naštvu i mudrosti doista podje za rukom osim Bodrića okupiti pod svoju vlast i Ljutiće i Pomorce. Tako je on vladao kao neograničeni gospodar svom zemljom izmedju Labe do poljskijeh granica. On je bio prvi, a na žalost i zadnji vladalac nad velikom većinom baltičko-polapskijeh Slavena. Ali kako je ova država bila umjetno djelo i kako nje nije na okupu držala volja onijeh plemena, koja su je sastavljala, već samo silna Henrikova desnica, tako se moralo dogoditi, da je brzo poslije njegove smrti u grob zakopana i njegova velika država. Vidjeli smo, kako su baltičko-polapski Slaveni mogli biti ujedinjeni pod žezlom Boljeslava Hrabroga, samo da su hotjeli, u sada ih je evo ujedinio njihov čovjek, pa opet je od toga korist bila vrlo kratkotrajna, jer ona plemena po svojoj hudoj sudbini nijesu bila stvorena da žive u zajednici, već da se u neslozi krvave i da propadnu. Henrik umre oko godine 1120. Njekoliko godina prije smrti prisili opet Rance, koji su mu ubili sina Vladimira, na golem danak. Druga dva sina, koji su iza njega ostali, Svetopuk i Knut, svadjali su se medju sobom, kako će podijeliti očinu baštinu, a dok su se oni svadjali, odmetne se većina plemena. Za kratko vrijeme bi ubit Knut, i Svetopuk počne sam vladati. On počne silom odmetnuta plemena pokoravati. Bio je u tom dosta sretan, dok ne dodju stari neprijatelji njegova oca Ranci pod Ljubek. Oni oplijene grad, a kratko vrijeme iza toga bi ubit i Svetopuk, a poslije njega i njegov sin Svenik (»Zvinike« dansko ime). Tako je nestalo Gotšalkova roda, a onda je dobra sreća za uvijek ostavila nesložne Slavene. Gotšalk i Henrik nijesu ratovali s Nijemcima, pače su nastojali s njima življeti u miru i u prijateljstvu. To je bila njihova politika, jer su znali, da je njihov narod preslab, da odolijeva njemačkoj sili. Za to su mislili, da će za Slavene dobro biti, ako im Nijemci ne budu neprijatelji, već dobri susjedi. Ali ova politika nije bila narodna, jer je narod na Nijemce mrzio svom žestinom svoje mržnje. A u svojoj su miroljubivosti prema Nijemcima Gotšalk i Henrik po svoj pri-
