Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/75

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

stiti. Znam, on bi volio, da hvalim njegovo »Evangjelje«, a da ponizim njegove romane: ali ja to ne mogu.«

Na koncu u povodu ratarskih i rukotvoračkih nastojanja grofovih veli Vogüé: Rukotvorče majstorskih djela umjetničkih, nije to vaše orudje! Dobro ili zlo, možda za kaznu, mi smo dobili od neba ovo nuždno i dragocjeno zlo — misao; kažu, da su neki od nas upravo odsudjeni stradati od toga zla za utjehu drugih ljudi. Sbaciti ovaj križ bila bi nedostojna samovolja. Naše orudje nastojanja, to je pero; naša njiva, to je — čovječja duša, kojoj takodjer treba dati krov i hranu. — Pisac na koncu napominje rieči staroga Rusa, prvoga tiskara moskovskoga, koga su silili, da ore zemlju, a on reče: Nije moja sijati hljeb, moje je djelo — širiti po svietu duševno sjemenje. Zato Vogüé i dozivlje Tolstomu u pamet posljednje rieči Turgenjeva, koji je svjetovao »velikoga pisca naše ruske zemlje«, neka se povrati k predjašnjoj svojoj djelatnosti!


IV.

Takova je u jezgri knjiga Vogüéova. Ona nam svjedoči, do kolikoga je značenja doprla ruska knjiga na Zapadu; zanosne rieči njezine pokazuju, kako je dubok dojam ruskoga romana u zapadnim zemljama, ne samo u Francuzkoj nego i po ostaloj Evropi. Prikazujući sliku suvremene ruske književnosti nastojao je Vogüé pokazati u tom najvišem resultatu njena historijskoga razvoja i u najvišem izrazu ruske narodnosti takodjer najdublji živac ovoga naroda i njegove umjetničke spoznaje. Svakako je veoma čudna misao, da je jezgra ruske narodnosti nešto nalik na najnoviji budizam. Vogüé shvaća ovaj budizam sasvim ozbiljno, on redom govori o osobito arijskom značaju ruskoga plemena i poziva se na neke ruske filozofe za potvrdu misli, da se Rusi osjećaju najupravnijim potomcima i nasljednicima starih Arijaca; on se dapače daje i na filologijska dokazivanja. No da je i doista ovo srodstvo tako blizko, kako se čini prikazivaču: zar bi se moglo ovakovo moralno nasljedje očuvati diljem predhistorijskih viekova,