na ime Madžara. Veoma je znatan izvor za to malo njihove istorije pomenuto (pod br. 55.) djelce salcburškoga bezimenjaka, a nješto malo doznajemo i iz izvora, koji govore o životu i djelima slavenskijeh apostola Ćirila i Metodija. Ti su izvori pisani koji u staroslovenskom, koji u grčkom, koji u latinskom jeziku.
Salcburški nam bezimenjak pripovijeda, kako je njegdje oko god. 835. došao k franačkomu istočnomu markgrofu Ratbodu moravski velikaš Prvina (»Priwina«, — njekoji pisci čitaju Pribina, koje dakako nije nevjerojatno). Uzrok je bio, što je moravski knez Mojmar prognao Prvinu iz moravske zemlje. Ratbod je po svoj prilici imao na umu poslužiti se Prvinom, ako kad bude trebalo vojevati na Mojmara; za to ga Ratbod lijepo primi, i za kratko ga vrijeme nagovori, te se dade krstiti. Ne znamo, za što nije prijateljstvo izmedju Ratboda i Prvine dugo trajalo, ele Prvina morade opet bježati i uteče sa svojim sinom u Bugarsku. Sva je prilika, da Prvina nije bježao u bugarsku državu na balkanskom poluostrvu, nego se valjada ima misliti onaj dio današnje kraljevine Srbije, koji je onda pripadao pod bugarskoga kneza (vidi br. 49). Otud opet ode Prvina ka knezu posavske Hrvatske Ratimiru. Posavska Hrvatska još nije u to vrijeme bila samostalna, još su Franci bili njezini vrhovni gospodari. Nješto vremena poslije Prvinina dolaska ustane Ratimir na Franke, ali kad se Ratbod s velikom vojskom približi posavskoj Hrvatskoj, uplaši se Ratimir pa ostavi narod i kneževinu i njekamo pobjegne. Tada podje Prvini za rukom te se pomiri ne samo s Ratbodom, već i sa samijem franačkijem kraljem. Oko god. 840. dobije Prvina od franačkoga kralja u feud okolicu oko rijeke Sale, koja se izlijeva u Blatno Jezero. Prvina sakupi oko sebe mnoštvo naroda, a to su bili bez sumnje panonski Sloveni, koji su življeli raštrkani po jugozapadnoj Ugarskoj. Znajući Prvina, kako bi po nj i po njegovu državu bilo opasno, kad bi išao za potpunom samostalnošću, odluči pokazivati se u svemu vjernijem područnikom franačkoga kralja. Videći kralj
