Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/55

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


neosjetno roni u duboku vodu, ova voda nema ništa osobita, ona je nalik na sve ostale vode. Iznenada čitatelj oćuti, da mu kao srsi prolaze tielom, i dosjeća se, da pliva u oceanu, da je duboko zaronio u vodu oceansku. Ako uzmeš čitati Elliotičine romane: Adam Bede ili Silas Marner, prolaziš silu stranicâ i svud nalaziš jednostavne rieči, kojima se opisuju još jednostavniji predmeti. Svakomu se čini, da bi i on umio napisati ove stranice, pa pita sâm sebe: što će mu sve te stvari, što li sva ta čeljad? Ne prodje mnogo časova, a neko živo, neodoljivo ganuće zaokuplja čitaocu svu dušu, najedanput, ne znajući sâm za što, bez ikako va tragična iznenadjenja vrelo suzâ pada iz očiju na knjigu. Što je pobudilo ovo ganuće i što je nagnalo suzu na oči? Dojam one nevidovne veličine, koja se malo po malo u uru čitanja sabrala, pa iznenada uhvatila čitatelja i potresla mu čitavim bićem. Sva ova umjetnička snaga englezkih pripovjedača potječe od one duboke, plemenite sućuti, s kojom oni život promatraju i na vidjelo iznose.

Oni svi, više ili manje, prihvaćaju kao lozinku milosrdne rieči, u koje Dinah Morris skuplja jezgru svojih misli: »Čini mi se, da se moja duša ne može i ne umije uznemiriti poradi mene same, tako je ona obilato puna milosrdja prema patnjama nevoljnikâ, koji joj pripadaju!«

Ovako misle ponajviše i Rusi, koji se s Englezima takme o prvenstvo na polju realističnoga romana. Više je decenija, što se je realizam počeo razvijati u Rusiji. Oko godine 1840. radila je ovdje svojski književna škola, koja se zvala »prirodnom«. Ova se škola podala romanu i izniela je na svjetlo znamenitih djela, jer su u njoj bili skupljeni svi književnički geniji ciele Rusije. »Prirodna« nas škola mnogo podsjeća na englezke pisce u isto doba; treba mnogo da zahvali Dickensu, koga je poznavala, a premalo Balzacu, za koga se za onda još nije znalo izvan medjâ francuzkih.

U ruskih pripovjedača ovoga doba realizam je već dotjeran do onoga stupnja, do kojega ga je kasnije doveo istom Flaubert. U svojim romanima pokazaše Rusi u prvi mah onu