Mnogo slabije utjecaše Puškin na filozofa, pjesnika i kritika D. V. Venevitinova (od godine 1805.—1827.) i na nesretnoga originalnog A. J. Poležajeva (od god. 1809.—1838.). Poležajev je poradi cinične pjesme »Saške« iz reda djakâ uzet u vojnike, propio se i napokon završio život u vojničkoj bolnici. Njegova je poezija — lirika očaja. Ironija sudbine htjede, da je imenovan častnikom — poslije smrti; zato se Poležajev u portretu, koji je bio pridodan njegovim djelima, vazda slika u častničkom odielu, premda ga za života nije nikada nosio.
To bijaše mučno doba. Cenzura se protegla do krajnjih granica, nauka i naobrazba došle su pod policajnu pažnju. Broj djaka bio je u sveučilištu ograničen na 300. Filozofija se nije smjela predavati; iz tečaja povjesti bila je izključena epoha francuzke revolucije. Sa zapadom se je moglo veoma težko obćiti. Književnost, ili bar onaj njezin dio, koji je popularan, otudji se životu. Najljepši talenti zamukoše i osnovaše osobit krug, u kojem su osim inih bili Žukovski, Puškin i kn. Petar A. Vjazemski (od godine 1792.—1818.). U žurnalistici je kolo vodila »Sjeverna pčela«, koju su izdavali N. J. Greč i T. V. Bulgarin, pa »Biblioteka za čitanje«, koja je izlazila o trošku knjižara A. F. Smirdina, a uredjivao ju je poznati rugalac i šaljivdžija Josip J. Senkovski. Ovi su ljudi, kao da su uzeli književnost u zakup, bez milosti gonili iz književnosti sav napredak i podupirali svoje dobre prijatelje, koji su se kasnije pokazali kao lažni talenti. Takovi su bili na pr. N. V. Kukoljnik i A. V. Timofejev.
Otudjujući se od sadašnjosti, književnost je rado zalazila u prošlost. U to doba počeo se u Rusiji veoma marljivo obradjivati historijski roman, kojim su se osobito dvojica bavila: M. N. Zagoskin (od god. 1789.—1852.) (»Juraj Miloslavski«, »Askoldov grob«) i J. J. Lažečnikov (od god. 1794.—1869.), (»Posljednji Novik«, »Ledeni dom«, »Basurman«).
Od lirikâ u ovo doba iztiču se E. J. Guber (od godine 1814.—1848.), V. G. Benediktov (od g. 1807.—1875.), J. P. Kljušnikov, T. J. Tjutčev (od g. 1803.—1872.), grofica E. P. Rostopčin (od g. 1811.—1852.) i Karolina K. Pavlov.
