i jakoj državi. Premda Fredegar još ne poznaje Čeha pod njihovijem pravijem imenom, nego ih zove »Winidi« i »Sclavi«, kako smo malo prije rekli, a ta bi dva imena mogla značiti i druge Slavene osim Čeha, opet se danas više ne može sumnjati, da je srce Samove države bilo u Češkoj. Lijepo je to dokazao Šafařík. Možda je već nestrpljiv gdjekoji čitatelj, koji hoće da zna, kojega je plemena bio Samo? Najprije bi čovjek po svemu, što je o njemu poznato, rekao, da je bio Čeh ili bar Slavenin. Ali tomu se protivi naročita bilješka kronista Fredegara, koji o Samu veli, da je bio rodom Franak (»homo quidam nomine Samo, natione Francus«). Svakako je čudno, da je Slavene ujedinio sin onoga naroda, koji im je bio veliki dušmanin, osobito kada se zna, da je Samo i na Franke dosta vojevao. Ne može se na prosto odbaciti Fredegarova vijest kao možda nevjerojatna ili ća nemoguća, a opet je teško primati je posve onako, kakva jest. Iz ove je neprilike mogućan jedan izlazak: Fredegar je po sudu svijeh naučnjaka, koji ga poznaju, slab pisac, koji je nevješto i bez ikakva ukusa slupao svoje djelo, u njega je dosta smetenijeh i netočnijeh bilježaka, a stil mu je posve varvarski, tako da nam je on samo za to dragocjen, jer nema za ono vrijeme drugijeh izvora. S toga nam se čini, da je on u svojoj nepomnji napisao za Sama, da je bio »natione Francus«, jer je bio iz zemlje, koja je pripadala pod Franke, ali je za to on mogao biti Slavenin, n. pr. iz Turingije, koja je zemlja onda pripadala pod Franke, a u njoj je i življelo nješto malo Slavena. Kako bi danas gdjekoji netočan pisac kakvomu Poljaku ili Finu mogao reći Rus, jer je iz ruske države, ili Čehu da je Austrijanac, jer je iz Austrije, tako je mogao i Fredegar Sama proglasiti rodjenijem Frankom. I salcburški bezimenjak (o kojem vidi br. 55.) takodjer spominje Sama, pa premda ni ovaj pisac nije bog zna kako točan niti ima u njega osobitijeh vrlina, ali je opet dobro znati, da on o Samu veli: Samo quidam, nomine Sclavus, otkud se vidi, da on Sama drži za Slavenina, samo mu se dakako
