bi prema tomu bili izvori, koji o njoj govore. Ne može se reći, da je malo izvora o staroj poljskoj istoriji, pače njih ima dosta, ali je drugo pitanje: kakvi su. Mi ćemo pod brojem, koji dolazi, progovoriti njekoliko najnužnijih riječi o izvorima stare poljske istorije; ovdje ćemo samo to reći, da Poljaci do druge polovine X. vijeka nijesu stajali u dodiru s Nijemcima, za to i njemački izvori o njima šute dugo vremena, a Carigrad je od Poljaka uvijek bio daleko, i za to nije nitko u Carigradu na to mislio, da napiše što o Poljacima. Domaćijeh kronista mogli su Poljaci imati istom onda, kada se u njih s kršćanstvom ukorijenila kakva takva prosvjeta, a do toga se vremena već izgubila uspomena o najstarijoj davnini poljskoga naroda, a koliko se nje i sačuvalo, to su nevješti i bezukusni kronisti iskrivili. Vjerodostojna se poljska istorija počinje istom oko godine 960 ; dakle u vrijeme, kada su drugi njeki slavenski narodi već završili najstarije doba svoje istorije, Poljaci onda istom ulaze u istoriju. Svaki drugi slavenski narod ima već oko godine 960. više ili manje istorički rasvijetljenoga života za sobom, samo je u Poljaka pred godinom 960. potpuna tama. Otud se vidi, da su Poljaci pozvani u istoriju istom u posljednjem satu. Najstariji poljski kronist zove se M a r t i n G a l (Martinus Gallus). (82.) On je pisao prvijeh godina XII. vijeka i bio je suvremenik Kuzmana Pražanina i ruskoga ljetopisca Nestora. Ali s ovom dvojicom svojih suvremenika ima on samo vrijeme zajedničko, a ne vrline. Martin je Gal kao istorički izvor samo za to od njeke vrijednosti, jer je on najstariji poljski kronist, a njegovi su nasljednici još mnogo slabiji od njega. On u toliko zaslužuje pohvalu, što mu se ne mile očevidne bajke i izmišljotine i ne zadržava se pri njima, već pripovijeda ono, što misli, da se doista dogodilo, pripovijeda onako, kako umije. Moramo dodati, da je Martin Gal samo živio u Poljskoj, ali nije bio Poljak, nego tudjinac, kako mu svjedoči i pridavak G a l l u s .
