dina protiv njih vojevao, ali nije dočekao konca vojne, jer je umro u današnjem Beču (Vindobona) g. 180. poslije Hrista. Nevaljali njegov sin i nasljednik K o m o d pomiri se s Markomanima i Kvadima ne hoteći ratovati. Još zna istorija za njekoliko nasrtaja nemirnijeh Markomana na rimsko zemljište u II. i u III. vijeku. Spomen im se počinje gubiti već u IV. vijeku, a kada su u V. vijeku Huni zavladali današnjom Ugarskom, onda su medju drugijem narodima i Markomani pali pod njihov jaram, a nakom propasti hunskoga carstva nestaje Markomanima traga u istoriji. Po svoj su se prilici Markomani udružili s drugijem germanskijem plemenima i pomagali im uništivati i uništiti rimsko carstvo, koje je od njihovijeh udaraca propalo godine 476. Sva je prilika, da su praoci današnjih Čeha počeli dolaziti u Češku oko god. 470., pošto je nestalo hunske sile i pošto su se Markomani iz dotadašnje svoje zemlje uklonili. Budući da istorija ni riječi ne govori o seobi starijeh Čeha, to valjada znači, da su oni dolazili od istoka mirno i polagano, pleme za plemenom. Da je sav češki narod na jednoć došao u Češku, ne bi to ostalo neopaženo u ostaloj Evropi i valjada bi se našao koji taj pisac, koji bi što o tom zabilježio, jer dolazak čitavoga naroda na jednoć ne bi mogao minuti bez velike buke i bojeva. Istorija prvi put zna za Čehe u Češkoj istom prvijeh godina VII. vijeka, ali možemo misliti, da su već 20 ili 30 godina prije toga sva češka plemena bila nastanjena u Češkoj, jer svakomu narodu kada se doseli u novu zemlju treba njekoliko godina, dok se u njoj smiri i kao utvrdi, a istorija prvijeh godina VII. vijeka nalazi Čehe već kao stalan narod u svojoj zemlji. Po tom bi polagano naviranje češkijeh plemena u češku zemlju trajalo kakvijeh 100 ili 120 godina, na ime od g. 470. do 570. ili 590. Ovo se naše nagadjanje o dolasku Čeha potvrdjuje onijem, što nam je poznato o dolasku bugarskijeh ili grčkijeh Slavena, a vidjeli smo, da je takodjer za Hrvate i Srbe sva prilika, da su i oni dolazili polagano u svoje zemlje, a ne na jednoć (br. 39.)
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/118
Izgled