "ljudi s one strane". Knez pečeneski upita: "jesi li ti knez"? On mu odgovori: "ja sam njegov čovjek i došao sam s prednjom stražom, a za mnom dolazi vojska s knezom, mnoštvo bez broja". Tako reče strašeći Pečeneze. Pečeneski knez reče Pretiću; "budi mi prijatelj", a onaj odgovori: "bit ću". Onda se rukovaše njih dvojica, i pečeneski knez dade Pretiću konja, sablju, strijele, a onaj njemu dade oklop, štit i mač. Pečenezi se ukloniše od grada tako brzo, da nijesu mogli konje napojiti na Libedi. Kijevljani poručiše Svetoslavu govoreći: "ti, kneže,
