Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/200

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

grnuli u slavensku zemlju. Dvije godine poslije toga prodre Henrik Lav u Niklotovu zemlju i učini s njom isto, što je Albrecht učinio sa stodoranskom i brežanskom zemljom. Niklot pade kao junak u boju, njegova sina Vratislava dade Henrik Lav objesiti, a drugi Niklotov sin Pribislav sretno uteče u pomorsku zemlju. Otpor bijesnijeh njegda Bodrića skršen je za uvijek; nije više nikoga bilo medju njima, da narod podiže na Nijemce, da diže zastavu narodnijeh bogova i ruši kršćanske crkve. Ni do kavge s Ljutićima nije im više stalo. Sve se to zaboravilo; od njegdašnjih junaka postali su kmetovi, od boraca za slobodu — težaci, od okorjelijeh neznabožaca — kršćani, od čistijeh Slavena — Nijemci. Što je još ostalo slavenske zemlje, sve je to za kratko vrijeme došlo u njemačke ruke. Samo je danski kralj Waldemar I. osvojio god. 1168. ostrvo Ranu i tadašnjega kneza Jaromira prisilio na plaćanje danka. Jaromir je po želji danskoga kralja primio i kršćansku vjeru, a za knezom se po malo krstio i tamošnji narod, koji je njegda bio glavni zatočnik slavenske narodne vjere. Oko god. 1170. bila je sva bodrićska, ljutićska i polapskosrpska (100.) zemlja u njemačkoj vlasti izuzevši Ranu, koja je plaćala harač Dancima. Što je njemački mač osvojio, tu se naselio njemački vlastelin i njemački seljak kao u svojoj zemlji. Ako ovoj dvojici još dodamo njemačkoga vojnika i njemačkoga sveštenika, onda se može misliti, da je napredak germanizacije bio siguran. Mnoga slavenska vlastela videći germansku bujicu i bojeći se, da ne odnese njih i njihova imanja, ponijemčila su se odmah, čim su Nijemci osvojili zemlju. Tako je za posve kratko vrijeme narod ostao prepušten samomu sebi, jer su se od njega otudjila njegova gospoda. Kada je narod vidio, kako svi oni, koji su bolji i jači, preziru sve, što je slavensko, onda je i on počeo ostavljati svoj jezik, najprije je dakako natucao nagrdjenijem njemačkoslavenskijem jezikom, dok nije napokon iščeznula i posljednja slavenska riječ. Najdulje se čuvao slavenski jezik u drevljanskom plemenu, dok se nije i tu izgubio na početku XVIII. vijeka. Spomenut ćemo, da je od