povijetke. Dokaz su tomu indijske pripovijetke, kojih se nebrojeno mnoštvo raširilo po svoj Aziji i Evropi. Navedenijem trima pričama temeljna je misao ova: od onoga, što je komu sudjeno, ne može se nitko ukloniti, radio on što mu drago. Tako je i veliki junak Oleg morao umrijeti od svoga konja, jer mu je to bilo sudjeno. Ovo je umovanje posve narodno, za to i ne možemo o Olegovoj smrti drugo što reći, nego da ju je izmislila narodna tradicija. Olegova je regencija malo predugo trajala, jer ako je (117.) Igoru pri smrti njegova oca Rjurika g. 879. bila samo godina dana, onda su mu u vrijeme Olegove smrti (god. 912.) bile 34 godine. Za to nije nemoguće, da je Igor bio ona zmija, koja je Olega otpravila s ovoga svijeta, jer se Igoru odavna hotjelo vladati, a tutor mu nije hotio predati vlade. Poslije je mogao narod nasilnu smrt Olegovu onako iskititi, kako smo vidjeli pod predjašnjim brojem. I to je moguće, da je Igor posve tajno dao ubiti svoga tutora, i tu je tajinstvenost narod sebi protumačio kako je znao. Po vijesti prvonačelne kronike oženio se Igor već god. 903. Žena mu je bila rodom iz grada Pskova (staroruski: Pleskova) i zvala se Olga. Igor je prvi ruski knez, kojemu nalazimo ime i u drugijem izvorima. Od vizantijskijeh ga pisaca spominju Konstantin Porfirogenit (Igorov mladji suvremenik) i Lav Djakon (živio oko god. 1000.) Oni mu pišu ime "Ιγγωρ, a to lijepo odgovara staronordičkomu obliku I n g v a r r (jer je Igor — Ingvarr isto tako staronordičko ime kao i Rjurik, Oleg itd.) Osim rečene dvojice Vizantinaca spominje Igora i poznati nam već pisac X. vijeka biskup Liudprand (vidi broj 111.), koji piše : I n g e r. Knez je Igor vojevao prvijeh godina svoje vlade s Pečenezima, za koje znamo, da su oko godine 885. potisnuli Madžare iz krajeva medju Donom i Dnjeprom. Od onda nijesu od njih imali mira njihovi susjedi, jer su Pečenezi bili uvijek hajduci, koji su življeli od grabeža. Olegova slava potakla je po svoj prilici Igora, da i on
