Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/319

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


tmine«: usred surovih strasti razdaje se nenadano glas savjesti, kao svjetlo života, koje obasjava tminu smrti. Ovu klicu života nalazimo u najgluplje i najsmješnije osobe u drami, u starca Akima, koji je lako pristupan pokajanju.

Pokajanje se lakše zbiva u prostih ljudi, nego u kulturnih, kako smo to vidjeli u Iljića. U svoj okolini Iljićevoj seljak Gerasim jedino je biće, koje ga ne vara, jedini je čovjek, u koga nahodi pravu odanost, iskrenost i sućut. Obćeći s ovim prostim čovjekom Iljić opaža svu neprirodnost svoga bića, ali mu ponos ne da, da to prizna. No nenadano prosine ga svjetlo, on osjeća, da može sve popraviti jednom žrtvom, postaje mekan, pa da prištedi bol sinu i ženi, ne opire se više smrti, on ju je svladao, nadjačavši strah od nje; pa tako umire veselo i utješeno.

Prvi je plod savjesti — pokajanje, a odanost je cilj, do kojega dolazi čovjek po požrtvovnoj ljubavi; to su dva načela, koja nam ovdje propovieda Tolstoj. Ali je on u pučkim spisima protumačio i druga velika načela svoje nauke. Ove naivne i dubokoumne pripoviesti odlikuju se moralnim zrakom, koji ih ovija, i svietlim čarom, koji izlazi iz posve jednostavnih rieči. Sve u njima odiše poniznošću, mirom, iskrenom dobrom voljom i neobičnom nježnošću. Idealni život Tolstoga dobiva sliku u ovim blagim, dobrotvornim, milosrdnim i sućutnim bićima, ona prolaze kraj nas čedna u govoru, držanju i odielu, krepka i zdrava, volje jake i vedra čela. U pripoviesti »Putujte, dok imate svjetla« vidimo takav idealni život. Poganin Julije napokon u starosti odluči, da se pokrsti, pošto se već primakao grobu, pa kad je neutješan, što je tako kasno došao na pravi put, prekasno, da stvori što veliko, tješi ga neki starac kršćanin riečima, da za Boga nema ni velikih ni malih stvari, da je pokajanjem našao pravi put, pa nek sada ovim putem napreduje, pred Bogom da su svi ljudi jednaki. Julije steče nutarnji mir, za kojim je čeznuo, te stane raditi i živjeti za bližnje. Tako je živio još dvadeset godina sretno i onda sa zanosnom dušom dočekao blagu smrt.

Godine 1894. objelodanio je Tolstoj oveliko djelo »Car-