Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/309

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Vidjet ćemo, kakove je zaključke Tolstoj odavle izveo do kakova je asketskoga ideala dospio u svojoj nauci.

Asketskim je pravcem u pitanju spolne ljubavi i braka pošao Tolstoj u pripoviesti »Kreutzerova sonata«, koja je izišla godine 1889. Već dvie godine prije toga izrazio je ovu misao Tolstoj u djelu »Putujte u svjetlu« (drugi ga zovu »Putujte, dok imate svjetla« — Marchez pendant que vous avez la lumière), ali Tolstoj nije nikada ovoga spisa sâm objelodanio. U tom djelu kršćanin prvih stoljeća brani asketski ideal Tolstoga.

Evo, kako je Tolstoj umovanjem došao do askeze. Sjećamo se, kako je Tolstoj iztumačio zakon čovjeka, zakon ljubavi; ljubav je težnja za dobrom drugih; tko u tom čuvstvenom stanju djelom dokazuje svoju ljubav prema bližnjemu, vrši volju božju i imade vječni život; no da to bude u istinu život, treba da djelotvorna požrtvovnost bude neprekidan rad, a ne smije da bude posljedak pojedine, osamljene odluke; dapače čovjek ne smije ni zapitati: »Tko je moj bližnji?« — Ideal, za kojim težimo, u svojoj je biti neosobna, nepristrana ljubav; a cilj joj je ujedinjenje sviju ljudi u ljubavi jednakoj za sve, bez ove ljubavi ne može ujedinjenje biti ni savršeno ni zbiljno. Ova je misao gotovo neprijatna za slabo srce čovječje, koje se prepada od svega, što je bezkonačno, i koje dapače u ljubavi, u požrtvovnosti ne bi htjelo napustiti osobnu razliku. Ako sve naše boli potječu od obsjene, da naš osobni bitak znači za nas pravi bitak, od obsjene, koja nas za uviek osudjuje na osamu, — ako je jedini izlazak iz ove obsjene bezuvjetna ljubav, koja ljude ujedinjuje: zar ne moraju u takovoj ljubavi prestati sve razlike i svi stupnji? To je već naslutio na samrti knez Andrija u »Vojni i miru«: »Što bi bilo ljubiti sve, žrtvovati sebe samoga u ljubavi, a ne ljubiti samo pojedinu osobu, nego živjeti božanski, duševni život!« »Božanskim, duševnim životom« ne može biti tjelesni život čovječji; junak »Kreutzerove sonate« Pozdnyšev priznaje, da bi čovječanstvo na takov način izumrlo, par da ne možemo pomisliti života u podpunom ujedinjenju ljudî. No »tako zvana znanost« takodjer uči, da će rod ljudski s vremenom izumrieti, pa zašto